Sveučilište samo za bogate?

Inicijativa Akademska solidarnosti, iako potekla s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, okuplja i akademske radnike s ostalih visokoškolskih i znanstvenih institucija. Jedan od njih je i dr. sc. Nikola Biliškov iz Zavoda za organsku kemiju i biokemiju Instituta Ruđer Bošković. U svom intervju Glasu Istre među ostalim govori i o pogubnosti paketa zakona za one znanosti koje tobože nalaze svoje mjesto na tržištu.



Ponovno je Filozofski fakultet u Zagrebu pokretač novih pobuna u visokom obrazovanju. Nakon studentskih blokada, ovoga su puta glavni akteri profesori, njih više od pedeset, koji su se u suradnji sa sve većim brojem kolega koji pristižu s drugih fakulteta i instituta organizirali u inicijativu protiv prijedloga tri nova zakona o visokom školstvu, sveučilištu i znanosti. Pozivaju sve akademske radnike u Hrvatskoj na štrajk protiv predloženih zakona Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta jer ih ocjenjuju “nepopravljivima”.

Već u listopadu 2010. godine akademska je zajednica burno reagirala na ove zakonske prijedloge smatrajući da dovode do daljnje komercijalizacije znanosti i visokog obrazovanja te da se njima ukida autonomija sveučilišta i uvodi politička kontrola. Protive se uvođenju sustava financiranja sveučilišta putem tzv. programskih ugovora te stvaranju piramidalnog sustava radnih mjesta jer će, tvrde, to učiniti nesigurnim financiranje javnih ustanova i onemogućiti napredovanje te natjerati mlade znanstvenike da napuste Hrvatsku.

Unatoč prvotnoj i rijetko viđenoj složnoj pobuni akademske zajednice, u posljednje vrijeme bura se stišala te određen broj sveučilišnih nastavnika i znanstvenika strahuje da će vodeće strukture visokoškolskih ustanova popustiti pod pritiscima vlasti i prihvatiti prijedloge zakona koji se upravo dorađuju.

Upravo zbog toga dio akademske zajednice pridružilo se inicijativi za štrajk jer smatraju da će ti prijedlozi, ma kako izmijenjeni bili, dovesti do propasti hrvatske znanosti i visokog obrazovanja. Tim smo povodom razgovarali s jednim od članova inicijative Puljaninom dr. sc. Nikolom Biliškovim, koji radi na Zavodu za organsku kemiju i biokemiju pri Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu.

Protiv čega se bunite, odnosno što smatrate najspornijim u ovim zakonima?

Prva stvar koja je naprosto bola u oči svakog koga se tiču ovi zakoni jest tajnovitost donošenja nacrta njihovih prijedloga. Iza zatvorenih vrata, bez ikakvog objašnjenja, a još manje dijaloga sa zainteresiranom javnošću, donesena su ta tri nacrta i stavljena na javnu raspravu koja je trajala 19 dana. Ipak, nacrti su bili toliko katastrofalno loši da je i tako kratak rok bio dovoljan za mobilizaciju velikog dijela akademske zajednice koja je, na rijetko složan način, uputila zahtjev za potpunim povlačenjem tih nacrta iz daljnje procedure.

Što je bio uzrok takve reakcije?

Prvo, prema predloženom modelu upravljanja znanošću, politička kontrola postaje potpuna, i to na svim razinama. Ta kontrola, iz predloženog načina financiranja, u službi je podređivanja akademske zajednice zakonitostima tržišta. Dodamo li svemu tome još i činjenicu da se u nacrtima ni jednom riječju ne spominje kontrola etičnosti u znanosti, jasno je da se znanost i visoko obrazovanje želi pretvoriti u puki proizvodni pogon za stvaranje neposredno utrživih otkrića. Na prvi pogled to može zazvučati razumno, s obzirom na tešku gospodarsku situaciju u kojoj se nalazimo, ali samo na prvi pogled.

Najveći broj članova inicijative dolazi s Filozofskog fakulteta u Zagrebu iz društveno-humanističkih znanosti kojima takav utilitarni pogled na svijet zasigurno najmanje odgovara. No, iz vašeg primjera očito je da se buni i struka iz prirodnih znanosti.

Za razliku od društveno-humanističkog dijela akademske zajednice, koja nema toliki potencijal stvaranja tzv. tržišnih vrijednosti, izgleda kao da se prirodne i tehničke znanosti mogu dobro snaći u tako postavljenim pravilima igre.
Međutim, treba imati na umu da glavni nositelj napretka nisu primijenjena, nego upravo temeljna istraživanja. Osim toga, jedna od važnih uloga akademske zajednice jest stalno propitivanje društva, trendova, usmjeravanje društva i slično. Zakoni, ako u njima zažive odredbe kakve su predložene, dovest će znanost i visoko obrazovanje u vrlo tešku situaciju iz koje će se vrlo teško izvući. Vrlo često se čuje i kako bi takvi zakoni bili smrtni udarac našoj akademskoj zajednici. I nakon svega toga, nakon cijele te burne reakcije akademske zajednice, koja je inače nedopustivo tiha, Ministarstvo očito ignorira sve to i nastavlja s donošenjem zakona. I to na način što osniva prosudbene odbore, sastavljene uglavnom od istih onih ljudi što su donosili i nacrte u prvom krugu osmišljavanja zakona!?

Osim sveučilišnih profesora koji strahuju da će doći do gubitka autonomnosti sveučilišta, protiv ovih zakona su ustali i brojni znanstvenici. Kakav je status znanosti u Hrvatskoj sada, a što bi donio novi zakon o znanosti?

Znanost se u javnosti percipira dvojako – većini je jasno da je ona nešto prilično važno, iako ta ista većina neće znati reći zašto je važna. S druge strane, iz čistog nerazumijevanja proizlazi i nekakav skoro praznovjeran strah od onoga što se zbiva iza zidina znanstvenih kula od bjelokosti. Kompleksan je odgovor na pitanje o uzrocima toga. Spomenut ću samo da bi jedan kvalitetan zakon mogao doprinijeti i promjeni percepcije na bolje. Što se političara tiče, oni vole prigodničarski trubiti o znanosti kao temeljnoj djelatnosti, koja na svojim krilima treba ponijeti našu zemlju u krug visokorazvijenih zemalja. Znate one parole “društvo temeljeno na znanju”. Međutim, kad se treba poduzeti neki konkretni korak, kad treba potaknuti znanost, sve te velike predizborne izjave odjednom padaju u zaborav, govori nam se kako baš sad nema para “i za to”. Kroz povijest mnogih naših znanstvenih institucija možemo lijepo pratiti kako je razina upliva politike u njihovo upravljanje u korelaciji s unazađenjem kvalitete znanstvenog rada.

Kao mladi znanstvenik, jeste li razmišljali o tome da napustite Hrvatsku zbog slabih mogućnosti koje vam nudi?

Nisam, ali želio bih neko vrijeme provesti u nekoj vrhunskoj instituciji i onda se vratiti u Hrvatsku. To želim baš zbog tih slabih mogućnosti koje nam se ovdje nude. Želim dobrobit ovoj zemlji, a moj doprinos njenom napretku, na najneposredniji mogući način, bilo bi stjecanje novih znanja i donošenje novih metoda i znanstvenih projekata te stvaranje kontakata sa znanstvenicima iz cijelog svijeta.

Kako komentirate da je prvo Vlada ukinula školarine, a sada žele uvesti upisnine na fakultete? Hoće li time visoko školstvo postati privilegija bogatih?

Ukidanje školarina, a uvođenje upisnina bio je jedan pokušaj zavaravanja akademske zajednice, iz čega je razvidna i podcjenjivačka pretpostavka Ministarstva o naivnosti akademske zajednice, koja je valjda trebala nasjesti na tog nespretno sklepanog trojanskog konja. Zaživi li takva odredba, predviđena nacrtom prijedloga Zakona o visokom obrazovanju, vrata akademije bit će otvorena zaista samo bogatima.


Kojim novcem treba financirati sveučilišta? Slažete li se sa studentskim zahtjevima za besplatnim obrazovanjem?

Loša je formulacija “besplatno obrazovanje” jer ono nije besplatno. No, financiranje znanosti, a i sveučilišta, jasno je definirano člankom 68 Ustava RH, prema kojemu je država ta koja potiče i pomaže razvitak znanosti, kulture i umjetnosti. Zato sveučilišta treba financirati proračunskim sredstvima. Prema tome, u potpunosti se slažem sa studentskim zahtjevima za svima dostupnim, javno financiranim obrazovanjem na svim razinama.

Spremaju li se nove blokade na fakultetima u kojima će profesori i studenti zajedno sudjelovati?

To ovisi o nacrtima prijedloga zakona što će ih sastaviti prosudbeni odbori. Spremni smo na više mogućih scenarija, a jedan od njih je donošenje nacrta zakona s kozmetički preinačenim, ali sadržajno istim predloženim odredbama. Nažalost, s obzirom na dosadašnji način donošenja nacrta, taj scenarij je najizgledniji. Naš cilj od kojeg ne namjeravamo odstupati je donošenje zakona koji će osigurati uređenje znanosti i visokog obrazovanja na načelima slobode, a ne kratkoročnog i kratkovidnog političkog interesa.

Govori se o štrajku, ali njega po zakonu može organizirati samo sindikat. Jesu li vas kontaktirali čelnici sindikata?

Čelništvo Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja se svrstalo, ali na suprotnu stranu, samozvano i bez konzultacija s članstvom. Ne bih trošio prostor na taj sindikat, ali iznosim jednu od zabavnijih izjava njihova predsjednika Vilima Ribića da su oni podržali inicijativu pa prema tome ne vidi razlog stupanja u štrajk!


Nezadovoljstvo akademske zajednice je svake godine sve veće, reforma je očito nužna, ali koje promjene smatrate potrebnim?


Sadašnje stanje u znanosti i visokom obrazovanju nije dobro i mnoge stvari treba mijenjati. Zato bi bolji zakoni bili dočekani s odobravanjem velike većine akademske zajednice. Nacrti prijedloga triju zakona, međutim, nagovješćuju znatno lošije zakone, koji će dodatno unazaditi našu, ne samo akademsku, nego posljedično i čitavu zajednicu. Jer kakva je sudbina društva lišena intelektualne elite? Strah me i pokušati zamisliti takvu budućnost. Dakle, želimo li dobrobit znanosti, a posljedično i cijelom našem društvu, upravljanje znanošću i visokim obrazovanjem trebamo prepustiti znanstvenicima, a ne političarima, kako se to traži prijedlozima zakona. Jednostavno – treba samo dopustiti da u punom smislu tih pojmova zažive načela slobode znanstvenog djelovanja, autonomija sveučilišta, akademska solidarnost, odgovornost prema znanosti i istini, otvorenost i dostupnost visokog obrazovanja svima. Znanost je djelatnost koja nadilazi okvire trenutnih i kratkoročnih interesa, nadilazi i nacionalne okvire. Znanost je opće dobro cijelog čovječanstva i na taj se način trebamo odnositi prema njoj.

preuzeto iz Glasa Istre
razgovarala Maša Jerin

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve