Zajednička agrarna politika nejednakosti

U serijalu S onu stranu Schengena objavljenom u 302. broju Zareza svoje mjesto je našao tekst posvećen agrarnoj politici Europske unije, kao i ekonomskim mjerama koje zahvaćaju selo Istočne Evrope po ulasku u Uniju. Autor Mario Kikaš upozorava da se iza ponavljanih egida o modernizaciji sela te njegovom tehnološkom i održivom razvoju kriju, bez ustezanja – kolonizatorska rješenja, koja se prešućuju u medijskom diskurs.

Periodična (a opet višegodišnja) blokada cesta i prosvjedi hrvatskih poljoprivrednika te prošlotjedno ponovno dizanje ribara u lukama jadranskih gradova jasno upućuju na to da resor poljoprivrede i ribarstva nije zaobišao tranzicijski diktat provođenja strukturnih prilagodbi u procesu integracije u Evropsku uniju i samim tim Zajedničku poljoprivrednu politiku (Common Agricultural Policy) koja je jedna od starijih invencija “europskog projekta”, a cilj joj je bio stvaranje stabilnog tržišta hranom uz zadržavanje visokih poticaja seljacima (kao svojevrsnu kompenzaciju za smanjenje cijena). Međutim, širenje “europskog projekta” na bivše komunističke države značilo je i promjenu europske politike u svim sektorima pa i u onom agrarnom. Zapravo, nije se toliko radilo o prilagodbi europskih administrativnih i ekonomskih rješenja zemljama u procesu pristupanja koliko se radilo o stvaranju politike dvostrukih mjerila na jedinstvenom tržištu: dakle zadržavanju (dosada) stabilne politike visokih subvencija za stare zemlje članice (EU 15) i promjenu, tj. prilagodbu pa i značajno smanjenje subvencija za zemlje Nove Europe (u briselskom birokratskom pojmovniku: EU 12) u kojoj je u nekim zemljama primarni sektor pri ulasku u EU činio 30% zaposlenih što je bio slučaj s Rumunjskom (Bugarska 20%, Poljska 17%).

Vjera u koga i seljačka sloga?

Kad govorimo o Hrvatskoj, onda i pregovori u području poljoprivrede i ruralnog razvoja (poglavlje broj 11) nisu ništa manje zavijeni velom birokratske tajne od ostalih poglavlja, što je jedan od razloga neočekivano (za političke elite) male potpore naroda pristupanju ovoj, prije svega ekonomskoj, zajednici država. Međutim, poglavlje 11 jedno je od onih šest poglavlja koja još nisu zatvorena, a prema iskustvu postsocijalističkih zemalja koje su prošle ovaj proces, ispregovarano zasigurno neće biti u interesu malih proizvođača koji prema rješenjima u agrarnoj politici svoju budućnost moraju tražiti u diversifikaciji ekonomske aktivnosti ili proletarizacij koja se kod nas već događa kao posljedica masovne privatizacije PIK-ova, što hrvatska Vlada u dokumentima i analizama ovog sektora (prema EU) ističe kao najveće uspjehe u području industrije hrane (pa samim tim i poljoprivrede). Naravno, uspjeh se prije svega mjerio rastom proizvodnje s obzirom na ratne devedesete bez usporedbe s periodom prije novog društveno-ekonomskog ustroja u kojem su PIK-ovi bili uspješniji radni kolektivi. Naznake smjera agrarne politike u budućnosti postaju sve jasnije s obzirom na smanjenje državnih poticaja (koji se ne mogu tek tako zamijeniti pretpristupnim fondovima IPARD, a prije toga SAPARD) u ukupnom iznosu od malo više od milijardu kuna s obzirom da navedene subvencije nisu uvjetovane nacionalnim socijalnim i ekonomskim pokazateljima nego za svrhu, prije svega, imaju prilagodbu malih i srednjih gospodarstava uvjetima EU-a. To ne znači i zagovaranje trenutnog načina subvencioniranja poljoprivrede, koje je često kratkoročno i u politikantske svrhe, prije svega, održavanja relativno stabilne glasačke baze stranke koja se voli kititi apozicijama “zaštitnika” sela (HSS). Sličan princip održavanja tradicionalne glasačke baze vidljiv je i u najvećem agraru EU 15 – Francuskoj, gdje vladajuća degolistička UMP zajedno s manjim regionalnim seljačkim strankama “umiruje” ili preciznije – “potplaćuje” konzervativno glasačko tijelo francuskog sela. Visoka razina razvijenije petnaestorice, a to vidimo iz iskustva članica koje su u EU ušle 2004. i 2007., neće biti dosegnuta ni poticajima, a ni administrativnim rješenjima koji će proizaći iz pregovora s Europskom komisijom. U konačnici, riječ je o matrici kojoj svjedočimo i u drugim sektorima: prilagodba bez uzimanja u obzir pojedinačnih socijalnih i ekonomskih specifičnosti zemalja pristupnica. Iza ponavljanih egida o modernizaciji, tehnološkom i održivom razvoju kriju se, bez ustezanja – kolonizatorska rješenja, koja se prešućuju u medijskom diskursu jer je lakše provariti narativ o tobožnjem progresu i ruralnom razvoju, nego se upustiti u analizu stanja i neuravnotežene politike EU-a koja produbljuje razlike između novih i starih članica, a i proizvođača unutar njih. Masovne reakcije seljaka i ribara, samo su početak borbe protiv jedinstvenog tržišta na koje seljak iz Danske i onaj iz Rumunjske ulaze s drugačijih startnih pozicija. Drugim riječima, jedinstveno tržište ne podrazumijeva jednakost. Posljedice takvog “jedinstvenog tržišta s različitim startnim pozicijama” jasne su i iz Izvješća EU-a o ruralnom razvoju prema kojem se u novim zemljama članicama (npr. Poljska i Litva) značajnije smanjuje broj zaposlenih u ovom sektoru.

Ruralni (i globalni) razvoj za velike igrače

Najveći dio proračuna EU-a (oko 40% s tendencijom smanjenja) se izdvaja za Zajedničku poljoprivrednu politiku, tj. za poticaje (što izravne što proizvodne) i provedbu politike, ili preciznije: projekta ruralnog razvoja. Distribucijski učinak ZPP-a je takav da veliki proizvođači (što uključuje i velike prehrambene korporacije) ubiru najviše novca dok srednjima i malim proizvođačima ostaju mrvice. Socijalna dimenzija, dakle, nikad nije bila bitan element u ovakvoj politici. U Hrvatskoj veliki proizvođači nisu čekali ulazak u EU da bi pokušali zahvatiti iznose iz pretpristupnih fondova. Još u veljači prošle godine Hrvatska udruga poslodavaca je tražila od Ministarstva poljoprivrede da izmijeni politiku plasiranja sredstava iz IPARD-a koja su dotad bila rezervirana samo za male i srednje proizvođače i to odlukom Europske komisije. Ministarstvo poljoprivrede prihvatilo je ovu “sugestiju” i poslalo odluku na odobrenje u Bruxelles. Ako su domaći tržišni igrači odlučili već u ranoj fazi strukturnih prilagodbi drsko tražiti od države pristup sredstvima koja nisu namijenjena prehrambenoj industriji nego seoskim gospodarstvima (i to ne svima nego onima koji ispunjavaju vrlo stroge uvjete EU-a), onda je jasno kamo će ovakva državna politika i bez europskih nametanja tržišnih principa, dovesti. Najveća (prehrambena) korporacija u državi, neovisno o europskim fondovima, i danas uzima najveći dio proračunskog kolača za poticaje u poljoprivredi – tako su brojni PIK-ovi, sada u vlasništvu Todorićeva Agrokora, u 2007. od države dobili 108 milijuna kuna poticaja. Ministarstvo poljoprivrede na svom europskom putu se ponaša kao uzoran štreber koji gradivo uči unaprijed što bi nam trebalo, valjda, olakšati porodiljne muke izlaska na jedinstveno tržište. Domaći provoditelji europskih politika revno prate izjave europskih povjerenika i odluke koje vode dodatnoj deregulaciji i promicanju konkurentnosti. Baš na tim principima se gradi i tzv. politika ruralnog razvoja na koju bi se prema dugoročnim proračunskim procjenama Povjerenstva za poljoprivredu i ruralni razvoj EU-a trebala oslanjati daljnja proračunska izdvajanja za ZPP. Drugim riječima, dogodit će se smanjenje izravnih poticaja i provoditi politika koja za deklarativan cilj ima stvaranje održivih seoskih zajednica s kompetitivnim i diverzificiranim gospodarstvima koja će držati do zaštite okoliša. Takva projekcija budućnosti seoske zajednice u Europi bazirana je na ideji stvaranja malobrojnih seoskih poljoprivrednih kućanstva koja će po mogućnosti biti i turističke atrakcije jer u idealnim seoskim zajednicama Europe budućnosti seljak ne može biti samo seljak, već i menadžer i uslužni djelatnik. Naravno, realno stanje bitno je drugačije od navedenog i to ne samo u već spomenutom odnosu Istoka i Zapada Europe, nego i unutar samih članica. Politika neuravnoteženosti i nejednakosti u izdvajanju poticaja kao i logika maksimizacije profita (korporacija i velikih obiteljskih gospodarstava) vodi pauperizaciji sela. Umjesto da ih se zaštiti od jače konkurencije, mali se proizvođači ostavljaju tržištu. Ovakvu logiku europske agrarne politike valja, stoga, staviti u kontekst katastrofalnih neoliberalnih rješenja u prehrambenom sektoru. Zajedno sa SAD-om i Japanom, EU je svojom protekcionističkom politikom i istovremenim zagovorom liberalizacije tržišta hrane u zemljama Trećeg svijeta dovela do sada sve učestalijih nestašica i poskupljenja hrane te propasti lokalne poljoprivrede u pojedinim dijelovima svijeta (npr. Africi). Riječ je o pri- mjeni vrlo slične logike kao one koja se implementira na unutarnje odnose novih i starih članica EU-a: visoke subvencije vlastitim proizvođačima i zagovaranje liberalizacije tržišta tehnološki nerazvijenijih gospodarstava u kojima većina stanovništva radi u primarnom sektoru što je u konačnici dovelo do stvaranja nekolicine velikih moderniziranih farmera i eliminacije nekompetitivnih malih proizvođača. Globalna slika sektora proizvodnje hrane je dihotomija između dominantnog Sjevera i marginaliziranog Juga (kako primjećuje ekonomist Samir Amin) – riječ je o nejednakosti većoj nego u drugim privrednim sektorima. U oba slučaja – odnosa prema Trećem svijetu i prema novim članicama – europska politika se postavila odveć ignorantski ne uzimajući u obzir strukturne, geografske i historijske razlike i činjenicu da zemlje Trećeg svijeta nisu imale europski gospodarski model i razvoj kroz stoljeće i pol, kao ni specifičnosti postsocijalističkih zemalja koje su se pokušale zatomiti naglom tranzicijskom privatizacijom i liberalizacijom što je propagirala i europska parlamentarna desnica i trećeputaška ljevica, uz provedbu vlastitih nacionalnih korporacijskih perjanica.

Subvencija nije regulacija

Bez obzira na poticaje proizvođačima, kao što vidimo, europski agrarni sektor je sve samo ne reguliran. Riječ je o poticajima koji su jasno raspoređeni po principu produktivnosti pri čemu se socijalna dimenzija i činjenica da ovakav sustav poticaja (koji će u budućnosti biti dodatno unakažen) vodi uništenju većine poljoprivrednih proizvođača i koncentraciji profita u prehrambenim korporacijama i malobrojnim poljoprivrednim kućanstvima, nisu uzeti u obzir. Prateći najnovije dokumente i projekcije, kao i izjave povjerenika za poljoprivredu i ruralni razvoj Daciana Ciolosa (čija je zemlja – Rumunjska – vjerojatno najpogođenija ovakvim “strukturnim rješenjima”) unapređenje ZPP-a bi trebalo voditi stvaranju uvjeta za ravnopravno natjecanje proizvođača iz budućih zemalja članica na jedinstvenom europskom tržištu (dakle provođenje iste, ako ne i gore politike prema sadašnjim državama kandidatima) te izgradnja triju “stupova” politike ruralnog razvoja: kompetitivnost, diversifikacija i zaštita okoliša. Uvažavajući zaštitu okoliša kao bitan politički doseg, teško je vidjeti društveni progres u zelenim i relativno praznim krajobrazima u kojima će malobrojni uživati u blagodatima i ponudama ruralnog turizmu. Možemo bez puno ustezanja ustanoviti da će hrvatski poljoprivrednici biti, doslovno, progutani pri izlasku na europsko jedinstveno tržište, a tome svjedoči današnje stanje na, npr. mađarskim selima i tržištu hrane koje su preplavili proizvođači i proizvodi iz Zapadne Europe onemogućivši domaćim proizvođačima ne samo ravnopravnu tržišnu utakmicu na jedinstvenom europskom tržištu, nego i u domaćim okvirima. Spomenuti nemiri i prosvjedi naših seljaka tek su početak jedinstvene bune protiv jedinstvenog tržišta i mjera deregulacije i liberalizacije. Jedino pitanje koje ostaje otvorenim u kontekstu stalnog odugovlačenja ulaska u tzv. “zajednicu europskih naroda”: u kojem će se trenutku ovog procesa artikulirati otpor naših radnika i seljaka na način da će odigrati historijsku ulogu za budućnost ovog društva i moguće okončavanje budućnosti ovakve “zajednice europskih naroda”.

Mario Kikaš

Tekst je objavljen kao dio temata o EU S onu stranu Schengena u Zarezu br. 302

Vezani članci

  • 12. svibnja 2025. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju peti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2025. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 6. lipnja 2025. Vidimo se!
  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve