Portugal: Dodatne mjere štednje u 2011. godini

Portugalski autor Raphie de Santos piše o portugalskim ekonomskim problemima nastalima nakon priključivanja Portugala Eurozoni i pokušajima portugalske vlade da ih, u suradnji s MMF-om, riješi krupnim rezovima u javnim službama, smanjenjem plaća i radnih mjesta te uvođenjem većih poreza. De Santos nudi alternativna rješenja.


Potpuno financijsko spašavanje Portugala u koje su uključeni Međunarodni monetarni fond (MMF) i Europska centralna banka (ECB) dogodit će se, čini se, u prvoj polovici 2011. godine, a uključivat će ozbiljne mjere štednje koje će ECB i MMF nametnuti portugalskom narodu.

Naznake ovoga očito postoje s obzirom na to da je krajem 2010. Fitch, uz još dvije agencije za kreditno rangiranje, spustio portugalski dug na A+, što je jedva iznad junk statusa. Zabrinuti su da je vanjskotrgovinski deficit od 9% neodrživ budući da vladajuća Socijalistička stranka ne uspijeva nametnuti učinkovitih 4% proračunskih rezova u 2011. koje su iznijeli u nacrtu krajem 2010.

Rizik da se ovo dogodi vidljiv je u dramatičnim uvećanjima iznosa koje Portugal mora platiti kako bi posudio novac na financijskim tržištima – radi se o skoku s 1.8% godišnje u studenom 2010. na 3.4% u prosincu 2010. ECB uspješno provodi neizravno spašavanje time što je jedini kupac obveznica portugalske vlade kada se one prodaju na dražbama na financijskim tržištima.

U prvoj polovici 2011. Portugal mora vratiti ili obnoviti dug od 27 milijardi američkih dolara i uzeti novi zajam od 12 milijardi dolara što je ukupno 17% njegove ekonomije (BDP). Taj iznos neće moći sakupiti na financijskim tržištima, a ECB neće moći pratiti sadašnji smjer kupovanja obveznica jer su iznosi preveliki. Ove će se brojke vjerojatno pogoršati s obzirom na to da Fitch i mnogi drugi ekonomisti procjenjuju kako će gospodarstvo u 2011. zahvatiti recesija koja će je smanjiti za 1% do 2% zbog već isplaniranih rezova i slabosti portugalskog gospodarstva. Zbog toga će udio državnog duga u BDP-u prijeći 90% u 2011., što je treći najveći udio unutar Eurozone.

Paket za spašavanje sastavit će ECB i MMF te će oni zapravo kontrolirati gospodarstvo, potrošnju i mjere štednje koje će biti mnogo ozbiljnije od onih koje je planirala vlada portugalske Socijalističke stranke. MMF u svojem izvještaju o državnim dugovima za 2010. godinu predviđa rast portugalske javne potrošnje za maksimalno 0.5% kroz 20 godina, uz smanjenje godišnjeg deficita na 6% do 2020., s time da će se 80% smanjenja ostvariti do 2013. Takvo što moguće je postići isključivo uz krupne rezove u javnim službama, plaćama i radnim mjestima, s odgovarajućim povišenjem poreza.

UTRKA PREMA DNU

Naravno, kao što smo vidjeli u slučajevima Irske i Grčke, ovakav pristup samo dodatno oslabljuje gospodarstvo i proširuje deficit te stvara veći problem s dugovima na koji se odgovara daljnjim rezovima. To je utrka prema dnu koja će osiromašiti već siromašnu zemlju.

Mada Portugal nije iskusio imovinski mjehur kao Španjolska i Irska, njegov je bankarski sektor višestruko izložen zajmovima s bankama drugih europskih zemalja koje su uključene u trenutnu krizu dugovanja: Irske, Španjolske i Grčke. Portugalske banke izložene su s 39 milijardi dolara bankama ovih zemalja dok su te banke izložene s 52 milijarde dolara portugalskim bankama. To znači da će portugalske banke zbog takve izloženosti vjerojatno imati gubitke u 2011. te da će i same trebati kapitalna ulaganja. Trenutno im je jednako teško prikupiti novac na međunarodnim financijskim tržištima kao i portugalskoj vladi, što znači da će trebati ECB/MMF spašavanje slično onome kod irskih banaka.

EUROZONA

Portugalski problemi ne leže u njegovu nedostatku konkurentnosti – izvještaj Svjetskog ekonomskog foruma iz 2005. svrstao je Portugal prema konkurentnosti iznad Španjolske, Irske, Francuske i Hong Konga. Članstvo u Eurozoni (u kojoj je optjecaju euro) izvor je portugalskih problema. Portugal je uveo euro po vrlo nekonkurentnoj stopi koja je odražavala snagu njemačkog i francuskog gospodarstva. Sve je donedavno vrijednost eura rasla u usporedbi s većinom vodećih valuta od njegova uvođenja čineći tako slabija gospodarstva poput portugalskog veoma nekonkurentnima.

Od prihvaćanja eura Portugal je doživio rast nezaposlenosti s 5% na više od 11%, dok su njegove stope ekonomskog rasta prilično ispod onih Eurozone kao cjeline. Da bi nadoknadila ustrojnu slabost portugalskog gospodarstva uzrokovanu snagom eura, portugalska je vlada povećala javni sektor te poticala osobno zaduživanje radi održavanja potražnje u privatnom sektoru. Kao posljedica, vanjskotrgovinski deficit vrtio se oko 10% nekoliko godina.

Privatnim sektorom dominiraju uslužne djelatnosti koje su bile pogođene zamrzavanjem bankovnih kredita i dubokom recesijom u Španjolskoj koja je najveći trgovački partner Portugala. Poljoprivredna i ribarska industrija zapošljavaju 13% radne snage, ali sačinjavaju tek 4% BDP-a te doprinose ekonomiji niskih plaća – prosječna mjesečna plaća u Portugalu iznosi 804 eura, dok je minimalna plaća 475 eura.

ALTERNATIVNA RJEŠENJA

Portugalski narod nije odgovoran za krizu – za nju su krivi političari koji su Portugal uveli u Eurozonu..

Alternativa mjerama štednje za portugalski narod je:

● odgoda plaćanja vladinog duga kako bi se završila spirala zaduživanja i rezova i zaduživanja;
● opozivanje eura kao valute radi poboljšanja gospodarske konkurentnosti;
● uzajamno poništenje dugova i zajmova portugalskih banaka, stavljanje banaka pod društveno vlasništvo i kontrolu te podruštvovljavanje njihovih zajmova;
● povisivanje minimalne plaće kako bi se povećala potražnja za osnovnim dobrima i uslugama i time ojačala ekonomija;
● aktiviranje agrikulture i ribarske industrije kroz društveno posjedovanje radi jačanja opskrbe hranom iznutra i stvaranja šireg izvoznog tržišta za njih; te
● prekidanje političke i korporativne korupcije koja troši milijarde eura godišnje.

Ove bi mjere počele transformirati portugalsko gospodarstvo i stavljati ga pod nadzor portugalskog naroda te bi izgradile društvo osnovano na udovoljavanju potrebama a ne profitu.

Raphie de Santos

S engleskog prevela Eva Fućak
Preuzeto sa: http://links.org.au/

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve