Deset godina bolonjskog procesa – bilanca neuspjele reforme

Prošlo je više od deset godina otkako se bolonjska reforma provodi na europskim sveučilištima. Sve se češće mogu čuti glasovi da se radi o neuspjeloj reformi, i to ne samo studentski. Joseph Steinbeiß na primjeru izobrazbe prosvjetnih radnika i radnica pokazuje loše posljedice koje bi ova reforma mogla imati na cijelo društvo.



Primjer izobrazbe prosvjetnih radnika i radnica


19. lipnja 1999. godine u Bologni su se sastali ministri obrazovanja iz 29 europskih zemalja kako bi dogovorili ujednačavanje visokoškolskih diploma svojih zemalja. Ciljevi su im bili povećanje mobilnosti europskih studenata uvođenjem međunarodno usporedivih završnih ispita, prilagođavanje studijâ više no dosad nužnostima stručne prakse i provođenje strukturnih mjera koje bi morale poboljšati kvalitetu studija i smanjiti prosječno trajanje studija. Ministri su se pritom orijentirali (krajnje površno) na preddiplomske i diplomske studije, uobičajene u Engleskoj i Sjedinjenim državama. Rezultat je takozvani „bolonjski proces“, velika obrazovna reforma u tercijarnom sektoru obrazovanja, koja je u proteklih deset godina provođena i na njemačkim visokim učilištima. Ta reforma, mjerimo li joj uspjeh prema njezinim zahtjevima, nije uspjela. O tome su se u međuvremenu potpuno složili i kritička znanost i utjecajniji građanski mediji. Thomas Steinfeld je 27. listopada u Süddeutsche Zeitung napravio isto tako poražavajuću bilancu kao i Wolfgang Lieb u Blätter für deutsche und internationale Politik (svezak 6/2009). Broj takvih kritičnih glasova bi se mogao lako povećati.

Bolonjski proces nije olakšao međunarodnu mobilnost studenata, već ju je otežao.
U međuvremenu je kroz akreditiranje bujice (često samo imenom) visokospecifičnih studijskih predmeta postalo teže mijenjati sveučilište pa makar unutar jedne te iste zemlje. Studijski uspjesi i visokoškolske svjedodžbe u drugim se zemljama Europske unije prihvaćaju gotovo isključivo sa skupim državnim uvjerenjem – ili se više uopće ne prihvaćaju. Akademska nastava je u katastrofalnom stanju zbog preraspodjele državnih novčanih sredstava (koja je u potpunosti zahvatila cijeli sektor) na prestižne velike projekte poput posebnih istraživačkih područja ili grozdova izvrsnosti. Studijske pristojbe koje su naplaćivane u mnogim saveznim državama ozakonile su status quo. I mada je upravo trogodišnji preddiplomski studij nedvojbeno skratio trajanje studiranja, u međuvremenu i sami međunarodni koncerni, čijim je potrebama reforma ipak znatno prilagođena, prigovaraju da su studenti potpuno nedostatno obrazovani. Pravni i medicinski fakulteti u Njemačkoj nisu – s različitim obrazloženjima – ionako nikad proveli prijelaz na preddiplomske i diplomske završne ispite. Kod sve javne kritike neuspjeha bolonjskog procesa međutim upada u oči da je jedan dio sveučilišnih zadaća ostao sumnjivo neprimijećen: izobrazba prosvjetnih radnika i radnica. To još više čudi budući da nekima još uvijek u ušima odjekuje stravično zavijanje „PISA-šoka“, s tim da će bolonjski proces vjerojatno imati najosjetljivije društvene posljedice u izobrazbi prosvjetnih radnika i radnica.

Nikome ne bi palo na pamet da stanje na njemačkim sveučilištima „prije bolonje“ usporedi s idiličnim vrtom. Upravo u humanističkoznanstvenim predmetima – jedinim o kojima autor može govoriti iz iskustva – puno toga nije bilo u redu, a kritika manjkave pripreme za nastavničko zvanje je bila konstantom bezbrojnih diskusija. Tvrdnja koju je konzervativna kritika uvijek iznova iznosila je da su sveučilišta prvenstveno učinila jednu od svojih zadaća, naime izobrazbu znanstvenog podmlatka, obvezujućom smjernicom za sve studente – i da zato niti prosvjetni radnici i radnice u izobrazbi niti znanstvenici i znanstvenice u izobrazbi nisu smisleno „izobraženi“ – točna je samo kada se vještine, koje se stječu tijekom akademskog studija, namjerno ne valoriziraju: uspostavljanje poveznica, praćenje novosti u polju, samostalno razvijanje novih područja znanja, sposobnost da ih se prenosi i općenito pristupanje stvarnosti na kritičko-analitičkoj distanci, s po mogućnosti što širom naobrazbom.

Nitko ne osporava da je izobrazba nastavnika i nastavnica na njemačkim sveučilištima vapila za hitnim poboljšanjem stanja. Danas je tako više no ikad prije. Isto tako se teško može poreći da su prethodno navedene sposobnosti ključne za dobre pedagoge – ukoliko se drži do primjereno informiranih, slobodnih, sposobnih i samostalnih nastavnika i nastavnica, čiju se kreativnost ne onemogućuje nepotrebno. Besmisleno je u ovoj zemlji kukati o „humanističkom vucaranju“ u školama i istovremeno studij za izobrazbu nastavnika pretvoriti u školicu u kojoj im se oduzima pravo na samostalno prosuđivanje. Preddiplomski i diplomski studiji su skoro pa ukinuli mogućnost studenata humanističkih znanosti da biraju vlastitu struku. U isto vrijeme kada je studij postao poput školice, studenti su se počeli ponašati kao đačići. Potpuno neproduktivan birokratski ispitni pritisak, s djelomično i do deset klauzura po semestru, dovodi (primjerice u znanosti o književnosti) do toga da studenti više uopće ne čitaju ni temeljnu literaturu za seminare. Ne zato što se na sveučilišta odjednom nasukao naraštaj blaziranih, lijenih mladih ljudi, nego zato što njihovo „studiranje“ ne ostavlja vremena za temeljito čitanje. Snalaze se sa sažecima, Kindlerovim književnim leksikonom ili – kao posljednji spas – koriste Wikipediju.
Iako je tercijarni sektor obrazovanja dosad nudio (barem u principu) mogućnost da se, prema relativno strogim smjernicama škole, otkrivaju i razvijaju vlastiti interesi – i tako dakle čine prvi koraci u odrasli život – za većinu studenata danas vrijedi ona Rilkeova: „Tko govori o pobjedi? Izdržati, sve je.“ Seminare se ne bira prema temi ili kompetenciji, već prema tome ima li predavač reputaciju zahtjevnog ili nezahtjevnog predavača. Pobjednički niz „linije manjeg otpora“ logična je posljedica nove strukture studija i nije indikator za manjkavu motiviranost: kome se onemogući samostalno djelovanje, djelovat će nesamostalno – ili letjeti. Nikoga ne bi trebalo čuditi da studenti troše mnogo vremena boreći se za svaku ocjenu – u krajnjem slučaju i sudski, jer se ocjene povoljno odražavaju na cjelokupnu ocjenu modula, i da se bitni predmeti ni u kom slučaju ne nude u svakom semestru, da broj plagiranih domaćih zadaća i diplomskih radova opasno raste, da studenti koji studiraju strane jezike triput promisle hoće li provesti semestar u inozemstvu te da je broj studenata koji prekidaju studij veći no ikad prije. Tko u ovakvim okolnostima iz znatiželje sjedne na predavanje nevezano uz struku u tjednu punom obaveznih predavanja, već slovi kao netko kome nisu sve ovce na broju.

Gubitak razine, koju je bolonjski proces prouzrokovao u izobrazbi nastavnika/ca strahovit je – ne samo što se tiče stručnih, već i vanstručnih kompetencija. No prije svega će se nastaviti širiti u društvenoj spirali pada: jer tako „izobraženi“ nastavnici predavat će u školama novoj generaciji potencijalnih studentica i studenata, i ciklus će se nastaviti. Prerano je donositi pouzdane sudove o vrijednosti diplomskog studija. Austrijski filozof Konrad Paul Liessmann je 2006. godine preddiplomski studij nazvao „završnim ispitom za one koji prekidaju studij“. Vjerojatno bi bilo teško danas naći nekoga tko bi ga htio pobiti.

Reforme obrazovanja u proteklih deset godina su, uz općepoznata uništavanja u međuvremenu, prije svega prouzrokovale jednu stvar: masivno rušenje demokratskih struktura i neumjereno bujanje kontrole. Preko preddiplomskog i diplomskog, pojačanog školskog programa, bujice (većinom nepročitanih) izvještaja o radu i neprestanog blebetanja o „potrebama tržišta“, prema kojima se trenutni „ljudski kapital“ mora krojiti – pedagog koji samostalno misli i djeluje postao je skoro pa sigurnosni rizik. Onaj koji tako govori trebao bi biti i toliko hrabar da otvoreno hvali željeni protumodel: pomoćnike pragmatične ekspertokracije iz resornog ministarstva bez mišljenja i (većinom) bez znanja, koja oblikuje svoju nastavu nešto više prema smjernicama skupine prosvijećenih fah-idiota – ili klikove i bitove skupih programa za e-učenje koje nudi Bertelsmann (op. prev. njemački medijski koncern).

S pravom se sa sumnjom gleda na mogućnost da će se uz pomoć izobrazbe nastavnika, kakvu favorizira takav profil zanimanja, izaći iz omražene PISA-krize. No već se dugo ne radi o tehničkom popravljanju jedne promašene prosvjetne politike, ma kako se nužnom ona činila. Bolonjski proces je u biti konzervativni Back-Lash – i to ne samo na pedagoškim studijima. Krajnje je vrijeme da se povede diskusija o tome koje zamisli – i kakvu predodžbu čovjeka – ubuduće treba vezati uz pojam „obrazovanje“ i kako zadržati njegovu vrijednost u društvu u kojemu se obrazovanje sve više i više miješa s pretpovijesnim obespravljujućim konceptom „izobrazbe“: u studente se trpa beskorisno i besmisleno stručno znanje, koje će (u najboljem slučaju) u danom trenutku „izlučiti“. Sociolog Wolfgang Eßbach je takvo „obrazovanje“ bez uvijanja opisao kao odgoj „studenata-bulimičara“. Ako postoji netko tko se zalaže za takav ideal učenja i u školama, neka se oglasi.

Joseph Steinbeiß
S njemačkog prevela Marija Ćaćić
Članak preuzet s Graswurzelrevolution Nr. 344, Monatszeitung für eine gewaltfreie, herrschaftslose Gesellschaft, 38. Jahrgang, Dezember 2009, www.graswurzel.net

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva "Prije svega, nužno je da razumijemo na koji se način akumulacija kapitala historijski odvija kroz mrežu života, a ne na mreži života, kako se to uglavnom tumači. Priroda nije samo stvar, odnosno resurs ili, u slučaju ljudske prirode, izvor neplaćenog ili najamnog rada. Na djelu je puno aktivniji i dinamičniji proces. Kapitalizam prolazi kroz mrežu života i sudjeluje u stvaranju prirode, dok istovremeno mreža života prolazi kroz kapitalizam i oblikuje ga. Radi se o koprodukciji."
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve