Poslije krize je prije krize

Programi štednje koji su na snazi odraz su krizne politike koja bi trebala jamčiti profite bankama i Njemačku izvesti iz krize “osnaženu”. O povezanosti krize na tržištima nekretnina i krize državnih financija, strukturnim uzrocima krize, raspodjeli bogatstva i mogućim pomjeravanjima u globalnim odnosima moći, u razgovoru za njemački časopis ak govori Michael Heinrich, profesor političkih znanosti iz Berlina i član uredništva časopisa PROKLA.



ak: Kriza u kojoj se nalazimo započela je na tržištu nekretnina u SAD-u. Sada u eurozoni cijele države stoje pred provalijom. Kako su te stvari povezane?

Michael Heinrich: Pitanje je je li kriza na američkom tržištu nekretnina doista bila početak. I ona ima svoju pretpovijest: kolaps New Economyja 2000. godine. Boom na tržištu nekretnina u SAD-u – tako glasi uobičajeno objašnjenje – uzrokovala je američka središnja banka, koja je kamatnu stopu prenaglo i preduboko snizila. Jeftini krediti naveli su mnoge ljude na kupovanje kućâ koje si zapravo nisu mogli priuštiti. Velika potražnja na tržištu nekretnina dovela je do rasta cijena. Banke su vjerovale da su, unatoč opasnosti koja prijeti od platežno nesposobnih dužnika, ipak na sigurnome: prodaja kuća u takvim je slučajevima trebala jamčiti njihovo namirivanje.

Pored toga, banke su kredite pakirale u vrlo upitne vrijednosne papire koje su zatim prodavale globalno, pa su novcem od njihove prodaje izdavale nove kredite. Kada su, međutim, cijene nekretnina prestale rasti, sve je više kuća završavalo na bubnju, a novi kupci su izostajali. Banke su tada shvatile da ipak nisu sigurne koliko su mislile: mnoge su kredite bile prisiljene otpisati. Isto vrijedi za brojne kupce vrijednosnih papira utemeljenih na hipotekama. Pošto su se ti kupci – javne i privatne banke – i sami zaduživali kratkoročnim kreditima za kupnju prividno sigurnih vrijednosnih papira, preko noći su se našli u golemim platežnim poteškoćama: kratkoročne dugove je trebalo platiti, ali je vrijednosne papire koji su njima kupljeni postalo nemoguće dalje prodati.

Dok je kod krize tržišta nekretnina navodni uzrok kriva politika centralne banke i pohlepa banaka – eventualno uz dopunu optužnice rejting agencijama zbog nesposobnosti da prepoznaju riskantne vrijednosne papire – u slučaju krize eurozone navodni je uzrok “nesolidna” fiskalna politika vladâ: pošto su “Grci” i nekoliko drugih zemalja navodno nagomilale previše dugova, sada moraju plaćati toliko visoke kamatne stope da im prijeti bankrot, pa ih ostatak Europske unije mora spašavati. A budući da navodno nije izvjesno hoćemo li “mi” u toj akciji spašavanja i uspjeti, euro je u opasnosti. Kod svake krize traže se krivci, netko tko je negdje pogriješio: središnje banke, poslovne banke, rejting agencije, određene vlade. Strukturni uzroci svih tih kriza takvim se objašnjenjima međutim zaklanjaju.


A strukturni uzroci su?

Prije svega: još uvijek živimo u kapitalizmu, zvali ga mi “našim gospodarstvom” ili “socijalnom tržišnom privredom”. A kapitalizam je inherentno sklon krizama. S jedne strane postoji sistemski pritisak za povećanjem proizvodnje i produktivnosti; s druge pritisak da se troškovi proizvodnje smanje. Nadnice bi dakle trebale biti što je moguće niže, a investicije ići samo u najprofitabilnija poduzeća i sektore. Na razini cjeline privrede to međutim znači da prije ili poslije sveukupna potražnja neće moći pratiti rast ponude.

Pojačanim izvozom problem se doduše na neko vrijeme može odgoditi, samo što situacija u drugim zemljama u principu nije bitno drugačija, pa se u jednome trenutku ipak shvati da se proizvelo previše. No, ne prema mjerilu postojećih ljudskih potreba, jer još uvijek milijuni ljudi umiru od gladi, nego prema mjerilu imperativa što većeg povrata na uloženi kapital. I tako dobivamo krizu.

Ne želim se, međutim, zaustaviti na ovoj općenitoj razini. Zadnjih 20 do 30 godina financijska su tržišta u krizama igrala posebno važnu ulogu. To je povezano sa činjenicom da su financijska tržišta u “postfordizmu”, koji postepeno stupa na scenu sa svjetskom ekonomskom krizom iz 1974./75., doživjela ogroman rast i ekspanziju.


Zašto su financijska tržišta rasla u tolikoj mjeri? Je li to posljedica deregulacije na koju se sada mnogi žale?

Deregulacija je financijskim tržištima osigurala nevjerojatnu mobilnost i mogućnost stvaranja uvijek novih “financijskih proizvoda”. Međutim, golemi rast financijskih tržišta povezan je prije svega s velikim promjenama u procesu redistribucije, a to u krajnjoj liniji znači – s iznimno uspješno vođenom klasnom borbom posjedničkih klasa. Ta redistribucija se odvijala prije svega na dvije razine. Prvo, u odnosu između kapitala i rada: dok realne nadnice u većini razvijenih kapitalističkih zemalja od 1980-ih u prosjeku stagniraju ili rastu samo relativno neznatno, profiti poduzeća i prihodi viših razina menadžmenta su u istome razdoblju eksplodirali. Drugo, dogodila se promjena u strukturi poreznih prihoda država. Od 1980-ih u većini zemalja direktni porezi, tj. porezi na dohodak i dobit sve su više smanjivani.

U Njemačkoj je, pored toga, ukinut i porez na imovinu, a od 2010. bitno su smanjeni i porezi na kamate i dividende. Sva ta smanjenja poreza išla su prije svega u korist poduzećâ i 10 do 15% stanovništva s najvećim prihodima. Dakle: približno istome sloju koji je profitirao i od promjena u odnosu kapitala i rada u korist kapitala. S druge strane, povišeni su indirektni porezi poput poreza na dodanu vrijednost, koji svi podjednako moraju plaćati.

Ova dva procesa redistribucije dovela su do toga da se u relativno kratkome vremenu akumuliralo ogromno bogatstvo u rukama vrlo uskog sloja, dok se ogromna većina domaćinstava i državâ s prihodima koji su im preostali više nisu mogli pokriti. Pojednostavnjeno rečeno: manjina je postajala sve bogatija, ali nije više znala gdje bi s novcem, pa ga je pokušala što profitabilnije ulagati u financijskom sektoru. Svima drugima taj novac nedostaje, pa im ne preostaje drugo nego ga posuđivati. U SAD-u je zaduživanje privatnih kućanstava već daleko odmaklo, u Njemačkoj je zadnjih godina snažno poraslo, dok je zaduženost državâ posvuda doživjela dramatične skokove.

Isti redistribucijski procesi na financijskim su tržištima doveli kako do velikog porasta ponude kredita, tako i do potražnje za kreditima. Međutim, financijska tržišta nisu tek institucije koje novac premještaju iz ruku zajmodavaca u ruke zajmoprimaca. Taj proces je posredovan velikim brojem vrijednosnih papira, poput toliko spominjanih derivata, čija funkcija je da rizike i očekivanja dobiti razlome i transformiraju, a zatim i sami postaju temelj za sve moguće oblike spekulacije: na rast ili pad burzovnih tečaja, kamata ili tečajnih fluktuacija različitih valuta.


Banke su spašene s obrazloženjem da su “sistemski relevantne”. Dijelom, međutim, to spašavanje nije bilo ništa drugo nego garancija bankarskih profita. Sada se mnoge države nalaze pred bankrotom. Suočavamo li se ovdje s dilemom iz koje nema izlaza?

U kapitalizmu su banke doista “sistemski relevantne”. One posreduju različite kapitalne tokove bez kojih bi kapitalistička proizvodnja, a prije svega kapitalistički rast, teško bili mogući. Utoliko – iz sistemski imanentne perspektive – zapravo nije postojala alternativa spašavanju banaka, a ono nužno ima svoju cijenu. Ipak, bar ekonomski velike države zbog toga ne stoje nužno pred bankrotom. Dodatno zaduživanje uzrokovano spašavanjem banaka predstavlja manji dio sveukupnih, desetljećima akumuliranih državnih dugova. Međutim, državni dugovi jesu doživjeli nagli skok, a to znači da i izdvajanja za plaćanje kamata na dugove skokovito rastu i da će s budućim, izglednim rastom kamata nužno i dalje rasti. To znači da su države suočene s rastućim deficitima u svojim godišnjim proračunima, što, međutim, ne mora nužno značiti i bankrot.

Jednostavan odgovor bio bi ponovno posegnuti bar za dijelom poreznih poklona koji su prethodnih desetljeća dijeljeni “imućnijima”, ali prije svega zahtjev za sudjelovanjem banaka u podmirivanju troškova njihova spašavanja. Ovo zadnje se u SAD-u makar mlako i polovično pokušava provesti, dok se u Njemačkoj ni imućnije slojeve ni banke ne želi teretiti. Umjesto toga, banke bi trebale nastaviti kao i dosad. Vlade – prije svega njemačka vlada – nadaju se da će nacionalne banke u međunarodnoj utakmici uspjeti izboriti prednosti pred konkurencijom, pa paze da im ne upadnu s leđa sa zahtjevima za visokim davanjima državi. No, umjesto da se novac traži kod imućnijih, štedi se na onima koji ionako nemaju ništa: križanjem roditeljskih doplataka za primatelje socijalne pomoći i potporâ za reintegraciju nezaposlenih.

I jedno i drugo su, međutim, vrlo riskantne strategije. Banke se strmoglavljuju u smjeru sljedeće financijske krize – paket spašavanja Grčke spasio je prije svega njemačke i francuske banke od otpisivanja nenaplativih potraživanja. Dok će mjere štednje gušiti unutrašnju potražnju i time slabiti konjunkturu. Trenutno prava prijetnja nisu u tolikoj mjeri mogući državni bankroti koliko politika štednje koja produbljuje krizu i zaoštrava međunarodnu konkurenciju u kojoj se – kapitalistički dosljedno – svi pokušavaju spašavati na račun susjedâ, a to po logici stvari može uspjeti samo manjini.


Posljedica velike krize od 1929. nadalje bila je konačno pomjeravanje globalnih odnosa moći. Poslije Prvog svjetskog rata SAD još nije htio preuzeti ulogu Velike Britanije kao hegemonijske sile. Stojimo li danas pred sličnom promjenom globalnih odnosa?

Te promjene u odnosima moći nisu bile posljedica samo krize koja je započela 1929., nego prije svega rezultat Drugog svjetskog rata. Sjedinjene države su iz njega izašle kako ekonomski, tako i vojno i politički, strahovito osnažene. Istovremeno se promijenio model kapitalističke akumulacije: fordizam kao funkcionalni splet masovne proizvodnje i masovne potrošnje konačno se nametnuo kao dominantan model. I danas je cijeli jedan model akumulacije – kapitalizam čiju “pogonsku snagu” manje ili više čine financijska tržišta – dospio u krizu. Međutim, perspektiva nekog alternativnog model kapitalističkog razvoja se nije iskristalizirala.

Slično stvari stoje i na međunarodnoj razini. Hegemonija SAD-a u nekoliko je područja doduše oslabila, a sile koje su 1990-ih predstavljale “sile srednje razine” – Europska unija, Rusija, Kina – jačaju. No, ne u dovoljnoj mjeri da bi bilo koja od njih ozbiljno dovela u pitanje hegemoniju SAD-a. Ekonomska i politička pomjeravanja se dakle zbivaju, ali to nije proces koji će se do kraja odigrati u narednih pet, nego u narednih 50 godina. Krizne tendencije pritom će prije jačati nego slabiti. A možda i otpor subalternih klasa, koje uvijek iznova moraju plaćati troškove krizâ, i koje bi si jednom mogle postaviti pitanje koliko dugo u tom kapitalističkom ludilu još kane sudjelovati.



Intervju je vodio Ingo Stützle.

iz: ak – zeitung für linke debatte und praxis / br. 551 / 18.06.2010.

S njemačkog preveo Stipe Ćurković

Vezani članci

  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.
  • 1. studenoga 2018. Izvještaj s 217. plenuma FFZG-a Prema odluci 203. plenuma iz 2016. godine, na 217. plenumu primarno se raspravljalo se o autorizaciji dokumentarnog filma vezanog uz borbu studenata protiv klerikalizacije obrazovanja. Nakon odgledanog dokumentarca, plenum je autorizirao film i dao svoje sugestije autoru. Prilikom rasprave o davanju podrške radnicima 3. maja, otvorilo se pitanje funkcioniranja plenuma u narednom periodu, odnosno potrebi da se sastaje češće te počne djelovati kao aktivističko tijelo koje će ažurnije reagirati na društvena zbivanja. Uz to, naznačeno je da bi naredna obljetnička godina trebala biti obilježena događanjima vezanima uz borbu za besplatno obrazovanje. Na kraju plenuma iznesen je izvještaj o aktivnostima plenumskih radnih grupa i tekućim akademskim projektima koji su od interesa za plenum.
  • 18. listopada 2018. Zdravstvo kao potrošno dobro Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.
  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe u Trstu u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 24. kolovoza 2018. Kratke noge laži (odgovor Borisu Budenu) Donosimo novi prilog raspravi o jeziku, potaknutoj Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Lingvistkinja Snježana Kordić odgovara filozofu i publicistu Borisu Budenu na njegov posljednji tekst „Šamar, letva, kamen, znanost, jezik / Odgovor Snježani Kordić“. Odgovor prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve