Europski fondovi: što, kako i za koga

U Zarezu br. 302 objavljen je temat S onu stranu Schengena o političkoj ekonomiji i demokraciji u Europskoj uniji. Novci Europske unije nemaju proklamiranu funkciju pomoći, nego vrlo jasno usmjeravaju državna sredstva prema ciljevima koji su od koristi vladajućim klasama EU-a, a ne i građanima pojedine države.


Kao glavni razlog što žurnijeg ulaska Hrvatske u Europsku uniju često se navodi mogućnost korištenja sredstava iz strukturnih fondova, iz kojih bismo već u prve dvije godine od pristupanja trebali dobiti 2,2 milijarde eura bespovratnih sredstava. Ovo je pozamašna svota novca ako znamo da je od 2000. Hrvatska ukupno od EU-a na raspolaganje dobila oko milijardu eura. Novac ipak ništa ne znači sam po sebi – važno je vidjeti otkud on dolazi, u koje svrhe se može iskoristiti, i tko bi od njega mogao imati koristi.

Sve aktivnosti Europske unije, pa tako i fondovi, financiraju se iz proračuna EU-a, koji se puni carinama na trgovinu s trećim zemljama i određenim postotkom PDV-a i bruto nacionalnog dohotka svake od država članica. Kako se radi o relativnim iznosima, najviše daju bogate stare države-članice, Njemačka, Italija, Velika Britanija, Francuska, Nizozemska i Švedska. Konzervativni euroskeptici u ovim zemljama često se bune protiv ovakve robinhudovske velikodušnosti svojih država pa Europska komisija zato na svojim stranicama objašnjava da se radi o novcu koji pripada “Europskoj uniji, a države članice ga samo prikupljaju (…); proračun nije mehanizam financijske redistribucije” od bogatih prema siromašnima. Što onda jest?


Čemu služi proračun Europske unije?

Europska unija je kao ekonomski projekt od početka za cilj imala zajedničko tržište u svrhu povećanja konkurentnosti europskih tvrtki na globalnom tržištu nauštrb radničkih prava i životnog standarda građana, uz ideološko opravdanje da će to dovesti do općeg prosperiteta što se, dakako, nije ostvarilo. Stvaranje zajedničkog tržišta i postizanje njegove globalne konkurentnosti zahtijevalo je izmjene regulative, odnosno ukidanje unutarnjih granica i prepreka za kretanje roba, kapitala i radne snage, ali, kako se pokazalo već 50-ih godina, i konkretne, centralno administrirane novčane poticaje. Svaka je država naravno zastupala parcijalne, kratkoročne interese vlastitih vladajućih klasa – postizanje zajedničkog dugoročnog cilja zahtijevalo je izvor financiranja koji bi bio izvanjski svakoj od njih. Tako se započelo s izdvajanjem novca u zajednički proračun, za što su formalne osnove postavljene Ugovorom u Rimu 1957.

Zajedničko se tržište trebalo produbiti, ali i širiti na susjedne zemlje, radi pristupa novim potrošačima i jeftinijoj radnoj snazi te političke stabilnosti. Unija se tako našla pred dvojakim političkim zadatkom – uvjeriti vlastite građane u uspjeh europskog projekta, i privući u njega i građane drugih zemalja. Fondovi EU-a pokazali su se idealnim sredstvom za ovu svrhu. Snažno promovirani, oni imaju udjela u financiranju provedbe svih politika EU, a izvan njezinih granica su omogućavali stvaranje slike Europske unije kao izvora novca za ekologiju, potrošačka i ženska prava, obrazovanje, inovacije, pomoć siromašnim regijama i smanjenje međunacionalnih tenzija, istovremeno implicirajući da bez nje ničeg od toga ne bi bilo. Članstvo u EU-u se ideološki (a Schengenskim granicama, dakako, i fizički) izjednačilo s europejstvom pa su tako povijesno i zemljopisno europske države poput najnovijih članica Bugarske i Rumunjske ipak slavile pristupanje Europskoj uniji kao ulazak u Europu.

Uređenje fondova se stalno kozmetički mijenjalo, dijelom radi izmjena u institucionalnom okviru, a dijelom i zato što su ova sredstva, kako smo već spomenule, iako zanemariva u usporedbi s ukupnim BDP-om EU-a, pod stalnom prismotrom elita iz bogatijih država članica koje mogu uživati u blagodatima zajedničkog tržišta na koje se ona zapravo troše i istovremeno kriviti te zanemarive izdatke za sve nedaće u zemlji.

U trenutno važećem institucionalnom uređenju EU-a, proračunske izdatke osmišljava Europska komisija financijskim planom za razdoblje od više godina (MFF – Multiannual financial framework), a odobravaju Europsko vijeće i Parlament. Deklarativni cilj i tekućeg financijskog plana, za razdoblje od 2007. do 2013., je “smanjenje razlika u razvijenosti između različitih regija Europske unije, povećanje konkurentnosti te razvoj poduzetništva i inovacija”, a predviđa rashode od preko 800 milijardi eura. Od toga će u Kohezijski, Strukturne i fondove namijenjene zemljama izvan EU-a otići oko 40% proračuna, gotovo polovina sredstava bit će utrošena na “zajedničku europsku poljoprivrednu politiku”, oko 6% na birokraciju same unije, a oko 1% na aktivnosti “zaštite slobode i pravde” (borba protiv terorizma, ilegalne imigracije i
kriminala) i “građanstva” (kulturne aktivnosti s ciljem stvaranja “Europe kao velike obitelji”, zaštita potrošača, zdravstvo). Već je iz navedenog vidljiva razlika između izrečenih ciljeva i onog na što se oni zapravo odnose, međutim, da bismo vidjeli što se može s fondovima, trebat ćemo navesti i primjere.


Fondovi u praksi

Kohezijski fond financira velike infrastrukturne projekte usmjerene prema zaštiti okoliša i transeuropskih transportnih putova u članicama s BDP-om manjim od 90% europskog prosjeka. Usmjerenost na BDP ga međutim čini slijepim za stvarno stanje u nekom području, jer se u porast BDP-a računa primjerice i pretvaranje samoodrživog seoskog kraja u jeftin radni pogon neke multinacionalke. Dok izgradnja transeuropskih putova ima jasnu korist za spomenute multinacionalne tvrtke, u činjenici da se upravo u siromašnijim krajevima inzistira na pridržavanju najstrožih ekoloških standarda primjećujemo licemjerje svojstveno globalnim ekološkim politikama. Strukturni fondovi se za razliku od Kohezijskog orijentiraju na regije, a najvažniji su Europski socijalni fond, usmjeren na ljudske resurse, i Europski fond za regionalni razvoj koji pomaže gospodarstvu u regijama s nižim BDP-om, uz obvezu međuregionalne suradnje.

Dobivanje sredstava iz svih fondova uvjetovano je dakle pristajanjem na ciljeve EU-a, što je osobito značajno za ona područja javnih politika koja EU izravno ne regulira, poput obrazovanja ili pomoći nezaposlenima. Ovim se i na mikro-razini osigurava smanjenje uloge države i privatizacija javnih dobara, već uvjetovana fiskalnim politikama. Sveučilištima se tako neće davati sredstva koja ne doprinose njihovoj integraciji, suradnji s tržištem, ostvarenju veće zarade od školarina ili “odgovornosti” shvaćene kao proizvodnje većeg broja uporabne radne snage i profitabilnog poslovanje. Programi pomoći nezaposlenim ženama usmjerit će se na njihovo “osnaživanje” bez da se uzmu u obzir njihov klasni status ili stvarnu korist koju će imati od ciljanog zaposlenja. Kulturni projekti izravno će poticati stvaranje pan-europskog građanstva inzistiranjem na međunarodnoj suradnji, a znanstveni će se uspjeh vrednovati brojem utrženih patenata; područja istraživanja bit će omeđena prioritetima unije.

Irska se često navodi kao primjer zemlje uspješne u iskorištavanju sredstava iz fondova za razvoj gospodarstva i privlačenje stranih investicija. Naravno, nemoguće je utvrditi koliko su tome doprinijela sredstva iz fondova, a koliko zakonski poticaji poduzetništvu i porezne olakšice tvrtkama. Međutim, to se samo nakratko odrazilo na porast životnog standarda građana – na dulji rok, država je postala toliko ovisna o privatnom sektoru i stranim ulagačima da je danas prisiljena snižavati standard da bi iskupila dugove privatnih banaka, i ima vrlo malo pregovaračkog prostora s kapitalom jer bi podizanje poreza značilo i njegov bijeg u neke povoljnije države, protiv čega ne postoji zaštitna regulacija.

Također, Irska je i prije otvaranja fondova imala uređenu institucionalnu strukturu. U zemljama i regijama sa slabije organiziranim državnim službama fondovi nisu doveli do željenog rasta, štoviše: pokazalo se da ove države ne uspijevaju u pregovaranju s Europskom komisijom dogovoriti da se sredstva iz fondova usmjere u već postojeće državne prioritete. Pod pritiskom da se ti novci ipak potroše, zapravo su rasipale obvezno državno sufinanciranje na projekte projekata radi, što u konačnici nije imalo utjecaja na gospodarske pokazatelje, a u nekim je državama i negativno utjecalo na postotak izravnih stranih investicija.


Problem profesionalizacije korištenja fondova

Radi obveze da se sva sredstva iz fondova predfinanciraju (tj. da se troškovi plaćaju unaprijed, a da se od EU kasnije dobiva refundacija), što zahtijeva zaduživanje na tržištima, i sufinanciraju državnim sredstvima (u iznosu od 5% za državne projekte pa sve do 75% ako se radi o tvrtkama), Poljska danas krivi uspjeh u povlačenju sredstava za deficit od 8%. Siromašnije zemlje ne uspijevaju iskoristiti deklarativno dodijeljena sredstva, koja se nakon 2 ili 3 godine moraju vratiti te će to vjerojatno umanjiti iznos dodijeljen u idućem razdoblju. Primjerice, Bugarsku je predsjednik Europske komisije Barroso kritizirao radi iskorištavanja samo 6% sredstava predviđenih za tu zemlju.

Čak je i proklamirana korist od projekata nejasna: iako se redovito provode evaluacije i studije učinkovitosti, one se uglavnom rade iščitavanjem projektne dokumentacije i anketama među provoditeljima projekata, kojima je dakako u interesu reći sve najbolje o uspjehu projekta, a vrlo rijetko uvidom u stanje na terenu i neovisnim ispitivanjem ciljnih skupina. Za običnog građanina koji pokušava dobiti sredstva, najuočljiviji je problem profesionalizacije korištenja fondova – radi silnog truda oko stvaranja barem privida transparentnosti, razvijena je šuma žargonom napisane dokumentacije kroz koju se treba probiti potencijalni prijavitelj, što je vrlo teško bez završavanja specijaliziranih tečajeva koji se opet, ne provodi li ih državna uprava, skupo naplaćuju. Pregled dokumentacije često će potencijalnom prijavitelju otkriti i druge detalje s kojima nije računao: primjerice, da mora naći partnera u drugoj europskoj zemlji, da je financiranje namijenjeno uskom popisu aktivnosti, kao i da će zapravo svejedno morati posegnuti za komercijalnim kreditom – jer će mu novac biti isplaćen tek nakon provedbe projekta, jer ga pravila sprečavaju da dio aktivnosti nužnih za projekt financira iz dodijeljenih sredstava, i radi obveze sufinanciranja. Države svuda u Europi osnivaju regionalne agencije i druge organizacije čija je svrha pomagati građanima u dobivanju sredstava iz fondova – zaposlenici ovih agencija, kao i zaposlenici na projektima u drugim organizacijama koje koriste sredstva EU, poput civilnih udruga, često su plaćeni minimalcem i od njih se očekuje da većinu svojih prihoda zarade sami uspješnim prijavljivanjem projekata – što je još jedan razlog da se prijavljuju projekti smisleni samo na papiru. Kako je trajanje svakog projekta ograničeno, sigurni je rezultat projektnog financiranja nastanak cijele klase neizvjesno zaposlenih ljudi – konzultanata koji su od projekta do projekta odlično plaćeni, i administratora koji su prisiljeni stalno tražiti nove projekte u nadi da će i sami jednom doći do statusa konzultanta, prodajući znanje i usluge kakvoj manje iskusnoj instituciji ili novoj državi članici.

Uz dvojben uspjeh politika fondova u poboljšanju života običnih ljudi, fondove muči i druga boljka koju smo navikli ne asocirati s Europskom unijom – korupcija. Provođenje svakog projekta zahtijeva poštivanje skupa pravila, od nacionalnog i zakonskog okvira EU do onih koja se odnose samo na pojedini natječaj. U praksi se pravila i smjernice često krše, ne samo zato što se korisnici ne uspijevaju snaći u opsežnoj regulativi. Kako već neko vrijeme upozorava OLAF, revizorska služba Europske komisije, vrlo je teško pratiti na što se zapravo troši novac. Iako je svaki projekt obvezan voditi opsežnu dokumentaciju o svim provedenim javnim natječajima, nabavama i aktivnostima, istu je lako krivotvoriti, a državne revizije lako zažmire na jedno oko smatrajući da se ne radi o njihovim novcima. Dodatno stvar otežava to što su provoditelji projekata obvezni kao nepravilnost prijaviti sve što odudara od planiranog – radilo se o kupnji prijenosnog umjesto stolnog računala ili utaji milijuna eura – kao i činjenica da se velik dio projekata obvezno provodi u suradnji organizacija iz barem dvije države, a često i više njih.


Što s Hrvatskom?

Hrvatska je dosad bila relativno uspješna u povlačenju sredstava iz predpristupnih fondova CARDS i PHARE, međutim oni su velikim dijelom bili namijenjeni “jačanju” državne uprave u suradnji s institucijama i tvrtkama iz EU-a. Ovi su fondovi zahtijevali samo sufinanciranje, a ne i predfinanciranje – također, samo je fond IPA iz kojeg se trenutno povlače sredstva upravljačkom strukturom i prioritetima bio modeliran prema fondovima za države članice, a podaci o njegovom uspjehu još nisu poznati. Činjenica je da su državne službe loše organizirane, da je zapošljavanje u njima ograničeno na poslove izravne suradnje s EU-om, a strateški okviri vlade nemaju planova osim ulaska u EU i sveopće privatizacije.

Dokazivale smo da novci Europske unije nemaju proklamiranu funkciju pomoći, nego vrlo jasno usmjeravaju državna sredstva prema postizanju ciljeva koji su od koristi vladajućim klasama EU-a, a ne i građanima pojedine države. Vješt provoditelj projekta će možda i uspjeti pregovarati u svoju korist, zaobići pravila i iskoristiti novac za boljitak, primjerice, lokalne zajednice, međutim to je iznimka, ne pravilo. Politička prisila na “bolju apsorpciju” u hrvatskim uvjetima znači usmjeravanje ionako malog postotka obrazovnih zaposlenika javnih i državnih službi na fondove, gdje će biti nagrađivani po iznosima sredstava koje “povuku” – bez obzira u koju svrhu. Hrvatski dužnosnici tako dobivaju zadovoljniju Europsku komisiju, više javnih natječaja za jatake iz privrede (kojima će se pridružiti i kolege iz unije, jer će javne nabave biti otvorene za tvrtke iz svih država članica), ljepše brojke na izbornim kampanjama i, bude li sreće, ugodnu mirovinu na kakvoj dobro plaćenoj konzultantskoj poziciji u uniji. Građanima je vrijeme da sjednu i razmisle što oni imaju od toga.

Ivona Grgurinović i Ruža Lukšić

Tekst je objavljen kao dio temata o EU S onu stranu Schengena u Zarezu br. 302

Vezani članci

  • 14. veljače 2021. Kako mirovinski fondovi oblikuju financijalizaciju u Kolumbiji i Peruu "U ekonomijama u nastajanju koje su podvrgnute podređenim oblicima ekonomske i financijske integracije, i gdje su zastupljeni interesi visoko koncentrirane financijske industrije, takvi mirovinski fondovi mogu podbaciti kao katalizator dubokih, likvidnih i stabilnih domaćih tržišta kapitala. Umjesto toga, mogli bi doprinijeti financiranju privatiziranih oblika infrastrukture i nekretnina te ojačati hijerarhije globalnog financijskog svijeta."
  • 7. veljače 2021. Treba zauzdati milijardere poput Elona Muska "Prema jednoj procjeni, Elon Musk posjeduje više od četvrtine svih aktivnih satelita koji orbitiraju Zemljom. Iako se njegova fantazija o bivanju carem Marsa vjerojatno neće ostvariti, moramo obuzdati nekontroliranu moć pomahnitalih tipova poput Muska koji sve više nalikuju zlikovcima iz filmova o Jamesu Bondu, prije negoli se prometne sa Zemlje u nebesa."
  • 7. veljače 2021. Globalnom Jugu trebaju moć i resursi, ne reprezentacijski paravani Imenovanje Crne Afrikanke na čelo Svjetske trgovinske organizacije samo po sebi ne donosi previše. Ngozi Okonjo-Iweala je kao bivša ministrica financija i ministrica vanjskih poslova dobro poznata nigerijskom narodu, a njezina dugotrajna karijera u Svjetskoj banci i politike koje ne odstupaju od ekonomske ortodoksije naklonjene slobodnoj trgovini ne ostavljaju previše prostora optimizmu da bi njezina nova pozicija mogla pogodovati interesima afričkog radništva i seljaštva. Za periferne ekonomije neophodno je napuštanje dominantne, krajnje devastirajuće neoliberalne paradigme i zaokret prema osnaživanju industrijskih politika i prioriteta regionalnog razvoja – puka identitetska reprezentacija neće biti dovoljna.
  • 7. veljače 2021. Sikhi strahuju od nasilnih napada zbog seljačkih prosvjeda u Indiji Ekstremno desna vlada Narendre Modija nastoji nasilno ugušiti prosvjede desetaka tisuća seljakinja i seljaka u Indiji: preko stotinu ih je nestalo, ograđeni su žicom, uskraćena im je voda, hrana i internet, dok su aktivisti i aktivistkinje te kritički orijentirani novinari i novinarke ocrnjeni kao politički pobunjenici. Međutim, ne radi se samo o otporu reformama koje dereguliraju agrarni sektor, već i o vjerskom sukobu koji ima svoje duboke povijesne korijene. Veliki postotak prosvjednika_ca čine Sikhi, demonizirana vjerska zajednica koja je kontinuirano izložena pogromaškim napadima. Ako se rastući autoritarijanizam ne zaustavi, strategije vlade će nastavljati podupirati preobražaj Indije u hinduističku teokraciju.
  • 31. siječnja 2021. Višestruke opresije transrodnih Roma i Romkinja Diskriminacija trans osoba u kapitalističkim društvima još je dublja ako je povezana s marginalizacijom na osnovi etničke pripadnosti, kao i s podčinjenom klasnom pozicijom. U Srbiji još uvijek ne postoje statistike i istraživanja o siromašnim transrodnim Romkinjama i Romima, međutim oni_e svjedoče o vlastitom iskustvu složenih preplitanja opresija. Autorica skicira kako bi se ova isprepletenost opresija mogla misliti kroz konceptualiziranje spola/roda, heteronormativnosti, tradicionalnog i opozicijskog seksizma, seksualnih orijentacija, etniciteta i klase.
  • 31. siječnja 2021. O porastu sindikalne gustoće u SAD-u tijekom pandemije "Sindikalna gustoća – udio zaposlenih radnika i radnica koji pripadaju sindikalnom članstvu – porastao je 2020. godine po prvi put od 2007. i 2008. godine. Za porast sindikalne gustoće prije toga, morali biste se vratiti do 1979. godine. (...) Međutim, ovaj porast nažalost nije bio rezultat kakvog pobjedonosnog organiziranja. Sindikalno članstvo prošle se godine smanjilo za 2,2 posto – no pandemija je još više smanjila zaposlenost, za 6,7 posto. Posljedično se sindikalna gustoća povećala s 10,3 na 10,8 posto, i vratila tamo gdje je bila 2016. godine."
  • 24. siječnja 2021. Dvanaest značajnih posljedica globalnih klimatskih promjena u 2020. godini Radna verzija izvještaja o globalnoj klimi za 2020. godinu koji objavljuje Svjetska meteorološka organizacija upozorava na kontinuiranu prijetnju klimatskih promjena, bilježeći porast stakleničkih plinova i globalnih temperatura, podizanje morske razine, zagrijavanje oceana uz jake morske toplinske valove, nastavak smanjivanja površine ledenog pokrova, jake kiše i poplave, najveći broj sjevernoatlantskih oluja te žestoke udare drugih tropskih oluja i teške suše, što je sve dodatno potaknulo ogromne migracije i otežalo postojeće.
  • 22. siječnja 2021. Prema taksonomiji trolova "„Sreli smo još jednog Amerikanca u pubu. Mislim da je bio neki profesor, razvezao se o tome kako je Amerika ukradena od Indijanaca, i da je to strašno, i kako bi im je trebali vratiti. Na kraju je Brett rekao, ‘U redu, onda saznaj koje je indijansko pleme nekada živjelo tamo gdje ti sada živiš i predaj im vlasnički list od kuće.’ Siroti čovjek nije znao što reći.“ Kao što je jasno iz odlomka, Michelle ovo smatra nepobitnim argumentom. Čuo sam verzije ovog odgovora i prije – ako ste za imigraciju, otvorite svoj dom imigrantima, itd. – pri čemu se politička pozicija odnosno argument u vezi društva pretvara u individualni odgovor. Naravno, siroti čovjek trebao je uzvratiti da neki odgovori imaju smisla jedino ako su kolektivni. Ne postoji individualni odgovor na povijest genocida, ili na imigracijske politike, jednako kao što ne postoji individualni odgovor na klimatske promjene."
  • 22. siječnja 2021. Kako sam postala zagovornica prava seksualnih radnica_ka "Na jednoj od sesija, pod naslovom „Borba protiv nasilja nad ganskim seksualnim radnicama_ima“ gostovale su Bridget Dixon i Mariama Yusuf, koje rade sa Savezom za dostojanstvo žena. Govorile su o nasilju s kojim se suočavaju seksualne radnice u Gani, osobito onom policijskih službenika, koji ih uhićuju i siluju, da bi im potom oteli zaradu. Dixon i Yusuf jasno su naglasile da se ovi nasilni postupci usmjeravaju protiv seksualnih radnica zato što je njihov rad kriminaliziran."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve