Planet slumova (I)

Proteklog je desetljeća urbano stanovništvo svijeta po prvi put u povijesti brojem nadmašilo ruralno, a u neljudskim uvjetima urbanih slamova danas živi gotovo milijardu ljudi. U izvrsno napisanom članku, danas već klasiku urbane teorije, izvorno objavljenom 2004. u časopisu New Left Review, američki urbanist i povjesničar Mike Davis sažima postojeće studije o slamovima, kritički propituje način na koji svjetske politike utječu na njihov nastanak i razvoj te rješenja koja nude.


Jednog dana sljedeće godine žena će roditi u lagoškom slamu Ajegunle, mladić će ostaviti svoje selo na zapadu Jave i uputiti se prema velegradskim svjetlima Jakarte, a seljak će preseliti svoju osiromašenu obitelj u jedno od mnogobrojnih pueblos jovenes u Limi. Konkretan događaj je nevažan i proći će posve nezapaženo. No ipak, to će biti prekretnica u ljudskoj povijesti. Prvi put će urbano stanovništvo Zemlje brojem nadmašiti ono ruralno. Štoviše, s obzirom na nepreciznost popisa stanovništva u Trećem svijetu, taj epohalni prijelaz možda se već dogodio.
Zemlja se urbanizira čak i brže nego što je prvotno predvidio Rimski klub u svom zloglasnom maltusovskom izvještaju iz 1972. Granice rasta. 1950. na svijetu je bilo 86 gradova s više od milijun stanovnika; danas ih je 400, a 2015.bit će ih barem 550.[1] Štoviše, gradovi su od 1950. apsorbirali gotovo dvije trećine eksplozivnog rasta globalne populacije, a danas rastu tjednom stopom od milijun novorođenih i useljenika.[2] Današnja urbana populacija (3,2 milijarde) veća je od cjelokupne svjetske populacije 1960. godine. U međuvremenu, globalno selo dosegnulo je maksimalnu populaciju (3,2 milijarde) i nakon 2020. počet će se smanjivati. Stoga će se cjelokupan svjetski rast populacije odvijati u gradovima, a predviđa se da će ona biti najveća 2050. i iznositi oko 10 milijardi.[3]

1. Urbani klimakterij

Gdje su heroji, kolonizatori, žrtve Metropolisa?
Brecht, iz Dnevnika, 1921.

Devedeset pet posto tog konačnog množenja čovječanstva dogodit će se u urbanim područjima zemalja u razvoju, čija će se populacija udvostručiti u sljedećem naraštaju, na gotovo 4 milijarde.[4] (Štoviše, kombinirane urbane populacije Kine, Indije i Brazila već su otprilike jednake zbrojenim urbanim populacijama Evrope i Amerike.) Najveličanstveniji rezultat bit će bujanje novih megagradova s više od 8 milijuna stanovnika, te još spektakularnijih hipergradova s više od 20 milijuna stanovnika (što je procjena broja urbanih stanovnika svijeta u doba Francuske revolucije).[5] Tokio je 1995. nedvojbeno prešao taj prag. Već 2025., prema Far Eastern Economic Review, samo će Azija imati deset ili jedanaest tako velikih konurbacija, uključujući Jakartu (24, 9 milijuna), Dhaku (25 milijuna) i Karachi (26, 5). Šangaj, čiji rast je desetljećima kočila politika namjerne podurbanizacije, mogao bi u svojoj golemoj metroregiji estuarija imati čak 27 milijuna stanovnika.[6] Procjenjuje se da bi Mumbai (Bombay) u međuvremenu mogao dosegnuti 33 milijuna stanovnika, iako nitko ne zna jesu li takve divovske koncentracije siromaštva biološki i ekološki održive.[7]
No dok su megagradovi najsvjetlije zvijezde na urbanom nebu, tri četvrtine tereta populacijskog rasta nosit će jedva vidljivi drugorazredni gradovi i manja urbana područja: mjesta na kojima, kako ističu istraživači UN-a, »ima malo ili nimalo planskih aktivnosti kako bi se ti ljudi prihvatili i kako bi im se osigurale komunalne usluge«.[8] U Kini (koja je prema službenim podacima 1997. bila 43 posto urbanizirana), broj gradova narastao je sa 193, koliko ih je bilo 1978., na 640. No, veliki metropolisi, unatoč iznimnom rastu, zapravo imaju sve manji udio ukupne urbane populacije. Glavninu ruralne radne snage koja je postala suvišna nakon tržišnih reforma započetih 1979. apsorbirali su mali gradovi i oni koji su nedavno postali velegradovi.[9] Slično tome, u Africi, eksploziju nekoliko divovskih gradova poput Lagosa (sa 300 000 1950. godine na 10 milijuna danas) pratila je preobrazba nekoliko desetaka gradića i oaza poput Ouagadougoua, Nouakchotta, Douale, Antananariva i Bamaka u velegradove veće od San Francisca ili Manchestera. U Latinskoj Americi, gdje velegradovi prvog reda čeznu za monopoliziranim rastom, sada rastu velegradovi drugog reda, kao što su Tijuana, Curitiba, Temuco, Salvador i Belem, »pri čemu najbrže rastu gradovi s brojem stanovnika između 100 000 i 500 000«.[10]
Štoviše, kao što je ustvrdio Gregory Guldin, urbanizaciju se mora pojmiti kao strukturalnu transformaciju na svim točkama urbano-ruralnog kontinuuma, uz intenzivnu interakciju između njih. U svojoj studiji slučaja s juga Kine, selo se urbanizira in situ te usput generira epohalne migracije. »Sela postaju više nalik na trgovačke i xiang gradove, a gradići i mali gradovi postaju više nalik na velegradove.« Rezultat toga, u Kini i u velikom dijelu Jugoistočne Azije, jest hermafroditski krajolik, djelomice urbanizirano selo o kojemu Guldin idrugi kažu da može biti »važan, nov put ljudskog naseljavanja i razvoja… oblik koji nije ni ruralan ni urban nego mješavina jednoga i drugoga, pri čemu gusta mreža transakcija povezuje velike urbane jezgre s područjima oko njih«.[11] U Indoneziji, gdje je sličan proces ruralno-urbane hibridizacije znatno uznapredovao u Jabotabeku (šire područje Jakarte), istraživači nazivaju te nove modele izgradnje zemlje desokotas i raspravljaju jesu li to prijelazni krajolici ili dramatično nova vrsta urbanizma.[12]
Urbanisti spekuliraju i o procesima koji povezuju zemlje Trećeg svijeta u neobične, nove mreže, koridore i hijerarhije. Na primjer, delte rijeka Zhu Jiang (Hong Kong — Guangzhou) i Jangce (Šangaj), kao i koridor Peking-Tianjin, brzo se razvijaju u urbano-industrijske megalopolise usporedive s Tokio-Osakom, donjim tokom Rajne i New York-Philadelphijom. No to može biti samo prvi stupanj u pojavljivanju još veće strukture: »neprekinutog urbanog koridora koji se proteže od Japana / Sjeverne Koreje do zapadne Jave«.[13] Tada će se gotovo sigurno Sangaj pridružiti Tokiju, New Yorku i Londonu kao jedan od »svjetskih gradova« koji kontroliraju globalnu mrežu tokova kapitala i informacija. Cijena toga novog urbanog poretka bit će sve veća nejednakost unutar i između gradova različitih veličina i obilježja. Na primjer, Guldin navodi zanimljive kineske rasprave o tome ne ustupa li stari jaz u prihodima i razvoju između sela i grada mjesto jednako bitnom jazu između malih gradova i obalnih divova.[14]

2. Povratak Dickensu

Vidjeh nebrojene rojeve, osuđene na tamu, prljavštinu, kugu, opscenost, bijedu i ranu smrt.
Dickens, »A December Vision«, 1850.

Dinamika urbanizacije Trećeg svijeta i potvrđuje i osporava prethodnike iz 19. i s početka 20. stoljeća u Evropi i Sjevernoj Americi. U Kini, najveća industrijska revolucija u povijesti djeluje kao arhimedovska poluga koja premješta populaciju veličine Evrope iz ruralnih područja u smogom zagušene gradove koji se penju u nebo. Rezultat toga je da će »Kina prestati biti prevladavajuće ruralna zemlja, što je tisućljećima bila«.[15] Doista, veliko oko šangajskog Svjetskog financijskog centra možda će uskoro promatrati golemi urbani svijet koji nije mogao zamisliti Mao, pa Čak ni Le Corbuisier. No u većini zemalja u razvoju, rast velegradova lišen je kineskog izvoznog stroja, kao i kineskog dotoka stranoga kapitala (koji je danas jednak polovici ukupnih investicija u zemlje u razvoju).
Drugdje se urbanizacija radikalno razdvojila od industrijalizacije, pa čak i razvoja per se. Neki bi ustvrdili da je to izraz neumitnog trenda: inherentne tendencije silicijskog kapitalizma da se rast proizvodnje odvoji od rasta zaposlenosti. No u subsaharskoj Africi, Latinskoj Americi, Bliskom istoku i u dijelovima Azije, očito je kako je urbanizacija-bez-rasta nasljeđe globalne političke konjunkture — dužničke krize s kraja 1970-ih i kasnijeg prestrukturiranja ekonomija Trećeg svijeta koje je predvodio MMF 1980-ih — a ne željeznog zakona tehnologije u napretku. Štoviše, urbanizacija Trećeg svijeta nastavila se vratolomnom brzinom (3,8 posto godišnje od 1960. do 1993.) kroz godine skakavaca 1980-ih i početkom 1990-ih, unatoč sve nižim realnim nadnicama, sve višim cijenama i golemom urbanom nezaposlenošću. [16]
Ta »perverzna« urbana eksplozija proturječila je ortodoksnim ekonomskim modelima koji su predviđali da će negativna povratna sprega urbane recesije usporiti ili čak obrnuti smjer migracije sa sela. Afrički slučaj bio je osobito paradoksalan. Kako gradovi u Obali Bjelokosti, Tanzaniji, Gabonu i drugdje — čije ekonomije su se smanjivale stopom od 2 do 5 posto godišnje — još održava ju rast populacije od 5 do 8 posto godišnje?[17] Naravno, dio tajne je u tome što su politike deregulacije poljoprivrede i »razseljačivanja« koje je provodio MMF (a sada WTO) ubrzavale egzodus ruralne radne snage u urbane slamove, iako su velegradovi prestali biti strojevi za proizvodnju radnih mjesta. Rast urbane populacije unatoč stagnantnom ili negativnom urbanom ekonomskom rastu je i ekstremno lice onoga što su neki istraživači nazvali »preurbanizacijom«.[18] To je samo jedan od nekoliko neočekivanih putova kojima je neoliberalni svjetski poredak zaobišao tisućljetnu urbanizaciju.
Naravno, klasična društvena teorija, od Marxa do Webera, vjerovala je da će velegradovi budućnosti ići istim koracima urbanizacije kao i Manchester, Berlin i Chicago. I doista, Los Angeles, Sao Paolo, Pusan, a danas i Ciudad Juarez, Bangalore i Guangzhou, ugrubo su slijedili tu klasičnu putanju. No većina gradova na Jugu više su nalik viktorijanskom Dublinu, koji je, kako je istaknuo Emmet Larkin, bio jedinstven među »svim slamovima nastalim u zapadnom svijetu u 19. stoljeću… [jer] njegovi slamovi nisu bili posljedica industrijske revolucije. Zapravo, Dublin je između 1800. i 1850. više patio od problema deindustrijalizacije nego industrijalizacije«.[19]
Slično tome, Kinshasa, Khartoum, Dar es Salaam, Dhaka i Lima bujaju unatoč uništenju industrijskih grana čiji se proizvodi zamjenjuju uvozom, oslabljenom javnom sektoru i osiromašenoj srednjoj klasi. Globalne sile koje »tjeraju « ljude sa sela — mehanizacija na Javi i u Indiji, uvoz hrane u Meksiko, na Haiti i u Keniju, građanski ratovi i suša u Africi, te posvudašnje okrupnjavanje malih holdinga u velike i konkurencija u agrobiznisu na industrijskoj razini — čini se da sve to pospješuje urbanizaciju, iako je »privlačnost« grada drastično [20] smanjena zbog duga i depresije. Istodobno, brzi urbani rast u kontekstu strukturalnog prilagođavanja, devalvacija valuta i ekonomizacija u državnim službama neizbježan je recept za masovnu proizvodnju slamova.[21] Posljedica toga je da urbani svijet hita unatrag, u Dickensovo doba.
Zapanjujuća prevlast slamova glavna je tema povijesnog i zloslutnog izvještaja koji je prošlog listopada objavio United Nations Human Settlements Programme (UN-Habitat).[22] Izazov slamova (u daljnjem tekstu: Slamovi) prvi je uistinu globalni prikaz urbanog siromaštva. U njemu se -vješto integriraju urbane studije slučaja od Abidjana do Sydneya s globalnim podacima o kućanstvima, koji prvi put obuhvaćaju Kinu i bivši sovjetski blok. (UN-ovi autori posebno zahvaljuju Branku Milanoviću, ekonomistu Svjetske banke koji je prvi primjenjivao mikropreglede kao jako sredstvo za proučavanje globalne nejednakosti. U jednom od svojih radova Milanović objašnjava: »prvi put u ljudskoj povijesti istraživači imaju razumno precizne podatke o raspodjeli prihoda i dobrobiti [tj. troškova ili potrošnje] za više od 90 posto svjetske populacije«).[23]
Slamovi su neobični po svom intelektualnom poštenju. Jedan od istraživača koji su radili na tom izvještaju rekao mi je da sudionici »vašingtonskog konsenzusa« (Svjetska banka, MMF itd.) uvijek inzistiraju na tome da se problem globalnih slamova ne definira kao posljedica globalizacije i nejednakosti nego kao posljedica »lošeg vladanja«. No, novi izvještaj prekida s tradicionalnim UN-ovim okolišanjem i autocenzurom te izravno optužuje neoliberalizam, posebno MMF-ove programe strukturalnog prilagođavanja.[24] »Glavni smjer i državnih i međunarodnih intervencija proteklih dvadeset godina zapravo je povećavao urbano siromaštvo i slamove, povećavao iskljucenost i nejednakost te otežavao trud urbane elite da pretvori gradove u pokretač rasta.«[25]
Dakako, Slamovi zanemaruju (ili ostavljaju za kasnije izvještaje UN-Habitata) neka od najvažnijih pitanja upotrebe zemljišta koja proizlaze iz superurbanizacije, uključujući bujanje gradova, degradaciju okoliša i urbane rizike. Taj izvještaj ne razmatra potanko ni procese kojima se radna snaga tjera sa sela, niti se poziva na opsežnu i sve brojniju literaturu o rodnim dimenzijama urbane bijede i neslužbenog zapošljavanja. No, zanemarimo li te prigovore, Slamovi su neprocjenjiv prikaz koji osnažuje nova istraživačka otkrića institucijskim autoritetom Ujedinjenih naroda. Dok izvještaji Međuvladinog okruglog stola o klimatskim promjenama predstavljaju nov znanstveni konsenzus o opasnostima globalnog zatopljenja, Slamovi zvuče kao jednako autoritativno upozorenje na globalnu katastrofu urbane bijede. (Možda će neki treći izvještaj jednoga dana istražiti zloslutno područje njihove interakcije.)[26] Za svrhe ovoga pregleda, Slamovi nude izvrstan okvir za istraživanje suvremenih rasprava o urbanizaciji, neslužbenoj ekonomiji, ljudskoj solidarnosti i povijesnoj instanci.

S engleskog preveo Goran Vujasinović

Bilješke

[1] UN Population Division, World Urbanization Prospects, the 2001 Revision, New York 2002.
[2] Population Information Program, Population Reports: Meeting the Urban Challenge, sv. xxx, br. 4, jesen 2002, str. 1.
[3] Wolfgang Lutz, Warren Sandeson i Sergei Scherbov, ‘Doubling of world population unlikely’,
Nature 387, 19. Hpnja 199?., str. 803-^4. No, stanovništvo subsaharske Afrike će se utrostručiti, a Indije udvostručiti.
[4] Global Urban Observatory, Slums of the World: The face of urban poverty in the new millennium?, New York 2003, str. 10.
[5] Premda brzina globalne urbanizacije nije dvojbena, stope rasta pojedinih gradova mogu se naglo smanjiti kada se oni suoče s problemima veličine i zagušenosti. Poznat primjer takvog »polarizacijskog obrata« je i Mšxico: predviđalo se da će 1990-ih dosegnuti broj stanovništva od 25 milijuna, a današnja populacija broji oko 18 ili 19 milijuna. Vidi Yue-man Yeung, ‘Geography in an age of mega-cities’, International Social Sciences Journal 151, 1997, str. 93.
[6] Jednu moguću perspektivu vidi u: Yue-Man Yeung, ‘Viewpoint: Integration of the Pearl River Delta’, International Development Planning Review, sv. 25, br. 3, 2003.
[7] Far Eastern Economic Review, Asia 1998 Yearbook, str. 63.
[8] UN-Habitat, The Challenge of the Slums: Global Report on Human Settlements 2003, London 2003, str. 3.
[9] Gregory Guldin, What’s a Peasant to Do? Village Becoming Town in Southern China, Boulder, Co 2001, str. 13.
[10] Miguel Villa i Jorge Rodriguez, ‘Demographic trends in Latin America’s metropolises, 1950- 1990’, u: Alan Gilbert, ur., The Mega-City in Latin America, Tokyo 1996, str. 33-4.
[11] Guldin, Peasant, str. 14, 17. Vidi i Jing Neng Li, ‘Structural and Spatial Economic changes and their Effects on Recent Urbanization in China’, u: Gavin Jones i Pravin Visaria, ur., Urbanization in Large Developing Countries, Oxford 1997, str. 44.
[12] See T. McGee, ‘The Emergence of Desakota Regions in Asia: Expanding a Hypothesis’, u: Northon Ginsburg, Bruce Koppell i T. McGee, ur., The Extended. Metropolis: Settlement Transition in Asia, Honolulu 1991.
[13] Yue-man Yeung i Fu-chen Lo, ‘Global restructuring and emerging urban corridors in Pacific Asia’, u: Lo i Yeung, ur., Emerging World Cities in Pacific Asia, Tokyo 1996, str. 41.
[14] Guldin, Peasant, str. 13.
[15] Wang Mengkui, savjetnik Državnog vijeća, citiran u Financial Timesu od 26. studenog 2003. Procjenjuje se da se od tržišnih reforma krajem 1970-ih gotovo 300 milijuna Kineza preselilo iz ruralnih područja u gradove. Očekuje se da će im se sljedećih desetljeća pridružiti još 250 ili 300 milijuna (.Financial Times, 16. prosinca 2003.)
[16] Josef Gugler, ‘Introduction-H. Rural-Urban Migration’, u: Gugler, ur., Cities in the Developing World: Issues, Theory and Policy, Oxford 1997, str. 43. Suprotno gledište, koje dovodi u pitanje prihvaćene podatke Svjetske banke i UN-ovih podataka o trajno visokim stopama urbanizacije 1980-ih, vidi u: Deborah Potts, ‘Urban lives: Adopting new strategies and adapting rural links’, u: Carole Rakodi, nr., The Urban Challenge in Africa: Growth and Management of Its Large Cities, Tokyo 1997, str. 463-73.
[17] David Simon, ‘Urbanization, globalization and economic crisis in Africa’, u: Rakodi, Urban Challenge, str. 95.
[18] Vidi Josef Gugler, ‘Overurbanization Reconsidered’, u: Gugler, Cities in the Developing World, str. 114-23.
[19] Predgovor u: Jacinta Prunty, Dublin Slums 1800-1925: A Study in Urban Geography, Dublin 1998, str. ix.
[20] »Stoga se čini da za zemlje s niskim prihodima, znatan pad urbanih prihoda ne mora nužno kratkoročno prouzročiti opadanje migracije iz ruralnih krajeva u urbane.« Nigel Harris, ‘Urbanization, Economic Development and Policy in Developing Countries’, Habitat International, sv. 14, br. 4, 1990, str. 21-2.
[21] O urbanizaciji Trećeg svijeta i globalnoj dužničkoj krizi vidi: York Bradshaw i Rita Noonan, ‘Urbanization, Economic Growth, and Women’s Labour-Force Participation’, u: Gugler, Cities in the DevelopingWorld, str. 9-10.
[22] Slamovi-. bibliografske podatke vidi u bilj. 8.
[23] Branko Milanović, True world income distribution 1988 and 1993, World Bank, New York 1999. Milanović i njegov kolega Schlomo Yitzaki prvi su izračunali svjetsku distribuciju prihoda na temelju pregleda podataka o kućanstvima iz svake zemlje pojedinačno.
[24] Doduše, UNICEF je godinama kritizirao MMF i isticao da su »stotine tisuća djece u zemljama u razvoju životom platile dugove svoje zemlje«. Vidi The State of the World’s Children, Oxford 1989, str. 30.
[25] Slamovi, str. 6
[26] Pretpostavljamo da bi takva studija proučila urbane opasnosti i infrastrukturne slomove na jednoj strani, te utjecaj klimatskih promjena na poljoprivredu i migracije na drugoj.

Preuzeto iz: Književna republika, GODIŠTE III Zagreb, rujan-prosinac 2005. Broj 9-12
Naslov izvornika: Mike Davis, Planet of Slums, New Left Review, br. 26/2004., ožujak-travanj.

Vezani članci

  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 17. srpnja 2019. Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
  • 30. lipnja 2019. O povijesnoj genezi autorskih prava Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve