Deset godina bolonjskog procesa – bilanca neuspjele reforme

Prošlo je više od deset godina otkako se bolonjska reforma provodi na europskim sveučilištima. Sve se češće mogu čuti glasovi da se radi o neuspjeloj reformi, i to ne samo studentski. Joseph Steinbeiß na primjeru izobrazbe prosvjetnih radnika i radnica pokazuje loše posljedice koje bi ova reforma mogla imati na cijelo društvo.



Primjer izobrazbe prosvjetnih radnika i radnica


19. lipnja 1999. godine u Bologni su se sastali ministri obrazovanja iz 29 europskih zemalja kako bi dogovorili ujednačavanje visokoškolskih diploma svojih zemalja. Ciljevi su im bili povećanje mobilnosti europskih studenata uvođenjem međunarodno usporedivih završnih ispita, prilagođavanje studijâ više no dosad nužnostima stručne prakse i provođenje strukturnih mjera koje bi morale poboljšati kvalitetu studija i smanjiti prosječno trajanje studija. Ministri su se pritom orijentirali (krajnje površno) na preddiplomske i diplomske studije, uobičajene u Engleskoj i Sjedinjenim državama. Rezultat je takozvani „bolonjski proces“, velika obrazovna reforma u tercijarnom sektoru obrazovanja, koja je u proteklih deset godina provođena i na njemačkim visokim učilištima. Ta reforma, mjerimo li joj uspjeh prema njezinim zahtjevima, nije uspjela. O tome su se u međuvremenu potpuno složili i kritička znanost i utjecajniji građanski mediji. Thomas Steinfeld je 27. listopada u Süddeutsche Zeitung napravio isto tako poražavajuću bilancu kao i Wolfgang Lieb u Blätter für deutsche und internationale Politik (svezak 6/2009). Broj takvih kritičnih glasova bi se mogao lako povećati.

Bolonjski proces nije olakšao međunarodnu mobilnost studenata, već ju je otežao.
U međuvremenu je kroz akreditiranje bujice (često samo imenom) visokospecifičnih studijskih predmeta postalo teže mijenjati sveučilište pa makar unutar jedne te iste zemlje. Studijski uspjesi i visokoškolske svjedodžbe u drugim se zemljama Europske unije prihvaćaju gotovo isključivo sa skupim državnim uvjerenjem – ili se više uopće ne prihvaćaju. Akademska nastava je u katastrofalnom stanju zbog preraspodjele državnih novčanih sredstava (koja je u potpunosti zahvatila cijeli sektor) na prestižne velike projekte poput posebnih istraživačkih područja ili grozdova izvrsnosti. Studijske pristojbe koje su naplaćivane u mnogim saveznim državama ozakonile su status quo. I mada je upravo trogodišnji preddiplomski studij nedvojbeno skratio trajanje studiranja, u međuvremenu i sami međunarodni koncerni, čijim je potrebama reforma ipak znatno prilagođena, prigovaraju da su studenti potpuno nedostatno obrazovani. Pravni i medicinski fakulteti u Njemačkoj nisu – s različitim obrazloženjima – ionako nikad proveli prijelaz na preddiplomske i diplomske završne ispite. Kod sve javne kritike neuspjeha bolonjskog procesa međutim upada u oči da je jedan dio sveučilišnih zadaća ostao sumnjivo neprimijećen: izobrazba prosvjetnih radnika i radnica. To još više čudi budući da nekima još uvijek u ušima odjekuje stravično zavijanje „PISA-šoka“, s tim da će bolonjski proces vjerojatno imati najosjetljivije društvene posljedice u izobrazbi prosvjetnih radnika i radnica.

Nikome ne bi palo na pamet da stanje na njemačkim sveučilištima „prije bolonje“ usporedi s idiličnim vrtom. Upravo u humanističkoznanstvenim predmetima – jedinim o kojima autor može govoriti iz iskustva – puno toga nije bilo u redu, a kritika manjkave pripreme za nastavničko zvanje je bila konstantom bezbrojnih diskusija. Tvrdnja koju je konzervativna kritika uvijek iznova iznosila je da su sveučilišta prvenstveno učinila jednu od svojih zadaća, naime izobrazbu znanstvenog podmlatka, obvezujućom smjernicom za sve studente – i da zato niti prosvjetni radnici i radnice u izobrazbi niti znanstvenici i znanstvenice u izobrazbi nisu smisleno „izobraženi“ – točna je samo kada se vještine, koje se stječu tijekom akademskog studija, namjerno ne valoriziraju: uspostavljanje poveznica, praćenje novosti u polju, samostalno razvijanje novih područja znanja, sposobnost da ih se prenosi i općenito pristupanje stvarnosti na kritičko-analitičkoj distanci, s po mogućnosti što širom naobrazbom.

Nitko ne osporava da je izobrazba nastavnika i nastavnica na njemačkim sveučilištima vapila za hitnim poboljšanjem stanja. Danas je tako više no ikad prije. Isto tako se teško može poreći da su prethodno navedene sposobnosti ključne za dobre pedagoge – ukoliko se drži do primjereno informiranih, slobodnih, sposobnih i samostalnih nastavnika i nastavnica, čiju se kreativnost ne onemogućuje nepotrebno. Besmisleno je u ovoj zemlji kukati o „humanističkom vucaranju“ u školama i istovremeno studij za izobrazbu nastavnika pretvoriti u školicu u kojoj im se oduzima pravo na samostalno prosuđivanje. Preddiplomski i diplomski studiji su skoro pa ukinuli mogućnost studenata humanističkih znanosti da biraju vlastitu struku. U isto vrijeme kada je studij postao poput školice, studenti su se počeli ponašati kao đačići. Potpuno neproduktivan birokratski ispitni pritisak, s djelomično i do deset klauzura po semestru, dovodi (primjerice u znanosti o književnosti) do toga da studenti više uopće ne čitaju ni temeljnu literaturu za seminare. Ne zato što se na sveučilišta odjednom nasukao naraštaj blaziranih, lijenih mladih ljudi, nego zato što njihovo „studiranje“ ne ostavlja vremena za temeljito čitanje. Snalaze se sa sažecima, Kindlerovim književnim leksikonom ili – kao posljednji spas – koriste Wikipediju.
Iako je tercijarni sektor obrazovanja dosad nudio (barem u principu) mogućnost da se, prema relativno strogim smjernicama škole, otkrivaju i razvijaju vlastiti interesi – i tako dakle čine prvi koraci u odrasli život – za većinu studenata danas vrijedi ona Rilkeova: „Tko govori o pobjedi? Izdržati, sve je.“ Seminare se ne bira prema temi ili kompetenciji, već prema tome ima li predavač reputaciju zahtjevnog ili nezahtjevnog predavača. Pobjednički niz „linije manjeg otpora“ logična je posljedica nove strukture studija i nije indikator za manjkavu motiviranost: kome se onemogući samostalno djelovanje, djelovat će nesamostalno – ili letjeti. Nikoga ne bi trebalo čuditi da studenti troše mnogo vremena boreći se za svaku ocjenu – u krajnjem slučaju i sudski, jer se ocjene povoljno odražavaju na cjelokupnu ocjenu modula, i da se bitni predmeti ni u kom slučaju ne nude u svakom semestru, da broj plagiranih domaćih zadaća i diplomskih radova opasno raste, da studenti koji studiraju strane jezike triput promisle hoće li provesti semestar u inozemstvu te da je broj studenata koji prekidaju studij veći no ikad prije. Tko u ovakvim okolnostima iz znatiželje sjedne na predavanje nevezano uz struku u tjednu punom obaveznih predavanja, već slovi kao netko kome nisu sve ovce na broju.

Gubitak razine, koju je bolonjski proces prouzrokovao u izobrazbi nastavnika/ca strahovit je – ne samo što se tiče stručnih, već i vanstručnih kompetencija. No prije svega će se nastaviti širiti u društvenoj spirali pada: jer tako „izobraženi“ nastavnici predavat će u školama novoj generaciji potencijalnih studentica i studenata, i ciklus će se nastaviti. Prerano je donositi pouzdane sudove o vrijednosti diplomskog studija. Austrijski filozof Konrad Paul Liessmann je 2006. godine preddiplomski studij nazvao „završnim ispitom za one koji prekidaju studij“. Vjerojatno bi bilo teško danas naći nekoga tko bi ga htio pobiti.

Reforme obrazovanja u proteklih deset godina su, uz općepoznata uništavanja u međuvremenu, prije svega prouzrokovale jednu stvar: masivno rušenje demokratskih struktura i neumjereno bujanje kontrole. Preko preddiplomskog i diplomskog, pojačanog školskog programa, bujice (većinom nepročitanih) izvještaja o radu i neprestanog blebetanja o „potrebama tržišta“, prema kojima se trenutni „ljudski kapital“ mora krojiti – pedagog koji samostalno misli i djeluje postao je skoro pa sigurnosni rizik. Onaj koji tako govori trebao bi biti i toliko hrabar da otvoreno hvali željeni protumodel: pomoćnike pragmatične ekspertokracije iz resornog ministarstva bez mišljenja i (većinom) bez znanja, koja oblikuje svoju nastavu nešto više prema smjernicama skupine prosvijećenih fah-idiota – ili klikove i bitove skupih programa za e-učenje koje nudi Bertelsmann (op. prev. njemački medijski koncern).

S pravom se sa sumnjom gleda na mogućnost da će se uz pomoć izobrazbe nastavnika, kakvu favorizira takav profil zanimanja, izaći iz omražene PISA-krize. No već se dugo ne radi o tehničkom popravljanju jedne promašene prosvjetne politike, ma kako se nužnom ona činila. Bolonjski proces je u biti konzervativni Back-Lash – i to ne samo na pedagoškim studijima. Krajnje je vrijeme da se povede diskusija o tome koje zamisli – i kakvu predodžbu čovjeka – ubuduće treba vezati uz pojam „obrazovanje“ i kako zadržati njegovu vrijednost u društvu u kojemu se obrazovanje sve više i više miješa s pretpovijesnim obespravljujućim konceptom „izobrazbe“: u studente se trpa beskorisno i besmisleno stručno znanje, koje će (u najboljem slučaju) u danom trenutku „izlučiti“. Sociolog Wolfgang Eßbach je takvo „obrazovanje“ bez uvijanja opisao kao odgoj „studenata-bulimičara“. Ako postoji netko tko se zalaže za takav ideal učenja i u školama, neka se oglasi.

Joseph Steinbeiß
S njemačkog prevela Marija Ćaćić
Članak preuzet s Graswurzelrevolution Nr. 344, Monatszeitung für eine gewaltfreie, herrschaftslose Gesellschaft, 38. Jahrgang, Dezember 2009, www.graswurzel.net

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve