Tiranija Europske centralne banke

Dean Baker je američki makroekonomist i suosnivač Center for economic and policy research zajedno s Markom Weisbrotom. Tekst “Strahovlada Europske centralne banke” je objavljen na International relations and security network u sklopu Bakerove kolumne.


Europska centralna banka (ECB) izvijestila je ovaj mjesec da će podignuti kamatu na kratkoročne kredite za jednu četvrtinu, na 1,25%. To je vrlo loš znak za narode zemalja Eurozone a moguće i za ostatak svijeta.

Takav potez naznačuje dvije stvari. Prvo, Europska centralna banka spremna je usporiti ekonomiju Eurozone i povećati nezaposlenost. To proizlazi iz dizanja kamatnih stopa. Za ECB, ciljana je stopa inflacije 2%, dok ona trenutno iznosi 2,5%. Glavni je razlog tome skok cijena nafte i drugih dobara, što se u prvom redu može pripisati nestabilnosti na Bliskom istoku i povećanju potražnje iz Kine, Indije i drugih brzorastućih ekonomija u razvoju.

Podizanje kamatnih stopa u Eurozoni slabo će utjecati na smanjenje cijena dobara. Međutim, ako povećana kamatna stopa u dovoljnoj mjeri proizvede dodatnu nezaposlenost, može se stvoriti pritisak na smanjenje plaća i tako poništiti utjecaj povećanih cijena dobara. Ako cijene dobara budu rasle puno više od 2%, ECB može učiniti da plaće rastu manje od 2% te se tako vratiti na svoju magičnu brojku i proglasiti posao obavljenim.

Tu na vidjelo izlazi druga posljedica akcije ECB-a. ECB nije naučio ništa iz događaja protekle 3 godine. Oni koji su se nadali da će najgora recesija u posljednjih 70 godina možda promijeniti ponašanje Banke, sigurno su razočarani. Ona je vjerna svojem cilju bez obzira na cijenu u vidu nezaposlenosti i smanjene proizvodnje.

Na nesreću, ECB nije sam u tom stajalištu. Većinu centralnih banaka kontroliraju ljudi kojima je cilj niska stopa inflacije, a koji eksplicitno ignoriraju posljedice takvih politika na proizvodnju, zaposlenost i financijsku stabilnost.


Demokratski deficit

Najgori dio te priče jest da ovakve presudne odluke u vezi ekonomske politike donose male, zatvorene klike, koje djeluju u velikoj mjeri izvan vidokruga javnosti. Izglednije je da odluke centralne banke u vezi kamatnih stopa imaju puno jači utjecaj na zaposlenost i rast od bilo kakvih politika o kojima se beskrajno raspravlja u parlamentima. Pa ipak se ove odluke u pravilu donose bez demokratske participacije.

Političari zapravo snose većinu krivice za ovakvu praksu. Izgradili su institucionalne strukture koje centralne banke u velikoj mjeri pozicioniraju izvan demokratske kontrole. Vjerojatno ne postoji banka koja je tako izdvojena od demokratskog procesa kao što je to ECB, u velikoj mjeri zbog svoje multinacionalne strukture, no ipak sve centralne banke bogatijih zemalja sada uživaju izvanredno visok stupanj neovisnosti od izabranih vlada. U mnogim zemljama one su čak nezavisnije od pravosudnog sistema.

Štoviše, mnoge su centralne banke od političara dobile ovlaštenja provoditi politiku ciljane inflacije bez obzira na posljedice po druge ekonomske ciljeve. Ovo ostavlja prostor centralnim bankama da milijune ljudi bace na cestu kako bi ispunile svoj opsesivni cilj u vezi inflacije.

Davanje odriješenih ruku centralnim bankama u provođenju ciljane inflacije možda bi i bilo opravdano da su im rezultati bili uspješni, ali nisu. Svjetska ekonomija pretrpjela je štetu u vidu smanjivanja proizvodnje za više od 10 000 milijardi dolara zato što su centralne banke zakazale u sprečavanju rasta opasnog cjenovnog mjehura od sapunice na tržištu nekretnina.

Dok su se banke divile same sebi zbog održavanja ciljanih stopa inflacije, mjehuri cijena sve su više rasli, a financijski sistem je sve više posuđivao kako bi povećao vlastitu zaradu. Sve što su centralni bankari mogli izraziti kad se mjehur 2008. konačno rasprsnuo bilo je iznenađenje.

Za takav bi kolosalni fijasko ljudi u drugim profesijama ostali bez posla. Međutim, ako je pokoji zaposlenik centralnih banaka zbog ove katastrofe i dobio otkaz, to je učinjeno veoma tiho.

Ekonomska kriza trebala je naučiti centralne banke da nije dovoljno provoditi politiku ciljane inflacije; održavanje visoke razine zaposlenosti i sveopće financijske i ekonomske stabilnosti također je važno – neuspjeh da se odgovori ovim izazovima trebao bi rezultirati smjenom trenutnih postava centralnih bankara.

Ovi procesi moraju također učiniti centralne banke odgovornim izabranim vladama. Odluke koje te banke donose uključuju pitanja u kojima bi javnost trebala participirati. To se osobito tiče izbora između više zaposlenosti i rizika viših stopa inflacije.

Naravno, različiti akteri imat će različita stajališta u vezi tog izbora. Financijska poduzeća, koja su u pravilu bliska vodstvu centralnih banaka, teško da će biti osobito zabrinuta za društveni trošak nezaposlenosti. Međutim takva će poduzeća rizik od povećane inflacije gledati s velikim strahom jer to obično vodi velikim gubitcima u financijskoj industriji pa tako i njima samima.

Za širu javnost vjerojatnije je da će zauzeti suprotnu poziciju, budući da umjereno više stope inflacije stvaraju male društvene troškove. Ova vrsta javnog izbora trebala bi biti dio političkih kampanja jer je izgledno da će imati daleko više posljedica za čitavo društvo od bilo kakvih fiskalnih politika koje političke stranke obično promoviraju.

Ništa od ovog ne znači da želimo da političari određuju kamatne stope. Međutim ljudi koji o tim kamatama odlučuju trebaju odgovarati političarima na način koji danas nije praksa. Po tom načinu centralna bi banka trebala biti poput bilo koje regulatorne agencije. Primjerice, političari ne odlučuju koje će lijekove odobriti Agencija za hranu i lijekove. Pa ipak, ako prođe 5 godina bez odobravanja ijednog lijeka ili se odobri više lijekova koji uzrokuju bolest i smrt, nastupaju ozbiljni problemi.

Ukratko, riječ je jednostavno o vraćanju odgovornosti centralnih banaka za njihovo upravljanje ekonomijom. Dani u kojima se centralna banka ponaša kao crkva izvan dosega javnosti trebaju biti odbrojani.

Dean Baker
S engleskog preveo Bojan Nonković
Objavljeno u originalu 18. travnja 2011.

Vezani članci

  • 10. siječnja 2021. Kapitalizam uzrokuje izumiranje vrsta "Na nesreću za čovječanstvo i sve žive organizme na našoj planeti, živimo u kapitalističkom sistemu koji nije u stanju spriječiti gubitak bioraznolikosti. Kapitalizam uzrokuje gubitak vrsta ne samo neobuzdanim korištenjem fosilnih goriva, rezultirajućim zagađenjem te klimatskim promjenama, već i svojom halapljivošću za sirovinama poput drvene građe i poljoprivrednog zemljišta."
  • 9. siječnja 2021. Ljevica mora prestati vjerovati desnici da je pridobila radničku klasu "Već je 2016. godine bilo jasno da izbor Trumpa ne predstavlja proboj radničke klase, kako su ga mnogi najavljivali. Kako sam već demonstrirao s Aaronom Winterom, iako je Trump među onima s nižim primanjima prošao bolje od dva prethodna republikanska kandidata, njegov je uspjeh imao više veze s krajnjim neuspjehom Hillary Clinton. Dapače, Trumpova privlačnost bila je vrlo slična onoj Georgea W. Busha 2004. godine. Iako su obojica privukla one s nižim prihodima, više nego John McCain 2008. i Mitt Romney 2012. godine, glavnina glasova i dalje je došla iz tradicionalno republikanske populacije, tj. bogatijih bijelaca."
  • 8. siječnja 2021. Policija je omogućila hordi ekstremnih desničara da nasilno nagrne u zgradu Kongresa Pokušaj dijela Trumpove ekstremno desne baze da spriječi prebrojavanje elektoralnih glasova nasilnim upadom u zgradu Kongresa dočekan je s mlakom reakcijom policijskih snaga. Američki represivni aparat još je jednom pokazao da ne tretira na jednak način prosvjednike desnih i lijevih opcija.
  • 31. prosinca 2020. Kumek "Iole ozbiljnija i ambicioznija politička analiza, za koju Juričan nema interesa, a sudeći po dosadašnjem višegodišnjem radu, ni kompetencija, pokušala bi se barem pomaknuti od paušalnih generalizacija i iskaza poput „ljudi su mala smeća koja vole korupciju“. Savjestan politički pristup nastojao bi barem saznati zašto su ljudi egzistencijalno prisiljeni pristajati na koruptivne aranžmane, čak i kada su očito usmjereni protiv njihovih vlastitih interesa; o kojim je mrežama političke moći riječ te kako politički i društveni establishment na to odgovara."
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? U osvrtu na nedavnu polemiku na književnoj sceni o klasi i autanju, autorica ukazuje na važnost daljnjeg razmatranja kompleksne uloge klasnog položaja u životnim odlukama. Strukturno određenje klase govori o tupoj, nepersonalnoj ekonomskoj prinudi ugrađenoj u kapitalističko društvo, ali ne objašnjava jednoznačno karakter pojedinke_ca. Iako povezana s identitetom, klasa se ne može mehanički derivirati iz identiteta, kao ni obratno.
  • 31. prosinca 2020. Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ka pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.
  • 27. prosinca 2020. Ejblistički režimi u kapitalizmu Razmatrajući korporealnost ljudskog postojanja u kontekstu šireg razumijevanja rada socijalne reprodukcije koji održava i regenerira radnu snagu kao ključni element stvaranja profita, autorica iz historijsko-materijalističke perspektive ukazuje na koji se način u kapitalizmu tretiraju nenormativna tijela, s fokusom na osobe s invaliditetom.
  • 27. prosinca 2020. Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve