Znanost na društveno prisilnom radu

Maja Breznik, sociologinja i članica slovenskog Savjeta za znanost i tehnologiju, govori o posljedicama koje bi Nacionalni istraživački i inovacijski program, kojeg je Savjet predstavio u srpnju prošle godine, mogao ostaviti na slovensku znanost. Članak je prvotno objavljen kao dio temata Akademski kapitalizam u Zarezu br. 306.

Članak je “izdvojeno mišljenje” članice Savjeta za znanost i tehnologiju, koje se odnosi na upravo objavljena ishodišta za nacionalni istraživački i inovacijski program (Nacionalni raziskovalni in inovacijski program — NRIP; Nacionalni istraživački i inovacijski program) do godine 2020. Savjet je dao suglasnost za vrtoglave promjene u znanstvenoj politici, popuštajući zahtjevima svojih članova iz privrede, u mjeri da je u budućnosti ugrožena slovenska znanstvena i teorijska proizvodnja. U članku ću konkretnim predočenjima, bez da ponavljam birokratski žargon dokumenta, koji možete pročitati na web stranici Ministarstva za visoko školstvo, znanost i tehnologiju, pokušati opisati pogubne učinke predlaganih mjera.

Neprijateljsko preuzimanje najavljuje već preimenovanje nacionalnog programa za “istraživanje i razvoj” u program za “istraživanje i inovacije”. Dokument je već do sada upotrebljavao izraz iz korporacijskog rječnika, koji označava odgovarajuća odjeljenja u poduzeću kao odjeljenja za “istraživanje i razvoj”, “research and development”. Izraz “razvoj” zamijenila je riječ “inovacije”; prijašnje prisilno povezivanje s privredom tako su promijenili u odnos podređenosti.

Znanstvenici protiv ljudskosti

Već prvi pasus, recimo, određuje znanost kao “potporni sistem” privrede. Savjet za znanost i tehnologiju inače bi se (također ili možda prvenstveno) bavio znanošću, ali su se članovi i članice toga odrekli, promijenivši područje znanosti u “nacionalni inovacijski sistem”. Pošto u savjetu uglavnom sudjeluju znanstvenici i znanstvenice, njihovu je odluku teško razumjeti. Valjda su ih uvjerile “međunarodne analize i pokazatelji”, kao što je ljestvica svjetske konkurentnosti (švicarske poslovne škole IMD), globalni izvještaj o konkurentnosti (kluba Svjetskog privrednog foruma, koji, kao što znamo, zastupa interese transnacionalnog kapitala), European Innovation Scoreboard i Strategija razvoja Slovenije. Prema tome su kao argument upotrijebili studije upravo onih međunarodnih ustanova koje su u velikoj mjeri odgovorne za sadašnju privrednu i društvenu krizu, zbog koje je reforma potrebna. Iz toga proizlazi promašeni odgovor na “ozbiljne gospodarske teškoće”, koje bi reforma pomogla rješavati, pomoću glavnog i jedinog cilja društvenog razvoja—“viša dodana vrijednost”. Cilj je postavljen isključivo sa stajališta kapitala i može se realizirati na razne (nehumane) načine. Nasuprot tome, znanost stoji na drugoj strani, strani čovjeka i ljudskosti.

Znanost (kao “temeljno istraživanje”) dokument spominje tek usputno, kao nekakvo prirodno bogatstvo, koje postoji i obično se reproducira samo od sebe pa ga je moguće proizvoljno iskorištavati za “razvojne aktivnosti u gospodarstvu”. Dokument znanost razumije kao prirodni izvor iz kojega primijenjena znanost zahvaća za proizvodnju inovacija, prototipova i patenata. Dokument se ne bavi pitanjem kakvi su odnosi između teorijske proizvodnje i primijenjenog istraživanja; ne uvažava da su u teorijskoj proizvodnji predmet analize ideološke pretpostavke, dok primijenjeno istraživanje uzima te pretpostavke za svoju podlogu i vrijede mu kao samorazumljive.

Poduzetnički cilj – što manje znanja

Između teorijskog rada i primijenjene izvedbe prema tome postoji suprotnost, koja, sve dotle dok je osigurana mogućnost teorijskog rada, omogućava primijenjenom istraživanju da ne zaluta sasvim u ideološku servilnost. Prisilno usmjeravanje u primijenjeno istraživanje već sada je mora svih znanstvenih nauka, uključujući društvene znanosti i humanistiku, gdje sada prevladava istraživanje za kratkoročne i najčešće ideološki postavljene ciljeve. U vremenu privredne krize, koja je i društvena kriza (to je možda najznačajnija dimenzija krize), “proganjanje” društveno-kritičkih istraživanja znači da izazivamo još dublju krizu i da se grčevito držimo starih modela, koji su do krize i doveli. Ako se opasno smanje mogućnosti teorijskog rada, neće biti granica ideološkim zloupotrebama “znanstvenog istraživanja”. Ukidanje bazičnog istraživanja problem je čak i za, privredi naklonjeno, primijenjeno prirodoslovno istraživanje. Ono samo, bez bazičnog istraživanja, ne može omogućiti stvarne proboje niti u proizvodnim procesima.

Ishodišta za NRIP otpravljaju bazičnu znanost čak i pri najvažnijoj skupini budućih znanstvenika, kojoj su do sada gledali kroz prste, općom tezom o gospodarski upotrebljivom znanju. Dokument zahtijeva da se u odgoju mladih istraživača “smanji (njihova) opterećenost ponavljanjem teorijskih nastavnih planova” te ih usmjeriti prema “poduzetništvu, promociji i diseminaciji znanosti, retorici, informatici i sl.“. Ukratko, treba ograničiti njihovu želju za znanjem, da bi ih se moglo instrumentalizirati za “poslovni sektor”.

Slovenski znanstveni balon

Iz toga možemo zaključiti da će Slovenija u budućnosti namjerno odgajati poluobrazovane znanstvenike te da su se političari odlučili da nas gurnu u kolonijalno ovisno društvo neznanja. Dokument samo na rijetkim mjestima upotrebljava izraz “znanost”. Iz rijetkog spominjanja možemo naslutiti da je u pozadini ideologija o “novoj znanstvenoj paradigmi” Gibbonsa, Nowotnyjeve i drugih, koji govore o interdisciplinarnom povezivanju bazičnog i primijenjenog istraživanja za svrhe privrede i evropske konkurentnosti. Njihova “nova paradigma—model 2” bila je u Evropi i u nas već podvrgnuta vrlo oštrim kritikama. Pod pritiscima privredne krize Savjet za znanost i tehnologiju izveo je iz te ideologije sasvim izvornu i radikalnu znanstvenu politiku. Jednostavnim riječima rečeno: slovenska znanstvena politika zadržat će inovacije, otpraviti istraživanje. Ukratko, od sada ćemo samo još žeti, bez da i sijemo.

Savjet se nije potrudio da prouči i problematizira stvarne okolnosti za istraživanje i visoko školstvo. U liberalizacijskoj euforiji prethodni su ministri znanosti ostavljali iza sebe nove univerzitete, samostalne visokoškolske zavode i istraživačke organizacije. Sistem javnih ustanova i javno-privatnih koncesionara narastao je na 5 univerziteta, 29 visokoškolskih zavoda i tucete istraživačkih instituta, koji se bave samo time kako preživjeti, budući im nedostaje izvora za produkciju i prijenos znanja. Učinak slovenskog znanstvenog balona jest da se javno financiranje znanosti i univerziteta doduše povećalo, ali i da se usprkos tome, po općoj ocjeni, radikalno snizila kvaliteta univerzitetskog obrazovanja. Balon se opasno napuhuje pomoću javnog financiranja sve brojnijih privatnih studijskih programa za tucet studenata, istraživačkih instituta za pitanja poluprošle povijesti ili dizajna, zbog čega nedostaje financijskih izvora za dobre programe i javni sistem. Slovenskoj znanstvenoj i visokoškolskoj politici uspjelo je pomoću više novca oslabiti cjelokupni sistem, zbog čega trpe studenti preopterećenih ili nekompetentnih nastavnika, kao i nastavnici i istraživači pri sve opakijoj prekarizaciji, u slabom materijalnom položaju te uz prijeteću zabranu da se pored primijenjene znanosti bave i znanstvenim i teorijskim radom. Ishodišta za NRIP nažalost nisu donijela ništa što bi moglo spriječiti nezadovoljstvo, koje se sakuplja u znanstvenom balonu s neadekvatnim materijalnim uvjetima i s opstrukcijom interesa poziva.

Pozdrav akademskom prekarijatu

Savjet za znanost i tehnologiju nije primijetio znanstveni balon i nezadovoljstvo, a istovremeno namjerava uvesti radikalnu reformu javnih istraživačkih institucija. S jedne strane predlaže “isključenje RR I (raziskovalne, razvojne in inovacijske – istraživačke, razvojne i inovacijske) djelatnosti iz sada važećeg zakona o javnim službenicima”, dok s druge strane zahtijeva “promjenu u nadzoru, vođenju i organizaciji poslovanja” u javnim istraživačkim organizacijama. Savjet dakle uvodi unekoliko omiljenu varijantu “korporacijskog upravljanja”, koje su spominjali već u pripremama dokumenta. Jednostavno rečeno, rukovodeća administrativna tijela instituta u budućnosti će dobiti pravo da po svojim nahođenjima upravljaju s “ljudskim resursima”, raspoređuju novac, zapošljavaju i otpuštaju istraživače i profesore. Kada Zakon o javnim službenicima više neće štititi istraživače i nastavnike, imat će “znanstvenici”-menadžeri slobodne ruke pri zaključivanju radnih odnosa s kolegama i kolegicama. Što oni od njih mogu očekivati možemo već sada vidjeti na “nezaštićenoj” (prekarnoj i fleksibilnoj) radnoj snazi, koja je sve brojnija među znanstvenicima i visokoškolskim nastavnicima. Razjasnit ću to na konkretnom primjeru.

Mediji su svojedobno izvijestili o otpuštanjima na Koparskom univerzitetu (Univerza na Primorskem), kao o još jednom od gotovo uobičajenih “stečajnih” skandala. Univerzitet je, iz financijskih razloga, zajedno otpustio 46 pedagoških radnika, među kojima začudo prevladavaju oni koji su bili kritični spram univerziteta. Zaprepašćujuća su službena pojašnjenja, u kojima dekanica Fakulteta za humanističke studije dr. Vesna Mikolič tvrdi da je s ugovorima o autorskom djelu ili s poduzetničkim ugovorima zaposlen 21 suradnik, kojih je trošak za fakultet predstavljao 2,6 FTE. Kratica znači full time equivalent ili “puno zaposlenje”, iz čega možemo izračunati da je svaki suradnik dobio prosječnu isplatu od 546 eura bruto na mjesec. Zapravo je patetično da se otpušteni uopće bore za očuvanje “radnih mjesta“, koja su ispod ljudskog dostojanstva.

U istom primjeru zanimljivi su lukavi naputci rektora dr. Rada Bohinca da se “u studijski proces” uključi mlade istraživače. Obzirom na kontekst, rektor je vjerojatno mislio na “pedagoški proces”, koji mladi istraživači obavljaju umjesto otpuštenih profesora. A to je naprosto u suprotnosti s pravilnikom ARRS. Alma mater studiorum se, kao što vidimo, ne srami nikakvih sredstava za eksploataciju “svoje djece”, zbog čega društvo ima dvostruku štetu. Ljudi se ne mogu adekvatno osposobiti za “vrhunske znanstvenike” i kvaliteta univerzitetskog obrazovanja nezadrživo opada. Nažalost, ponašanje Koparskog univerziteta samo je primjer koji je došao do javnosti između mnogih prešućenih primjera na drugim univerzitetima, visokim školama i istraživačkim organizacijama. Po prijedlogu NRIP (i po ishodištima za program za visoko školstvo) izgubit će radnici i radnice u javnim ustanovama zaštitu “javnog službenika“ te se sami pogađati s poslodavcima o radnim uvjetima i plaćama. Rijetki pojedinci, koji su po bibliometriji privatnog sjevernoameričkog poduzeća Thompson Reuters valjda “odlični znanstvenici” dobit će veće plaće, dok će se većina boriti za radna mjesta kakva nudi Koparski univerzitet.

Što traži privreda znanosti?

Po prijedlozima NRIP trebalo bi ojačati ulogu znanstvenika-menadžera. Stat će na čelo istraživačkih institucija kao “korporacija”, kojima će država osigurati “veću stabilnost u financiranju” i “autonomiju”, s time da se neće miješati u unutrašnju distribuciju sredstava. Novi šefovi imat će odriješene ruke pri razdjeljivanju sredstava i pri sklapanju radnih ugovora sa zaposlenima. Jedan od prvih zahtjeva KOsRIS-a, udruženja istraživačkih instituta koje zastupaju njihovi direktori, bio je povećanje plaća direktorima, što ukazuje na njihovu odgovornost spram svih zaposlenih. Liberalizacijom tržišta rada nastat će velike socijalne razlike između znanstvenika-menadžera i prekarijata, između privilegija prvih i egzistencijalnih nevolja drugih, čime ćemo se samo još udaljavati od društva znanja i visokotehnološke privrede.

Neki članovi i članice Savjeta za znanost i tehnologiju u internoj su razmjeni mišljenja najavili apokalipsu (“krvavu Sloveniju”), imajući u vidu privrednu krizu, ako država ne ispuni sve zahtjeve “gospodarstvenika” (menadžera i kapitalista). A to bi prije svega značilo ukidanje bazičnih znanstveno-istraživačkih programa, liberalizaciju tržišta rada i podređivanje svih izvora “razvojnim aktivnostima u gospodarstvu”. Savjet je ovim dokumentom ugodio skoro svim njihovim zahtjevima. Na tu najavu usuđujem se odgovoriti drugim predviđanjem: javni novac za znanost i visoko školstvo, koji će država prištedjeti na račun znanosti i univerziteta, završit će u privatnim džepovima vlasnika poduzeća.

Maja Breznik
Sa slovenskog preveo Srećko Pulig

Vezani članci

  • 12. svibnja 2025. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju peti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2025. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 6. lipnja 2025. Vidimo se!
  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve