Sveučilište samo za bogate?

Inicijativa Akademska solidarnosti, iako potekla s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, okuplja i akademske radnike s ostalih visokoškolskih i znanstvenih institucija. Jedan od njih je i dr. sc. Nikola Biliškov iz Zavoda za organsku kemiju i biokemiju Instituta Ruđer Bošković. U svom intervju Glasu Istre među ostalim govori i o pogubnosti paketa zakona za one znanosti koje tobože nalaze svoje mjesto na tržištu.



Ponovno je Filozofski fakultet u Zagrebu pokretač novih pobuna u visokom obrazovanju. Nakon studentskih blokada, ovoga su puta glavni akteri profesori, njih više od pedeset, koji su se u suradnji sa sve većim brojem kolega koji pristižu s drugih fakulteta i instituta organizirali u inicijativu protiv prijedloga tri nova zakona o visokom školstvu, sveučilištu i znanosti. Pozivaju sve akademske radnike u Hrvatskoj na štrajk protiv predloženih zakona Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta jer ih ocjenjuju “nepopravljivima”.

Već u listopadu 2010. godine akademska je zajednica burno reagirala na ove zakonske prijedloge smatrajući da dovode do daljnje komercijalizacije znanosti i visokog obrazovanja te da se njima ukida autonomija sveučilišta i uvodi politička kontrola. Protive se uvođenju sustava financiranja sveučilišta putem tzv. programskih ugovora te stvaranju piramidalnog sustava radnih mjesta jer će, tvrde, to učiniti nesigurnim financiranje javnih ustanova i onemogućiti napredovanje te natjerati mlade znanstvenike da napuste Hrvatsku.

Unatoč prvotnoj i rijetko viđenoj složnoj pobuni akademske zajednice, u posljednje vrijeme bura se stišala te određen broj sveučilišnih nastavnika i znanstvenika strahuje da će vodeće strukture visokoškolskih ustanova popustiti pod pritiscima vlasti i prihvatiti prijedloge zakona koji se upravo dorađuju.

Upravo zbog toga dio akademske zajednice pridružilo se inicijativi za štrajk jer smatraju da će ti prijedlozi, ma kako izmijenjeni bili, dovesti do propasti hrvatske znanosti i visokog obrazovanja. Tim smo povodom razgovarali s jednim od članova inicijative Puljaninom dr. sc. Nikolom Biliškovim, koji radi na Zavodu za organsku kemiju i biokemiju pri Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu.

Protiv čega se bunite, odnosno što smatrate najspornijim u ovim zakonima?

Prva stvar koja je naprosto bola u oči svakog koga se tiču ovi zakoni jest tajnovitost donošenja nacrta njihovih prijedloga. Iza zatvorenih vrata, bez ikakvog objašnjenja, a još manje dijaloga sa zainteresiranom javnošću, donesena su ta tri nacrta i stavljena na javnu raspravu koja je trajala 19 dana. Ipak, nacrti su bili toliko katastrofalno loši da je i tako kratak rok bio dovoljan za mobilizaciju velikog dijela akademske zajednice koja je, na rijetko složan način, uputila zahtjev za potpunim povlačenjem tih nacrta iz daljnje procedure.

Što je bio uzrok takve reakcije?

Prvo, prema predloženom modelu upravljanja znanošću, politička kontrola postaje potpuna, i to na svim razinama. Ta kontrola, iz predloženog načina financiranja, u službi je podređivanja akademske zajednice zakonitostima tržišta. Dodamo li svemu tome još i činjenicu da se u nacrtima ni jednom riječju ne spominje kontrola etičnosti u znanosti, jasno je da se znanost i visoko obrazovanje želi pretvoriti u puki proizvodni pogon za stvaranje neposredno utrživih otkrića. Na prvi pogled to može zazvučati razumno, s obzirom na tešku gospodarsku situaciju u kojoj se nalazimo, ali samo na prvi pogled.

Najveći broj članova inicijative dolazi s Filozofskog fakulteta u Zagrebu iz društveno-humanističkih znanosti kojima takav utilitarni pogled na svijet zasigurno najmanje odgovara. No, iz vašeg primjera očito je da se buni i struka iz prirodnih znanosti.

Za razliku od društveno-humanističkog dijela akademske zajednice, koja nema toliki potencijal stvaranja tzv. tržišnih vrijednosti, izgleda kao da se prirodne i tehničke znanosti mogu dobro snaći u tako postavljenim pravilima igre.
Međutim, treba imati na umu da glavni nositelj napretka nisu primijenjena, nego upravo temeljna istraživanja. Osim toga, jedna od važnih uloga akademske zajednice jest stalno propitivanje društva, trendova, usmjeravanje društva i slično. Zakoni, ako u njima zažive odredbe kakve su predložene, dovest će znanost i visoko obrazovanje u vrlo tešku situaciju iz koje će se vrlo teško izvući. Vrlo često se čuje i kako bi takvi zakoni bili smrtni udarac našoj akademskoj zajednici. I nakon svega toga, nakon cijele te burne reakcije akademske zajednice, koja je inače nedopustivo tiha, Ministarstvo očito ignorira sve to i nastavlja s donošenjem zakona. I to na način što osniva prosudbene odbore, sastavljene uglavnom od istih onih ljudi što su donosili i nacrte u prvom krugu osmišljavanja zakona!?

Osim sveučilišnih profesora koji strahuju da će doći do gubitka autonomnosti sveučilišta, protiv ovih zakona su ustali i brojni znanstvenici. Kakav je status znanosti u Hrvatskoj sada, a što bi donio novi zakon o znanosti?

Znanost se u javnosti percipira dvojako – većini je jasno da je ona nešto prilično važno, iako ta ista većina neće znati reći zašto je važna. S druge strane, iz čistog nerazumijevanja proizlazi i nekakav skoro praznovjeran strah od onoga što se zbiva iza zidina znanstvenih kula od bjelokosti. Kompleksan je odgovor na pitanje o uzrocima toga. Spomenut ću samo da bi jedan kvalitetan zakon mogao doprinijeti i promjeni percepcije na bolje. Što se političara tiče, oni vole prigodničarski trubiti o znanosti kao temeljnoj djelatnosti, koja na svojim krilima treba ponijeti našu zemlju u krug visokorazvijenih zemalja. Znate one parole “društvo temeljeno na znanju”. Međutim, kad se treba poduzeti neki konkretni korak, kad treba potaknuti znanost, sve te velike predizborne izjave odjednom padaju u zaborav, govori nam se kako baš sad nema para “i za to”. Kroz povijest mnogih naših znanstvenih institucija možemo lijepo pratiti kako je razina upliva politike u njihovo upravljanje u korelaciji s unazađenjem kvalitete znanstvenog rada.

Kao mladi znanstvenik, jeste li razmišljali o tome da napustite Hrvatsku zbog slabih mogućnosti koje vam nudi?

Nisam, ali želio bih neko vrijeme provesti u nekoj vrhunskoj instituciji i onda se vratiti u Hrvatsku. To želim baš zbog tih slabih mogućnosti koje nam se ovdje nude. Želim dobrobit ovoj zemlji, a moj doprinos njenom napretku, na najneposredniji mogući način, bilo bi stjecanje novih znanja i donošenje novih metoda i znanstvenih projekata te stvaranje kontakata sa znanstvenicima iz cijelog svijeta.

Kako komentirate da je prvo Vlada ukinula školarine, a sada žele uvesti upisnine na fakultete? Hoće li time visoko školstvo postati privilegija bogatih?

Ukidanje školarina, a uvođenje upisnina bio je jedan pokušaj zavaravanja akademske zajednice, iz čega je razvidna i podcjenjivačka pretpostavka Ministarstva o naivnosti akademske zajednice, koja je valjda trebala nasjesti na tog nespretno sklepanog trojanskog konja. Zaživi li takva odredba, predviđena nacrtom prijedloga Zakona o visokom obrazovanju, vrata akademije bit će otvorena zaista samo bogatima.


Kojim novcem treba financirati sveučilišta? Slažete li se sa studentskim zahtjevima za besplatnim obrazovanjem?

Loša je formulacija “besplatno obrazovanje” jer ono nije besplatno. No, financiranje znanosti, a i sveučilišta, jasno je definirano člankom 68 Ustava RH, prema kojemu je država ta koja potiče i pomaže razvitak znanosti, kulture i umjetnosti. Zato sveučilišta treba financirati proračunskim sredstvima. Prema tome, u potpunosti se slažem sa studentskim zahtjevima za svima dostupnim, javno financiranim obrazovanjem na svim razinama.

Spremaju li se nove blokade na fakultetima u kojima će profesori i studenti zajedno sudjelovati?

To ovisi o nacrtima prijedloga zakona što će ih sastaviti prosudbeni odbori. Spremni smo na više mogućih scenarija, a jedan od njih je donošenje nacrta zakona s kozmetički preinačenim, ali sadržajno istim predloženim odredbama. Nažalost, s obzirom na dosadašnji način donošenja nacrta, taj scenarij je najizgledniji. Naš cilj od kojeg ne namjeravamo odstupati je donošenje zakona koji će osigurati uređenje znanosti i visokog obrazovanja na načelima slobode, a ne kratkoročnog i kratkovidnog političkog interesa.

Govori se o štrajku, ali njega po zakonu može organizirati samo sindikat. Jesu li vas kontaktirali čelnici sindikata?

Čelništvo Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja se svrstalo, ali na suprotnu stranu, samozvano i bez konzultacija s članstvom. Ne bih trošio prostor na taj sindikat, ali iznosim jednu od zabavnijih izjava njihova predsjednika Vilima Ribića da su oni podržali inicijativu pa prema tome ne vidi razlog stupanja u štrajk!


Nezadovoljstvo akademske zajednice je svake godine sve veće, reforma je očito nužna, ali koje promjene smatrate potrebnim?


Sadašnje stanje u znanosti i visokom obrazovanju nije dobro i mnoge stvari treba mijenjati. Zato bi bolji zakoni bili dočekani s odobravanjem velike većine akademske zajednice. Nacrti prijedloga triju zakona, međutim, nagovješćuju znatno lošije zakone, koji će dodatno unazaditi našu, ne samo akademsku, nego posljedično i čitavu zajednicu. Jer kakva je sudbina društva lišena intelektualne elite? Strah me i pokušati zamisliti takvu budućnost. Dakle, želimo li dobrobit znanosti, a posljedično i cijelom našem društvu, upravljanje znanošću i visokim obrazovanjem trebamo prepustiti znanstvenicima, a ne političarima, kako se to traži prijedlozima zakona. Jednostavno – treba samo dopustiti da u punom smislu tih pojmova zažive načela slobode znanstvenog djelovanja, autonomija sveučilišta, akademska solidarnost, odgovornost prema znanosti i istini, otvorenost i dostupnost visokog obrazovanja svima. Znanost je djelatnost koja nadilazi okvire trenutnih i kratkoročnih interesa, nadilazi i nacionalne okvire. Znanost je opće dobro cijelog čovječanstva i na taj se način trebamo odnositi prema njoj.

preuzeto iz Glasa Istre
razgovarala Maša Jerin

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve