Portugal: Dodatne mjere štednje u 2011. godini

Portugalski autor Raphie de Santos piše o portugalskim ekonomskim problemima nastalima nakon priključivanja Portugala Eurozoni i pokušajima portugalske vlade da ih, u suradnji s MMF-om, riješi krupnim rezovima u javnim službama, smanjenjem plaća i radnih mjesta te uvođenjem većih poreza. De Santos nudi alternativna rješenja.

Potpuno financijsko spašavanje Portugala u koje su uključeni Međunarodni monetarni fond (MMF) i Europska centralna banka (ECB) dogodit će se, čini se, u prvoj polovici 2011. godine, a uključivat će ozbiljne mjere štednje koje će ECB i MMF nametnuti portugalskom narodu.

Naznake ovoga očito postoje s obzirom na to da je krajem 2010. Fitch, uz još dvije agencije za kreditno rangiranje, spustio portugalski dug na A+, što je jedva iznad junk statusa. Zabrinuti su da je vanjskotrgovinski deficit od 9% neodrživ budući da vladajuća Socijalistička stranka ne uspijeva nametnuti učinkovitih 4% proračunskih rezova u 2011. koje su iznijeli u nacrtu krajem 2010.

Rizik da se ovo dogodi vidljiv je u dramatičnim uvećanjima iznosa koje Portugal mora platiti kako bi posudio novac na financijskim tržištima – radi se o skoku s 1.8% godišnje u studenom 2010. na 3.4% u prosincu 2010. ECB uspješno provodi neizravno spašavanje time što je jedini kupac obveznica portugalske vlade kada se one prodaju na dražbama na financijskim tržištima.

U prvoj polovici 2011. Portugal mora vratiti ili obnoviti dug od 27 milijardi američkih dolara i uzeti novi zajam od 12 milijardi dolara što je ukupno 17% njegove ekonomije (BDP). Taj iznos neće moći sakupiti na financijskim tržištima, a ECB neće moći pratiti sadašnji smjer kupovanja obveznica jer su iznosi preveliki. Ove će se brojke vjerojatno pogoršati s obzirom na to da Fitch i mnogi drugi ekonomisti procjenjuju kako će gospodarstvo u 2011. zahvatiti recesija koja će je smanjiti za 1% do 2% zbog već isplaniranih rezova i slabosti portugalskog gospodarstva. Zbog toga će udio državnog duga u BDP-u prijeći 90% u 2011., što je treći najveći udio unutar Eurozone.

Paket za spašavanje sastavit će ECB i MMF te će oni zapravo kontrolirati gospodarstvo, potrošnju i mjere štednje koje će biti mnogo ozbiljnije od onih koje je planirala vlada portugalske Socijalističke stranke. MMF u svojem izvještaju o državnim dugovima za 2010. godinu predviđa rast portugalske javne potrošnje za maksimalno 0.5% kroz 20 godina, uz smanjenje godišnjeg deficita na 6% do 2020., s time da će se 80% smanjenja ostvariti do 2013. Takvo što moguće je postići isključivo uz krupne rezove u javnim službama, plaćama i radnim mjestima, s odgovarajućim povišenjem poreza.

UTRKA PREMA DNU

Naravno, kao što smo vidjeli u slučajevima Irske i Grčke, ovakav pristup samo dodatno oslabljuje gospodarstvo i proširuje deficit te stvara veći problem s dugovima na koji se odgovara daljnjim rezovima. To je utrka prema dnu koja će osiromašiti već siromašnu zemlju.

Mada Portugal nije iskusio imovinski mjehur kao Španjolska i Irska, njegov je bankarski sektor višestruko izložen zajmovima s bankama drugih europskih zemalja koje su uključene u trenutnu krizu dugovanja: Irske, Španjolske i Grčke. Portugalske banke izložene su s 39 milijardi dolara bankama ovih zemalja dok su te banke izložene s 52 milijarde dolara portugalskim bankama. To znači da će portugalske banke zbog takve izloženosti vjerojatno imati gubitke u 2011. te da će i same trebati kapitalna ulaganja. Trenutno im je jednako teško prikupiti novac na međunarodnim financijskim tržištima kao i portugalskoj vladi, što znači da će trebati ECB/MMF spašavanje slično onome kod irskih banaka.

EUROZONA

Portugalski problemi ne leže u njegovu nedostatku konkurentnosti – izvještaj Svjetskog ekonomskog foruma iz 2005. svrstao je Portugal prema konkurentnosti iznad Španjolske, Irske, Francuske i Hong Konga. Članstvo u Eurozoni (u kojoj je optjecaju euro) izvor je portugalskih problema. Portugal je uveo euro po vrlo nekonkurentnoj stopi koja je odražavala snagu njemačkog i francuskog gospodarstva. Sve je donedavno vrijednost eura rasla u usporedbi s većinom vodećih valuta od njegova uvođenja čineći tako slabija gospodarstva poput portugalskog veoma nekonkurentnima.

Od prihvaćanja eura Portugal je doživio rast nezaposlenosti s 5% na više od 11%, dok su njegove stope ekonomskog rasta prilično ispod onih Eurozone kao cjeline. Da bi nadoknadila ustrojnu slabost portugalskog gospodarstva uzrokovanu snagom eura, portugalska je vlada povećala javni sektor te poticala osobno zaduživanje radi održavanja potražnje u privatnom sektoru. Kao posljedica, vanjskotrgovinski deficit vrtio se oko 10% nekoliko godina.

Privatnim sektorom dominiraju uslužne djelatnosti koje su bile pogođene zamrzavanjem bankovnih kredita i dubokom recesijom u Španjolskoj koja je najveći trgovački partner Portugala. Poljoprivredna i ribarska industrija zapošljavaju 13% radne snage, ali sačinjavaju tek 4% BDP-a te doprinose ekonomiji niskih plaća – prosječna mjesečna plaća u Portugalu iznosi 804 eura, dok je minimalna plaća 475 eura.

ALTERNATIVNA RJEŠENJA

Portugalski narod nije odgovoran za krizu – za nju su krivi političari koji su Portugal uveli u Eurozonu..

Alternativa mjerama štednje za portugalski narod je:

● odgoda plaćanja vladinog duga kako bi se završila spirala zaduživanja i rezova i zaduživanja;
● opozivanje eura kao valute radi poboljšanja gospodarske konkurentnosti;
● uzajamno poništenje dugova i zajmova portugalskih banaka, stavljanje banaka pod društveno vlasništvo i kontrolu te podruštvovljavanje njihovih zajmova;
● povisivanje minimalne plaće kako bi se povećala potražnja za osnovnim dobrima i uslugama i time ojačala ekonomija;
● aktiviranje agrikulture i ribarske industrije kroz društveno posjedovanje radi jačanja opskrbe hranom iznutra i stvaranja šireg izvoznog tržišta za njih; te
● prekidanje političke i korporativne korupcije koja troši milijarde eura godišnje.

Ove bi mjere počele transformirati portugalsko gospodarstvo i stavljati ga pod nadzor portugalskog naroda te bi izgradile društvo osnovano na udovoljavanju potrebama a ne profitu.

Raphie de Santos

S engleskog prevela Eva Fućak
Preuzeto sa: http://links.org.au/

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve