Planet slumova (II)

Objavljujemo drugi dio članka, danas već klasika urbane teorije, izvorno objavljenog 2004. u časopisu New Left Review, u kojem američki urbanist i povjesničar Mike Davis sažima postojeće studije o slamovima, kritički propituje način na koji svjetske politike utječu na njihov nastanak i razvoj te rješenja koja nude.


3. Urbanizacija siromaštva

Činilo se da se planina smeća prostire nadaleko, a potom se bez vidljive granične crte pretvara u nešto drugo. Ali, u što? U zbrkano bespuće nabacanih struktura. Kartonske kutije, šperploča i truli lim, zahrđale automobilske šasije razbijenih prozora, sve to čini sklepane kućice.
Michael Thelwell, The Harder They Come, 1980.

Prva objavljena definicija riječi »slum« pojavljuje se Vauxouvu Vocabulary of the Flash Language iz 1812., gdje je istoznačna s »ucjenjivanjem« ili »kriminalnom trgovinom«.[27] No u godinama kolere, 1830-ih i 1840-ih, siromasi su već živjeli u slamovima, a nisu se više bavili njima. Sljedeći naraštaj otkrio je slamove u Americi i Indiji, i oni su općenito prepoznati kao međunarodna pojava. »Klasični slam« bio je zloglasno provincijsko i živopisno lokalno mjesto, ali reformatori su se općenito slagali s Charlesom Boothom i sve slamove opisivali su kao mješavinu naherenih kućica, prenaseljenosti, siromaštva i poroka. Naravno, za liberale 19. stoljeća bila je najvažnija moralna dimenzija i slam se ponajprije poimao kao mjesto gdje društveni »reziduum« trune u nemoralnom, a često i pobunjeničkom sjaju. Autori Slamova otpisuju viktorijanske osude, ali inače zadržavaju klasičnu definiciju: prenaseljenost, loša ili ilegalna gradnja, neadekvatna opskrba pitkom vodom i nedostatne sanitarije, te nesigurnost zakupa stanova.[28]
Ta multidimenzionalna definicija zapravo je vrlo konzervativna procjena onoga po čemu se nešto može proglasiti slamom: mnogi čitatelji bit će iznenađeni UN-ovim protuiskustvenim zaključkom da samo 19,6 posto urbanih Meksikanaca živi u slamovima. No čak i uz tu restriktivnu definiciju, u Slamovima se procjenjuje da je 2001. bilo barem 921 milijun stanovnika slamova: taj broj gotovo je jednak broju stanovnika cijeloga svijeta kada se mladi Engels prvi put uputio na opasne ulice Manchestera. Štoviše, neoliberalni kapitalizam umnožio je Dickensov zloglasni slam Tom-All-Alonea u Bleak House. Stanovnici slamova čine zapanjujućih 78,2 posto urbane populacije najmanje razvijenih zemalja i čak trećinu globalne urbane populacije.[29] Ako,uzmemo u obzir dobnu strukturu većine gradova u Trećem svijetu, barem polovica stanovništva slamova mlađa je od 20 godina.[30]
Najviši postotak stanovnika slamova ima Etiopija (zapanjujućih 99,4 posto urbane populacije), Čad (također 99,4 posto), Afganistan (98,5) i Nepal (92 posto).[31] No, najsiromašnije urbano stanovništvo vjerojatno je ono u Maputu i Kinshasi, gdje (prema drugim izvorima) dvije trećine stanovnika zarađuje ma- nje od cijene minimalne dnevne prehrane.[32] U Delhiju, planeri se žale na »slamove u slamovima«, kada skvoteri preuzimaju male otvorene prostore kolonija za preseljenje na periferiji u koje su urbani siromasi bili brutalno preseljeni sredinom 1970-ih.[33] U Kairu i Phnom Penhu novopridošlice u gradove skvotiraju ili unajmljuju prostore na krovovima zgrada: stvaraju gradove slamova u zraku.
Veličina populacije u slamovima često se namjerno umanjuje, katkad i u velikoj mjeri. Na primjer, krajem 1980-ih Bangkok je imao »službenu« stopu siromaštva od samo 5 posto, ali istraživanjem se zaključilo da gotovo 25 posto stanovništva živi u slamovima i skvoterskim kampovima[34] Slično tome, UN je nedavno otkrio da je nenamjerno znatno podcjenjivao urbano siromaštvo u Africi. Na primjer, stanovnici slamova u Angoli vjerojatno su dvostruko brojniji nego što se prvotno vjerovalo. Isto tako, i u Liberiji se podcjenjivalo broj siromašnih stanovnika gradova: to ne iznenađuje, jer je Monrovia za godinu dana (1989 90.) utrostručila broj stanovnika zato što su prestrašeni ljudi bježali od brutalnoga građanskog rata.[35]
Na svijetu postoji možda i više od četvrt milijuna slamova. Samo pet velikih metropolisa Južne Azije (Karachi, Mumbai, Delhi, Kolkata i Dhaka) obuhvaćaju oko 15 000 posebnih slamova s ukupno više od 20 milijuna stanovnika. Još veća populacija slamova zagušuje urbanizirajuće obalno područje Zapadne Afrike, dok se druge velike konurbacije siromaštva prostiru Anatolijom i etiopijskim visoravnima, šire se podnožjem Anda i Himalaje, pružaju se iz poslovnih središta Mexica, Johannesburga, Manile i Sao Paola, a dakako, ocrtavaju i obale Amazone, Nigera, Konga, Nila, Tigrisa, Gangesa, Irrawaddyja i Mekonga. Paradoksalno je što je građa za taj planet slamova u isti mah posve razmjenjiva i spontano jedinstvena: to su bustees u Kolkati, chawls i zopadpatis u Mumbaiju, katchi abadis u Karachiju, kampungs u Jakarti, iskwaters u Manili, shammasas u Khartoumu, umjondolos u Durbanu, intra-murios u Rabatu, bidonvilles u Abidjanu, baladis u Kairu, gecekondus u Ankari, conventillos u Quitu, favele u Brazilu, villas miseria u Buenos Airesu i colonias populaires u Mexicu. To su okrutni antipodi općim fantazijskim krajolicima i rezidencijalnim »tematskim parkovima« — buržoaskim »Offworlds« Philipa K. Dicka — u koje se globalna srednja klasa sve više voli zatvarati.
Dok je klasični slam bio središte grada u propadanju, novi slamovi češće se nalaze na rubu grada u naglom širenju. Horizontalni rast gradova poput Mexica, Lagosa ili Jakarte je iznimno brz, i »slum sprawl« je problem zemalja u razvoju kao što je širenje predgrađa u bogatim zemljama. Na primjer, izgrađeno područje Lagosa udvostručilo se samo za deset godina, između 1985. i 1994.[36] Guverner države Lagos prošle je godine izjavio novinarima da se »oko dvije trećine ukupne površine države od 3577 kvadratnih kilometara može označiti kao četvrti kućeraka, odnosno slamovi«.[37] Doista, kako piše jedan korespondent,
velik dio grada je tajna… neosvijetljene ceste vode pokraj kanjona smeća koje se
dimi, a zatim se pretvaraju u nepopločane ulice koje vijugaju kroz 200 slamova, s
otvorenom kanalizacijom… Nitko ne zna pouzdano koliko je populacija velika —
službeno je 6 milijuna, ali stručnjaci je većinom procjenjuju na 10 milijuna — pri
čemu zasad ostavljamo po strani godišnju stopu ubojstava ili stopu zaraženosti
HIV-om.[38]
Štoviše, Lagos je samo najveći čvor u koridoru kućeraka od 70 milijuna ljudi koji se proteže od Abidjana do Ibadana: vjerojatno najveći neprekinuti trag ljudske bijede na Zemlji.[39]
Naravno, ekologija slamova usmjerena je na pribavljanje prostora za naseljavanje. U nedavno objavljenoj studiji u Harvard Law Review, Winter King tvrdi da 85 posto urbanih stanovnika u zemljama u razvoju »ilegalno zauzima zemljište«.[40] Neodređenost zemljišnog vlasništva i/ili nemaran odnos prema državnom vlasništvu zapravo su pukotine kroz koje golem broj ljudi hrli u gradove. Načini naseljavanja slamova variraju u širokom spektru, od discipliniranih osvajanja zemljišta u Mexicu i Limi do visoko organiziranih (ali često ilegalnih) tržišta najamninama na rubovima Pekinga, Karachija i Nairobija. Čak i u gradovima kao što je Karachi, gdje je urbana periferija u formalnom vlasništvu vlade, »golemi profiti u spekuliranju zemljištem… i dalje pojačavaju privatni sektor na račun siromašnih kućanstava«.[41] Štoviše, državna i lokalna politička mašinerija obično prešutno pristaje na neformalno naseljavanje (i ilegalne privatne spekulacije) sve dok može nadzirati političku kompleksnost slamova i ubirati redovit dotok mita i stanarina. Bez formalnog vlasništva nad zemljištem i kućama, stanovnici slamova prisiljeni su na kvazifeudalnu ovisnost o lokalnim službenicima i stranačkim moćnicima. Nelojalnost može značiti izbacivanje iz stana ili čak rušenje cijele četvrti.
U međuvremenu, osiguravanje životne infrastrukture zaostaje daleko za tempom urbanizacije, i periurbana područja slamova često nemaju osnovne komunalije niti sanitarije.[42] Siromašna područja latinoameričkih gradova općenito imaju bolje komunalije od južnoazijskih, koja ipak imaju minimalne komunalne uređaje kojih su mnogi afrički slamovi lišeni. Kao i u Londonu iz ranog viktorijanskog razdoblja, kontaminacija vode ljudskim i životinjskim izmetom uzrok je kroničnih dijareičnih bolesti kojima u urbanim područjima svake godine podlegne barem dva milijuna djece i novorođenčadi.[43] Procjenjuje se da 57 posto urbanih Afrikanaca nema pristup osnovnim sanitarnim uređajima i u gradovima poput Nairobija siromasi se moraju snalaziti s »letećim zahodima« (defekacija u plastičnu vrećicu).[44] U Mumbaiju se sanitarni problem definira omjerom broja zahoda i broja stanovnika, koji u siromašnijim četvrtima iznosi 1:500. Samo 11 posto siromašnih četvrti u Manili i 18 posto u Dhaki imaju »pravu« kanalizaciju[45] Čak i ako se zanemari ozbiljnost HIV/AIDS zaraze, UN smatra da dvije petine afričkih stanovnika slamova žive u siromaštvu koje je doslovno »opasno po život«[46]
U međuvremenu, urbani siromasi posvuda su prisiljeni naseljavati opasna i inače neizgradiva područja — prestrme obronke, riječne obale i poplavne ravnice. Skvotiraju u smrtonosnim sjenama rafinerija, tvornica kemijskih proizvoda, odlagališta otrovnog otpada, te uz željezničke pruge i autoceste. Kao posljedica toga, siromaštvo »tvori« urbanistički problem dosad neviđene čestoće i opsega, što se vidi po stalnim poplavama u Manili, Dhaki, i Rio de Janeiru, požarima naftovoda u Mexicu i Cubataou (Brazil), katastrofi u Bhopalu u Indiji, eksploziji tvornice municije u Lagosu, te smrtonosnim odronima tla u Caracasu, La Pazu i Tegucigalpi.[47] Nadalje, razvlaštene zajednice urbanih siromaha izložene su iznenadnim izljevima državnog nasilja, poput neslavnog razaranja buldožerima obalnog slama Maroko u Lagosu (»šaka u oko za susjednu zajednicu Victoria Island, tvrđavu bogatih«) 1990. ili rušenja golemog skvoterskog grada Zheijangcun na rubu Pekinga 1995.[48]
Ali slamovi, ma kako smrtonosni i nesigurni bili, imaju sjajnu budućnost. Selo će još kratko vrijeme sadržavati većinu svjetskog siromaštva, ali ta dvojbena titula do 2035. prijeći će na urbane slamove[49] Barem polovica nadolazeće eksplozije urbane populacije moći će se pripisati neformalnim zajednicama. Dvije milijarde stanovnika slamova oko 2030. ili 2040. čudovišna je, gotovo neshvatljiva mogućnost, ali urbana bijeda preklapa se sa slamovima per se i nadmašuje ju. Štoviše, u Slamovima se ističe da u nekim gradovima siromasi zapravo žive izvan slamova u strogom smislu.[50] Štoviše, istraživači »Urban Observatory « UN-a upozoravaju da će 2020. »urbana bijeda u svijetu dosegnuti 45 do 50 posto ukupne populacije koja živi u gradovima«.[51]


4. »Veliki prasak« urbane bijede

Nakon svoga tajanstvenoga smijeha, brzo su promijenili temu. Kako ljudi kod kuće preživljavaju SAP?
Fidelis Balogun, Adjusted Lives, 1995.

Evolucija nove urbane bijede je nelinearan povijesni proces. Polagano nagomilavanje četvrti kućeraka na gradske jezgre naglašeno je olujama siromaštva i naglim eksplozijama gradnje slamova. U svojoj zbirci pripovijedaka Adjusted Lives, nigerijski pisac Fidelis Balogun opisuje dolazak Programa strukturalnog prilagođavanja (SAP) pod patronatom MMF-a sredinom 1980-ih kao ekvivalent velike prirodne katastrofe koja je zauvijek uništila dušu starog Lagosa i »ponovno porobila« urbane Nigerijce.
Činilo še da čudna logika tog ekonomskog programa teži obnovi života u umirućoj ekonomiji tako da se prvo iscijedi životni sok iz potlačene većine građana. Srednja klasa brzo je nestala, a hrpe smeća nekolicine bogatih postale su blagovaonica za umnoženu populaciju krajnje siromašnih. Odlazak obrazovanih u arapske zemlje bogate nafte i u zapadni svijet pretvorio se u poplavu.[52]
Balogunova lamentacija o »privatiziranju punom parom i izgladnjivanju iz dana u dan«, kao i njegovo nabrajanje SAP-ovih zlokobnih posljedica, bile bi dobro poznate, ne samo onima koji su preživjeli drugih 30 afričkih SAP-ova, nego i stotinama milijuna Azijaca i Latinoamerikanaca. 1980-e, kada su MMF i Svjetska banka iskorištavali dug kako bi restrukturirali ekonomije većine zemalja Trećeg svijeta, bilo je desetljeće kada su slamovi postali neumoljiva budućnost, ne samo za siromašne ruralne migrante, nego i za milijune tradicionalnih stanovnika gradova, preseljenih i osiromašenih nasilnim »prilagođavanjem«.
Kako se naglašava u Slamovima, SAP-ovi su imali »namjerno antiurbanu prirodu« kako bi obrnuli svaku »urbanu pristranost« koja je prije toga postojala u socijalnoj politici, fiskalnoj strukturi i vladinim planovima ulaganja.[53] MMF je posvuda — djelujući kao zastupnik velikih banaka, s potporom Reaganove i Busheve admistracije — nudio siromašnim zemljama isti otrovni kalež devalvacije, privatizacije, ukidanja carina i subvencija za hranu, prisilne štednje u zdravstvu i obrazovanju, te nesmiljenog otpuštanja u javnom sektoru. (U zloglasnom telegramu ministra financija Georgea Schultza službenicima USAID-a 1985. zapovijeda se: »u većini slučajeva, tvrtke u javnom sektoru treba privatizirati «.)[54] U isto vrijeme, SAP-ovi su uništili ruralne zakupce zemlje ukidanjem državnih subvencija i gurnuli ih u borbu za opstanak na globalnom tržištu, kojim vlada agrobiznis Prvog svijeta.[55]
Kako ističe Ha-Joon Chang, SAP-ovi su licemjerno »izmaknuli ljestve« (tj. Protekcionističke carine i subvencije) koje su zemlje OECD-a primijenile u svom vlastitom usponu od poljoprivrede do proizvodnje visokovrijednih roba i usluga.[56] U Slamovima se tvrdi isto kada se navodi da je »glavni uzrok porasta siromaštva i nejednakosti 1980-ih i 1990-ih bio uzmicanje države«. Osim izravnih smanjivanja trošenja u javnom sektoru, UN-ovi autori ističu i ne toliko primjetno smanjivanje ovlasti države koje je posljedica »subsidijarnosti«: rastakanje moći nižih razina vlasti, a posebno NGO-ova, što je izravno povezano s djelovanjem velikih međunarodnih agencija za pomoć.
Premda cijela ta navodno decentralizirana struktura itekako pogoduje djelovanju globalne hegemonije, ona je strana poimanju državne reprezentativne vlade koja je dobro služila razvijenim zemljama. Prevladavajuća međunarodna perspektiva [tj. Washingtonova] postaje de facto paradigma za razvoj, tako da cijeli svijet brzo postaje ujedinjen u širem smjeru onoga što podupiru donatori i međunarodne organizacije.[57]
Urbana Afrika i Latinska Amerika bile su najteže pogođene umjetnom depresijom koju su izazvali MMF i Bijela kuća. Doista, u mnogim zemljama je ekonomski utjecaj SAP-ova 1980-ih, zajedno s dugotrajnom sušom, visokim kamatnim stopama i sniženim cijenama robe, bio teži i dugotrajniji od ekonomske krize u zapadnom svijetu nakon 1929.
Bilanca strukturalnih prilagođavanja u Africi, koju je prikazala Carole Rakodi, uključuje odljev kapitala, propast manufaktura, marginalan ili negativan rast izvoznih prihoda, drastično smanjivanje usluga javnog sektora, porast cijena i strm pad realnih plaća.[58] U Kinshasi (»aberacija ili predznak onoga što slijedi?«) assainissement je izbrisao srednju klasu državnih službenika i stvorio »nevjerojatan pad realnih plaća«, što je pak potaknulo zastrašujući porast kriminala i razbojničkih banda[59] U Dar es Salaamu je 1980-ih godina financiranje javnih služba opadalo stopom od 10 posto godišnje: lokalne državne strukture praktički su uništene.[60] U Khartoumu je liberalizacija i strukturalno prilagođavanje, prema lokalnim istraživačima, proizvelo 1,1 milijum »novih siromaha«: »uglavnom iz skupina stalno zaposlenih i službenika u javnom sektoru«.[61] U Balogunovoj Nigeriji je krajnja bijeda, koja se u Lagosu, Ibadanu i drugim gradovima sve više urbanizira, metastazirala sa 28 posto 1980. na 66 posto 1996. »BNP po glavi stanovnika, koji danas iznosi oko 260 dolara«, izvještava Svjetska banka, »ispod je razine u vrijeme stjecanja neovisnosti i ispod 370 dolara, dostignutih 1985.«[63]
U Latinskoj Americi su SAP-ovi (koje su često nametale vojne diktature) destabilizirali ruralne ekonomije i snižavali razinu zaposlenosti u urbanim područjima, kao i razinu stanovanja. Još 1970. Godine su gevarističke »foco« teorije ruralne pobune odgovarale stvarnosti toga kontinenta, na kojemu je siromaštvo sela (75 milijuna siromašnih) bilo veće od onoga u gradu (44 milijuna siromašnih). No krajem 1980-ih velika većina siromaha (115 milijuna 1990.) živjeli su u urbanim kolonijama i villas miseria, a ne na farmama niti u selima (800 milijuna).[64]
U međuvremenu, nejednakost u urbanim područjima je bujala. Pinochetova diktatura buldožerima je srušila gradove kućeraka u Santiagu i izgnala radikalne skvotere: prisilila je siromašne obitelji da postanu allegados: dvije ili čak tri obitelji živjele su u istom unajmljenom stanu. U Buenos Airesu, prihodi najbogatijeg decila stanovništva porasli su sa 10 puta više od prihoda najsiromašnijeg decila 1984. na 23 puta više 1989.[65] U Limi, gdje je vrijednost minimalne nadnice za vrijeme IMF-ove recesije pala za 83 posto, postotak kućanstava koja žive ispod praga siromaštva porastao je sa 17 posto 1985. na 44 posto 1990.[66] U Rio de Janeiru, nejednakost mjerena klasičnim Ginijevim koeficijentima porasla je sa 0,58 1981. godine na 0,67 1989.[67] Štoviše, u cijeloj Latinskoj Americi 1980-ih godina produbili su se kanjoni i povisili vrhunci najekstremnije društvene topografije na svijetu. (Prema izvještaju Svjetske banke 2003., Ginijevi koeficijenti su 10 posto viši u Latinskoj Americi nego u Aziji; za 17,5 bodova su viši nego u zemljama OECD-a i za 20, 4 bodova viši nego u Istočnoj Evropi.)[68]
U cijelom Trećem svijetu ekonomski šokovi 1980-ih prisilili su pojedince da se regrupiraju oko dostupnih sredstava za stanovanje, a posebice oko vještina preživljavanja i očajničke domišljatosti žena. U Kini i industrijaliziranim gradovima Jugoistočne Azije, milijuni mladih žena predali su se tekućim vrpcama i tvorničkoj prljavštini. U Africi i većini Latinske Amerike (osim meksičkih gradova uz sjevernu granicu) ta mogućnost nije postojala. Umjesto toga, deindustrijalizacija i desetkovanje muških radnih mjesta u službenom sektoru prisilili su žene da improviziraju i zarađuju za život kao radnice po narudžbi, prodavačice alkoholnih pića, ulične prodavačice, čistačice, pralje, premetačice smeća, dadilje i prostitutke. U Latinskoj Americi, gdje je udio urbanih žena u radnoj snazi uvijek bio niži nego na drugim kontinentima, priljev žena u tercijarne neslužbene djelatnosti tijekom 1980-ih bio je posebno dramatičan.[69] U Africi, gdje su simboli neslužbenog sektora žene koje vode ilegalne točionice alkohola ili mali obrt, kako nas podsjeća Christian Rogerson, većina neslužbeno zaposlenih žena nisu uistinu samozaposlene ni ekonomski neovisne, nego rade za nekoga drugog.[70] (Te posvudašnje i opake mreže mikroeksploatacije, u kojima siromašni izrabljuju vrlo siromašne, u prikazima neslužbenog sektora obično se uljepšavaju.)
Urbano siromaštvo znatno se feminiziralo i u bivšim zemljama Comecona nakon kapitalističkog »oslobođenja« 1989. Početkom 1990-ih broj siromašnih u bivšim »tranzicijskim zemljama« (kako ih zove UN) skočio je sa 14 milijuna na 168 milijuna: masovna pauperizacija gotovo bez presedana u povijesti.[71] Dok je u okviru globalne bilance ta ekonomska katastrofa dijelom zasjenjena mnogo hvaljenim uspjehom Kine u podizanju prihoda svojih obalnih gradova, kinesko tržišno »čudo« plaćeno je »golemim porastom nejednakosti plaća urbanih radnika… u razdoblju od 1988. do 1999.« Žene i manjine bile su posebno pogođene time.[72]
Naravno, u teoriji su 1990-e trebale ispraviti nepravde 1980-ih i omogućiti gradovima Trećeg svijeta da se oporave i premoste jazove nejednakosti koje su stvorili SAP-ovi. Bolove prilagođavanja trebalo je ublažiti analgetikom globalizacije. Štoviše, kako se suho napominje u Slamovima, 1990-e bile su prvo desetljeće u kojemu se urbani razvoj odvijao unutar gotovo utopijskih parametara neoklasične slobode tržišta.
1990-ih godina trgovina se i dalje širila gotovo dotad neviđenim tempom, otvorila su se no-go područja, a vojni troškovi su se smanjili… Svi osnovni ulazni troškovi proizvodnje snizili su se, a kamatne stope brzo su padale, kao i cijene osnovnih proizvoda. Tokovi kapitala bili su sve manje sputavani državnim nadzorom i kapital se brzo premještao na najproduktivnija područja. Pod gotovo savršenim ekonomskim uvjetima, u skladu s prevladavajućom neoliberalnom ekonomskom doktrinom, moglo se pretpostaviti da će to biti desetljeće dotad neviđenog napretka i društvene pravde.[73]
No, urbano siromaštvo i dalje se neumoljivo nagomilavalo i »jaz između siromašnih i bogatih zemalja širio se kao i prethodnih 20 godina, a nejednakost u prihodima u većini zemalja također je rasla, ili se u najboljem slučaju stabilizirala«. Globalna nejednakost, prema mjerenjima ekonomista Svjetske banke, krajem stoljeća dosegnula je nevjerojatan Ginijev koeficijent 0,67. To bi bilo matematički ekvivalentno situaciji u kojoj najsiromašnije dvije trećine svijeta nemaju nikakvih prihoda, a bogata trećina ima sve.[74]

S engleskog preveo Goran Vujasinović

Bilješke

[27] Prunty, Dublin Slums, str. 2.
[28] Slamovi, str. 12
[29] Slamovi, str. 2-3.
[30] Vidi A. Oberai, Population Growth, Employment and Poverty in Third World Mega-Cities, New York 1993, str. 28. Godine 1980. u velikim gradovima zemalja OECD-a 19 do 28 posto stanovništva bilo je mlađe od 20 godina, a u megagradovima Trećeg svijeta, 40 do 53 posto.
[31] Slums of the World, str. 33-^.
[32] Simon, ‘Urbanization in Africa’, str. 103; Jean-Luc Piermay, ‘Kinshasa: A reprieved megacity?’, u: Rakodi, Urban Challenge, str. 236.
[33] Sabir Ali, ‘Squatters: Slums within Slums’, u: Prodipto Roy i Shangon Das Gupta, ur., Urbanization and Slums, Delhi 1995, str. 55-9.
[34] Jonathan Rigg, Southeast Asia: A Region in Transition, London 1991, str. 143.
[35] Slums of the World, str. 34.
[36] Salah EI-Shakhs, ‘Toward appropriate urban development policy in emerging mega-cities in Africa’, u: Rakodi, Urban Challenge, str. 516.
[37] Daily Times of Nigeria, 20. listopada 2003. Lagos raste eksplozivnije od bilo kojega velikog grada u Trećem svijetu, osim Dhake. Još 1950. imao je samo 300 000 stanovnika, ali otad je rastao godišnjom stopom od 10 posto sve do 1980., a tada je usporio na 6% — što je i dalje visoka stopa-— u godinama strukturalnog preustrojavanja.
[38] Amy Otchet, ‘Lagos: the survival of the determined’, UNESCO Courier, lipanj 1999.
[39] Slamovi, str. 50.
[40] Winter King, Illegal Settlements and the Impact of Titling Programmes, Harvard Law Review, sv. 44, br. 2, rujan 2003, str. 471.
[41] United Nations, Karachi, serija Population Growth and Policies in Megacities, New York 1988, str. 19.
[42] No, nedostatak infrastrukture stvara nebrojene niše za neformalne radnike: prodavanje vode, odvoz otpadnih tvari, recikliranje smeća, isporuka plina u bocama itd.
[43] World Resources Institute, World Resources: 1996-97, Oxford 1996, str. 21.
[44] Slums of the World, str. 25.
[45] Slamovi, str. 99.
[46] Slums of the World, str. 12.
[47] Egzemplarna studija slučaja je Greg BankofF, ‘Constructing Vulnerability: The Historical, Natural and Social Generation of Flooding in Metropolitan Manila’, Disasters, sv. 27, br. 3, 2003, str. 224-38.
[48] Otchet, ‘Lagos’; Li Zhang, Strangers in the City: Reconfigurations of Space, Power and Social Networks within China’s Floating Population, Stanford 2001; Alan Gilbert, The Latin American City, New York 1998, str. 16.
[49] Martin Ravallion, On the urbanization of poverty, izdanje Svjetske banke, 2001.
[50] Slamovi, str. 28.
[51] Slums of the World, str. 12.
[52] Fidelis Odun Balogun, Adjusted Lives: stories of structural adjustment, Trenton, Nj 1995, str. 80.
[53] The Challenge of Slums, str. 30. Teoretičari »urbane pristranosti«, poput Michaela Liptona koji je izmislio taj izraz 1977., tvrde da u razvijenim zemljama postoji sklonost prema nedovoljnom ulaganju kapitala u poljoprivredu i prema relativnoj »pretjeranoj urbanizaciji« gradova jer fiskalna i financijskla politika favorizora urbanu elitu i iskrivljuje tokove ulaganja. U graničnoj situaciji gradovi postaju vampiri sela. Vidi Lipton, Why Poor People Stay Poor: A Study of Urban Bias in World Development, Cambridge 1977.
[54] Citirano u: Tony Killick, ‘Twenty-five Years in Development: the Rise and Impending Decline of Market Solutions’, Development Policy Review, sv. 4, 1986, str. 101.
[55] Deborah Bryceson, ‘Disappearing Peasantries? Rural Labour Redundancy in the Neoliberal Era and Beyond’, u: Bryceson, Cristobal Kay i Jos Mooij, ur., Disappearing Peasantries? Rural Labour in Africa, Asia and Latin America, London 2000, str. 304-5.
[56] Ha-Joon Chang, ‘Kicking Away the Ladder: Infant Industry Promotion in Historical Perspective’, Oxford Development Studies, sv. 31, br. 1, 2003, str. 21. »Prihod po glavi stanovnika u zemljama u razvoju rastao je 3 posto godišnje između 1960. i 1980., a samo oko 1, 5 posto između 1980. i 2000… Stoga su neoliberalni ekonomisti suočeni s paradoksom. Zemlje u razvoju razvijale su se mnogo brže kada su primjenjivale »lošu« politiku u razdoblju 1960-80. nego kada su prihvatile »dobru« (ili barem »bolju«) politiku u sljedećem razdoblju.« (str. 28)
[57] Slamovi, str. 48.
[58] Carole Rakodi, ‘Global Forces, Urban Change, and Urban Management in Africa’, u: Rakodi, Urban Challenge, str. 50, 60-1.
[59] Piermay, ‘Kinshasa’, str. 235-6; ‘Megacities’, Tune, 11. siječnja 1993, str. 26.
[60] Michael Mattingly, ‘The Role of the Government of Urban Areas in the Creation of Urban Poverty’, u: Sue Jones and Niei Nelson, ur., Urban Poverty in Africa, London 1999, str. 21.
[61] Adil Ahmad i Ata El-Batthani, ‘Poverty in Khartoum’, Environment and Urbanization, sv. 7, br. 2, listopada 1995, str. 205.
62 Alain Dubresson, ‘Abidjan’, u: Rakodi, Urban Challenge, str. 261-3.
[63] World Bank, Nigeria: Country Brief, rujan 2003.
[64] UN, World Urbanization Prospects, str. 12.
[65] Luis Ainstein, ‘Buenos Aires: a case of deepening social polarization’, u: Gilbert, Mega-City in Latin America, str. 139.
[66] Gustavo Riofrio, ‘Lima: Mega-city and mega-problem’, u: Gilbert, Mega-City in Latin America, str. 159; i: Gilbert, Latin American City, str. 73.
[67] Hamilton Tolosa, ‘Rio de Janeiro: Urban expansion and structural change’, u: Gilbert, Mega-City in Latin America, str. 211.
[68] Svjetska banka, Inequality in Latin America and the Caribbean, New York 2003.
[69] Orlandina de Oliveira i Bryan Roberts, ‘The Many Roles of the Informal Sector in Development’, u: Cathy Rakowski, ur., Contrapunto: the Informal Sector Debate in Latin America, Albany 1994, str. 64r-8.
[70] Christian Rogerson, ‘Globalization or informatization? African urban economies in the 1990s’, u: Rakodi, Urban Challenge, str. 348.
[71] Slamovi, str. 2.
[72] Albert Park et al., ‘The Growth of Wage Inequality in Urban China, 1988 to 1999’, materijal Svjetske banke, veljača 2003, str. 27 (citat); John Knight i Linda Song, ‘Increasing urban wage inequality in China’, Economics of Transition, sv. 11, br. 4, 2003, str. 616 (diskriminacija).
[73] Slamovi, str. 34.
[74] Shaohua Chen i Martin Ravallion, How Did the World’s Poorest Fare in the 1990s?, izdanje Svjetske banke, 2000.

Preuzeto iz: Književna republika, GODIŠTE III Zagreb, rujan-prosinac 2005. Broj 9-12
Naslov izvornika: Mike Davis, Planet of Slums, New Left Review, br. 26/2004., ožujak-travanj.

Vezani članci

  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 17. srpnja 2019. Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
  • 30. lipnja 2019. O povijesnoj genezi autorskih prava Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve