Planet slumova (I)

Proteklog je desetljeća urbano stanovništvo svijeta po prvi put u povijesti brojem nadmašilo ruralno, a u neljudskim uvjetima urbanih slamova danas živi gotovo milijardu ljudi. U izvrsno napisanom članku, danas već klasiku urbane teorije, izvorno objavljenom 2004. u časopisu New Left Review, američki urbanist i povjesničar Mike Davis sažima postojeće studije o slamovima, kritički propituje način na koji svjetske politike utječu na njihov nastanak i razvoj te rješenja koja nude.


Jednog dana sljedeće godine žena će roditi u lagoškom slamu Ajegunle, mladić će ostaviti svoje selo na zapadu Jave i uputiti se prema velegradskim svjetlima Jakarte, a seljak će preseliti svoju osiromašenu obitelj u jedno od mnogobrojnih pueblos jovenes u Limi. Konkretan događaj je nevažan i proći će posve nezapaženo. No ipak, to će biti prekretnica u ljudskoj povijesti. Prvi put će urbano stanovništvo Zemlje brojem nadmašiti ono ruralno. Štoviše, s obzirom na nepreciznost popisa stanovništva u Trećem svijetu, taj epohalni prijelaz možda se već dogodio.
Zemlja se urbanizira čak i brže nego što je prvotno predvidio Rimski klub u svom zloglasnom maltusovskom izvještaju iz 1972. Granice rasta. 1950. na svijetu je bilo 86 gradova s više od milijun stanovnika; danas ih je 400, a 2015.bit će ih barem 550.[1] Štoviše, gradovi su od 1950. apsorbirali gotovo dvije trećine eksplozivnog rasta globalne populacije, a danas rastu tjednom stopom od milijun novorođenih i useljenika.[2] Današnja urbana populacija (3,2 milijarde) veća je od cjelokupne svjetske populacije 1960. godine. U međuvremenu, globalno selo dosegnulo je maksimalnu populaciju (3,2 milijarde) i nakon 2020. počet će se smanjivati. Stoga će se cjelokupan svjetski rast populacije odvijati u gradovima, a predviđa se da će ona biti najveća 2050. i iznositi oko 10 milijardi.[3]

1. Urbani klimakterij

Gdje su heroji, kolonizatori, žrtve Metropolisa?
Brecht, iz Dnevnika, 1921.

Devedeset pet posto tog konačnog množenja čovječanstva dogodit će se u urbanim područjima zemalja u razvoju, čija će se populacija udvostručiti u sljedećem naraštaju, na gotovo 4 milijarde.[4] (Štoviše, kombinirane urbane populacije Kine, Indije i Brazila već su otprilike jednake zbrojenim urbanim populacijama Evrope i Amerike.) Najveličanstveniji rezultat bit će bujanje novih megagradova s više od 8 milijuna stanovnika, te još spektakularnijih hipergradova s više od 20 milijuna stanovnika (što je procjena broja urbanih stanovnika svijeta u doba Francuske revolucije).[5] Tokio je 1995. nedvojbeno prešao taj prag. Već 2025., prema Far Eastern Economic Review, samo će Azija imati deset ili jedanaest tako velikih konurbacija, uključujući Jakartu (24, 9 milijuna), Dhaku (25 milijuna) i Karachi (26, 5). Šangaj, čiji rast je desetljećima kočila politika namjerne podurbanizacije, mogao bi u svojoj golemoj metroregiji estuarija imati čak 27 milijuna stanovnika.[6] Procjenjuje se da bi Mumbai (Bombay) u međuvremenu mogao dosegnuti 33 milijuna stanovnika, iako nitko ne zna jesu li takve divovske koncentracije siromaštva biološki i ekološki održive.[7]
No dok su megagradovi najsvjetlije zvijezde na urbanom nebu, tri četvrtine tereta populacijskog rasta nosit će jedva vidljivi drugorazredni gradovi i manja urbana područja: mjesta na kojima, kako ističu istraživači UN-a, »ima malo ili nimalo planskih aktivnosti kako bi se ti ljudi prihvatili i kako bi im se osigurale komunalne usluge«.[8] U Kini (koja je prema službenim podacima 1997. bila 43 posto urbanizirana), broj gradova narastao je sa 193, koliko ih je bilo 1978., na 640. No, veliki metropolisi, unatoč iznimnom rastu, zapravo imaju sve manji udio ukupne urbane populacije. Glavninu ruralne radne snage koja je postala suvišna nakon tržišnih reforma započetih 1979. apsorbirali su mali gradovi i oni koji su nedavno postali velegradovi.[9] Slično tome, u Africi, eksploziju nekoliko divovskih gradova poput Lagosa (sa 300 000 1950. godine na 10 milijuna danas) pratila je preobrazba nekoliko desetaka gradića i oaza poput Ouagadougoua, Nouakchotta, Douale, Antananariva i Bamaka u velegradove veće od San Francisca ili Manchestera. U Latinskoj Americi, gdje velegradovi prvog reda čeznu za monopoliziranim rastom, sada rastu velegradovi drugog reda, kao što su Tijuana, Curitiba, Temuco, Salvador i Belem, »pri čemu najbrže rastu gradovi s brojem stanovnika između 100 000 i 500 000«.[10]
Štoviše, kao što je ustvrdio Gregory Guldin, urbanizaciju se mora pojmiti kao strukturalnu transformaciju na svim točkama urbano-ruralnog kontinuuma, uz intenzivnu interakciju između njih. U svojoj studiji slučaja s juga Kine, selo se urbanizira in situ te usput generira epohalne migracije. »Sela postaju više nalik na trgovačke i xiang gradove, a gradići i mali gradovi postaju više nalik na velegradove.« Rezultat toga, u Kini i u velikom dijelu Jugoistočne Azije, jest hermafroditski krajolik, djelomice urbanizirano selo o kojemu Guldin idrugi kažu da može biti »važan, nov put ljudskog naseljavanja i razvoja… oblik koji nije ni ruralan ni urban nego mješavina jednoga i drugoga, pri čemu gusta mreža transakcija povezuje velike urbane jezgre s područjima oko njih«.[11] U Indoneziji, gdje je sličan proces ruralno-urbane hibridizacije znatno uznapredovao u Jabotabeku (šire područje Jakarte), istraživači nazivaju te nove modele izgradnje zemlje desokotas i raspravljaju jesu li to prijelazni krajolici ili dramatično nova vrsta urbanizma.[12]
Urbanisti spekuliraju i o procesima koji povezuju zemlje Trećeg svijeta u neobične, nove mreže, koridore i hijerarhije. Na primjer, delte rijeka Zhu Jiang (Hong Kong — Guangzhou) i Jangce (Šangaj), kao i koridor Peking-Tianjin, brzo se razvijaju u urbano-industrijske megalopolise usporedive s Tokio-Osakom, donjim tokom Rajne i New York-Philadelphijom. No to može biti samo prvi stupanj u pojavljivanju još veće strukture: »neprekinutog urbanog koridora koji se proteže od Japana / Sjeverne Koreje do zapadne Jave«.[13] Tada će se gotovo sigurno Sangaj pridružiti Tokiju, New Yorku i Londonu kao jedan od »svjetskih gradova« koji kontroliraju globalnu mrežu tokova kapitala i informacija. Cijena toga novog urbanog poretka bit će sve veća nejednakost unutar i između gradova različitih veličina i obilježja. Na primjer, Guldin navodi zanimljive kineske rasprave o tome ne ustupa li stari jaz u prihodima i razvoju između sela i grada mjesto jednako bitnom jazu između malih gradova i obalnih divova.[14]

2. Povratak Dickensu

Vidjeh nebrojene rojeve, osuđene na tamu, prljavštinu, kugu, opscenost, bijedu i ranu smrt.
Dickens, »A December Vision«, 1850.

Dinamika urbanizacije Trećeg svijeta i potvrđuje i osporava prethodnike iz 19. i s početka 20. stoljeća u Evropi i Sjevernoj Americi. U Kini, najveća industrijska revolucija u povijesti djeluje kao arhimedovska poluga koja premješta populaciju veličine Evrope iz ruralnih područja u smogom zagušene gradove koji se penju u nebo. Rezultat toga je da će »Kina prestati biti prevladavajuće ruralna zemlja, što je tisućljećima bila«.[15] Doista, veliko oko šangajskog Svjetskog financijskog centra možda će uskoro promatrati golemi urbani svijet koji nije mogao zamisliti Mao, pa Čak ni Le Corbuisier. No u većini zemalja u razvoju, rast velegradova lišen je kineskog izvoznog stroja, kao i kineskog dotoka stranoga kapitala (koji je danas jednak polovici ukupnih investicija u zemlje u razvoju).
Drugdje se urbanizacija radikalno razdvojila od industrijalizacije, pa čak i razvoja per se. Neki bi ustvrdili da je to izraz neumitnog trenda: inherentne tendencije silicijskog kapitalizma da se rast proizvodnje odvoji od rasta zaposlenosti. No u subsaharskoj Africi, Latinskoj Americi, Bliskom istoku i u dijelovima Azije, očito je kako je urbanizacija-bez-rasta nasljeđe globalne političke konjunkture — dužničke krize s kraja 1970-ih i kasnijeg prestrukturiranja ekonomija Trećeg svijeta koje je predvodio MMF 1980-ih — a ne željeznog zakona tehnologije u napretku. Štoviše, urbanizacija Trećeg svijeta nastavila se vratolomnom brzinom (3,8 posto godišnje od 1960. do 1993.) kroz godine skakavaca 1980-ih i početkom 1990-ih, unatoč sve nižim realnim nadnicama, sve višim cijenama i golemom urbanom nezaposlenošću. [16]
Ta »perverzna« urbana eksplozija proturječila je ortodoksnim ekonomskim modelima koji su predviđali da će negativna povratna sprega urbane recesije usporiti ili čak obrnuti smjer migracije sa sela. Afrički slučaj bio je osobito paradoksalan. Kako gradovi u Obali Bjelokosti, Tanzaniji, Gabonu i drugdje — čije ekonomije su se smanjivale stopom od 2 do 5 posto godišnje — još održava ju rast populacije od 5 do 8 posto godišnje?[17] Naravno, dio tajne je u tome što su politike deregulacije poljoprivrede i »razseljačivanja« koje je provodio MMF (a sada WTO) ubrzavale egzodus ruralne radne snage u urbane slamove, iako su velegradovi prestali biti strojevi za proizvodnju radnih mjesta. Rast urbane populacije unatoč stagnantnom ili negativnom urbanom ekonomskom rastu je i ekstremno lice onoga što su neki istraživači nazvali »preurbanizacijom«.[18] To je samo jedan od nekoliko neočekivanih putova kojima je neoliberalni svjetski poredak zaobišao tisućljetnu urbanizaciju.
Naravno, klasična društvena teorija, od Marxa do Webera, vjerovala je da će velegradovi budućnosti ići istim koracima urbanizacije kao i Manchester, Berlin i Chicago. I doista, Los Angeles, Sao Paolo, Pusan, a danas i Ciudad Juarez, Bangalore i Guangzhou, ugrubo su slijedili tu klasičnu putanju. No većina gradova na Jugu više su nalik viktorijanskom Dublinu, koji je, kako je istaknuo Emmet Larkin, bio jedinstven među »svim slamovima nastalim u zapadnom svijetu u 19. stoljeću… [jer] njegovi slamovi nisu bili posljedica industrijske revolucije. Zapravo, Dublin je između 1800. i 1850. više patio od problema deindustrijalizacije nego industrijalizacije«.[19]
Slično tome, Kinshasa, Khartoum, Dar es Salaam, Dhaka i Lima bujaju unatoč uništenju industrijskih grana čiji se proizvodi zamjenjuju uvozom, oslabljenom javnom sektoru i osiromašenoj srednjoj klasi. Globalne sile koje »tjeraju « ljude sa sela — mehanizacija na Javi i u Indiji, uvoz hrane u Meksiko, na Haiti i u Keniju, građanski ratovi i suša u Africi, te posvudašnje okrupnjavanje malih holdinga u velike i konkurencija u agrobiznisu na industrijskoj razini — čini se da sve to pospješuje urbanizaciju, iako je »privlačnost« grada drastično [20] smanjena zbog duga i depresije. Istodobno, brzi urbani rast u kontekstu strukturalnog prilagođavanja, devalvacija valuta i ekonomizacija u državnim službama neizbježan je recept za masovnu proizvodnju slamova.[21] Posljedica toga je da urbani svijet hita unatrag, u Dickensovo doba.
Zapanjujuća prevlast slamova glavna je tema povijesnog i zloslutnog izvještaja koji je prošlog listopada objavio United Nations Human Settlements Programme (UN-Habitat).[22] Izazov slamova (u daljnjem tekstu: Slamovi) prvi je uistinu globalni prikaz urbanog siromaštva. U njemu se -vješto integriraju urbane studije slučaja od Abidjana do Sydneya s globalnim podacima o kućanstvima, koji prvi put obuhvaćaju Kinu i bivši sovjetski blok. (UN-ovi autori posebno zahvaljuju Branku Milanoviću, ekonomistu Svjetske banke koji je prvi primjenjivao mikropreglede kao jako sredstvo za proučavanje globalne nejednakosti. U jednom od svojih radova Milanović objašnjava: »prvi put u ljudskoj povijesti istraživači imaju razumno precizne podatke o raspodjeli prihoda i dobrobiti [tj. troškova ili potrošnje] za više od 90 posto svjetske populacije«).[23]
Slamovi su neobični po svom intelektualnom poštenju. Jedan od istraživača koji su radili na tom izvještaju rekao mi je da sudionici »vašingtonskog konsenzusa« (Svjetska banka, MMF itd.) uvijek inzistiraju na tome da se problem globalnih slamova ne definira kao posljedica globalizacije i nejednakosti nego kao posljedica »lošeg vladanja«. No, novi izvještaj prekida s tradicionalnim UN-ovim okolišanjem i autocenzurom te izravno optužuje neoliberalizam, posebno MMF-ove programe strukturalnog prilagođavanja.[24] »Glavni smjer i državnih i međunarodnih intervencija proteklih dvadeset godina zapravo je povećavao urbano siromaštvo i slamove, povećavao iskljucenost i nejednakost te otežavao trud urbane elite da pretvori gradove u pokretač rasta.«[25]
Dakako, Slamovi zanemaruju (ili ostavljaju za kasnije izvještaje UN-Habitata) neka od najvažnijih pitanja upotrebe zemljišta koja proizlaze iz superurbanizacije, uključujući bujanje gradova, degradaciju okoliša i urbane rizike. Taj izvještaj ne razmatra potanko ni procese kojima se radna snaga tjera sa sela, niti se poziva na opsežnu i sve brojniju literaturu o rodnim dimenzijama urbane bijede i neslužbenog zapošljavanja. No, zanemarimo li te prigovore, Slamovi su neprocjenjiv prikaz koji osnažuje nova istraživačka otkrića institucijskim autoritetom Ujedinjenih naroda. Dok izvještaji Međuvladinog okruglog stola o klimatskim promjenama predstavljaju nov znanstveni konsenzus o opasnostima globalnog zatopljenja, Slamovi zvuče kao jednako autoritativno upozorenje na globalnu katastrofu urbane bijede. (Možda će neki treći izvještaj jednoga dana istražiti zloslutno područje njihove interakcije.)[26] Za svrhe ovoga pregleda, Slamovi nude izvrstan okvir za istraživanje suvremenih rasprava o urbanizaciji, neslužbenoj ekonomiji, ljudskoj solidarnosti i povijesnoj instanci.

S engleskog preveo Goran Vujasinović

Bilješke

[1] UN Population Division, World Urbanization Prospects, the 2001 Revision, New York 2002.
[2] Population Information Program, Population Reports: Meeting the Urban Challenge, sv. xxx, br. 4, jesen 2002, str. 1.
[3] Wolfgang Lutz, Warren Sandeson i Sergei Scherbov, ‘Doubling of world population unlikely’,
Nature 387, 19. Hpnja 199?., str. 803-^4. No, stanovništvo subsaharske Afrike će se utrostručiti, a Indije udvostručiti.
[4] Global Urban Observatory, Slums of the World: The face of urban poverty in the new millennium?, New York 2003, str. 10.
[5] Premda brzina globalne urbanizacije nije dvojbena, stope rasta pojedinih gradova mogu se naglo smanjiti kada se oni suoče s problemima veličine i zagušenosti. Poznat primjer takvog »polarizacijskog obrata« je i Mšxico: predviđalo se da će 1990-ih dosegnuti broj stanovništva od 25 milijuna, a današnja populacija broji oko 18 ili 19 milijuna. Vidi Yue-man Yeung, ‘Geography in an age of mega-cities’, International Social Sciences Journal 151, 1997, str. 93.
[6] Jednu moguću perspektivu vidi u: Yue-Man Yeung, ‘Viewpoint: Integration of the Pearl River Delta’, International Development Planning Review, sv. 25, br. 3, 2003.
[7] Far Eastern Economic Review, Asia 1998 Yearbook, str. 63.
[8] UN-Habitat, The Challenge of the Slums: Global Report on Human Settlements 2003, London 2003, str. 3.
[9] Gregory Guldin, What’s a Peasant to Do? Village Becoming Town in Southern China, Boulder, Co 2001, str. 13.
[10] Miguel Villa i Jorge Rodriguez, ‘Demographic trends in Latin America’s metropolises, 1950- 1990’, u: Alan Gilbert, ur., The Mega-City in Latin America, Tokyo 1996, str. 33-4.
[11] Guldin, Peasant, str. 14, 17. Vidi i Jing Neng Li, ‘Structural and Spatial Economic changes and their Effects on Recent Urbanization in China’, u: Gavin Jones i Pravin Visaria, ur., Urbanization in Large Developing Countries, Oxford 1997, str. 44.
[12] See T. McGee, ‘The Emergence of Desakota Regions in Asia: Expanding a Hypothesis’, u: Northon Ginsburg, Bruce Koppell i T. McGee, ur., The Extended. Metropolis: Settlement Transition in Asia, Honolulu 1991.
[13] Yue-man Yeung i Fu-chen Lo, ‘Global restructuring and emerging urban corridors in Pacific Asia’, u: Lo i Yeung, ur., Emerging World Cities in Pacific Asia, Tokyo 1996, str. 41.
[14] Guldin, Peasant, str. 13.
[15] Wang Mengkui, savjetnik Državnog vijeća, citiran u Financial Timesu od 26. studenog 2003. Procjenjuje se da se od tržišnih reforma krajem 1970-ih gotovo 300 milijuna Kineza preselilo iz ruralnih područja u gradove. Očekuje se da će im se sljedećih desetljeća pridružiti još 250 ili 300 milijuna (.Financial Times, 16. prosinca 2003.)
[16] Josef Gugler, ‘Introduction-H. Rural-Urban Migration’, u: Gugler, ur., Cities in the Developing World: Issues, Theory and Policy, Oxford 1997, str. 43. Suprotno gledište, koje dovodi u pitanje prihvaćene podatke Svjetske banke i UN-ovih podataka o trajno visokim stopama urbanizacije 1980-ih, vidi u: Deborah Potts, ‘Urban lives: Adopting new strategies and adapting rural links’, u: Carole Rakodi, nr., The Urban Challenge in Africa: Growth and Management of Its Large Cities, Tokyo 1997, str. 463-73.
[17] David Simon, ‘Urbanization, globalization and economic crisis in Africa’, u: Rakodi, Urban Challenge, str. 95.
[18] Vidi Josef Gugler, ‘Overurbanization Reconsidered’, u: Gugler, Cities in the Developing World, str. 114-23.
[19] Predgovor u: Jacinta Prunty, Dublin Slums 1800-1925: A Study in Urban Geography, Dublin 1998, str. ix.
[20] »Stoga se čini da za zemlje s niskim prihodima, znatan pad urbanih prihoda ne mora nužno kratkoročno prouzročiti opadanje migracije iz ruralnih krajeva u urbane.« Nigel Harris, ‘Urbanization, Economic Development and Policy in Developing Countries’, Habitat International, sv. 14, br. 4, 1990, str. 21-2.
[21] O urbanizaciji Trećeg svijeta i globalnoj dužničkoj krizi vidi: York Bradshaw i Rita Noonan, ‘Urbanization, Economic Growth, and Women’s Labour-Force Participation’, u: Gugler, Cities in the DevelopingWorld, str. 9-10.
[22] Slamovi-. bibliografske podatke vidi u bilj. 8.
[23] Branko Milanović, True world income distribution 1988 and 1993, World Bank, New York 1999. Milanović i njegov kolega Schlomo Yitzaki prvi su izračunali svjetsku distribuciju prihoda na temelju pregleda podataka o kućanstvima iz svake zemlje pojedinačno.
[24] Doduše, UNICEF je godinama kritizirao MMF i isticao da su »stotine tisuća djece u zemljama u razvoju životom platile dugove svoje zemlje«. Vidi The State of the World’s Children, Oxford 1989, str. 30.
[25] Slamovi, str. 6
[26] Pretpostavljamo da bi takva studija proučila urbane opasnosti i infrastrukturne slomove na jednoj strani, te utjecaj klimatskih promjena na poljoprivredu i migracije na drugoj.

Preuzeto iz: Književna republika, GODIŠTE III Zagreb, rujan-prosinac 2005. Broj 9-12
Naslov izvornika: Mike Davis, Planet of Slums, New Left Review, br. 26/2004., ožujak-travanj.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve