Poslije krize je prije krize

Programi štednje koji su na snazi odraz su krizne politike koja bi trebala jamčiti profite bankama i Njemačku izvesti iz krize “osnaženu”. O povezanosti krize na tržištima nekretnina i krize državnih financija, strukturnim uzrocima krize, raspodjeli bogatstva i mogućim pomjeravanjima u globalnim odnosima moći, u razgovoru za njemački časopis ak govori Michael Heinrich, profesor političkih znanosti iz Berlina i član uredništva časopisa PROKLA.



ak: Kriza u kojoj se nalazimo započela je na tržištu nekretnina u SAD-u. Sada u eurozoni cijele države stoje pred provalijom. Kako su te stvari povezane?

Michael Heinrich: Pitanje je je li kriza na američkom tržištu nekretnina doista bila početak. I ona ima svoju pretpovijest: kolaps New Economyja 2000. godine. Boom na tržištu nekretnina u SAD-u – tako glasi uobičajeno objašnjenje – uzrokovala je američka središnja banka, koja je kamatnu stopu prenaglo i preduboko snizila. Jeftini krediti naveli su mnoge ljude na kupovanje kućâ koje si zapravo nisu mogli priuštiti. Velika potražnja na tržištu nekretnina dovela je do rasta cijena. Banke su vjerovale da su, unatoč opasnosti koja prijeti od platežno nesposobnih dužnika, ipak na sigurnome: prodaja kuća u takvim je slučajevima trebala jamčiti njihovo namirivanje.

Pored toga, banke su kredite pakirale u vrlo upitne vrijednosne papire koje su zatim prodavale globalno, pa su novcem od njihove prodaje izdavale nove kredite. Kada su, međutim, cijene nekretnina prestale rasti, sve je više kuća završavalo na bubnju, a novi kupci su izostajali. Banke su tada shvatile da ipak nisu sigurne koliko su mislile: mnoge su kredite bile prisiljene otpisati. Isto vrijedi za brojne kupce vrijednosnih papira utemeljenih na hipotekama. Pošto su se ti kupci – javne i privatne banke – i sami zaduživali kratkoročnim kreditima za kupnju prividno sigurnih vrijednosnih papira, preko noći su se našli u golemim platežnim poteškoćama: kratkoročne dugove je trebalo platiti, ali je vrijednosne papire koji su njima kupljeni postalo nemoguće dalje prodati.

Dok je kod krize tržišta nekretnina navodni uzrok kriva politika centralne banke i pohlepa banaka – eventualno uz dopunu optužnice rejting agencijama zbog nesposobnosti da prepoznaju riskantne vrijednosne papire – u slučaju krize eurozone navodni je uzrok “nesolidna” fiskalna politika vladâ: pošto su “Grci” i nekoliko drugih zemalja navodno nagomilale previše dugova, sada moraju plaćati toliko visoke kamatne stope da im prijeti bankrot, pa ih ostatak Europske unije mora spašavati. A budući da navodno nije izvjesno hoćemo li “mi” u toj akciji spašavanja i uspjeti, euro je u opasnosti. Kod svake krize traže se krivci, netko tko je negdje pogriješio: središnje banke, poslovne banke, rejting agencije, određene vlade. Strukturni uzroci svih tih kriza takvim se objašnjenjima međutim zaklanjaju.


A strukturni uzroci su?

Prije svega: još uvijek živimo u kapitalizmu, zvali ga mi “našim gospodarstvom” ili “socijalnom tržišnom privredom”. A kapitalizam je inherentno sklon krizama. S jedne strane postoji sistemski pritisak za povećanjem proizvodnje i produktivnosti; s druge pritisak da se troškovi proizvodnje smanje. Nadnice bi dakle trebale biti što je moguće niže, a investicije ići samo u najprofitabilnija poduzeća i sektore. Na razini cjeline privrede to međutim znači da prije ili poslije sveukupna potražnja neće moći pratiti rast ponude.

Pojačanim izvozom problem se doduše na neko vrijeme može odgoditi, samo što situacija u drugim zemljama u principu nije bitno drugačija, pa se u jednome trenutku ipak shvati da se proizvelo previše. No, ne prema mjerilu postojećih ljudskih potreba, jer još uvijek milijuni ljudi umiru od gladi, nego prema mjerilu imperativa što većeg povrata na uloženi kapital. I tako dobivamo krizu.

Ne želim se, međutim, zaustaviti na ovoj općenitoj razini. Zadnjih 20 do 30 godina financijska su tržišta u krizama igrala posebno važnu ulogu. To je povezano sa činjenicom da su financijska tržišta u “postfordizmu”, koji postepeno stupa na scenu sa svjetskom ekonomskom krizom iz 1974./75., doživjela ogroman rast i ekspanziju.


Zašto su financijska tržišta rasla u tolikoj mjeri? Je li to posljedica deregulacije na koju se sada mnogi žale?

Deregulacija je financijskim tržištima osigurala nevjerojatnu mobilnost i mogućnost stvaranja uvijek novih “financijskih proizvoda”. Međutim, golemi rast financijskih tržišta povezan je prije svega s velikim promjenama u procesu redistribucije, a to u krajnjoj liniji znači – s iznimno uspješno vođenom klasnom borbom posjedničkih klasa. Ta redistribucija se odvijala prije svega na dvije razine. Prvo, u odnosu između kapitala i rada: dok realne nadnice u većini razvijenih kapitalističkih zemalja od 1980-ih u prosjeku stagniraju ili rastu samo relativno neznatno, profiti poduzeća i prihodi viših razina menadžmenta su u istome razdoblju eksplodirali. Drugo, dogodila se promjena u strukturi poreznih prihoda država. Od 1980-ih u većini zemalja, direktni su porezi, tj. porezi na dohodak i dobit sve više smanjivani.

U Njemačkoj je, pored toga, ukinut i porez na imovinu, a od 2010. bitno su smanjeni i porezi na kamate i dividende. Sva ta smanjenja poreza išla su prije svega u korist poduzećâ i 10 do 15% stanovništva s najvećim prihodima. Dakle: približno istome sloju koji je profitirao i od promjena u odnosu kapitala i rada u korist kapitala. S druge strane, povišeni su indirektni porezi poput poreza na dodanu vrijednost, koji svi podjednako moraju plaćati.

Ova dva procesa redistribucije dovela su do toga da se u relativno kratkome vremenu akumuliralo ogromno bogatstvo u rukama vrlo uskog sloja, dok se ogromna većina domaćinstava i državâ s prihodima koji su im preostali više nisu mogli pokriti. Pojednostavnjeno rečeno: manjina je postajala sve bogatija, ali nije više znala gdje bi s novcem, pa ga je pokušala što profitabilnije ulagati u financijskom sektoru. Svima drugima taj novac nedostaje, pa im ne preostaje drugo nego ga posuđivati. U SAD-u je zaduživanje privatnih kućanstava već daleko odmaklo, u Njemačkoj je zadnjih godina snažno poraslo, dok je zaduženost državâ posvuda doživjela dramatične skokove.

Isti redistribucijski procesi na financijskim su tržištima doveli kako do velikog porasta ponude kredita, tako i do potražnje za kreditima. Međutim, financijska tržišta nisu tek institucije koje novac premještaju iz ruku zajmodavaca u ruke zajmoprimaca. Taj proces je posredovan velikim brojem vrijednosnih papira, poput toliko spominjanih derivata, čija funkcija je da rizike i očekivanja dobiti razlome i transformiraju, a zatim i sami postaju temelj za sve moguće oblike spekulacije: na rast ili pad burzovnih tečaja, kamata ili tečajnih fluktuacija različitih valuta.


Banke su spašene s obrazloženjem da su “sistemski relevantne”. Dijelom, međutim, to spašavanje nije bilo ništa drugo nego garancija bankarskih profita. Sada se mnoge države nalaze pred bankrotom. Suočavamo li se ovdje s dilemom iz koje nema izlaza?

U kapitalizmu su banke doista “sistemski relevantne”. One posreduju različite kapitalne tokove bez kojih bi kapitalistička proizvodnja, a prije svega kapitalistički rast, teško bili mogući. Utoliko – iz sistemski imanentne perspektive – zapravo nije postojala alternativa spašavanju banaka, a ono nužno ima svoju cijenu. Ipak, bar ekonomski velike države zbog toga ne stoje nužno pred bankrotom. Dodatno zaduživanje uzrokovano spašavanjem banaka predstavlja manji dio sveukupnih, desetljećima akumuliranih državnih dugova. Međutim, državni dugovi jesu doživjeli nagli skok, a to znači da i izdvajanja za plaćanje kamata na dugove skokovito rastu i da će s budućim, izglednim rastom kamata nužno i dalje rasti. To znači da su države suočene s rastućim deficitima u svojim godišnjim proračunima, što, međutim, ne mora nužno značiti i bankrot.

Jednostavan odgovor bio bi ponovno posegnuti bar za dijelom poreznih poklona koji su prethodnih desetljeća dijeljeni “imućnijima”, ali prije svega zahtjev za sudjelovanjem banaka u podmirivanju troškova njihova spašavanja. Ovo zadnje se u SAD-u makar mlako i polovično pokušava provesti, dok se u Njemačkoj ni imućnije slojeve ni banke ne želi teretiti. Umjesto toga, banke bi trebale nastaviti kao i dosad. Vlade – prije svega njemačka vlada – nadaju se da će nacionalne banke u međunarodnoj utakmici uspjeti izboriti prednosti pred konkurencijom, pa paze da im ne upadnu s leđa sa zahtjevima za visokim davanjima državi. No, umjesto da se novac traži kod imućnijih, štedi se na onima koji ionako nemaju ništa: križanjem roditeljskih doplataka za primatelje socijalne pomoći i potporâ za reintegraciju nezaposlenih.

I jedno i drugo su, međutim, vrlo riskantne strategije. Banke se strmoglavljuju u smjeru sljedeće financijske krize – paket spašavanja Grčke spasio je prije svega njemačke i francuske banke od otpisivanja nenaplativih potraživanja. Istovremeno će mjere štednje gušiti unutrašnju potražnju i time slabiti konjunkturu. Trenutno prava prijetnja nisu u tolikoj mjeri mogući državni bankroti koliko politika štednje koja produbljuje krizu i zaoštrava međunarodnu konkurenciju u kojoj se – kapitalistički dosljedno – svi pokušavaju spašavati na račun susjedâ, a to po logici stvari može uspjeti samo manjini.


Posljedica velike krize od 1929. nadalje bila je konačno pomjeravanje globalnih odnosa moći. Poslije Prvog svjetskog rata SAD još nije htio preuzeti ulogu Velike Britanije kao hegemonijske sile. Stojimo li danas pred sličnom promjenom globalnih odnosa?

Te promjene u odnosima moći nisu bile posljedica samo krize koja je započela 1929., nego prije svega rezultat Drugog svjetskog rata. Sjedinjene države su iz njega izašle kako ekonomski, tako i vojno i politički, strahovito osnažene. Istovremeno se promijenio model kapitalističke akumulacije: fordizam kao funkcionalni splet masovne proizvodnje i masovne potrošnje konačno se nametnuo kao dominantan model. Također, danas je cijeli jedan model akumulacije – kapitalizam čiju “pogonsku snagu” manje ili više čine financijska tržišta – dospio u krizu. Međutim, perspektiva nekog alternativnog modela kapitalističkog razvoja se nije iskristalizirala.

Slično stvari stoje i na međunarodnoj razini. Hegemonija SAD-a u nekoliko je područja doduše oslabila, a sile koje su 1990-ih predstavljale “sile srednje razine” – Europska unija, Rusija, Kina – jačaju. No, ne u dovoljnoj mjeri da bi bilo koja od njih ozbiljno dovela u pitanje hegemoniju SAD-a. Ekonomska i politička pomjeravanja se dakle zbivaju, ali to nije proces koji će se do kraja odigrati u narednih pet, nego u narednih 50 godina. Krizne tendencije pritom će prije jačati nego slabiti. A možda i otpor subalternih klasa, koje uvijek iznova moraju plaćati troškove krizâ, i koje bi si jednom mogle postaviti pitanje koliko dugo u tom kapitalističkom ludilu još kane sudjelovati.



Intervju je vodio Ingo Stützle.

iz: ak – zeitung für linke debatte und praxis / br. 551 / 18.06.2010.

S njemačkog preveo Stipe Ćurković

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve