U obranu autonomije: komentari na nalaze revizije Filozofskog fakulteta

U skladu s vlastitim Planom i programom rada za 2010., Državni ured za reviziju je u srpnju ove godine započeo obavljanje financijske revizije sveučilišta, fakulteta, veleučilišta i drugih visokoškolskih ustanova. Revizijom će biti obuhvaćene sve visokoobrazovne ustanove koje se financiraju iz proračuna. Do početka studenoga 2010. obuhvaćeno ih je 77. Revizijom se provjeravaju financijski izvještaji, usklađenost poslovanja sa zakonima i drugim važećim propisima, te učinkovitost trošenja javnih sredstava. Na temelju dokumentacije, sastavit će se izvješće o obavljenoj reviziji koje će sadržavati utvrđene činjenice o poslovanju i biti uručeno zakonskom predstavniku visokog učilišta. Po okončanim revizijama, Državni ured za reviziju će imati cjelovitu sliku o načinu trošenja javnih sredstava u visoko školskom obrazovanju, nakon čega će se predložiti određene mjere i aktivnosti s ciljem poboljšanja trošenja tih sredstava.

Kako stoji na stranicama Državnog ureda za reviziju, ova je revizija provedena i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.Odnosi se na 2009. godinu.Trajala je dva i pol mjeseca i od njenog završetka prošlo je dva mjeseca. Dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu prihvatio je nalaze revizije u kojoj su utvrđene neke nepravilnosti. Revizijom su obuhvaćena sljedeća područja: sustav unutarnjih financijskih kontrola, djelokrug rada i unutarnje ustrojstvo, planiranje i računovodstveno poslovanje, prihodi i primici, rashodi, imovina i obveze, projekti financirani u 2009., krediti te postupci javne nabave. Obavljenom revizijom utvrđene su nepravilnosti i propusti koji se odnose na sustav unutarnjih financijskih kontrola, planiranje i računovodstveno poslovanje, prihode, rashode i postupke javne nabave.

Potrebu za revizijom financijskog poslovanja fakulteta ne dovodimo u pitanje. Izrazito je pozdravljamo. Transparentnost rada fakulteta smatramo neupitnom normom za rad svake institucije, posebno onih javnih. Nažalost, primorani smo izjasniti se i o nekim problematičnim aspektima njezine izvedbe. Neki njezini dijelovi jednostavno nisu prihvatljivi, bilo zbog očitih propusta (na primjer: pri negativnoj procjeni ispunjavanja „normi-sati“ u nekim slučajevima nisu uzeti u obzir porodiljni dopusti); bilo zbog izrazitog i neopravdanog zalaženja u sfere koje ne spadaju u pitanje propisnosti financijskog poslovanja, nego izričito u oblast definiranja studijskih programa:

Državni ured za reviziju predlaže utvrđivanje kriterija i metodologije izračuna cijene školarine za studije, odnosno studijske programe. S obzirom da se studenti Fakulteta upisuju na 104 studijska programa, potrebno je posebnu pozornost obratiti kod utvrđivanja visine školarine na studijskim programima s malim brojem studenata, te utvrditi potrebe i opravdanost tako velikog broja studijskih programa.

Državni ured se ne libi otvoreno i eksplicitno naglašavati da je konačni cilj revizije racionalizacija troškova. Drugim riječima, pitanje eventualnih nezakonitosti u poslovanju fakulteta direktno se prevodi u legitimaciju rezova u izdacima za visoko obrazovanje. Pritom se reviziju otvoreno pokušava koristiti kao polugu pritiska. S konačnim ishodom da se autori revizije osmjeljuju davati prosudbe o ‘opravdanosti broja studijskih programa’ i time neuvijeno sugerirati poželjnost njihove eliminacije. Načelo o racionalizaciji troškova tako, mimo nominalnog mandata i kompetencija, vodi direktno u zaključak da je po državu jeftinije visoko obrazovanje – i pod cijenu eliminacije cijelih programa – poželjnije. Pitanje koje se pritom zaobilazi jest: je li ono time i bliže svojoj deklariranoj društvenoj funkciji: proizvodnji i prijenosu znanja.

Ovakve i slične iskaze je, nažalost, teško tumačiti drugačije nego kao još jedan udar na javno financiranje visokog obrazovanja i znanosti. Državni ured pitanja nepravilnosti pretvara u oružje u poodmaklom napadu na visoko obrazovanje kao javno, društveno dobro. Bojimo se da će se utvrđene nepravilnosti pokušati prikazati kao dugo iščekivani konačni dokaz o disfunkcionalnosti sustava u cjelini, a time i instrumentalizirati kao opravdanje za daljnu komercijalizaciju i privatizaciju sustava. Bojimo se da će mnogi mediji, sukladno stečenim refleksima servilnosti, ta nastojanja servisirati naslovima o lijenim znanstvenicima i sveučilišnim parazitima koji pod svaku cijenu žele očuvati disfunkcionalni status quo kako bi mogli i dalje nesmetano i bez nadozora trošiti državni novac u upitne svrhe. Bojimo se da će javnom raspravom o ovome pitanju dominirati loši žurnalistički silogizmi koji jedinom alternativom nepravilnostima u poslovanju jedne uprave proglašavaju nužnost potpune kapitulacije sveučilišta pred ujedinjenim interesima tržišta i političkih pritisaka. Posrijedi nije samo greška u logičkom mišljenju, nego i politički motivirana zamjena teza.

Zbog svega toga držimo potrebim naglasiti da utvrđene nepravilnosti ne proizlaze ni iz javnog karaktera sveučilišta, niti njegove autonomije, nego prije svega svjedoče o eklatantnim propustima u redovitom javnom nadgledanju javnog sustava, koje velikim dijelom proizlazi iz činjenice da dekani i rektori posjeduju prevelike ovlasti, prvenstveno u odnosu na nastavničko i studentsko tijelo vlastitih fakulteta i sveučilišta. Držimo potrebnim naglasiti i da je MZOŠ suodgovoran za ovakvo stanje. Ako ne izravno, ilegalnim pogodovanjima, onda bar indirektno, zanemarivanjem svoje obveze izvršavanja redovitog nadgledanja trošenja javnog novca.

Do ovoga trenutka neizvršavanje javnog nadgledanja pravdano je autonomijom sveučilišta. No, kako primjer ove revizije zorno pokazuje, kada za to postoji interes, MZOŠ je ipak u stanju pronaći mehanizme nadgledanja trošenja javnih financija, i to bez prethodnog zakonskog opoziva autonomije. Propust Ministrarstva da izračuna sve troškove rada sveučilišta konstanta je od sada već nekoliko desetljeća. Alibi je pritom uvijek isti: autonomija. Rezultat vlastitih propusta sada se pokušava pretvoriti u oružje protiv autonomije koja ga navodno onemogućava. Međutim, kako onda objasniti sprovedbu revizije na svim visokoobrazovnim institucijama uključujući Filozofski fakultet? Bojimo se da je odgovor bolno jednostavan: potreba MZOŠ-a za legitimacijom rezanja sredstava javnim visokoobrazovnim institucijama i instrumentom pritiska u korist novih zakona.

Držimo potrebnim još jednom naglasiti neprihvatljive socijalne posljedice rezanja javnih izdvajanja za visoko školstvo, posebno za današnje osnovnoškolce i srednjoškolce kao buduće studente i njihove roditelje. Prebacivanje financijskog tereta visokog obrazovanja s države na pojedince u obliku školarina, koje u planovima MZOŠ-a ima centralno mjesto, vodi u sve teže dostupno visoko obrazovanje za većinu. U konačnici to znači da se dosezi socijalne države brišu u korist regresije na elitističko, skupo i socijalno isključivo visoko obrazovanje. Javno financirano visoko obrazovanje znači visoko obrazovanje financirano iz poreznih davanja. Uvođenje školarina u tom smislu nužno predstavlja nelegitimno dvostruko naplaćivanje iste javne usluge građanima.

Iz korumpiranosti pojedinih dekana i članova akademske zajednice ne slijedi da je sustav u cjelini korumpiran, niti da utvrđene nepravilnosti mogu opravdavati rezanje javnih izdvajanja koja će kazniti visokoobrazovni sustav u cjelini. Korupciju se može suzbiti većom transparentnošću institucija i snažnijim demokratskim mehanizmima na svakoj pojedinoj instituciji, koji bi veću ulogu u odlukama o radu fakulteta davali onima koji čine njihovo konstitutivno tijelo i smisao: profesorima i studentima samima, nasuprot današnje prakse centralizacije moći u dekanatima i rektoratima.

Konačna, gorka, ironija je da bi pojave koje danas s dobrim razlozima osuđujemo kao nedopustive nepravilnosti, novi zakoni MZOŠ-a mogli u potpunosti legalizirati: previsoke honorare pojedinih profesora; njihovu pretjeranu usmjerenost na poslove koji donose prihode s tržišta, pod cijenu zanemarivanja nastavnih obveza ili njihova rutinskog prebacivanja na niža znanstvena zvanja; sve naglašeniju menadžerska uloga dekana i rektora uz vrlo velike financijske ovlasti izvan dometa demokratske kontrole.

Predloženi novi zakoni stvari dodatno guraju u tom smjeru jer onemogućavaju nadgledanje ovlasti dekana i rektora. Umjesto da demokratku osnovu koja bi tu funkciju trebala vršiti povećaju, zakoni normaliziraju njezino drastično smanjivanje. Jedan primjer trebao bi biti dostatan da ilustrira smjer zacrtan novim zakonima: po još uvijek važećem zakonu, rektora kontrolira Senat koji na Zagrebačkom sveučilištu broji osamdesetak članova. Nasuprot tome, MZOŠ-ovi novi nacrti zakona istu ovlast predaju u ruke Sveučilišnom vijeću koje će brojiti svega 9 članova, od kojih će 5 biti imenovano izravno po političkoj liniji od strane vlade. Ovakav drastičan pomak prema centralizaciji moći odlučivanja i uvida u poslovanje sveučilišta u sve manji broj ruku, uz povećanje mogućnosti direktnog upliva dnevnopolitičkih i stranačkih interesa u rad sveučilišta, postojeće neprihvatljive netransparentnosti može samo eskalirati. Kako MZOŠ dosad nije koristio ni mehanizme kontrole koji su mu stajali na raspolaganju, vrlo je nerealno očekivati da će u takvim okolonostima bitno drugačije postupati. Autonomija znanosti ne postoji bez financijske autonomije, no ona ne smije voditi u autonomiju uprave od interesa institucije kojom upravlja. Profesori i studenti su produktivno i živo tijelo sveučilišta, oni ga konstituiraju. Njima treba biti dana mogućnost da o njegovom razvoju odlučuju i da ga na svim razinama suoblikuju. Stanje koje revizija dokumentira direktna je posljedica njihova odsjecanja od procesa odlučivanja u korist vrlo uskog sloja birokrata. Upravo iz razloga što takvo stanje nedvosmisleno osuđujemo, zahtijevamo promjene u dijametralno suprotnom smjeru od onih koje nam MZOŠ novim zakonima pokušava nametnuti.

Slododni Filozofski je u posjedu cjelovitog teksta revizije. Kako nam je namjera usmjeriti pažnju na načelnu problematiku očitog pokušaja instrumentalizacije revizije u korist novih Zakona o sveučilištu, Zakona o znanosti i Zakona o visokom obrazovanju, ovdje nismo ulazili u komentiranje revizijom ustanovljenih nepravilnosti. To ne znači da te nepravilnosti ne osuđujemo bezuvjetno ili da ih ne smatramo vrijednima javne kritike. Upravo suprotno, studenti spadaju među direktno oštećene skupine dokumentiranim malverzacijama. No, kako vjerujemo da će se po službenom objavljivanju revizije pažnja javnosti ionako usmjeriti na taj aspekt problematike, odlučili smo se ovdje naglasiti šire implikacije i kontekst u kojemu ih treba tumačiti.

Revizija_Drzavna_Sazetak