Poslije krize je prije krize

Programi štednje koji su na snazi odraz su krizne politike koja bi trebala jamčiti profite bankama i Njemačku izvesti iz krize “osnaženu”. O povezanosti krize na tržištima nekretnina i krize državnih financija, strukturnim uzrocima krize, raspodjeli bogatstva i mogućim pomjeravanjima u globalnim odnosima moći, u razgovoru za njemački časopis ak govori Michael Heinrich, profesor političkih znanosti iz Berlina i član uredništva časopisa PROKLA.



ak: Kriza u kojoj se nalazimo započela je na tržištu nekretnina u SAD-u. Sada u eurozoni cijele države stoje pred provalijom. Kako su te stvari povezane?

Michael Heinrich: Pitanje je je li kriza na američkom tržištu nekretnina doista bila početak. I ona ima svoju pretpovijest: kolaps New Economyja 2000. godine. Boom na tržištu nekretnina u SAD-u – tako glasi uobičajeno objašnjenje – uzrokovala je američka središnja banka, koja je kamatnu stopu prenaglo i preduboko snizila. Jeftini krediti naveli su mnoge ljude na kupovanje kućâ koje si zapravo nisu mogli priuštiti. Velika potražnja na tržištu nekretnina dovela je do rasta cijena. Banke su vjerovale da su, unatoč opasnosti koja prijeti od platežno nesposobnih dužnika, ipak na sigurnome: prodaja kuća u takvim je slučajevima trebala jamčiti njihovo namirivanje.

Pored toga, banke su kredite pakirale u vrlo upitne vrijednosne papire koje su zatim prodavale globalno, pa su novcem od njihove prodaje izdavale nove kredite. Kada su, međutim, cijene nekretnina prestale rasti, sve je više kuća završavalo na bubnju, a novi kupci su izostajali. Banke su tada shvatile da ipak nisu sigurne koliko su mislile: mnoge su kredite bile prisiljene otpisati. Isto vrijedi za brojne kupce vrijednosnih papira utemeljenih na hipotekama. Pošto su se ti kupci – javne i privatne banke – i sami zaduživali kratkoročnim kreditima za kupnju prividno sigurnih vrijednosnih papira, preko noći su se našli u golemim platežnim poteškoćama: kratkoročne dugove je trebalo platiti, ali je vrijednosne papire koji su njima kupljeni postalo nemoguće dalje prodati.

Dok je kod krize tržišta nekretnina navodni uzrok kriva politika centralne banke i pohlepa banaka – eventualno uz dopunu optužnice rejting agencijama zbog nesposobnosti da prepoznaju riskantne vrijednosne papire – u slučaju krize eurozone navodni je uzrok “nesolidna” fiskalna politika vladâ: pošto su “Grci” i nekoliko drugih zemalja navodno nagomilale previše dugova, sada moraju plaćati toliko visoke kamatne stope da im prijeti bankrot, pa ih ostatak Europske unije mora spašavati. A budući da navodno nije izvjesno hoćemo li “mi” u toj akciji spašavanja i uspjeti, euro je u opasnosti. Kod svake krize traže se krivci, netko tko je negdje pogriješio: središnje banke, poslovne banke, rejting agencije, određene vlade. Strukturni uzroci svih tih kriza takvim se objašnjenjima međutim zaklanjaju.


A strukturni uzroci su?

Prije svega: još uvijek živimo u kapitalizmu, zvali ga mi “našim gospodarstvom” ili “socijalnom tržišnom privredom”. A kapitalizam je inherentno sklon krizama. S jedne strane postoji sistemski pritisak za povećanjem proizvodnje i produktivnosti; s druge pritisak da se troškovi proizvodnje smanje. Nadnice bi dakle trebale biti što je moguće niže, a investicije ići samo u najprofitabilnija poduzeća i sektore. Na razini cjeline privrede to međutim znači da prije ili poslije sveukupna potražnja neće moći pratiti rast ponude.

Pojačanim izvozom problem se doduše na neko vrijeme može odgoditi, samo što situacija u drugim zemljama u principu nije bitno drugačija, pa se u jednome trenutku ipak shvati da se proizvelo previše. No, ne prema mjerilu postojećih ljudskih potreba, jer još uvijek milijuni ljudi umiru od gladi, nego prema mjerilu imperativa što većeg povrata na uloženi kapital. I tako dobivamo krizu.

Ne želim se, međutim, zaustaviti na ovoj općenitoj razini. Zadnjih 20 do 30 godina financijska su tržišta u krizama igrala posebno važnu ulogu. To je povezano sa činjenicom da su financijska tržišta u “postfordizmu”, koji postepeno stupa na scenu sa svjetskom ekonomskom krizom iz 1974./75., doživjela ogroman rast i ekspanziju.


Zašto su financijska tržišta rasla u tolikoj mjeri? Je li to posljedica deregulacije na koju se sada mnogi žale?

Deregulacija je financijskim tržištima osigurala nevjerojatnu mobilnost i mogućnost stvaranja uvijek novih “financijskih proizvoda”. Međutim, golemi rast financijskih tržišta povezan je prije svega s velikim promjenama u procesu redistribucije, a to u krajnjoj liniji znači – s iznimno uspješno vođenom klasnom borbom posjedničkih klasa. Ta redistribucija se odvijala prije svega na dvije razine. Prvo, u odnosu između kapitala i rada: dok realne nadnice u većini razvijenih kapitalističkih zemalja od 1980-ih u prosjeku stagniraju ili rastu samo relativno neznatno, profiti poduzeća i prihodi viših razina menadžmenta su u istome razdoblju eksplodirali. Drugo, dogodila se promjena u strukturi poreznih prihoda država. Od 1980-ih u većini zemalja, direktni su porezi, tj. porezi na dohodak i dobit sve više smanjivani.

U Njemačkoj je, pored toga, ukinut i porez na imovinu, a od 2010. bitno su smanjeni i porezi na kamate i dividende. Sva ta smanjenja poreza išla su prije svega u korist poduzećâ i 10 do 15% stanovništva s najvećim prihodima. Dakle: približno istome sloju koji je profitirao i od promjena u odnosu kapitala i rada u korist kapitala. S druge strane, povišeni su indirektni porezi poput poreza na dodanu vrijednost, koji svi podjednako moraju plaćati.

Ova dva procesa redistribucije dovela su do toga da se u relativno kratkome vremenu akumuliralo ogromno bogatstvo u rukama vrlo uskog sloja, dok se ogromna većina domaćinstava i državâ s prihodima koji su im preostali više nisu mogli pokriti. Pojednostavnjeno rečeno: manjina je postajala sve bogatija, ali nije više znala gdje bi s novcem, pa ga je pokušala što profitabilnije ulagati u financijskom sektoru. Svima drugima taj novac nedostaje, pa im ne preostaje drugo nego ga posuđivati. U SAD-u je zaduživanje privatnih kućanstava već daleko odmaklo, u Njemačkoj je zadnjih godina snažno poraslo, dok je zaduženost državâ posvuda doživjela dramatične skokove.

Isti redistribucijski procesi na financijskim su tržištima doveli kako do velikog porasta ponude kredita, tako i do potražnje za kreditima. Međutim, financijska tržišta nisu tek institucije koje novac premještaju iz ruku zajmodavaca u ruke zajmoprimaca. Taj proces je posredovan velikim brojem vrijednosnih papira, poput toliko spominjanih derivata, čija funkcija je da rizike i očekivanja dobiti razlome i transformiraju, a zatim i sami postaju temelj za sve moguće oblike spekulacije: na rast ili pad burzovnih tečaja, kamata ili tečajnih fluktuacija različitih valuta.


Banke su spašene s obrazloženjem da su “sistemski relevantne”. Dijelom, međutim, to spašavanje nije bilo ništa drugo nego garancija bankarskih profita. Sada se mnoge države nalaze pred bankrotom. Suočavamo li se ovdje s dilemom iz koje nema izlaza?

U kapitalizmu su banke doista “sistemski relevantne”. One posreduju različite kapitalne tokove bez kojih bi kapitalistička proizvodnja, a prije svega kapitalistički rast, teško bili mogući. Utoliko – iz sistemski imanentne perspektive – zapravo nije postojala alternativa spašavanju banaka, a ono nužno ima svoju cijenu. Ipak, bar ekonomski velike države zbog toga ne stoje nužno pred bankrotom. Dodatno zaduživanje uzrokovano spašavanjem banaka predstavlja manji dio sveukupnih, desetljećima akumuliranih državnih dugova. Međutim, državni dugovi jesu doživjeli nagli skok, a to znači da i izdvajanja za plaćanje kamata na dugove skokovito rastu i da će s budućim, izglednim rastom kamata nužno i dalje rasti. To znači da su države suočene s rastućim deficitima u svojim godišnjim proračunima, što, međutim, ne mora nužno značiti i bankrot.

Jednostavan odgovor bio bi ponovno posegnuti bar za dijelom poreznih poklona koji su prethodnih desetljeća dijeljeni “imućnijima”, ali prije svega zahtjev za sudjelovanjem banaka u podmirivanju troškova njihova spašavanja. Ovo zadnje se u SAD-u makar mlako i polovično pokušava provesti, dok se u Njemačkoj ni imućnije slojeve ni banke ne želi teretiti. Umjesto toga, banke bi trebale nastaviti kao i dosad. Vlade – prije svega njemačka vlada – nadaju se da će nacionalne banke u međunarodnoj utakmici uspjeti izboriti prednosti pred konkurencijom, pa paze da im ne upadnu s leđa sa zahtjevima za visokim davanjima državi. No, umjesto da se novac traži kod imućnijih, štedi se na onima koji ionako nemaju ništa: križanjem roditeljskih doplataka za primatelje socijalne pomoći i potporâ za reintegraciju nezaposlenih.

I jedno i drugo su, međutim, vrlo riskantne strategije. Banke se strmoglavljuju u smjeru sljedeće financijske krize – paket spašavanja Grčke spasio je prije svega njemačke i francuske banke od otpisivanja nenaplativih potraživanja. Istovremeno će mjere štednje gušiti unutrašnju potražnju i time slabiti konjunkturu. Trenutno prava prijetnja nisu u tolikoj mjeri mogući državni bankroti koliko politika štednje koja produbljuje krizu i zaoštrava međunarodnu konkurenciju u kojoj se – kapitalistički dosljedno – svi pokušavaju spašavati na račun susjedâ, a to po logici stvari može uspjeti samo manjini.


Posljedica velike krize od 1929. nadalje bila je konačno pomjeravanje globalnih odnosa moći. Poslije Prvog svjetskog rata SAD još nije htio preuzeti ulogu Velike Britanije kao hegemonijske sile. Stojimo li danas pred sličnom promjenom globalnih odnosa?

Te promjene u odnosima moći nisu bile posljedica samo krize koja je započela 1929., nego prije svega rezultat Drugog svjetskog rata. Sjedinjene države su iz njega izašle kako ekonomski, tako i vojno i politički, strahovito osnažene. Istovremeno se promijenio model kapitalističke akumulacije: fordizam kao funkcionalni splet masovne proizvodnje i masovne potrošnje konačno se nametnuo kao dominantan model. Također, danas je cijeli jedan model akumulacije – kapitalizam čiju “pogonsku snagu” manje ili više čine financijska tržišta – dospio u krizu. Međutim, perspektiva nekog alternativnog modela kapitalističkog razvoja se nije iskristalizirala.

Slično stvari stoje i na međunarodnoj razini. Hegemonija SAD-a u nekoliko je područja doduše oslabila, a sile koje su 1990-ih predstavljale “sile srednje razine” – Europska unija, Rusija, Kina – jačaju. No, ne u dovoljnoj mjeri da bi bilo koja od njih ozbiljno dovela u pitanje hegemoniju SAD-a. Ekonomska i politička pomjeravanja se dakle zbivaju, ali to nije proces koji će se do kraja odigrati u narednih pet, nego u narednih 50 godina. Krizne tendencije pritom će prije jačati nego slabiti. A možda i otpor subalternih klasa, koje uvijek iznova moraju plaćati troškove krizâ, i koje bi si jednom mogle postaviti pitanje koliko dugo u tom kapitalističkom ludilu još kane sudjelovati.



Intervju je vodio Ingo Stützle.

iz: ak – zeitung für linke debatte und praxis / br. 551 / 18.06.2010.

S njemačkog preveo Stipe Ćurković

Vezani članci

  • 10. siječnja 2021. Kapitalizam uzrokuje izumiranje vrsta "Na nesreću za čovječanstvo i sve žive organizme na našoj planeti, živimo u kapitalističkom sistemu koji nije u stanju spriječiti gubitak bioraznolikosti. Kapitalizam uzrokuje gubitak vrsta ne samo neobuzdanim korištenjem fosilnih goriva, rezultirajućim zagađenjem te klimatskim promjenama, već i svojom halapljivošću za sirovinama poput drvene građe i poljoprivrednog zemljišta."
  • 9. siječnja 2021. Ljevica mora prestati vjerovati desnici da je pridobila radničku klasu "Već je 2016. godine bilo jasno da izbor Trumpa ne predstavlja proboj radničke klase, kako su ga mnogi najavljivali. Kako sam već demonstrirao s Aaronom Winterom, iako je Trump među onima s nižim primanjima prošao bolje od dva prethodna republikanska kandidata, njegov je uspjeh imao više veze s krajnjim neuspjehom Hillary Clinton. Dapače, Trumpova privlačnost bila je vrlo slična onoj Georgea W. Busha 2004. godine. Iako su obojica privukla one s nižim prihodima, više nego John McCain 2008. i Mitt Romney 2012. godine, glavnina glasova i dalje je došla iz tradicionalno republikanske populacije, tj. bogatijih bijelaca."
  • 8. siječnja 2021. Policija je omogućila hordi ekstremnih desničara da nasilno nagrne u zgradu Kongresa Pokušaj dijela Trumpove ekstremno desne baze da spriječi prebrojavanje elektoralnih glasova nasilnim upadom u zgradu Kongresa dočekan je s mlakom reakcijom policijskih snaga. Američki represivni aparat još je jednom pokazao da ne tretira na jednak način prosvjednike desnih i lijevih opcija.
  • 31. prosinca 2020. Kumek "Iole ozbiljnija i ambicioznija politička analiza, za koju Juričan nema interesa, a sudeći po dosadašnjem višegodišnjem radu, ni kompetencija, pokušala bi se barem pomaknuti od paušalnih generalizacija i iskaza poput „ljudi su mala smeća koja vole korupciju“. Savjestan politički pristup nastojao bi barem saznati zašto su ljudi egzistencijalno prisiljeni pristajati na koruptivne aranžmane, čak i kada su očito usmjereni protiv njihovih vlastitih interesa; o kojim je mrežama političke moći riječ te kako politički i društveni establishment na to odgovara."
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? U osvrtu na nedavnu polemiku na književnoj sceni o klasi i autanju, autorica ukazuje na važnost daljnjeg razmatranja kompleksne uloge klasnog položaja u životnim odlukama. Strukturno određenje klase govori o tupoj, nepersonalnoj ekonomskoj prinudi ugrađenoj u kapitalističko društvo, ali ne objašnjava jednoznačno karakter pojedinke_ca. Iako povezana s identitetom, klasa se ne može mehanički derivirati iz identiteta, kao ni obratno.
  • 31. prosinca 2020. Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ka pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.
  • 27. prosinca 2020. Ejblistički režimi u kapitalizmu Razmatrajući korporealnost ljudskog postojanja u kontekstu šireg razumijevanja rada socijalne reprodukcije koji održava i regenerira radnu snagu kao ključni element stvaranja profita, autorica iz historijsko-materijalističke perspektive ukazuje na koji se način u kapitalizmu tretiraju nenormativna tijela, s fokusom na osobe s invaliditetom.
  • 27. prosinca 2020. Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve