Elite, obrazovanje i politika

Stefan Bornost je za marx21 vodio razgovor s Michaelom Hartmannom, profesorom sociologije na Tehničkom sveučilištu Darmstadt koji istražuje društvene elite, o elitnim visokoškolskim ustanovama, izbornim mehanizmima elita te promjenama u njemačkom sustavu srednjoškolskog obrazovanja.

Na naslovnici Der Spiegela je stajalo: „Gotovo je sa školskim kaosom!“ Ali zašto uopće postoji trojni školski sistem (op. prev. njemački srednjoškolski sustav se tradicionalno sastoji od tri „člana“: Hauptschule, Realschule, Gymnasium)? marx21 je razgovarao s Michaelom Hartmannom, znanstvenikom koji se bavi elitama, o mehanizmima selekcije u gospodarstvu, politici i obrazovnom sustavu.

Bivši kancelar Gerhard Schröder i menadžer Jürgen Schrempp (op. prev. predsjednik predsjedništva Daimler-Benza i Daimler-Chryslera od 1995. do 2005. godine) su obojica došli na vrh države i gospodarstva iz skromnih uvjeta. Ti pak kažeš: „Tko se rađa siromašan, umire siromašan.“ Nije li to proturječno?

Uvijek ima iznimaka od pravila. No nedvojbeno je da dolazi do uspona – upravo u proteklom stoljeću je došlo do dramatičnih promjena društvene propusnosti.

Njemački institut za istraživanje gospodarstva je ustanovio sljedeće: u drugoj polovici 1990-ih godina je svaka druga siromašna osoba unutar naredne četiri godine izašla iz siromaštva primjerice tako da se zaposlila. To je sredinom prošlog desetljeća pošlo za rukom jedva jednoj trećini. Dakle postaje sve više pravilo da ljudi ostaju siromašni.

Što se tiče odstupanja – onih koji su se uspeli na društvenoj ljestvici: to se češće događa u politici, nego u gospodarstvu. Schröder nije predstavljao apsolutnu iznimku, naime do kraja 1990-ih godina smo redovito imali značajan broj radničke djece u različitim saveznim vladama. U aktualnoj vladi je takav primjer doduše samo još Ronald Pofalla – i to predstavlja dramatičnu promjenu u malo vremena.

U gospodarstvu je tek svaki sedmi menadžer dijete iz radničkog ili srednjeg sloja – ostalih šest potječe iz buržujskih ili krupnoburžujskih obitelji.

No Njemačku se pak uopće ne može uspoređivati sa zemljama poput Engleske, gdje politički i ekonomski moćnici završavaju koledže u Etonu, Oxfordu i Cambridgeu, ili Francuske gdje su u gospodarstvo i državu ubačeni apsolventi Grandes Écoles (op. prev. elitne visokoobrazovne ustanove u Francuskoj)…

To je točno. Mi u Njemačkoj nemamo elitne obrazovne ustanove. Ima ih u Velikoj Britaniji, Sjedinjenim državama i Francuskoj, no ovdje ih gotovo nema. To ima veze s time da je njemački školski i visokoškolski sustav sam sebe smatrao elitnim obrazovnim sustavom sve do ranih 1960-ih godina. Njemačke gimnazije (prije svega klasičnofilološko-humanistička gimnazija) i sveučilišta su tako restriktivno regulirale pristup da se nije činilo da je potrebna zasebna elitna ustanova. To se znatno promijenilo obrazovnom ekspanzijom (op. prev. izraz kojim se opisuje fenomen da sve više ljudi ima viši stupanj obrazovanja od svojih roditelja) koja je posljedica 1968. godine i zato se danas osnivaju takve elitne ustanove na visokoškolskoj razini. Pretpostavljam da će „sveučilišta izvrsnosti“ za 30 do 40 godina imati sličan status kao i Oxford i Cambridge – neće biti baš tako ekskluzivna, no idu u tom pravcu, s odgovarajućim ograničenjem pristupa.

Govoriš o elitama i stvaranju elita. Što su za tebe elite i što ih odlikuje?

Elite je sasvim jednostavno definirati: pod elitama razumijem osobe koje su u poziciji da mogu znatno utjecati na društveni razvoj. To rade kroz svoju službu u politici, administraciji, pravosuđu ili na vodećim menadžerskim pozicijama. Ili to rade kroz vlasništvo – to vrijedi samo za gospodarstvo, dakle osobe koje su vlasnici poduzeća ili veliki dioničari, koji mogu bitno utjecati na politiku poduzeća.

Pod znatnim utjecajem na društveni razvoj razumijem sljedeće: kada na primjer Ustavni sud donosi odluku o brakorazvodnom pravu, Hartz IV (op. prev. pejorativno: novčana naknada za nezaposlene) ili školarinama, radi se o odluci koja se tiče velikog dijela stanovništva. Kada savezna vlada odluči oblikovati paket za spas financija ovako ili onako, kada činovništvo ministarstva piše prijedloge zakona ili kada menadžment nekog koncerna donosi odluke o investicijama, tada se zadire duboko u život mnogih ljudi. Elite u Njemačkoj čini jedan relativno uzak krug od oko 4000 osoba, većinom muškaraca.

Koji su to izborni mehanizmi, kako se postaje dijelom elite?

Postoje različiti mehanizmi. U gospodarstvu imamo klasični put nasljeđivanja – tu je rađanje u pravoj obitelji jedini izborni mehanizam. Uz to u gospodarstvu dolazi put postavljanja vodećih mjesta u menadžmentu. Tu se u biti bira po obrascu „socijalne sličnosti“ – društveno podrijetlo se broji. Ne u smislu nasljeđivanja, već u smislu odlučujućih kriterija pri izboru osoba: Kako se osoba ponaša, kako govori, kakav način ponašanja pokazuje? To objašnjava zašto je 85 posto menadžera dijete iz buržoazije ili krupne buržoazije.

Svaki drugi vrhunski menadžer u sto najvećih njemačkih poduzeća potječe iz krupne buržoazije, koje čini točno 0.5 posto stanovništva. Politika, uprava i pravosuđe nisu tako zatvoreni s udjelom buržujske i krupnoburžujske djece od dobrih 60 posto, zato što tamo vrijede drugi jače formaliziraniji način uspona. U politici je tradicionalno put najotvoreniji.

Sve do prije nekoliko godina je prosječno nešto manje od dvije trećine ministara potjecalo iz niže buržoazije ili radničkih obitelji, a samo dobra trećina iz buržujskih i krupnoburžujskih obitelji. To se potpuno obrnulo, u međuvremenu su se omjeri sasvim preokrenuli. U novoj vladi Angele Merkel troje djece iz krupne buržoazije obnaša dužnost ministra u nekom od ključnih ministarstava: ministar obrane Karl-Theodor zu Guttenberg, koji potječe iz jedne od 400 najbogatijih obitelji u Njemačkoj i iz 800-godišnje plemićke loze, ministar unutarnjih poslova Thomas de Maizière, koji potječe iz dobro povezane obitelji hugenota, i ministrica rada Ursula von der Leyen. To se još nikad dosad u povijesti savezne Njemačke nije dogodilo.

Uzrok tome je promjena načina uspona u strankama. Ranije se moralo mukotrpno raditi i napredovati odozdo do gore, što je jako dugo trajalo. Prije svega u velikim narodnim strankama su se relativno stabilne osnovne strukture brinule da stranačka baza ima znatan utjecaj na postavljanje kandidata. Kada bi netko bio preblizak krupnoj buržoaziji, jednostavno ne bi bio postavljen. Danas je često drugačije. Stranke su snažno izgubile na članstvu: broj pristaša SPD-a prepolovio se u odnosu na najvišu razinu, CDU se kreće u tom smjeru. Istodobno je članstvo prestaro, a jedan znatan dio neaktivan.

Mogućnosti utjecanja stranačkih gremija su na taj način jako oslabile, stranačke središnjice imaju veći utjecaj na postavljanje na vodeće položaje i također uvode na pozicije više ljudi izvan stranačkih redova. Ovdje se za razliku od gospodarstva to svakako može ponovno promijeniti – velika društvena kretanja mogu ponovno razbiti ove strukture. Na koncu se političke elite mora još uvijek izabrati. Socijalno regrutiranje političkih elita je, čak i kada ne mijenja ništa bitno, ipak utoliko važno što u pravilu nejednakost u raspodjeli nacionalnog dohotka raste što je proces regrutacije političkih elita ekskluzivniji i socijalno homogeniji.

Prije su studirali oni koji pripadaju ili su željeli pripadati eliti. Je li sveučilište još uvijek karta za uspjeh?

Ne, Sveučilište je samo još jedan nužan preduvjet za dosezanje vodećih položaja – udio onih koji su se uspeli sasvim visoko bez sveučilišne diplome je manji od pet posto. Na više pozicije s nadprosječnom zaradom još uvijek dolaze većinom oni sa sveučilišnom diplomom. To vrijedi prije svega za inženjere, prirodoslovce, liječnike i također za jedan dio ekonomista. Udio onih koji stvarno dolaze na vodeće pozicije ili osnuju vlastitu privatnu praksu ili ured se doduše osjetno smanjio. Velika većina onih koji danas studiraju završi u zavisnom zaposlenju.

Uvođenje preddiplomskih i diplomskih studija se obrazlagalo jakom orijentacijom na zahtjeve tržišta rada. S pravom?

Dvojbeno je da li je to istina. Između studenata se u međuvremenu pročulo da se s bakalauretom ne može puno toga. Unatoč svim suprotnim najavama, diploma preddiplomskog studija je u najboljem slučaju jednaka, a često čak rangirana ispod tradicionalne diplome više strukovne škole. Dakle, četiri petine studenata se pokušalo progurati na diplomski studij. Time je sama jezgra koncepta dovedena u pitanje.

Po mojem mišljenju, glavni argument, kojeg pak nitko nije otvoreno izgovorio, nije međunarodna usporedivost i sve to. Radi se naprotiv prvenstveno o tome da se mnogo studenta brzo prošverca kroz studij, kako bi se moglo riješiti očekivanog brda studenata bez dodatnog personala. Kada bi 50 do 70 posto studenata – to su bili ciljani brojevi većine ministara znanosti – odustalo nakon preddiplomskog studija, dobilo bi se na kapacitetu.

Tako bi trebalo zvučati rješenje, a da se zbog očito sve većeg broja studenata ne mora ništa mijenjati po pitanju sveučilišta koja su sve slabije financirana.

Selekcija počinje već prije odlaska na sveučilište – jedna od glavnih tema u izbornoj borbi u saveznoj pokrajini Nordrhein-Westfalen je bio trojni školski sustav.

S pravom jer trojni školski sustav onemogućuje drastično društveno otvaranje. Šezdeset posto jednog godišta nema nakon četvrtog razreda [osnovne škole] skoro nikakvu šansu da će studirati. Zbog toga se roditelji gimnazijalaca često žestoko protive, kao što se nadavno dogodilo u Hamburgu, ukidanju ovog sustava. Boje se konkurencije vlastitoj djeci ako se ukine rana selekcija. Također jednostavno ne stoji da najbolji uspijevaju doći na vrh zahvaljujući samo svojim rezultatima. Dijete nekvalificiranog radnika mora postizati puno bolje rezultate od djeteta akademski obrazovane osobe kako bi dobilo preporuku za gimnaziju. Tu se donose odluke koje tek djelomično imaju veze s individualnom nadarenošću djeteta.

Djeci akademskih obrazovanih nije lakše samo zato što imaju bolje uvjete za učenje, već i zato što se njihovi rezultati bolje vrednuju. Kako bi se postiglo zaista drastično poboljšanje, morala bi se ukinuti anakronistička trojnost u školskom sustavu i zamijeniti ju cjelodnevnim Einheitsschulen (op. prev. školski sustav u kojemu nema razdvajanja djece od vrtića do sveučilišta). Tada bi slabiji učenici mogli profitirati, kao što pokazuje skandinavski primjer, a da zbog toga bolji učenici ne budu manje uspješni. U tu svrhu bi trebalo na primjer znatno povisiti najvišu stopu poreza na dohodak. To bi prije svega pogodilo ljude koji su sami besplatno studirali i na tome dugoročno profitirali. Jedan dio toga bi slobodno mogli povratiti sljedećoj generaciji putem poreza.