Dean Baker: Tiranija Europske centralne banke

Dean Baker je američki makroekonomist i suosnivač Center for economic and policy research zajedno s Markom Weisbrotom. Tekst “Strahovlada Europske centralne banke” je objavljen na International relations and security network u sklopu Bakerove kolumne.


Europska centralna banka (ECB) izvijestila je ovaj mjesec da će podignuti kamatu na kratkoročne kredite za jednu četvrtinu, na 1,25%. To je vrlo loš znak za narode zemalja Eurozone a moguće i za ostatak svijeta.

Takav potez naznačuje dvije stvari. Prvo, Europska centralna banka spremna je usporiti ekonomiju Eurozone i povećati nezaposlenost. To proizlazi iz dizanja kamatnih stopa. Za ECB, ciljana je stopa inflacije 2%, dok ona trenutno iznosi 2,5%. Glavni je razlog tome skok cijena nafte i drugih dobara, što se u prvom redu može pripisati nestabilnosti na Bliskom istoku i povećanju potražnje iz Kine, Indije i drugih brzorastućih ekonomija u razvoju.

Podizanje kamatnih stopa u Eurozoni slabo će utjecati na smanjenje cijena dobara. Međutim, ako povećana kamatna stopa u dovoljnoj mjeri proizvede dodatnu nezaposlenost, može se stvoriti pritisak na smanjenje plaća i tako poništiti utjecaj povećanih cijena dobara. Ako cijene dobara budu rasle puno više od 2%, ECB može učiniti da plaće rastu manje od 2% te se tako vratiti na svoju magičnu brojku i proglasiti posao obavljenim.

Tu na vidjelo izlazi druga posljedica akcije ECB-a. ECB nije naučio ništa iz događaja protekle 3 godine. Oni koji su se nadali da će najgora recesija u posljednjih 70 godina možda promijeniti ponašanje Banke, sigurno su razočarani. Ona je vjerna svojem cilju bez obzira na cijenu u vidu nezaposlenosti i smanjene proizvodnje.

Na nesreću, ECB nije sam u tom stajalištu. Većinu centralnih banaka kontroliraju ljudi kojima je cilj niska stopa inflacije, a koji eksplicitno ignoriraju posljedice takvih politika na proizvodnju, zaposlenost i financijsku stabilnost.


Demokratski deficit

Najgori dio te priče jest da ovakve presudne odluke u vezi ekonomske politike donose male, zatvorene klike, koje djeluju u velikoj mjeri izvan vidokruga javnosti. Izglednije je da odluke centralne banke u vezi kamatnih stopa imaju puno jači utjecaj na zaposlenost i rast od bilo kakvih politika o kojima se beskrajno raspravlja u parlamentima. Pa ipak se ove odluke u pravilu donose bez demokratske participacije.

Političari zapravo snose većinu krivice za ovakvu praksu. Izgradili su institucionalne strukture koje centralne banke u velikoj mjeri pozicioniraju izvan demokratske kontrole. Vjerojatno ne postoji banka koja je tako izdvojena od demokratskog procesa kao što je to ECB, u velikoj mjeri zbog svoje multinacionalne strukture, no ipak sve centralne banke bogatijih zemalja sada uživaju izvanredno visok stupanj neovisnosti od izabranih vlada. U mnogim zemljama one su čak nezavisnije od pravosudnog sistema.

Štoviše, mnoge su centralne banke od političara dobile ovlaštenja provoditi politiku ciljane inflacije bez obzira na posljedice po druge ekonomske ciljeve. Ovo ostavlja prostor centralnim bankama da milijune ljudi bace na cestu kako bi ispunile svoj opsesivni cilj u vezi inflacije.

Davanje odriješenih ruku centralnim bankama u provođenju ciljane inflacije možda bi i bilo opravdano da su im rezultati bili uspješni, ali nisu. Svjetska ekonomija pretrpjela je štetu u vidu smanjivanja proizvodnje za više od 10 000 milijardi dolara zato što su centralne banke zakazale u sprečavanju rasta opasnog cjenovnog mjehura od sapunice na tržištu nekretnina.

Dok su se banke divile same sebi zbog održavanja ciljanih stopa inflacije, mjehuri cijena sve su više rasli, a financijski sistem je sve više posuđivao kako bi povećao vlastitu zaradu. Sve što su centralni bankari mogli izraziti kad se mjehur 2008. konačno rasprsnuo bilo je iznenađenje.

Za takav bi kolosalni fijasko ljudi u drugim profesijama ostali bez posla. Međutim, ako je pokoji zaposlenik centralnih banaka zbog ove katastrofe i dobio otkaz, to je učinjeno veoma tiho.

Ekonomska kriza trebala je naučiti centralne banke da nije dovoljno provoditi politiku ciljane inflacije; održavanje visoke razine zaposlenosti i sveopće financijske i ekonomske stabilnosti također je važno – neuspjeh da se odgovori ovim izazovima trebao bi rezultirati smjenom trenutnih postava centralnih bankara.

Ovi procesi moraju također učiniti centralne banke odgovornim izabranim vladama. Odluke koje te banke donose uključuju pitanja u kojima bi javnost trebala participirati. To se osobito tiče izbora između više zaposlenosti i rizika viših stopa inflacije.

Naravno, različiti akteri imat će različita stajališta u vezi tog izbora. Financijska poduzeća, koja su u pravilu bliska vodstvu centralnih banaka, teško da će biti osobito zabrinuta za društveni trošak nezaposlenosti. Međutim takva će poduzeća rizik od povećane inflacije gledati s velikim strahom jer to obično vodi velikim gubitcima u financijskoj industriji pa tako i njima samima.

Za širu javnost vjerojatnije je da će zauzeti suprotnu poziciju, budući da umjereno više stope inflacije stvaraju male društvene troškove. Ova vrsta javnog izbora trebala bi biti dio političkih kampanja jer je izgledno da će imati daleko više posljedica za čitavo društvo od bilo kakvih fiskalnih politika koje političke stranke obično promoviraju.

Ništa od ovog ne znači da želimo da političari određuju kamatne stope. Međutim ljudi koji o tim kamatama odlučuju trebaju odgovarati političarima na način koji danas nije praksa. Po tom načinu centralna bi banka trebala biti poput bilo koje regulatorne agencije. Primjerice, političari ne odlučuju koje će lijekove odobriti Agencija za hranu i lijekove. Pa ipak, ako prođe 5 godina bez odobravanja ijednog lijeka ili se odobri više lijekova koji uzrokuju bolest i smrt, nastupaju ozbiljni problemi.

Ukratko, riječ je jednostavno o vraćanju odgovornosti centralnih banaka za njihovo upravljanje ekonomijom. Dani u kojima se centralna banka ponaša kao crkva izvan dosega javnosti trebaju biti odbrojani.

Dean Baker
S engleskog preveo Bojan Nonković
Objavljeno u originalu 18. travnja 2011.

Vezani članci

  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 7. svibnja 2017. „Hugo Boss kolekcija 1934“, autor: Cengizhankilicoglu (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.
  • 13. travnja 2017. Prosvjedi u Srbiji, travanj 2017. (foto: MS) Vlast aktivno sprečava protestno jedinstvo Aktualni masovni prosvjedi diljem Republike Srbije predstavljaju kulminaciju višegodišnjeg nezadovoljstva stanovništva sustavnom devastacijom tekovina socijalne države, privatizacijom javnih poduzeća i upornim inzistiranjem političko-ekonomskih elita na uvođenju tzv. mjera štednje. Izravni povod izlasku naroda na ulice nedavni su rezultati predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio trenutni premijer Aleksandar Vučić. Kratki izvještaj i presjek situacije za nas je pripremio Marko Stričević, aktivni sudionik u prosvjedima i član organizacije Marks21.
  • 10. travnja 2017. Članovi političke platforme Ahora Madrid u Campo de Cebada, 19. travnja 2014. (izvor: Ahora Madrid @ Flickr prema Creative Commons licenci) Kako zaustaviti politički pomak udesno? Donosimo prijevod komentara u kojem Immanuel Wallerstein u širokim potezima naznačuje obrise globalne političko-ekonomske situacije u kojoj je, uslijed pada životnog standarda većine svjetskog stanovništva, uočljiv generalni politički pomak ka lijevoj, ali i desnoj radikalizaciji. Premda kratkoročni politički ciljevi radikalno lijevih stranaka ponekad uspijevaju umanjiti posljedice po najsiromašnije slojeve, jačanje lijeve pozicije i uspostava pravednijeg svjetskog sistema na dugi rok ipak zahtijevaju političko djelovanje drugačije vrste – izgradnju savezâ odozdo.
  • 10. travnja 2017. Tvornica staklenih proizvoda, 2. prosinca, 1960., Slovenska Bistrica (izvor: commons.wikimedia.org). Kako je počelo rušenje Jugoslavije? U novoj knjizi Vladimira Unkovskog-Korice, „The Economic Struggle for Power in Tito’s Yugoslavia. From World War II to Non-Alignment“, profesor Srednjoeuropskih i istočnoeuropskih studija na Školi za društvene i političke znanosti Sveučilišta u Glasgowu, začetke raspada socijalističke Jugoslavije smješta puno ranije od većine autora, analizirajući društveno-ekonomsku zbilju tijekom prvih dvaju desetljeća nakon oslobođenja zemlje pri kraju Drugog svjetskog rata. Radi se o pokušaju dekonstrukcije obmanjujućih popularnih predodžbi zasnovanih na ahistorijskom tumačenju događaja i procesa relevantnih za ovaj period. U nastavku pročitajte kratki prikaz navedene knjige.
  • 4. travnja 2017. Narodna čitaona ispred sarajevske Vijećnice (foto: LM) Bosna i Hercegovina: daleko, blizu, daleko Od 2013. godine u Bosni i Hercegovini sporadično se javljaju socijalni pokreti. Počevši od tadašnje „bebolucije“ preko februarskih protesta 2014. godine i prateće plenumske mobilizacije, do trenutno aktivnih kampanja za radnička prava, zajednička dobra i historijsko sjećanje, ti pokreti konstantno su stiješnjeni između gorućih pitanja kojima se neposredno bave i ostvarivanja trajnije prisutnosti u političkom polju. Međutim, pitanje njihove održivosti nije samo njihovo pitanje, već je i pitanje lijevih aktera u zemljama čije politike aktivno oblikuju bosanskohercegovačke političke prilike – prije svega u Hrvatskoj i Srbiji, a potom i u državama članicama Evropske unije.