Elite, obrazovanje i politika

Stefan Bornost je za marx21 vodio razgovor s Michaelom Hartmannom, profesorom sociologije na Tehničkom sveučilištu Darmstadt koji istražuje društvene elite, o elitnim visokoškolskim ustanovama, izbornim mehanizmima elita te promjenama u njemačkom sustavu srednjoškolskog obrazovanja.


Na naslovnici Der Spiegela je stajalo: „Gotovo je sa školskim kaosom!“ Ali zašto uopće postoji trojni školski sistem (op. prev. njemački srednjoškolski sustav se tradicionalno sastoji od tri „člana“: Hauptschule, Realschule, Gymnasium)? marx21 je razgovarao s Michaelom Hartmannom, znanstvenikom koji se bavi elitama, o mehanizmima selekcije u gospodarstvu, politici i obrazovnom sustavu.


Bivši kancelar Gerhard Schröder i menadžer Jürgen Schrempp (op. prev. predsjednik predsjedništva Daimler-Benza i Daimler-Chryslera od 1995. do 2005. godine) su obojica došli na vrh države i gospodarstva iz skromnih uvjeta. Ti pak kažeš: „Tko se rađa siromašan, umire siromašan.“ Nije li to proturječno?

Uvijek ima iznimaka od pravila. No nedvojbeno je da dolazi do uspona – upravo u proteklom stoljeću je došlo do dramatičnih promjena društvene propusnosti.

Njemački institut za istraživanje gospodarstva je ustanovio sljedeće: u drugoj polovici 1990-ih godina je svaka druga siromašna osoba unutar naredne četiri godine izašla iz siromaštva primjerice tako da se zaposlila. To je sredinom prošlog desetljeća pošlo za rukom jedva jednoj trećini. Dakle postaje sve više pravilo da ljudi ostaju siromašni.

Što se tiče odstupanja – onih koji su se uspeli na društvenoj ljestvici: to se češće događa u politici, nego u gospodarstvu. Schröder nije predstavljao apsolutnu iznimku, naime do kraja 1990-ih godina smo redovito imali značajan broj radničke djece u različitim saveznim vladama. U aktualnoj vladi je takav primjer doduše samo još Ronald Pofalla – i to predstavlja dramatičnu promjenu u malo vremena.

U gospodarstvu je tek svaki sedmi menadžer dijete iz radničkog ili srednjeg sloja – ostalih šest potječe iz buržujskih ili krupnoburžujskih obitelji.


No Njemačku se pak uopće ne može uspoređivati sa zemljama poput Engleske, gdje politički i ekonomski moćnici završavaju koledže u Etonu, Oxfordu i Cambridgeu, ili Francuske gdje su u gospodarstvo i državu ubačeni apsolventi Grandes Écoles (op. prev. elitne visokoobrazovne ustanove u Francuskoj)…

To je točno. Mi u Njemačkoj nemamo elitne obrazovne ustanove. Ima ih u Velikoj Britaniji, Sjedinjenim državama i Francuskoj, no ovdje ih gotovo nema. To ima veze s time da je njemački školski i visokoškolski sustav sam sebe smatrao elitnim obrazovnim sustavom sve do ranih 1960-ih godina. Njemačke gimnazije (prije svega klasičnofilološko-humanistička gimnazija) i sveučilišta su tako restriktivno regulirale pristup da se nije činilo da je potrebna zasebna elitna ustanova. To se znatno promijenilo obrazovnom ekspanzijom (op. prev. izraz kojim se opisuje fenomen da sve više ljudi ima viši stupanj obrazovanja od svojih roditelja) koja je posljedica 1968. godine i zato se danas osnivaju takve elitne ustanove na visokoškolskoj razini. Pretpostavljam da će „sveučilišta izvrsnosti“ za 30 do 40 godina imati sličan status kao i Oxford i Cambridge – neće biti baš tako ekskluzivna, no idu u tom pravcu, s odgovarajućim ograničenjem pristupa.


Govoriš o elitama i stvaranju elita. Što su za tebe elite i što ih odlikuje?

Elite je sasvim jednostavno definirati: pod elitama razumijem osobe koje su u poziciji da mogu znatno utjecati na društveni razvoj. To rade kroz svoju službu u politici, administraciji, pravosuđu ili na vodećim menadžerskim pozicijama. Ili to rade kroz vlasništvo – to vrijedi samo za gospodarstvo, dakle osobe koje su vlasnici poduzeća ili veliki dioničari, koji mogu bitno utjecati na politiku poduzeća.

Pod znatnim utjecajem na društveni razvoj razumijem sljedeće: kada na primjer Ustavni sud donosi odluku o brakorazvodnom pravu, Hartz IV (op. prev. pejorativno: novčana naknada za nezaposlene) ili školarinama, radi se o odluci koja se tiče velikog dijela stanovništva. Kada savezna vlada odluči oblikovati paket za spas financija ovako ili onako, kada činovništvo ministarstva piše prijedloge zakona ili kada menadžment nekog koncerna donosi odluke o investicijama, tada se zadire duboko u život mnogih ljudi. Elite u Njemačkoj čini jedan relativno uzak krug od oko 4000 osoba, većinom muškaraca.


Koji su to izborni mehanizmi, kako se postaje dijelom elite?

Postoje različiti mehanizmi. U gospodarstvu imamo klasični put nasljeđivanja – tu je rađanje u pravoj obitelji jedini izborni mehanizam. Uz to u gospodarstvu dolazi put postavljanja vodećih mjesta u menadžmentu. Tu se u biti bira po obrascu „socijalne sličnosti“ – društveno podrijetlo se broji. Ne u smislu nasljeđivanja, već u smislu odlučujućih kriterija pri izboru osoba: Kako se osoba ponaša, kako govori, kakav način ponašanja pokazuje? To objašnjava zašto je 85 posto menadžera dijete iz buržoazije ili krupne buržoazije.

Svaki drugi vrhunski menadžer u sto najvećih njemačkih poduzeća potječe iz krupne buržoazije, koje čini točno 0.5 posto stanovništva. Politika, uprava i pravosuđe nisu tako zatvoreni s udjelom buržujske i krupnoburžujske djece od dobrih 60 posto, zato što tamo vrijede drugi jače formaliziraniji način uspona. U politici je tradicionalno put najotvoreniji.

Sve do prije nekoliko godina je prosječno nešto manje od dvije trećine ministara potjecalo iz niže buržoazije ili radničkih obitelji, a samo dobra trećina iz buržujskih i krupnoburžujskih obitelji. To se potpuno obrnulo, u međuvremenu su se omjeri sasvim preokrenuli. U novoj vladi Angele Merkel troje djece iz krupne buržoazije obnaša dužnost ministra u nekom od ključnih ministarstava: ministar obrane Karl-Theodor zu Guttenberg, koji potječe iz jedne od 400 najbogatijih obitelji u Njemačkoj i iz 800-godišnje plemićke loze, ministar unutarnjih poslova Thomas de Maizière, koji potječe iz dobro povezane obitelji hugenota, i ministrica rada Ursula von der Leyen. To se još nikad dosad u povijesti savezne Njemačke nije dogodilo.

Uzrok tome je promjena načina uspona u strankama. Ranije se moralo mukotrpno raditi i napredovati odozdo do gore, što je jako dugo trajalo. Prije svega u velikim narodnim strankama su se relativno stabilne osnovne strukture brinule da stranačka baza ima znatan utjecaj na postavljanje kandidata. Kada bi netko bio preblizak krupnoj buržoaziji, jednostavno ne bi bio postavljen. Danas je često drugačije. Stranke su snažno izgubile na članstvu: broj pristaša SPD-a prepolovio se u odnosu na najvišu razinu, CDU se kreće u tom smjeru. Istodobno je članstvo prestaro, a jedan znatan dio neaktivan.

Mogućnosti utjecanja stranačkih gremija su na taj način jako oslabile, stranačke središnjice imaju veći utjecaj na postavljanje na vodeće položaje i također uvode na pozicije više ljudi izvan stranačkih redova. Ovdje se za razliku od gospodarstva to svakako može ponovno promijeniti – velika društvena kretanja mogu ponovno razbiti ove strukture. Na koncu se političke elite mora još uvijek izabrati. Socijalno regrutiranje političkih elita je, čak i kada ne mijenja ništa bitno, ipak utoliko važno što u pravilu nejednakost u raspodjeli nacionalnog dohotka raste što je proces regrutacije političkih elita ekskluzivniji i socijalno homogeniji.


Prije su studirali oni koji pripadaju ili su željeli pripadati eliti. Je li sveučilište još uvijek karta za uspjeh?

Ne, Sveučilište je samo još jedan nužan preduvjet za dosezanje vodećih položaja – udio onih koji su se uspeli sasvim visoko bez sveučilišne diplome je manji od pet posto. Na više pozicije s nadprosječnom zaradom još uvijek dolaze većinom oni sa sveučilišnom diplomom. To vrijedi prije svega za inženjere, prirodoslovce, liječnike i također za jedan dio ekonomista. Udio onih koji stvarno dolaze na vodeće pozicije ili osnuju vlastitu privatnu praksu ili ured se doduše osjetno smanjio. Velika većina onih koji danas studiraju završi u zavisnom zaposlenju.


Uvođenje preddiplomskih i diplomskih studija se obrazlagalo jakom orijentacijom na zahtjeve tržišta rada. S pravom?

Dvojbeno je da li je to istina. Između studenata se u međuvremenu pročulo da se s bakalauretom ne može puno toga. Unatoč svim suprotnim najavama, diploma preddiplomskog studija je u najboljem slučaju jednaka, a često čak rangirana ispod tradicionalne diplome više strukovne škole. Dakle, četiri petine studenata se pokušalo progurati na diplomski studij. Time je sama jezgra koncepta dovedena u pitanje.

Po mojem mišljenju, glavni argument, kojeg pak nitko nije otvoreno izgovorio, nije međunarodna usporedivost i sve to. Radi se naprotiv prvenstveno o tome da se mnogo studenta brzo prošverca kroz studij, kako bi se moglo riješiti očekivanog brda studenata bez dodatnog personala. Kada bi 50 do 70 posto studenata – to su bili ciljani brojevi većine ministara znanosti – odustalo nakon preddiplomskog studija, dobilo bi se na kapacitetu.

Tako bi trebalo zvučati rješenje, a da se zbog očito sve većeg broja studenata ne mora ništa mijenjati po pitanju sveučilišta koja su sve slabije financirana.


Selekcija počinje već prije odlaska na sveučilište – jedna od glavnih tema u izbornoj borbi u saveznoj pokrajini Nordrhein-Westfalen je bio trojni školski sustav.

S pravom jer trojni školski sustav onemogućuje drastično društveno otvaranje. Šezdeset posto jednog godišta nema nakon četvrtog razreda [osnovne škole] skoro nikakvu šansu da će studirati. Zbog toga se roditelji gimnazijalaca često žestoko protive, kao što se nadavno dogodilo u Hamburgu, ukidanju ovog sustava. Boje se konkurencije vlastitoj djeci ako se ukine rana selekcija. Također jednostavno ne stoji da najbolji uspijevaju doći na vrh zahvaljujući samo svojim rezultatima. Dijete nekvalificiranog radnika mora postizati puno bolje rezultate od djeteta akademski obrazovane osobe kako bi dobilo preporuku za gimnaziju. Tu se donose odluke koje tek djelomično imaju veze s individualnom nadarenošću djeteta.

Djeci akademskih obrazovanih nije lakše samo zato što imaju bolje uvjete za učenje, već i zato što se njihovi rezultati bolje vrednuju. Kako bi se postiglo zaista drastično poboljšanje, morala bi se ukinuti anakronistička trojnost u školskom sustavu i zamijeniti ju cjelodnevnim Einheitsschulen (op. prev. školski sustav u kojemu nema razdvajanja djece od vrtića do sveučilišta). Tada bi slabiji učenici mogli profitirati, kao što pokazuje skandinavski primjer, a da zbog toga bolji učenici ne budu manje uspješni. U tu svrhu bi trebalo na primjer znatno povisiti najvišu stopu poreza na dohodak. To bi prije svega pogodilo ljude koji su sami besplatno studirali i na tome dugoročno profitirali. Jedan dio toga bi slobodno mogli povratiti sljedećoj generaciji putem poreza.

S njemačkog prevela Marija Ćaćić

Vezani članci

  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve