Dean Baker: Tiranija Europske centralne banke

Dean Baker je američki makroekonomist i suosnivač Center for economic and policy research zajedno s Markom Weisbrotom. Tekst “Strahovlada Europske centralne banke” je objavljen na International relations and security network u sklopu Bakerove kolumne.


Europska centralna banka (ECB) izvijestila je ovaj mjesec da će podignuti kamatu na kratkoročne kredite za jednu četvrtinu, na 1,25%. To je vrlo loš znak za narode zemalja Eurozone a moguće i za ostatak svijeta.

Takav potez naznačuje dvije stvari. Prvo, Europska centralna banka spremna je usporiti ekonomiju Eurozone i povećati nezaposlenost. To proizlazi iz dizanja kamatnih stopa. Za ECB, ciljana je stopa inflacije 2%, dok ona trenutno iznosi 2,5%. Glavni je razlog tome skok cijena nafte i drugih dobara, što se u prvom redu može pripisati nestabilnosti na Bliskom istoku i povećanju potražnje iz Kine, Indije i drugih brzorastućih ekonomija u razvoju.

Podizanje kamatnih stopa u Eurozoni slabo će utjecati na smanjenje cijena dobara. Međutim, ako povećana kamatna stopa u dovoljnoj mjeri proizvede dodatnu nezaposlenost, može se stvoriti pritisak na smanjenje plaća i tako poništiti utjecaj povećanih cijena dobara. Ako cijene dobara budu rasle puno više od 2%, ECB može učiniti da plaće rastu manje od 2% te se tako vratiti na svoju magičnu brojku i proglasiti posao obavljenim.

Tu na vidjelo izlazi druga posljedica akcije ECB-a. ECB nije naučio ništa iz događaja protekle 3 godine. Oni koji su se nadali da će najgora recesija u posljednjih 70 godina možda promijeniti ponašanje Banke, sigurno su razočarani. Ona je vjerna svojem cilju bez obzira na cijenu u vidu nezaposlenosti i smanjene proizvodnje.

Na nesreću, ECB nije sam u tom stajalištu. Većinu centralnih banaka kontroliraju ljudi kojima je cilj niska stopa inflacije, a koji eksplicitno ignoriraju posljedice takvih politika na proizvodnju, zaposlenost i financijsku stabilnost.


Demokratski deficit

Najgori dio te priče jest da ovakve presudne odluke u vezi ekonomske politike donose male, zatvorene klike, koje djeluju u velikoj mjeri izvan vidokruga javnosti. Izglednije je da odluke centralne banke u vezi kamatnih stopa imaju puno jači utjecaj na zaposlenost i rast od bilo kakvih politika o kojima se beskrajno raspravlja u parlamentima. Pa ipak se ove odluke u pravilu donose bez demokratske participacije.

Političari zapravo snose većinu krivice za ovakvu praksu. Izgradili su institucionalne strukture koje centralne banke u velikoj mjeri pozicioniraju izvan demokratske kontrole. Vjerojatno ne postoji banka koja je tako izdvojena od demokratskog procesa kao što je to ECB, u velikoj mjeri zbog svoje multinacionalne strukture, no ipak sve centralne banke bogatijih zemalja sada uživaju izvanredno visok stupanj neovisnosti od izabranih vlada. U mnogim zemljama one su čak nezavisnije od pravosudnog sistema.

Štoviše, mnoge su centralne banke od političara dobile ovlaštenja provoditi politiku ciljane inflacije bez obzira na posljedice po druge ekonomske ciljeve. Ovo ostavlja prostor centralnim bankama da milijune ljudi bace na cestu kako bi ispunile svoj opsesivni cilj u vezi inflacije.

Davanje odriješenih ruku centralnim bankama u provođenju ciljane inflacije možda bi i bilo opravdano da su im rezultati bili uspješni, ali nisu. Svjetska ekonomija pretrpjela je štetu u vidu smanjivanja proizvodnje za više od 10 000 milijardi dolara zato što su centralne banke zakazale u sprečavanju rasta opasnog cjenovnog mjehura od sapunice na tržištu nekretnina.

Dok su se banke divile same sebi zbog održavanja ciljanih stopa inflacije, mjehuri cijena sve su više rasli, a financijski sistem je sve više posuđivao kako bi povećao vlastitu zaradu. Sve što su centralni bankari mogli izraziti kad se mjehur 2008. konačno rasprsnuo bilo je iznenađenje.

Za takav bi kolosalni fijasko ljudi u drugim profesijama ostali bez posla. Međutim, ako je pokoji zaposlenik centralnih banaka zbog ove katastrofe i dobio otkaz, to je učinjeno veoma tiho.

Ekonomska kriza trebala je naučiti centralne banke da nije dovoljno provoditi politiku ciljane inflacije; održavanje visoke razine zaposlenosti i sveopće financijske i ekonomske stabilnosti također je važno – neuspjeh da se odgovori ovim izazovima trebao bi rezultirati smjenom trenutnih postava centralnih bankara.

Ovi procesi moraju također učiniti centralne banke odgovornim izabranim vladama. Odluke koje te banke donose uključuju pitanja u kojima bi javnost trebala participirati. To se osobito tiče izbora između više zaposlenosti i rizika viših stopa inflacije.

Naravno, različiti akteri imat će različita stajališta u vezi tog izbora. Financijska poduzeća, koja su u pravilu bliska vodstvu centralnih banaka, teško da će biti osobito zabrinuta za društveni trošak nezaposlenosti. Međutim takva će poduzeća rizik od povećane inflacije gledati s velikim strahom jer to obično vodi velikim gubitcima u financijskoj industriji pa tako i njima samima.

Za širu javnost vjerojatnije je da će zauzeti suprotnu poziciju, budući da umjereno više stope inflacije stvaraju male društvene troškove. Ova vrsta javnog izbora trebala bi biti dio političkih kampanja jer je izgledno da će imati daleko više posljedica za čitavo društvo od bilo kakvih fiskalnih politika koje političke stranke obično promoviraju.

Ništa od ovog ne znači da želimo da političari određuju kamatne stope. Međutim ljudi koji o tim kamatama odlučuju trebaju odgovarati političarima na način koji danas nije praksa. Po tom načinu centralna bi banka trebala biti poput bilo koje regulatorne agencije. Primjerice, političari ne odlučuju koje će lijekove odobriti Agencija za hranu i lijekove. Pa ipak, ako prođe 5 godina bez odobravanja ijednog lijeka ili se odobri više lijekova koji uzrokuju bolest i smrt, nastupaju ozbiljni problemi.

Ukratko, riječ je jednostavno o vraćanju odgovornosti centralnih banaka za njihovo upravljanje ekonomijom. Dani u kojima se centralna banka ponaša kao crkva izvan dosega javnosti trebaju biti odbrojani.

Dean Baker
S engleskog preveo Bojan Nonković
Objavljeno u originalu 18. travnja 2011.

Vezani članci

  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve