Njemačka i dužnička kriza u eurozoni: lekcije iz povijesti

Hugo Radice je politički ekonomist koji se bavi multinacionalnim korporacijama i razvojem, marksističkom teorijom i Istočnom i Srednjom Europom. Trenutno radi na School of Politics and International Studies na Sveučilištu u Leedsu.

Države eurozone odlučile su da bi gubitke u privatnom sektoru trebala preuzeti država, a krajnji bi teret otplate trebao pasti na leđa poreznih obveznika zemalja u deficitu. Oni će najprije pretrpjeti krizu, a potom godine mjera štednje.

— Martin Wolf, „The eurozone after Strauss-Kahn“ („Eurozona poslije Strauss-Kahna“), Financial Times, 18. svibnja, 2011.

Njemačka i dalje s tvrdoglavom upornošću stavlja prioritet na spašavanje njemačkih banaka koje su nemarno posuđivale novac bankama i vladama država u periferiji eurozone, umjesto na dobrobit milijuna radnika u tzv. „zemljama u deficitu“. Kako novinari koji se bave područjem ekonomije sada ističu, tržišta obveznicā grčke, irske i portugalske vlade te kreditnih derivativa koji su se koristili kao osiguranje već pokazuju da tvrdoglavost Njemačke nema nikakav kredibilitet. Kratkoročno gledano, nametanje otplate dugova kroz gruba rezanja javnih rashoda imaju upravo onakve posljedice kakve predviđa kejnzijanska ekonomija: smanjenje broja zaposlenih i prihodā u javnom sektoru dovodi do povećanja deficita javnog sektora, dok prihodi od poreza (na dohodak i potrošnju) padaju, a izdaci države za socijalnu skrb rastu. Srednjeročno gledano, daljnje mjere štednje onemogućuju ulaganja, javna i privatna, koja su nužna ako zadužene zemlje žele popraviti međunarodnu konkurentnost. Prije ili kasnije državni će ulagači u obveznice biti prisiljeni prihvatiti gubitke, što znači da će na kraju isto morati učiniti banke diljem Europe.


Strategije izlaska?


Tekuće debate fokusirane su na pronalazak izlaza iz ove dileme. Prema podacima Martina Wolfa, zasnovanima na podacima MMF-a, njemačkim bankama, koje su posuđivale izvan države, banke i vlade Portugala, Irske, Grčke i Španjolske trenutno duguju više od 150% njihova ukupnog dioničkog kapitala. Francuske su banke na drugom mjestu s nešto manje od 100% izloženog kapitala, banke u ostatku eurozone izložene su s oko 50%, a britanske banke s otprilike 45%. Poredak odražava odnose ovih zemalja u okvirima trgovine i fiskalne ravnoteže: zajedno s ostatkom eurozone i svijeta Njemačka je istaknuta po trajnom trgovinskom višku te visokim kamatama domaće štednje.

Njemačka kancelarka Angela Merkel nalazi se pred velikom dilemom: njemačke su banke posuđivale novac izvan države upravo zato što nisu mogle nametnuti visoke kamate rastrošnom sektoru kućanstava, što su učinile britanske banke; budući da nisu imale mrežu podružnica ni potrebno znanje da posuđuju izravno domaćem sektoru i tvrtkama na perifieriji eurozone, bile su sretne kada su uvidjele da su vlade i lokalne banke i više nego voljne posuđivati od njih. Štoviše, koristeći te zajmove za kupovinu obveznica koje su izdale njihove vlastite vlade, lokalne su banke često lako zarađivale novac.

Što možemo naučiti iz ekonomske i financijske povijesti, a što bi moglo pomoći gđi Merkel i bankarima država eurozone u ovo vrijeme nevolje? Očiti početak mogla bi biti kriza državnog duga koja je 1980-ih pogodila Treći svijet, a posebno Latinsku Ameriku. Mogao bi ih savjetovati Angel Gurría, glavni tajnik OECD-a (Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj) i veliki pobornik programa štednje u Velikoj Britaniji za vrijeme ministra financija Georgea Osbornea, budući da je bio dio grupe meksičkih dužnosnika koji su pregovarali o rješavanju meksičkog duga za vrijeme krize 1982. godine. Pod prijetnjom da će korištenje moratorija na meksički dug dovesti do kolapsa međunarodnog financijskog sustava ako se obveze ne budu ispunjavale, središnje banke New Yorka, Londona i Tokija, kao i MMF te države-vjerovnici bogate naftom poput Saudijske Arabije nagovoreni su na ono što se sada obično naziva haircut (razlika između tržišne vrijednosti vrijednosnog papira i vrijednosti njegovog pokrića, op. prev.).


Dug koji se ne može otplatiti


Naravno, savjetnici gđe Merkel te posebno Europska centralna banka odgovorit će da eurozona 2011. godine nije Treći svijet 1982. Međutim dug koji se ne može otplatiti je dug koji se ne može otplatiti, bez obzira na vrijeme i mjesto. Klasičan je primjer da dugove koji se ne mogu otplatiti, bili oni privatni ili javni, država može nacionalizirati nametanjem poreznog tereta na građane: upravo je to razlog zašto se u normalnim vremenima na vladin dug gleda kao na najmanje rizičan. No bez obzira na to koliko smo pokušali ignorirati tu činjenicu, otkad je pušten u optjecaj, znali smo da euro bez jedinstvene fiskalne vlasti i ujedinjenog budžeta ne može funkcionirati kao tipična valuta. Možda se ovim može objasniti nespremnost monetarnih vlasti diljem svijeta da euru dodijele ulogu prave alternative dolaru kao valute za devizne rezerve, iako bi ova pretpostavka značila da ih smatramo inteligentnijima nego što su to pokazali u proteklih dvadeset godina obilježenih ciklusima rasta i pada. Štoviše, da smo pomnije pregledali javne financije određenih saveznih država, posebno SAD-a i Njemačke, pa i Meksika i Nigerije, možda bismo shvatili kako difuzija političke vlasti u fiskalnim pitanjima može ozbiljno potkopati klasične primjere.

U svakom slučaju, ako primijenimo staru izreku „slijedi novac“ – a u ovom slučaju to je od onih kojima se posuđuje do onih koji posuđuju i zatim do krajnjeg ishodišta u obliku raznih štediša – možemo vidjeti koliko je to frustrirajuće za njemačke visoke financije. Unutar novonastale eurozone ovo je moglo značiti samo jedno: velike trgovačke deficite najmanje konkurentnih zemalja članica uz priljev kapitala iz Njemačke i ostatka bogatog sjevera Europe.

Kao što je Kina podržala potražnju SAD-a kupovinom obveznica iz državne riznice SAD-a, tako je Njemačka podržala potražnju država europeriferije spremnošću vlastitih banaka da otkupe dugove njihovih vlada i banaka. Ali postoji značajna razlika: dolar je vodeća devizna i trgovinska valuta na svijetu (iznad 60% kada se usporedi s otprilike 25% za euro), te zato američke monetarne vlasti imaju privilegiju senjoraže (profit od razlike tiskanja novca i vrijednosti toga novca, op. prev.): drugim riječima, tržište će novca apsorbirati otprilike onoliko dolara koliko je odabrano za optjecaj. Doista je paradoksalno da svjetski investitori u nevolji traže sigurnost u dolaru, a takvo ponašanje čopora potvrđuje jedinstvenu privilegiranu poziciju dolara. Jedino o čemu se Sustav federalnih rezervi (Federal Reserve District) treba brinuti jest protivljenje kongresnika koji su neodlučni po pitanju smjera monetarne politike, dok Europska centralna banka mora ne samo uvjeriti tržišta da zna što radi već i natjerati 17 vlada eurozone da se slože. Ovo su dakle snažni razlozi za institucionalnu inerciju i neodlučnost.

Što god da se dogodi u sljedećih nekoliko mjesci, čini se sve jasnijim da nametanje potpune oplate duga Grčkoj, Portugalu i Irskoj neće uspjeti. Međutim ono može poslužiti kako bi se naglasila lekcija iz povijesti – ono što se dogodilo još prije slučaja s Meksikom 1980-ih, a vrlo je ironično da tada zadužena zemlja nije bio Portugal, Grčka ili Irska, već Njemačka. Kada su saveznici nametnuli nemogući teret ratne reparacije Njemačkoj u Veraillesu 1919. godine, ishod je bio katastrofalan, kao što je mladi Keynes upozorio u svom poznatom pamfletu Ekonomske posljedice mira (The Economic Consequences of the Peace). Mnogi povjesničari smatraju da je upravo nametanje mjera štednje omogućilo ekonomske i društvene uvjete koji su doveli do Hitlerova uspona. Štoviše, upravo je razumijevanje pogubnosti tih mjera štednje natjeralo SAD da poslije 1945. promijeni politiku te u obliku Marshallova plana omogući ekonomsku rekonstrukciju Njemačke i cijele Zapadne Europe. Politička i financijska elita Njemačke zasigurno danas dovoljno poznaje povijest vlastite zemlje da shvati kako mjere štednje nisu odgovor.

Hugo Radice
S engleskog prevela Matea Grgurinović
Objavljeno u originalu u Social Europe Journalu 19. svibnja 2011.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve