Tiranija Europske centralne banke

Dean Baker je američki makroekonomist i suosnivač Center for economic and policy research zajedno s Markom Weisbrotom. Tekst “Strahovlada Europske centralne banke” je objavljen na International relations and security network u sklopu Bakerove kolumne.

Europska centralna banka (ECB) izvijestila je ovaj mjesec da će podignuti kamatu na kratkoročne kredite za jednu četvrtinu, na 1,25%. To je vrlo loš znak za narode zemalja Eurozone a moguće i za ostatak svijeta.

Takav potez naznačuje dvije stvari. Prvo, Europska centralna banka spremna je usporiti ekonomiju Eurozone i povećati nezaposlenost. To proizlazi iz dizanja kamatnih stopa. Za ECB, ciljana je stopa inflacije 2%, dok ona trenutno iznosi 2,5%. Glavni je razlog tome skok cijena nafte i drugih dobara, što se u prvom redu može pripisati nestabilnosti na Bliskom istoku i povećanju potražnje iz Kine, Indije i drugih brzorastućih ekonomija u razvoju.

Podizanje kamatnih stopa u Eurozoni slabo će utjecati na smanjenje cijena dobara. Međutim, ako povećana kamatna stopa u dovoljnoj mjeri proizvede dodatnu nezaposlenost, može se stvoriti pritisak na smanjenje plaća i tako poništiti utjecaj povećanih cijena dobara. Ako cijene dobara budu rasle puno više od 2%, ECB može učiniti da plaće rastu manje od 2% te se tako vratiti na svoju magičnu brojku i proglasiti posao obavljenim.

Tu na vidjelo izlazi druga posljedica akcije ECB-a. ECB nije naučio ništa iz događaja protekle 3 godine. Oni koji su se nadali da će najgora recesija u posljednjih 70 godina možda promijeniti ponašanje Banke, sigurno su razočarani. Ona je vjerna svojem cilju bez obzira na cijenu u vidu nezaposlenosti i smanjene proizvodnje.

Na nesreću, ECB nije sam u tom stajalištu. Većinu centralnih banaka kontroliraju ljudi kojima je cilj niska stopa inflacije, a koji eksplicitno ignoriraju posljedice takvih politika na proizvodnju, zaposlenost i financijsku stabilnost.

Demokratski deficit

Najgori dio te priče jest da ovakve presudne odluke u vezi ekonomske politike donose male, zatvorene klike, koje djeluju u velikoj mjeri izvan vidokruga javnosti. Izglednije je da odluke centralne banke u vezi kamatnih stopa imaju puno jači utjecaj na zaposlenost i rast od bilo kakvih politika o kojima se beskrajno raspravlja u parlamentima. Pa ipak se ove odluke u pravilu donose bez demokratske participacije.

Političari zapravo snose većinu krivice za ovakvu praksu. Izgradili su institucionalne strukture koje centralne banke u velikoj mjeri pozicioniraju izvan demokratske kontrole. Vjerojatno ne postoji banka koja je tako izdvojena od demokratskog procesa kao što je to ECB, u velikoj mjeri zbog svoje multinacionalne strukture, no ipak sve centralne banke bogatijih zemalja sada uživaju izvanredno visok stupanj neovisnosti od izabranih vlada. U mnogim zemljama one su čak nezavisnije od pravosudnog sistema.

Štoviše, mnoge su centralne banke od političara dobile ovlaštenja provoditi politiku ciljane inflacije bez obzira na posljedice po druge ekonomske ciljeve. Ovo ostavlja prostor centralnim bankama da milijune ljudi bace na cestu kako bi ispunile svoj opsesivni cilj u vezi inflacije.

Davanje odriješenih ruku centralnim bankama u provođenju ciljane inflacije možda bi i bilo opravdano da su im rezultati bili uspješni, ali nisu. Svjetska ekonomija pretrpjela je štetu u vidu smanjivanja proizvodnje za više od 10 000 milijardi dolara zato što su centralne banke zakazale u sprečavanju rasta opasnog cjenovnog mjehura od sapunice na tržištu nekretnina.

Dok su se banke divile same sebi zbog održavanja ciljanih stopa inflacije, mjehuri cijena sve su više rasli, a financijski sistem je sve više posuđivao kako bi povećao vlastitu zaradu. Sve što su centralni bankari mogli izraziti kad se mjehur 2008. konačno rasprsnuo bilo je iznenađenje.

Za takav bi kolosalni fijasko ljudi u drugim profesijama ostali bez posla. Međutim, ako je pokoji zaposlenik centralnih banaka zbog ove katastrofe i dobio otkaz, to je učinjeno veoma tiho.

Ekonomska kriza trebala je naučiti centralne banke da nije dovoljno provoditi politiku ciljane inflacije; održavanje visoke razine zaposlenosti i sveopće financijske i ekonomske stabilnosti također je važno – neuspjeh da se odgovori ovim izazovima trebao bi rezultirati smjenom trenutnih postava centralnih bankara.

Ovi procesi moraju također učiniti centralne banke odgovornim izabranim vladama. Odluke koje te banke donose uključuju pitanja u kojima bi javnost trebala participirati. To se osobito tiče izbora između više zaposlenosti i rizika viših stopa inflacije.

Naravno, različiti akteri imat će različita stajališta u vezi tog izbora. Financijska poduzeća, koja su u pravilu bliska vodstvu centralnih banaka, teško da će biti osobito zabrinuta za društveni trošak nezaposlenosti. Međutim takva će poduzeća rizik od povećane inflacije gledati s velikim strahom jer to obično vodi velikim gubitcima u financijskoj industriji pa tako i njima samima.

Za širu javnost vjerojatnije je da će zauzeti suprotnu poziciju, budući da umjereno više stope inflacije stvaraju male društvene troškove. Ova vrsta javnog izbora trebala bi biti dio političkih kampanja jer je izgledno da će imati daleko više posljedica za čitavo društvo od bilo kakvih fiskalnih politika koje političke stranke obično promoviraju.

Ništa od ovog ne znači da želimo da političari određuju kamatne stope. Međutim ljudi koji o tim kamatama odlučuju trebaju odgovarati političarima na način koji danas nije praksa. Po tom načinu centralna bi banka trebala biti poput bilo koje regulatorne agencije. Primjerice, političari ne odlučuju koje će lijekove odobriti Agencija za hranu i lijekove. Pa ipak, ako prođe 5 godina bez odobravanja ijednog lijeka ili se odobri više lijekova koji uzrokuju bolest i smrt, nastupaju ozbiljni problemi.

Ukratko, riječ je jednostavno o vraćanju odgovornosti centralnih banaka za njihovo upravljanje ekonomijom. Dani u kojima se centralna banka ponaša kao crkva izvan dosega javnosti trebaju biti odbrojani.

Dean Baker
S engleskog preveo Bojan Nonković
Objavljeno u originalu 18. travnja 2011.

Vezani članci

  • 12. svibnja 2025. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju peti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2025. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 6. lipnja 2025. Vidimo se!
  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve