Podrška plenuma narodnim prosvjedima

Na svom 120. zasjedanju plenum je odlučio podržati narodne prosvjede koji se proteklih tjedana događaju diljem Hrvatske. Studenti, sudionici plenuma Filozofskog fakulteta, pridružuju se pokretu koji se upravo stvara kao nastavku dugotrajne borbe za ostvarenje demokracije koja proizlazi iz interesa javnosti, koja nije samo puka kulisa iza koje se smišljaju nova, a zapravo stara rješenja izlaska, tj. nastavka dugotrajne krize imanentne vladajućem sistemu.

U trenutku kada su građani preplavili ulice hrvatskih gradova, plenum Filozofskog fakulteta u Zagrebu i službeno staje uz taj bunt u zajedničkom djelovanju protiv protunarodnih političkih struktura i ekonomskih “vizija” koje vode daljnjoj i potpunoj privatizaciji i komercijalizaciji javnog dobra – od zdravstva, školstva, znanosti do prirodnih resursa.

I dalje držimo da narod – kao jedini politički subjekt, treba voditi ovu borbu do konačne artikulacije svojih zahtjeva i njihove provedbe. Nametanje kojekakvih lidera samo je pokušaj preslikavanja već postojeće hijerarhije koja već dvadeset godina stvara političke elite u otvorenoj i javnoj alijansi s korporativnim strukturama. Pokušaje pojedinačnih samopromocija i nametanja, kojima smo svjedočili početkom bunta, treba odbaciti narodnim odlukama koje će proizaći iz rasprave u kojoj će sudjelovati svi (i koja će težiti općem konsenzusu) i koja će u konačnici biti izraz većine. Takvu – direktnu – demokraciju smatramo jedinom alternativnom političkom formom trenutnim modelima koji produciraju “vođe” koje su dovele do socioekonomskog stanja koje je i izvelo mase na ulice.

Formiranje fronte nezadovoljstva, kojoj smo svjedoci zadnjih nekoliko tjedana, treba iskoristiti za suštinske društvene promjene koje će značiti i promjene koncepcije demokracije u četverogodišnjim ciklusima koji su se pokazali dovoljnim vremenskim periodom za osiromašenje naroda i stvaranje još većih socijalnih razlika bez obzira na to o kojim se parlamentarnim stran(k)ama radi.

Javno iskazan glas građana Republike Hrvatske zapravo nas ne udaljuje od Europe, nego ujedinjuje u zajedničkoj borbi. Zajedno s nama i europski narodi – od Portugala, Španjolske i Grčke pa do Irske i Velike Britanije – bore se protiv istih tendencija koje su im nametnuli lokalni provoditelji mjera neoliberalnog kapitalizma koji je već odavno jedina agenda Europske unije. Našli smo se u situaciji da se pred konačan ulazak u tu ekonomsku zajednicu suprotstavimo stvorenom stranačkom, ali očito ne i narodnom, konsenzusu o integraciji ove države u uniju koja počiva na krhkim ekonomskim i političkim temeljima i koja perpetuira nejednakosti već uspostavljene u “tranzicijskom” periodu.

Po prvi put na vidljivoj i svima dostupnoj političkoj pozornici – ulici – imamo ujedinjene obespravljene radnike, zakinute seljake, društveno svjesne znanstvenike u javnoj borbi za javno dobro, protiv otvorenog dokidanja prava konstitutivnih svakoj demokraciji. Stoga mi, studenti sudionici plenuma Filozofskog fakulteta, pridruženi smo pokretu koji se upravo stvara kao nastavku dugotrajne borbe za ostvarenje demokracije koja proizlazi iz interesa javnosti, koja nije samo puka kulisa iza koje se smišljaju nova, a zapravo stara rješenja izlaska, tj. nastavka dugotrajne krize imanentne vladajućem sistemu.

Vezani članci

  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman ove je godine dodijeljena antikolonijalnim borbama u Palestini, prepoznajući Gazu kao čvorište na kojem se sijeku eksploatacija radne snage i nasilna eksproprijacija života. Umjesto humanitarnog zgražanja, fokus je na kolektivnom otporu koji prokazuje institucionalno saučeništvo i kolonijalni poredak. Propalestinske borbe prepoznaju se kao ključno uporište antikapitalističkog otpora i dio kontinuiteta borbe protiv imperijalne dominacije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.