Njemačka i dužnička kriza u eurozoni: lekcije iz povijesti

Hugo Radice je politički ekonomist koji se bavi multinacionalnim korporacijama i razvojem, marksističkom teorijom i Istočnom i Srednjom Europom. Trenutno radi na School of Politics and International Studies na Sveučilištu u Leedsu.

Države eurozone odlučile su da bi gubitke u privatnom sektoru trebala preuzeti država, a krajnji bi teret otplate trebao pasti na leđa poreznih obveznika zemalja u deficitu. Oni će najprije pretrpjeti krizu, a potom godine mjera štednje.

— Martin Wolf, „The eurozone after Strauss-Kahn“ („Eurozona poslije Strauss-Kahna“), Financial Times, 18. svibnja, 2011.

Njemačka i dalje s tvrdoglavom upornošću stavlja prioritet na spašavanje njemačkih banaka koje su nemarno posuđivale novac bankama i vladama država u periferiji eurozone, umjesto na dobrobit milijuna radnika u tzv. „zemljama u deficitu“. Kako novinari koji se bave područjem ekonomije sada ističu, tržišta obveznicā grčke, irske i portugalske vlade te kreditnih derivativa koji su se koristili kao osiguranje već pokazuju da tvrdoglavost Njemačke nema nikakav kredibilitet. Kratkoročno gledano, nametanje otplate dugova kroz gruba rezanja javnih rashoda imaju upravo onakve posljedice kakve predviđa kejnzijanska ekonomija: smanjenje broja zaposlenih i prihodā u javnom sektoru dovodi do povećanja deficita javnog sektora, dok prihodi od poreza (na dohodak i potrošnju) padaju, a izdaci države za socijalnu skrb rastu. Srednjeročno gledano, daljnje mjere štednje onemogućuju ulaganja, javna i privatna, koja su nužna ako zadužene zemlje žele popraviti međunarodnu konkurentnost. Prije ili kasnije državni će ulagači u obveznice biti prisiljeni prihvatiti gubitke, što znači da će na kraju isto morati učiniti banke diljem Europe.


Strategije izlaska?


Tekuće debate fokusirane su na pronalazak izlaza iz ove dileme. Prema podacima Martina Wolfa, zasnovanima na podacima MMF-a, njemačkim bankama, koje su posuđivale izvan države, banke i vlade Portugala, Irske, Grčke i Španjolske trenutno duguju više od 150% njihova ukupnog dioničkog kapitala. Francuske su banke na drugom mjestu s nešto manje od 100% izloženog kapitala, banke u ostatku eurozone izložene su s oko 50%, a britanske banke s otprilike 45%. Poredak odražava odnose ovih zemalja u okvirima trgovine i fiskalne ravnoteže: zajedno s ostatkom eurozone i svijeta Njemačka je istaknuta po trajnom trgovinskom višku te visokim kamatama domaće štednje.

Njemačka kancelarka Angela Merkel nalazi se pred velikom dilemom: njemačke su banke posuđivale novac izvan države upravo zato što nisu mogle nametnuti visoke kamate rastrošnom sektoru kućanstava, što su učinile britanske banke; budući da nisu imale mrežu podružnica ni potrebno znanje da posuđuju izravno domaćem sektoru i tvrtkama na perifieriji eurozone, bile su sretne kada su uvidjele da su vlade i lokalne banke i više nego voljne posuđivati od njih. Štoviše, koristeći te zajmove za kupovinu obveznica koje su izdale njihove vlastite vlade, lokalne su banke često lako zarađivale novac.

Što možemo naučiti iz ekonomske i financijske povijesti, a što bi moglo pomoći gđi Merkel i bankarima država eurozone u ovo vrijeme nevolje? Očiti početak mogla bi biti kriza državnog duga koja je 1980-ih pogodila Treći svijet, a posebno Latinsku Ameriku. Mogao bi ih savjetovati Angel Gurría, glavni tajnik OECD-a (Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj) i veliki pobornik programa štednje u Velikoj Britaniji za vrijeme ministra financija Georgea Osbornea, budući da je bio dio grupe meksičkih dužnosnika koji su pregovarali o rješavanju meksičkog duga za vrijeme krize 1982. godine. Pod prijetnjom da će korištenje moratorija na meksički dug dovesti do kolapsa međunarodnog financijskog sustava ako se obveze ne budu ispunjavale, središnje banke New Yorka, Londona i Tokija, kao i MMF te države-vjerovnici bogate naftom poput Saudijske Arabije nagovoreni su na ono što se sada obično naziva haircut (razlika između tržišne vrijednosti vrijednosnog papira i vrijednosti njegovog pokrića, op. prev.).


Dug koji se ne može otplatiti


Naravno, savjetnici gđe Merkel te posebno Europska centralna banka odgovorit će da eurozona 2011. godine nije Treći svijet 1982. Međutim dug koji se ne može otplatiti je dug koji se ne može otplatiti, bez obzira na vrijeme i mjesto. Klasičan je primjer da dugove koji se ne mogu otplatiti, bili oni privatni ili javni, država može nacionalizirati nametanjem poreznog tereta na građane: upravo je to razlog zašto se u normalnim vremenima na vladin dug gleda kao na najmanje rizičan. No bez obzira na to koliko smo pokušali ignorirati tu činjenicu, otkad je pušten u optjecaj, znali smo da euro bez jedinstvene fiskalne vlasti i ujedinjenog budžeta ne može funkcionirati kao tipična valuta. Možda se ovim može objasniti nespremnost monetarnih vlasti diljem svijeta da euru dodijele ulogu prave alternative dolaru kao valute za devizne rezerve, iako bi ova pretpostavka značila da ih smatramo inteligentnijima nego što su to pokazali u proteklih dvadeset godina obilježenih ciklusima rasta i pada. Štoviše, da smo pomnije pregledali javne financije određenih saveznih država, posebno SAD-a i Njemačke, pa i Meksika i Nigerije, možda bismo shvatili kako difuzija političke vlasti u fiskalnim pitanjima može ozbiljno potkopati klasične primjere.

U svakom slučaju, ako primijenimo staru izreku „slijedi novac“ – a u ovom slučaju to je od onih kojima se posuđuje do onih koji posuđuju i zatim do krajnjeg ishodišta u obliku raznih štediša – možemo vidjeti koliko je to frustrirajuće za njemačke visoke financije. Unutar novonastale eurozone ovo je moglo značiti samo jedno: velike trgovačke deficite najmanje konkurentnih zemalja članica uz priljev kapitala iz Njemačke i ostatka bogatog sjevera Europe.

Kao što je Kina podržala potražnju SAD-a kupovinom obveznica iz državne riznice SAD-a, tako je Njemačka podržala potražnju država europeriferije spremnošću vlastitih banaka da otkupe dugove njihovih vlada i banaka. Ali postoji značajna razlika: dolar je vodeća devizna i trgovinska valuta na svijetu (iznad 60% kada se usporedi s otprilike 25% za euro), te zato američke monetarne vlasti imaju privilegiju senjoraže (profit od razlike tiskanja novca i vrijednosti toga novca, op. prev.): drugim riječima, tržište će novca apsorbirati otprilike onoliko dolara koliko je odabrano za optjecaj. Doista je paradoksalno da svjetski investitori u nevolji traže sigurnost u dolaru, a takvo ponašanje čopora potvrđuje jedinstvenu privilegiranu poziciju dolara. Jedino o čemu se Sustav federalnih rezervi (Federal Reserve District) treba brinuti jest protivljenje kongresnika koji su neodlučni po pitanju smjera monetarne politike, dok Europska centralna banka mora ne samo uvjeriti tržišta da zna što radi već i natjerati 17 vlada eurozone da se slože. Ovo su dakle snažni razlozi za institucionalnu inerciju i neodlučnost.

Što god da se dogodi u sljedećih nekoliko mjesci, čini se sve jasnijim da nametanje potpune oplate duga Grčkoj, Portugalu i Irskoj neće uspjeti. Međutim ono može poslužiti kako bi se naglasila lekcija iz povijesti – ono što se dogodilo još prije slučaja s Meksikom 1980-ih, a vrlo je ironično da tada zadužena zemlja nije bio Portugal, Grčka ili Irska, već Njemačka. Kada su saveznici nametnuli nemogući teret ratne reparacije Njemačkoj u Veraillesu 1919. godine, ishod je bio katastrofalan, kao što je mladi Keynes upozorio u svom poznatom pamfletu Ekonomske posljedice mira (The Economic Consequences of the Peace). Mnogi povjesničari smatraju da je upravo nametanje mjera štednje omogućilo ekonomske i društvene uvjete koji su doveli do Hitlerova uspona. Štoviše, upravo je razumijevanje pogubnosti tih mjera štednje natjeralo SAD da poslije 1945. promijeni politiku te u obliku Marshallova plana omogući ekonomsku rekonstrukciju Njemačke i cijele Zapadne Europe. Politička i financijska elita Njemačke zasigurno danas dovoljno poznaje povijest vlastite zemlje da shvati kako mjere štednje nisu odgovor.

Hugo Radice
S engleskog prevela Matea Grgurinović
Objavljeno u originalu u Social Europe Journalu 19. svibnja 2011.

Vezani članci

  • 27. svibnja 2019. Država je poput ljepenke sastavljena struktura Na okruglom stolu s ciljem strateškog pozicioniranja rasprave o naprednim politikama i alternativnom društvenom razvoju u Sloveniji i šire, Močnik je u izlaganju ukazao na ograničenja koja stoje pred parlamentarnom strankom u pokušaju vođenja lijeve politike, kako u odnosu na državu, tako i s obzirom na europske institucije, odnosno aparate pojedinih frakcija globalnog kapitala.
  • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve