Znanost na društveno prisilnom radu

Maja Breznik, sociologinja i članica slovenskog Savjeta za znanost i tehnologiju, govori o posljedicama koje bi Nacionalni istraživački i inovacijski program, kojeg je Savjet predstavio u srpnju prošle godine, mogao ostaviti na slovensku znanost. Članak je prvotno objavljen kao dio temata Akademski kapitalizam u Zarezu br. 306.

Članak je “izdvojeno mišljenje” članice Savjeta za znanost i tehnologiju, koje se odnosi na upravo objavljena ishodišta za nacionalni istraživački i inovacijski program (Nacionalni raziskovalni in inovacijski program — NRIP; Nacionalni istraživački i inovacijski program) do godine 2020. Savjet je dao suglasnost za vrtoglave promjene u znanstvenoj politici, popuštajući zahtjevima svojih članova iz privrede, u mjeri da je u budućnosti ugrožena slovenska znanstvena i teorijska proizvodnja. U članku ću konkretnim predočenjima, bez da ponavljam birokratski žargon dokumenta, koji možete pročitati na web stranici Ministarstva za visoko školstvo, znanost i tehnologiju, pokušati opisati pogubne učinke predlaganih mjera.

Neprijateljsko preuzimanje najavljuje već preimenovanje nacionalnog programa za “istraživanje i razvoj” u program za “istraživanje i inovacije”. Dokument je već do sada upotrebljavao izraz iz korporacijskog rječnika, koji označava odgovarajuća odjeljenja u poduzeću kao odjeljenja za “istraživanje i razvoj”, “research and development”. Izraz “razvoj” zamijenila je riječ “inovacije”; prijašnje prisilno povezivanje s privredom tako su promijenili u odnos podređenosti.

Znanstvenici protiv ljudskosti

Već prvi pasus, recimo, određuje znanost kao “potporni sistem” privrede. Savjet za znanost i tehnologiju inače bi se (također ili možda prvenstveno) bavio znanošću, ali su se članovi i članice toga odrekli, promijenivši područje znanosti u “nacionalni inovacijski sistem”. Pošto u savjetu uglavnom sudjeluju znanstvenici i znanstvenice, njihovu je odluku teško razumjeti. Valjda su ih uvjerile “međunarodne analize i pokazatelji”, kao što je ljestvica svjetske konkurentnosti (švicarske poslovne škole IMD), globalni izvještaj o konkurentnosti (kluba Svjetskog privrednog foruma, koji, kao što znamo, zastupa interese transnacionalnog kapitala), European Innovation Scoreboard i Strategija razvoja Slovenije. Prema tome su kao argument upotrijebili studije upravo onih međunarodnih ustanova koje su u velikoj mjeri odgovorne za sadašnju privrednu i društvenu krizu, zbog koje je reforma potrebna. Iz toga proizlazi promašeni odgovor na “ozbiljne gospodarske teškoće”, koje bi reforma pomogla rješavati, pomoću glavnog i jedinog cilja društvenog razvoja—“viša dodana vrijednost”. Cilj je postavljen isključivo sa stajališta kapitala i može se realizirati na razne (nehumane) načine. Nasuprot tome, znanost stoji na drugoj strani, strani čovjeka i ljudskosti.

Znanost (kao “temeljno istraživanje”) dokument spominje tek usputno, kao nekakvo prirodno bogatstvo, koje postoji i obično se reproducira samo od sebe pa ga je moguće proizvoljno iskorištavati za “razvojne aktivnosti u gospodarstvu”. Dokument znanost razumije kao prirodni izvor iz kojega primijenjena znanost zahvaća za proizvodnju inovacija, prototipova i patenata. Dokument se ne bavi pitanjem kakvi su odnosi između teorijske proizvodnje i primijenjenog istraživanja; ne uvažava da su u teorijskoj proizvodnji predmet analize ideološke pretpostavke, dok primijenjeno istraživanje uzima te pretpostavke za svoju podlogu i vrijede mu kao samorazumljive.

Poduzetnički cilj – što manje znanja

Između teorijskog rada i primijenjene izvedbe prema tome postoji suprotnost, koja, sve dotle dok je osigurana mogućnost teorijskog rada, omogućava primijenjenom istraživanju da ne zaluta sasvim u ideološku servilnost. Prisilno usmjeravanje u primijenjeno istraživanje već sada je mora svih znanstvenih nauka, uključujući društvene znanosti i humanistiku, gdje sada prevladava istraživanje za kratkoročne i najčešće ideološki postavljene ciljeve. U vremenu privredne krize, koja je i društvena kriza (to je možda najznačajnija dimenzija krize), “proganjanje” društveno-kritičkih istraživanja znači da izazivamo još dublju krizu i da se grčevito držimo starih modela, koji su do krize i doveli. Ako se opasno smanje mogućnosti teorijskog rada, neće biti granica ideološkim zloupotrebama “znanstvenog istraživanja”. Ukidanje bazičnog istraživanja problem je čak i za, privredi naklonjeno, primijenjeno prirodoslovno istraživanje. Ono samo, bez bazičnog istraživanja, ne može omogućiti stvarne proboje niti u proizvodnim procesima.

Ishodišta za NRIP otpravljaju bazičnu znanost čak i pri najvažnijoj skupini budućih znanstvenika, kojoj su do sada gledali kroz prste, općom tezom o gospodarski upotrebljivom znanju. Dokument zahtijeva da se u odgoju mladih istraživača “smanji (njihova) opterećenost ponavljanjem teorijskih nastavnih planova” te ih usmjeriti prema “poduzetništvu, promociji i diseminaciji znanosti, retorici, informatici i sl.“. Ukratko, treba ograničiti njihovu želju za znanjem, da bi ih se moglo instrumentalizirati za “poslovni sektor”.

Slovenski znanstveni balon

Iz toga možemo zaključiti da će Slovenija u budućnosti namjerno odgajati poluobrazovane znanstvenike te da su se političari odlučili da nas gurnu u kolonijalno ovisno društvo neznanja. Dokument samo na rijetkim mjestima upotrebljava izraz “znanost”. Iz rijetkog spominjanja možemo naslutiti da je u pozadini ideologija o “novoj znanstvenoj paradigmi” Gibbonsa, Nowotnyjeve i drugih, koji govore o interdisciplinarnom povezivanju bazičnog i primijenjenog istraživanja za svrhe privrede i evropske konkurentnosti. Njihova “nova paradigma—model 2” bila je u Evropi i u nas već podvrgnuta vrlo oštrim kritikama. Pod pritiscima privredne krize Savjet za znanost i tehnologiju izveo je iz te ideologije sasvim izvornu i radikalnu znanstvenu politiku. Jednostavnim riječima rečeno: slovenska znanstvena politika zadržat će inovacije, otpraviti istraživanje. Ukratko, od sada ćemo samo još žeti, bez da i sijemo.

Savjet se nije potrudio da prouči i problematizira stvarne okolnosti za istraživanje i visoko školstvo. U liberalizacijskoj euforiji prethodni su ministri znanosti ostavljali iza sebe nove univerzitete, samostalne visokoškolske zavode i istraživačke organizacije. Sistem javnih ustanova i javno-privatnih koncesionara narastao je na 5 univerziteta, 29 visokoškolskih zavoda i tucete istraživačkih instituta, koji se bave samo time kako preživjeti, budući im nedostaje izvora za produkciju i prijenos znanja. Učinak slovenskog znanstvenog balona jest da se javno financiranje znanosti i univerziteta doduše povećalo, ali i da se usprkos tome, po općoj ocjeni, radikalno snizila kvaliteta univerzitetskog obrazovanja. Balon se opasno napuhuje pomoću javnog financiranja sve brojnijih privatnih studijskih programa za tucet studenata, istraživačkih instituta za pitanja poluprošle povijesti ili dizajna, zbog čega nedostaje financijskih izvora za dobre programe i javni sistem. Slovenskoj znanstvenoj i visokoškolskoj politici uspjelo je pomoću više novca oslabiti cjelokupni sistem, zbog čega trpe studenti preopterećenih ili nekompetentnih nastavnika, kao i nastavnici i istraživači pri sve opakijoj prekarizaciji, u slabom materijalnom položaju te uz prijeteću zabranu da se pored primijenjene znanosti bave i znanstvenim i teorijskim radom. Ishodišta za NRIP nažalost nisu donijela ništa što bi moglo spriječiti nezadovoljstvo, koje se sakuplja u znanstvenom balonu s neadekvatnim materijalnim uvjetima i s opstrukcijom interesa poziva.

Pozdrav akademskom prekarijatu

Savjet za znanost i tehnologiju nije primijetio znanstveni balon i nezadovoljstvo, a istovremeno namjerava uvesti radikalnu reformu javnih istraživačkih institucija. S jedne strane predlaže “isključenje RR I (raziskovalne, razvojne in inovacijske – istraživačke, razvojne i inovacijske) djelatnosti iz sada važećeg zakona o javnim službenicima”, dok s druge strane zahtijeva “promjenu u nadzoru, vođenju i organizaciji poslovanja” u javnim istraživačkim organizacijama. Savjet dakle uvodi unekoliko omiljenu varijantu “korporacijskog upravljanja”, koje su spominjali već u pripremama dokumenta. Jednostavno rečeno, rukovodeća administrativna tijela instituta u budućnosti će dobiti pravo da po svojim nahođenjima upravljaju s “ljudskim resursima”, raspoređuju novac, zapošljavaju i otpuštaju istraživače i profesore. Kada Zakon o javnim službenicima više neće štititi istraživače i nastavnike, imat će “znanstvenici”-menadžeri slobodne ruke pri zaključivanju radnih odnosa s kolegama i kolegicama. Što oni od njih mogu očekivati možemo već sada vidjeti na “nezaštićenoj” (prekarnoj i fleksibilnoj) radnoj snazi, koja je sve brojnija među znanstvenicima i visokoškolskim nastavnicima. Razjasnit ću to na konkretnom primjeru.

Mediji su svojedobno izvijestili o otpuštanjima na Koparskom univerzitetu (Univerza na Primorskem), kao o još jednom od gotovo uobičajenih “stečajnih” skandala. Univerzitet je, iz financijskih razloga, zajedno otpustio 46 pedagoških radnika, među kojima začudo prevladavaju oni koji su bili kritični spram univerziteta. Zaprepašćujuća su službena pojašnjenja, u kojima dekanica Fakulteta za humanističke studije dr. Vesna Mikolič tvrdi da je s ugovorima o autorskom djelu ili s poduzetničkim ugovorima zaposlen 21 suradnik, kojih je trošak za fakultet predstavljao 2,6 FTE. Kratica znači full time equivalent ili “puno zaposlenje”, iz čega možemo izračunati da je svaki suradnik dobio prosječnu isplatu od 546 eura bruto na mjesec. Zapravo je patetično da se otpušteni uopće bore za očuvanje “radnih mjesta“, koja su ispod ljudskog dostojanstva.

U istom primjeru zanimljivi su lukavi naputci rektora dr. Rada Bohinca da se “u studijski proces” uključi mlade istraživače. Obzirom na kontekst, rektor je vjerojatno mislio na “pedagoški proces”, koji mladi istraživači obavljaju umjesto otpuštenih profesora. A to je naprosto u suprotnosti s pravilnikom ARRS. Alma mater studiorum se, kao što vidimo, ne srami nikakvih sredstava za eksploataciju “svoje djece”, zbog čega društvo ima dvostruku štetu. Ljudi se ne mogu adekvatno osposobiti za “vrhunske znanstvenike” i kvaliteta univerzitetskog obrazovanja nezadrživo opada. Nažalost, ponašanje Koparskog univerziteta samo je primjer koji je došao do javnosti između mnogih prešućenih primjera na drugim univerzitetima, visokim školama i istraživačkim organizacijama. Po prijedlogu NRIP (i po ishodištima za program za visoko školstvo) izgubit će radnici i radnice u javnim ustanovama zaštitu “javnog službenika“ te se sami pogađati s poslodavcima o radnim uvjetima i plaćama. Rijetki pojedinci, koji su po bibliometriji privatnog sjevernoameričkog poduzeća Thompson Reuters valjda “odlični znanstvenici” dobit će veće plaće, dok će se većina boriti za radna mjesta kakva nudi Koparski univerzitet.

Što traži privreda znanosti?

Po prijedlozima NRIP trebalo bi ojačati ulogu znanstvenika-menadžera. Stat će na čelo istraživačkih institucija kao “korporacija”, kojima će država osigurati “veću stabilnost u financiranju” i “autonomiju”, s time da se neće miješati u unutrašnju distribuciju sredstava. Novi šefovi imat će odriješene ruke pri razdjeljivanju sredstava i pri sklapanju radnih ugovora sa zaposlenima. Jedan od prvih zahtjeva KOsRIS-a, udruženja istraživačkih instituta koje zastupaju njihovi direktori, bio je povećanje plaća direktorima, što ukazuje na njihovu odgovornost spram svih zaposlenih. Liberalizacijom tržišta rada nastat će velike socijalne razlike između znanstvenika-menadžera i prekarijata, između privilegija prvih i egzistencijalnih nevolja drugih, čime ćemo se samo još udaljavati od društva znanja i visokotehnološke privrede.

Neki članovi i članice Savjeta za znanost i tehnologiju u internoj su razmjeni mišljenja najavili apokalipsu (“krvavu Sloveniju”), imajući u vidu privrednu krizu, ako država ne ispuni sve zahtjeve “gospodarstvenika” (menadžera i kapitalista). A to bi prije svega značilo ukidanje bazičnih znanstveno-istraživačkih programa, liberalizaciju tržišta rada i podređivanje svih izvora “razvojnim aktivnostima u gospodarstvu”. Savjet je ovim dokumentom ugodio skoro svim njihovim zahtjevima. Na tu najavu usuđujem se odgovoriti drugim predviđanjem: javni novac za znanost i visoko školstvo, koji će država prištedjeti na račun znanosti i univerziteta, završit će u privatnim džepovima vlasnika poduzeća.