Europski fondovi: što, kako i za koga

U Zarezu br. 302 objavljen je temat S onu stranu Schengena o političkoj ekonomiji i demokraciji u Europskoj uniji. Novci Europske unije nemaju proklamiranu funkciju pomoći, nego vrlo jasno usmjeravaju državna sredstva prema ciljevima koji su od koristi vladajućim klasama EU-a, a ne i građanima pojedine države.


Kao glavni razlog što žurnijeg ulaska Hrvatske u Europsku uniju često se navodi mogućnost korištenja sredstava iz strukturnih fondova, iz kojih bismo već u prve dvije godine od pristupanja trebali dobiti 2,2 milijarde eura bespovratnih sredstava. Ovo je pozamašna svota novca ako znamo da je od 2000. Hrvatska ukupno od EU-a na raspolaganje dobila oko milijardu eura. Novac ipak ništa ne znači sam po sebi – važno je vidjeti otkud on dolazi, u koje svrhe se može iskoristiti, i tko bi od njega mogao imati koristi.

Sve aktivnosti Europske unije, pa tako i fondovi, financiraju se iz proračuna EU-a, koji se puni carinama na trgovinu s trećim zemljama i određenim postotkom PDV-a i bruto nacionalnog dohotka svake od država članica. Kako se radi o relativnim iznosima, najviše daju bogate stare države-članice, Njemačka, Italija, Velika Britanija, Francuska, Nizozemska i Švedska. Konzervativni euroskeptici u ovim zemljama često se bune protiv ovakve robinhudovske velikodušnosti svojih država pa Europska komisija zato na svojim stranicama objašnjava da se radi o novcu koji pripada “Europskoj uniji, a države članice ga samo prikupljaju (…); proračun nije mehanizam financijske redistribucije” od bogatih prema siromašnima. Što onda jest?


Čemu služi proračun Europske unije?

Europska unija je kao ekonomski projekt od početka za cilj imala zajedničko tržište u svrhu povećanja konkurentnosti europskih tvrtki na globalnom tržištu nauštrb radničkih prava i životnog standarda građana, uz ideološko opravdanje da će to dovesti do općeg prosperiteta što se, dakako, nije ostvarilo. Stvaranje zajedničkog tržišta i postizanje njegove globalne konkurentnosti zahtijevalo je izmjene regulative, odnosno ukidanje unutarnjih granica i prepreka za kretanje roba, kapitala i radne snage, ali, kako se pokazalo već 50-ih godina, i konkretne, centralno administrirane novčane poticaje. Svaka je država naravno zastupala parcijalne, kratkoročne interese vlastitih vladajućih klasa – postizanje zajedničkog dugoročnog cilja zahtijevalo je izvor financiranja koji bi bio izvanjski svakoj od njih. Tako se započelo s izdvajanjem novca u zajednički proračun, za što su formalne osnove postavljene Ugovorom u Rimu 1957.

Zajedničko se tržište trebalo produbiti, ali i širiti na susjedne zemlje, radi pristupa novim potrošačima i jeftinijoj radnoj snazi te političke stabilnosti. Unija se tako našla pred dvojakim političkim zadatkom – uvjeriti vlastite građane u uspjeh europskog projekta, i privući u njega i građane drugih zemalja. Fondovi EU-a pokazali su se idealnim sredstvom za ovu svrhu. Snažno promovirani, oni imaju udjela u financiranju provedbe svih politika EU, a izvan njezinih granica su omogućavali stvaranje slike Europske unije kao izvora novca za ekologiju, potrošačka i ženska prava, obrazovanje, inovacije, pomoć siromašnim regijama i smanjenje međunacionalnih tenzija, istovremeno implicirajući da bez nje ničeg od toga ne bi bilo. Članstvo u EU-u se ideološki (a Schengenskim granicama, dakako, i fizički) izjednačilo s europejstvom pa su tako povijesno i zemljopisno europske države poput najnovijih članica Bugarske i Rumunjske ipak slavile pristupanje Europskoj uniji kao ulazak u Europu.

Uređenje fondova se stalno kozmetički mijenjalo, dijelom radi izmjena u institucionalnom okviru, a dijelom i zato što su ova sredstva, kako smo već spomenule, iako zanemariva u usporedbi s ukupnim BDP-om EU-a, pod stalnom prismotrom elita iz bogatijih država članica koje mogu uživati u blagodatima zajedničkog tržišta na koje se ona zapravo troše i istovremeno kriviti te zanemarive izdatke za sve nedaće u zemlji.

U trenutno važećem institucionalnom uređenju EU-a, proračunske izdatke osmišljava Europska komisija financijskim planom za razdoblje od više godina (MFF – Multiannual financial framework), a odobravaju Europsko vijeće i Parlament. Deklarativni cilj i tekućeg financijskog plana, za razdoblje od 2007. do 2013., je “smanjenje razlika u razvijenosti između različitih regija Europske unije, povećanje konkurentnosti te razvoj poduzetništva i inovacija”, a predviđa rashode od preko 800 milijardi eura. Od toga će u Kohezijski, Strukturne i fondove namijenjene zemljama izvan EU-a otići oko 40% proračuna, gotovo polovina sredstava bit će utrošena na “zajedničku europsku poljoprivrednu politiku”, oko 6% na birokraciju same unije, a oko 1% na aktivnosti “zaštite slobode i pravde” (borba protiv terorizma, ilegalne imigracije i
kriminala) i “građanstva” (kulturne aktivnosti s ciljem stvaranja “Europe kao velike obitelji”, zaštita potrošača, zdravstvo). Već je iz navedenog vidljiva razlika između izrečenih ciljeva i onog na što se oni zapravo odnose, međutim, da bismo vidjeli što se može s fondovima, trebat ćemo navesti i primjere.


Fondovi u praksi

Kohezijski fond financira velike infrastrukturne projekte usmjerene prema zaštiti okoliša i transeuropskih transportnih putova u članicama s BDP-om manjim od 90% europskog prosjeka. Usmjerenost na BDP ga međutim čini slijepim za stvarno stanje u nekom području, jer se u porast BDP-a računa primjerice i pretvaranje samoodrživog seoskog kraja u jeftin radni pogon neke multinacionalke. Dok izgradnja transeuropskih putova ima jasnu korist za spomenute multinacionalne tvrtke, u činjenici da se upravo u siromašnijim krajevima inzistira na pridržavanju najstrožih ekoloških standarda primjećujemo licemjerje svojstveno globalnim ekološkim politikama. Strukturni fondovi se za razliku od Kohezijskog orijentiraju na regije, a najvažniji su Europski socijalni fond, usmjeren na ljudske resurse, i Europski fond za regionalni razvoj koji pomaže gospodarstvu u regijama s nižim BDP-om, uz obvezu međuregionalne suradnje.

Dobivanje sredstava iz svih fondova uvjetovano je dakle pristajanjem na ciljeve EU-a, što je osobito značajno za ona područja javnih politika koja EU izravno ne regulira, poput obrazovanja ili pomoći nezaposlenima. Ovim se i na mikro-razini osigurava smanjenje uloge države i privatizacija javnih dobara, već uvjetovana fiskalnim politikama. Sveučilištima se tako neće davati sredstva koja ne doprinose njihovoj integraciji, suradnji s tržištem, ostvarenju veće zarade od školarina ili “odgovornosti” shvaćene kao proizvodnje većeg broja uporabne radne snage i profitabilnog poslovanje. Programi pomoći nezaposlenim ženama usmjerit će se na njihovo “osnaživanje” bez da se uzmu u obzir njihov klasni status ili stvarnu korist koju će imati od ciljanog zaposlenja. Kulturni projekti izravno će poticati stvaranje pan-europskog građanstva inzistiranjem na međunarodnoj suradnji, a znanstveni će se uspjeh vrednovati brojem utrženih patenata; područja istraživanja bit će omeđena prioritetima unije.

Irska se često navodi kao primjer zemlje uspješne u iskorištavanju sredstava iz fondova za razvoj gospodarstva i privlačenje stranih investicija. Naravno, nemoguće je utvrditi koliko su tome doprinijela sredstva iz fondova, a koliko zakonski poticaji poduzetništvu i porezne olakšice tvrtkama. Međutim, to se samo nakratko odrazilo na porast životnog standarda građana – na dulji rok, država je postala toliko ovisna o privatnom sektoru i stranim ulagačima da je danas prisiljena snižavati standard da bi iskupila dugove privatnih banaka, i ima vrlo malo pregovaračkog prostora s kapitalom jer bi podizanje poreza značilo i njegov bijeg u neke povoljnije države, protiv čega ne postoji zaštitna regulacija.

Također, Irska je i prije otvaranja fondova imala uređenu institucionalnu strukturu. U zemljama i regijama sa slabije organiziranim državnim službama fondovi nisu doveli do željenog rasta, štoviše: pokazalo se da ove države ne uspijevaju u pregovaranju s Europskom komisijom dogovoriti da se sredstva iz fondova usmjere u već postojeće državne prioritete. Pod pritiskom da se ti novci ipak potroše, zapravo su rasipale obvezno državno sufinanciranje na projekte projekata radi, što u konačnici nije imalo utjecaja na gospodarske pokazatelje, a u nekim je državama i negativno utjecalo na postotak izravnih stranih investicija.


Problem profesionalizacije korištenja fondova

Radi obveze da se sva sredstva iz fondova predfinanciraju (tj. da se troškovi plaćaju unaprijed, a da se od EU kasnije dobiva refundacija), što zahtijeva zaduživanje na tržištima, i sufinanciraju državnim sredstvima (u iznosu od 5% za državne projekte pa sve do 75% ako se radi o tvrtkama), Poljska danas krivi uspjeh u povlačenju sredstava za deficit od 8%. Siromašnije zemlje ne uspijevaju iskoristiti deklarativno dodijeljena sredstva, koja se nakon 2 ili 3 godine moraju vratiti te će to vjerojatno umanjiti iznos dodijeljen u idućem razdoblju. Primjerice, Bugarsku je predsjednik Europske komisije Barroso kritizirao radi iskorištavanja samo 6% sredstava predviđenih za tu zemlju.

Čak je i proklamirana korist od projekata nejasna: iako se redovito provode evaluacije i studije učinkovitosti, one se uglavnom rade iščitavanjem projektne dokumentacije i anketama među provoditeljima projekata, kojima je dakako u interesu reći sve najbolje o uspjehu projekta, a vrlo rijetko uvidom u stanje na terenu i neovisnim ispitivanjem ciljnih skupina. Za običnog građanina koji pokušava dobiti sredstva, najuočljiviji je problem profesionalizacije korištenja fondova – radi silnog truda oko stvaranja barem privida transparentnosti, razvijena je šuma žargonom napisane dokumentacije kroz koju se treba probiti potencijalni prijavitelj, što je vrlo teško bez završavanja specijaliziranih tečajeva koji se opet, ne provodi li ih državna uprava, skupo naplaćuju. Pregled dokumentacije često će potencijalnom prijavitelju otkriti i druge detalje s kojima nije računao: primjerice, da mora naći partnera u drugoj europskoj zemlji, da je financiranje namijenjeno uskom popisu aktivnosti, kao i da će zapravo svejedno morati posegnuti za komercijalnim kreditom – jer će mu novac biti isplaćen tek nakon provedbe projekta, jer ga pravila sprečavaju da dio aktivnosti nužnih za projekt financira iz dodijeljenih sredstava, i radi obveze sufinanciranja. Države svuda u Europi osnivaju regionalne agencije i druge organizacije čija je svrha pomagati građanima u dobivanju sredstava iz fondova – zaposlenici ovih agencija, kao i zaposlenici na projektima u drugim organizacijama koje koriste sredstva EU, poput civilnih udruga, često su plaćeni minimalcem i od njih se očekuje da većinu svojih prihoda zarade sami uspješnim prijavljivanjem projekata – što je još jedan razlog da se prijavljuju projekti smisleni samo na papiru. Kako je trajanje svakog projekta ograničeno, sigurni je rezultat projektnog financiranja nastanak cijele klase neizvjesno zaposlenih ljudi – konzultanata koji su od projekta do projekta odlično plaćeni, i administratora koji su prisiljeni stalno tražiti nove projekte u nadi da će i sami jednom doći do statusa konzultanta, prodajući znanje i usluge kakvoj manje iskusnoj instituciji ili novoj državi članici.

Uz dvojben uspjeh politika fondova u poboljšanju života običnih ljudi, fondove muči i druga boljka koju smo navikli ne asocirati s Europskom unijom – korupcija. Provođenje svakog projekta zahtijeva poštivanje skupa pravila, od nacionalnog i zakonskog okvira EU do onih koja se odnose samo na pojedini natječaj. U praksi se pravila i smjernice često krše, ne samo zato što se korisnici ne uspijevaju snaći u opsežnoj regulativi. Kako već neko vrijeme upozorava OLAF, revizorska služba Europske komisije, vrlo je teško pratiti na što se zapravo troši novac. Iako je svaki projekt obvezan voditi opsežnu dokumentaciju o svim provedenim javnim natječajima, nabavama i aktivnostima, istu je lako krivotvoriti, a državne revizije lako zažmire na jedno oko smatrajući da se ne radi o njihovim novcima. Dodatno stvar otežava to što su provoditelji projekata obvezni kao nepravilnost prijaviti sve što odudara od planiranog – radilo se o kupnji prijenosnog umjesto stolnog računala ili utaji milijuna eura – kao i činjenica da se velik dio projekata obvezno provodi u suradnji organizacija iz barem dvije države, a često i više njih.


Što s Hrvatskom?

Hrvatska je dosad bila relativno uspješna u povlačenju sredstava iz predpristupnih fondova CARDS i PHARE, međutim oni su velikim dijelom bili namijenjeni “jačanju” državne uprave u suradnji s institucijama i tvrtkama iz EU-a. Ovi su fondovi zahtijevali samo sufinanciranje, a ne i predfinanciranje – također, samo je fond IPA iz kojeg se trenutno povlače sredstva upravljačkom strukturom i prioritetima bio modeliran prema fondovima za države članice, a podaci o njegovom uspjehu još nisu poznati. Činjenica je da su državne službe loše organizirane, da je zapošljavanje u njima ograničeno na poslove izravne suradnje s EU-om, a strateški okviri vlade nemaju planova osim ulaska u EU i sveopće privatizacije.

Dokazivale smo da novci Europske unije nemaju proklamiranu funkciju pomoći, nego vrlo jasno usmjeravaju državna sredstva prema postizanju ciljeva koji su od koristi vladajućim klasama EU-a, a ne i građanima pojedine države. Vješt provoditelj projekta će možda i uspjeti pregovarati u svoju korist, zaobići pravila i iskoristiti novac za boljitak, primjerice, lokalne zajednice, međutim to je iznimka, ne pravilo. Politička prisila na “bolju apsorpciju” u hrvatskim uvjetima znači usmjeravanje ionako malog postotka obrazovnih zaposlenika javnih i državnih službi na fondove, gdje će biti nagrađivani po iznosima sredstava koje “povuku” – bez obzira u koju svrhu. Hrvatski dužnosnici tako dobivaju zadovoljniju Europsku komisiju, više javnih natječaja za jatake iz privrede (kojima će se pridružiti i kolege iz unije, jer će javne nabave biti otvorene za tvrtke iz svih država članica), ljepše brojke na izbornim kampanjama i, bude li sreće, ugodnu mirovinu na kakvoj dobro plaćenoj konzultantskoj poziciji u uniji. Građanima je vrijeme da sjednu i razmisle što oni imaju od toga.

Ivona Grgurinović i Ruža Lukšić

Tekst je objavljen kao dio temata o EU S onu stranu Schengena u Zarezu br. 302

Vezani članci

  • 22. studenoga 2020. Radne žene traže svoj glas "Ženski pokret sedamdesetih godina prošlog stoljeća uključivao je i val organiziranja na radnom mjestu. Novi dokumentarni film 9do5 donosi priču jednog pokreta."
  • 15. studenoga 2020. Sumrak idola na centru Iako dramski predložak Gospode Glembajevih nudi dovoljno ulaznih točaka za polemičku proizvodnju novog značenja na sceni, Branko Brezovec u svojoj najnovijoj inscenaciji Krležina kanonskog djela oslanja se na lako dostupnu kontroverznost i ne nalazi način da protegne problemska čvorišta onkraj individualne psihologizacije, zapostavljajući političko-ekonomski okvir drame.
  • 15. studenoga 2020. Mere štednje i uspon nacista "Odgovor mnogih zapadnih zemalja na uvećani javni dug koji je nastao kao posledica svetske ekonomske krize 2007/2008. godine bio je sprovođenje dubokih mera štednje i to se može ponovo desiti usled pandemije izazvane koronavirusom. Ovaj članak daje prikaz toga kako su mere štednje u ranim 30-im uvećale društvene tenzije i doprinele nastanku političkih nemira, što je stvorilo sve potrebne uslove za uspon Nacističke partije u Nemačkoj. Autori tvrde da je u nedostatku koherentne reakcije na povećanje društvene agonije, Vlada Vajmarske Nemačke samo produbila recesiju i na taj način doprinela još većoj radikalizaciji i polarizaciji unutar nemačkog biračkog tela."
  • 15. studenoga 2020. Najnoviji koraci prema pravoj demokraciji u Čileu su nit vodilja za ostatak svijeta "Postoje velika očekivanja da će premoćni rezultat glasanja u prilog obaranju ustava iz doba Pinocheta označiti početak novog razdoblja."
  • 8. studenoga 2020. Halucinatorni bunker bijele desnice "Negativne reakcije na pokret Black Lives Matter u Južnoj Africi naglašavaju sve izraženiju konvergenciju između krajnje desnice i konzervativaca."
  • 8. studenoga 2020. Trumpov poraz opravdan je povod za proslavu, ali na ulicama treba ostati još četiri godine Kolektivna anksioznost oko predsjedničkih izbora u SAD-u okončana je objavom rezultata, nakon čega su uslijedile euforične proslave na ulicama mnogih američkih gradova. Već je sada jasno da milijuni ljudi većinom nisu slavili Bidenovu pobjedu koliko Trumpov poraz, što je dodatni impuls protiv uljuljkavanja u lažnu sigurnost koju nudi naoko benevolentnija figura na čelu države. Istinska promjena i dalje iziskuje djelovanje odozdo, stoga je od presudne važnosti da se narod organizacijskim naporima odupre neoliberalnom centrizmu Demokratske stranke koji otvara prostor reakcionarima poput Trumpa.
  • 8. studenoga 2020. Nekoliko činjenica o ekonomiji SAD-a Povodom američkih predsjedničkih izbora, na kojima je aktualnog predsjednika iz Republikanske stranke Donalda Trumpa pobijedio kandidat Demokratske stranke Joe Biden, donosimo kompendij statistika u kojima se ekonomija i društvo Sjedinjenih Američkih Država uspoređuju s ostatkom svijeta.
  • 1. studenoga 2020. Život u zaleđu: Knin Ratne obljetnice ili koruptivne afere bivše gradonačelnice gotovo su jedini povodi za spominjanje Knina u medijskom mejnstrimu. S druge strane, propast gradske industrije zapostavljena je tema. Velik je broj opustjelih radnih pogona koji svjedoče o poprilično drugačijem Kninu prije rata.
  • 31. listopada 2020. Živući pakao Morije i nasljeđe europskog kolonijalizma "Kada iz zgarišta Morije naprosto nastane Morija 2.0, sve se više čini da europski sistem sam održava vlastiti kontinuitet"

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve