Izjave za medije (8. lipnja 2011.)

U nastavku pročitajte priopćenje inicijative Akademska solidarnost, priopćenje za javnost Instituta za etnologiju i folkloristiku u povodu završnog nacrta Prijedloga Zakona o znanstvenoj djelatnosti i mišljenje Instituta za povijest umjetnosti o Nacrtu prijedloga Zakona o znanstvenoj djelatnosti sa konferencije za medije održane 8. lipnja 2011. povodom sjednice Vlade 2. lipnja i sjednice Senata Sveučilišta u Zagrebu 3. lipnja.

Priopćenje inicijative Akademska solidarnost (Zagreb, 8. lipnja 2011.)

Nakon priopćenja Vlade RH s radnog sastanka predsjednice Vlade Jadranke Kosor kojemu su nazočili birani članovi akademske zajednice, koalicijski i socijalni partneri sazvani kako bi se nesuglasna mišljenja utopila u zbor poslušničke vojske ministra Radovana Fuchsa, očito je da i u samim redovima HDZ-a ne postoji nikakav konsenzus o sudbini prijedloga zakona o znanstvenoj djelatnosti, visokom obrazovanju i sveučilištu. Kako bi se osiguralo izopćenje rektora zagrebačkog sveučilišta, predstavnika HAZU i prkosnijih koalicijskih partnera, organizira se ponovno proceduralno problematična audijencija u kojoj će vladar milosrdno saslušati zavađene strane i mudrom presudom okončati mučni martirij ministra Fuchsa, popločan neprekidnim vrludanjima i odugovlačenjima jedine ispravne odluke – odbacivanja nacrta ovih zakona.

U toj se opsjeni vladarske brige može prepoznati kontinuitet nedemokratskog procesa koji je od početka svojstven izradi zakonskih prijedloga: skrivanje nacrta, skrivanje imena članova prvotnih radnih skupina za izradu zakona, diskrecijsko imenovanje članova tzv. prosudbenih povjerenstava, javna rasprava u ozračju vremenskog i inog pritiska – uz povremena isključenja javnosti. Kao kruna svega, sustavno se stvara neprobojni medijski zid, ispunjen obmanama o pravom karakteru ovih zakona i montiranim difamacijama svih njihovih anglo-američki nestandardiziranih protivnika kao internacionalno neproduktivnih lijenčina.

Poručuje nam se: zakoni će ići, valjda i bagerima i tenkovima ako bude trebalo, i to isti dan kada se najavljuje ustoličenje praznika u čast žrtvama totalitarnih režima.

Uostalom, i ovo Vladino priopćenje svojim prividom razumnog dogovora možda pripada lepezi lažnih vijesti o navodnoj potpori zakonima niza akademskih institucija. Ta, promptno demantirana priopćenja, i danas se nalaze na internetskim stranicama MZOŠ-a. Demantije, dakako, isto ministarstvo na svojim stranicama nije objavilo, nego sada fingira ustupke velikodušno dopuštajući da se u završnom mjesecu pred najavljeni ulazak zakona u saborsku proceduru usporedna radna skupina poigra donošenjem strategije znanosti i visokog obrazovanja, koja je izradi zakona morala prethoditi. S protuustavnošću i komercijalizacijom, međutim, ne može biti kompromisa, kakav se medijskim izvješćima sugerira.

Premijerka opet pokazuje svoju navodnu neinformiranost, očito zadovoljna što će joj se ključnom i izgleda neosporivom točkom zakona – trogodišnjim programskim ugovorima koji akademske institucije izlažu tržišnoj bitci za kompenzaciju sredstava uskraćenih državnim proračunom – pružiti još jedna prilika za proklamiranu štednju. Ovako dakle izgleda naša buduća autonomija: kao tijesna suradnja vlasti i znanstvenih menadžera u planskoj ekonomiji kojom će se uz banke, hotele, tvornice, obalu, šume i vode rasprodati i obrazovanje i znanost kao javna dobra u koja su hrvatski građani ugradili desetljeća svojeg rada. Neposredno nakon rasapa zdravstva, pokušava se legalizirati i devastacija visokog obrazovanja i znanosti, a sve kako bi se protuustavnim zakonima okončao i posljednji san o očuvanju dobara od nacionalnog interesa. Akademska solidarnost od toga sna neće odustati, te stoga još jednom podsjeća da će akademski radnici stupiti u štrajk uputi li Vlada, kako se njezinim priopćenjem najavljuje, nacrte zakona u saborsku proceduru.

Priopćenje za javnost Instituta za etnologiju i folkloristiku u povodu završnog nacrta Prijedloga Zakona o znanstvenoj djelatnosti

Primjedbe iz višednevne rasprave zaposlenika Instituta za etnologiju i folkloristiku
zaključene 4. svibnja 2011. godine

Kao javni humanistički institut sa 60-godišnjom tradicijom istraživanja hrvatske kulture, smatramo svojom dužnošću obavijestiti akademsku zajednicu i cjelokupnu javnost da je završni nacrt prijedloga Zakona o znanstvenoj djelatnosti u cijelosti neprihvatljiv. Iz teksta Objašnjenja (link) izdvajamo glavne primjedbe na Nacrt:

a) Trogodišnje programsko financiranje javnih instituta temeljeno na “nacionalnim prioritetnim područjima znanstvenih istraživanja” nije primjereno institucijama čiji je razlog postojanja i djelokrug istraživanja odavno poznat, priznat i potreban. Tekst i predtekst ovog prijedloga Zakona sugerira ne samo da humanističke znanosti neće biti nacionalni prioritet, već da će se tretirati kao “posebnosti” izvan temeljnih, primijenjenih i razvojnih znanstvenih istraživanja.

b) Strategija kojom se definiraju nacionalni znanstveni prioriteti ovisi o usklađivanju interesa članova Nacionalnog vijeća za znanost i tehnologiju, među kojima i ministra zaduženog za gospodarstvo, resornog ministra i predstavnika Nacionalnog vijeća za konkurentnost. Članovi ovog Vijeća, izuzev predsjednika, uopće ne moraju biti aktivni znanstvenici. Ustrojem i ovlastima Nacionalnog vijeća za znanost i tehnologiju dokida se, dakle, Ustavom zajamčena sloboda znanstvenog rada, koja je preduvjet same znanosti.

c) Nerazrađeni, netransparentni i utjecaju izvršne vlasti podložni kriteriji za kategorizaciju javnih instituta potiču hijerarhizaciju i fragmentaciju akademske zajednice, kao i izumiranje pojedinih znanstvenih područja i disciplina, a sve u skladu s trenutnom negativnom europskom praksom.

d) Ukidanjem matičnih odbora i područnih vijeća, koja su jamčila ujednačeno vrednovanje znanstvenog rada i znanstvenih zvanja, kriteriji napredovanja se ovim prijedlogom Zakona prepuštaju ravnateljima i općim aktima znanstvene institucije, a znanstvena se zajednica razjedinjuje te se otežava unutarnja mobilnost i suradnja.
e) Drastično se smanjuju ovlasti i ingerencija znanstvenog vijeća, a ravnatelju i upravnom vijeću, tijelima pod izravnim nadzorom Ministarstva, daju se gotovo apsolutističke ovlasti.

f) Uvođenjem neznanstvenih (komercijalnih, inovativnih, kompetitivnih) prioriteta potiče se osnivanje privatnih znanstvenih instituta usmjerenih na trenutna strateška istraživanja i zaradu, ustrojenih doslovce prema načelima trgovačkih društava, ali financiranih i iz javnih izvora.

g) Za sva se znanstvena područja uvodi mjerenje „znanstvene izvrsnosti“ i produktivnosti na način primjeren prirodnim i tehničkim znanostima, a humanističke ciljeve znanstvenog rada i istraživanja podvrgava se korporativnoj vještini “upravljanja ljudskim resursima” i “tržišnim sposobnostima” pojedinaca. “Upravljanje ljudskim resursima” će se temeljiti na općim aktima uvjetovanim programskim ugovorima ili drugim mehanizmima pod izravnim utjecajem izvršne vlasti.

Na temelju pomne analize završnog nacrta prijedloga Zakona o znanstvenoj djelatnosti koja slijedi u prilogu, smatramo da je ovaj Nacrt neprihvatljiv te će, ukoliko se prihvati, javni, a posebice humanistički instituti, biti podvrgnuti daljnjoj marginalizaciji, ukidanju ili služenju nedorečenim, nekritičkim i kratkoročnim političkim ciljevima te interesu kapitala.

Kao zaposlenici javnog znanstvenog instituta svoju smo elaboraciju usmjerili na spomenuti Nacrt, ali u potpunosti podržavamo očitovanje Fakultetskog vijeća Pravnog fakulteta u Zagrebu od 27. travnja 2011., usredotočeno na prijedloge zakona o sveučilištu i visokom obrazovanju. U skladu s time zahtijevamo potpuno odbacivanje svih triju predloženih zakona: Zakona o sveučilištu, Zakona o visokom obrazovanju i Zakona o znanstvenoj djelatnosti.

Mišljenje Instituta za povijest umjetnosti o Nacrtu prijedloga Zakona o znanstvenoj djelatnosti

Iz izjave dr. sc. Sandre Križić Roban, više znanstvene suradnice Instituta za povijest umjetnosti, s konferencije za medije održane 8. 6. 2011. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu:

Okolnosti u kojima su se našli brojni pojedinci koji samostalnim ili zajedničkim radom participiraju u znanosti i visokom obrazovanju, složene su i za veliku većinu neprihvatljive. Ovom prigodom osvrnut ću se na zadnje događaje oko prijedloga nacrta zakona o znanstvenoj djelatnosti za koji se očekivao konsenzus znanstvene zajednice, a do kojeg ipak nije došlo.

Činjenica da na sastanku u Vladi nisu bili djelatnici instituta humanističkih znanosti mnogo govori o situaciji u kojoj se nalazimo. Raslojavanje znanstvenika, nepovjerenje i nerazumijevanje samo su neke od posljedica višemjesečnih aktivnosti vezanih uz forsiranje prijedloga nacrta zakona. Kako se čini – barem iz pozicije povijesti umjetnosti, humanističke znanosti smještene su među one druge, evidentno manje važne, među sudionike s kojima nema potrebe razgovarati.

Odgojeni smo da se odgovorno odnosimo prema nacionalnoj umjetničkoj baštini s čijom se devastacijom svakodnevno susrećemo. Nikog ne treba čuditi naša opreznost i nepovjerenje kad se spominje privatizacija i komercijalizacija znanstvenih instituta i znanstvenih istraživanja. Dovoljno je prisjetiti se kako pojedini komercijalni poslovi, koje smo prisiljeni tražiti kako bismo mogli financirati one naše aktivnosti za koje više nema dovoljno sredstava zbog premalog budžeta za znanost, završavaju raskidom ugovora kad se radi o investitorima naviklima da rezultati istraživanja idu samo u njihovu korist. Devastacije kojima svakodnevno svjedočimo izravno ovise o odlukama poduzetnika, koji su dio potenciranog i priželjkivanog konteksta komercijalnih poslova i tržišta; najčešće se radi o pojedincima i postupcima koji su daleko od humanih načela kojima treba težiti. Također, “tržišna orijentacija” i predložena reforma sustava upravljanja institutima, kojima se nastoji prije svega osigurati snažan utjecaj izvršne vlasti na znanstvene ustanove, a pod krilaticom približavanja europskoj praksi interese kapitala pretpostavlja humanističkim vrijednostima ugrađenim u sadašnji ustroj znanstvene zajednice u Hrvatskoj, radikalno bi transformirale sve naše institute. Ne bez razloga upozoravamo da bi posljedice za institute humanističkih i društvenih znanosti bile najteže.

Ne osporavamo potrebu za promjenom, niti smatramo da je moguće trajno zadržati stanje s kojim mnogi nisu zadovoljni. Isto tako ne pristajemo da nas se smještava među one sudionike znanstvene zajednice koji ne žele prihvatiti odgovornost, a što se moglo čuti kao kritiku na naš račun ukoliko odbijemo predloženi nacrt. Smatramo da je, prije nego što se krene u ovako opsežne procese, potrebno analizirati postojeću situaciju, odrediti ciljeve kao i nacionalnu strategiju razvoja znanosti i obrazovanja. U svemu tome osobito mjesto treba zauzeti strategija djelovanja i razvitka kreativnih industrija. Naime, stječe se dojam da se razvoj znanosti primarno vidi kroz optiku prirodnih, tehničkih i biomedicinskih područja istraživanja, pa nije bespredmetno upozoriti kako se u mnogim razvijenim državama najuočljivije povećanje bruto društvenog proizvoda događa upravo u području kreativnih industrija. Ukoliko su nam očekivani parametri razvoja podaci iz Europske unije, tada nije logično očekivati da će se znanosti poput povijesti umjetnosti, na primjer, moći podvesti pod zamišljenu projekciju linearnog razvoja, kao što je to moguće u sferi onih djelatnosti koje su izravno u sferi gospodarstva.

Kriterij znanstvenih prioriteta, na način kako je definiran u Nacrtu prijedloga zakona o znanstvenoj djelatnosti, ne može zaživjeti u mnogim znanstvenim područjima, a sudionike s humanističkih područja stavlja u neravnopravan položaj. Spomenimo da nacrt prijedloga zakona o znanstvenoj djelatnosti započinje s nekoliko tablica u kojima su predočeni različiti podaci, a indikativna je ona u kojoj se donose podaci o znanstvenoj produktivnosti javnih znanstvenih instituta u Hrvatskoj. U njoj se pokazuju značajne razlike između statistički obrađenih postignuća prirodoslovnih, biomedicinskih, tehničkih, društvenih i humanističkih znanosti. Svođenje znanstvenog rada i produktivnosti znanstvenika na citiranost ili objavljivanje u CC časopisima pridonosi međusobnom nerazumijevanju znanstvenika i svjedoči o nerazumijevanju prirode humanističkih znanosti posvećenih problematici umjetnosti i kulture. CC i WOS nisu referentne baze za humanističke znanosti. Postignuća znanstvenika u humanističkim područjima mjere se i procjenjuju drugim mehanizmima, knjigama i najčešže dvostruko recenziranim članicima u znanstvenim časopisima iz naših područja, o čemu javnost, ali i mnogi znanstvenici iz drugih područja istraživanja, donose paušalne i često krive zaključke. Ovi su podaci, osim toga, iskorišteni u medijima, gdje novinari problematiku citatnih baza razlažu kao da izvještavaju o temama koji sa znanošću nemaju nikakve veze, dodatno pridonoseći raskolu u znanstvenoj zajednici ali i negativnoj percepciji našeg rada koji se financira novcem poreznih obveznika.

Iz perspektive nacrta prijedloga zakona o znanstvenoj djelatnosti zalaganje za prepoznavanje i očuvanje specifičnosti nacionalne kulture i umjetnosti, za njihovu valorizaciju i prezentaciju te funkcionalizaciju u kontekstu očuvanja nacionalnoga identiteta, obična je floskula, budući da se njime ugrožavaju vitalni interesi ne samo središnjih znanstvenih institucija koje proizvode znanja neophodna za ispunjavanje takve zadaće, već i čitav kompleks humanističkih znanosti, iznimno važan za samobitnost malih kulturnih zajednica poput naše.

Cilj budućeg zakona o znanstvenoj djelatnosti ne može biti “osiguravanje uvjeta za komercijalizaciju novih proizvoda”, jer znanje i znanstvena istraživanja ne mogu se smatrati robom. Prijedlog Zakona reducira slobodu znanstvenog istraživanja favorizirajući orijentaciju znanstvenih istraživanja prema potrebama (i željama) gospodarskog sektora. Napredovanje postojećeg znanstvenog kadra ograničava se i usporava, a istodobno se potiče uvođenje novih kriterija u sustav napredovanja znanstvenika, stimulira uključivanje znanstvenika iz privatnog sektora “u nastavne i istraživačke programe javnih znanstvenih i obrazovnih institucija”, te se teži “okrupnjavanju znanstvenog potencijala” po uzoru na Europsku uniju koje nesumnjivo vodi preraspodjeli kapaciteta i otpuštanju “viška” znanstvenika.

Kompetitivnost i konkurentnost kao svojevrsni ključni termini u humanističkim znanostima ne mogu zamijeniti humane principe odnosa zasnovanih na suradnji, međusobnom interesu i uvažavanju tuđeg rada, razmjeni stečenih znanja i informacija. Umjetničko područje primarno je područje slobode; istodobno se radi o znanosti i području visokog obrazovanja u umjetničkim djelatnostima koje moraju društveno odgovorno raspolagati javnim prostorom i javnim dobrom – svim kreativnim aspektima stvaralaštva. U predloženom nacrtu prijedloga zakona ne nalazimo uporišta za ova naša očekivanja.