Izjava s konferencije u Ateni o dugu i mjerama štednje
Mi, predstavnici pokreta i aktivisti iz cijelog svijeta, sastali smo se u Ateni kako bismo raspravljali o lekcijama prethodnih međunarodnih ekonomskih kriza, kako bismo izrazili svoju solidarnost s europskim narodom koji se bori protiv nepravednih programa štednje koje nameću vlade i Europska unija te kako bismo formulirali plan djelovanja za stvaranje ekonomije koja ispunjava potrebe naroda, a ne uske društvene elite.
Mnoge zemlje u razvoju proživljavaju krizu duga od 1970-ih. Nakon perioda lakoumnog posuđivanja od međunarodnih financijskih institucija, Međunarodni monetarni fond nametnuo je oštre politike štednje u zamjenu za spašavanje banaka i financijera, a neki od najsiromašnijih naroda na svijetu suočeni su s rezovima dohodaka i socijalnih provizija.
Te su politike bile nepravedne i nisu olakšale oporavak. Umjesto toga pomoću njih povećana je ovisnost zaduženih zemalja o moći financijskih tržišta, čime se smanjila odgovornost vlada prema narodu. Tek kada se nekolicina zemalja usprotivila nametanju štednje, spašavanju financijera i teškom teretu duga, ekonomski oporavak postao je moguć. Upravo se to dogodilo u Argentini 2001. godine.
Periferne zemlje EU danas su suočene s dubokom krizom duga u kojoj su završile zbog pritiska nepravednog institucionalnog uređenja EU i njegovih neoliberalnih politika kao i zbog međunarodnog financijskog sustava koji je postao iznimno moćan, predatorskog karaktera i koji je lišen svake odgovornosti. U osvit međunarodne ekonomske krize zemlje periferije su se jako zadužile, dijelom odražavajući jaz u srcu eurozone, a dijelom produbljavanje nejednakosti između veoma bogatih i ostatka društva. Radni narod prisiljen je iznijeti teret tih dugova, mada se njima nije okoristio.
Mjere štednje i privatizacije najteže će pritisnuti najsiromašnije, dok će se spašavati one koji su krizu prouzrokovali. Krupni biznis i bogati nastavit će izbjegavati plaćanje poreza koje bi se moglo iskoristiti za izgradnju pravednijeg društva. Ako se nitko ne usprotivi tim mjerama, njihov učinak na Europu bit će neizmjeran, promijenit će ravnotežu moći u korist kapitala i na štetu radništva na dulje vrijeme.
Otpor pokušaju da se natjera radni narod i siromašne da snose troškove krize dok se veoma bogati izvlače neokrznuti, pružit će oni koji su na prvoj liniji. To su u prvom redu narodi Grčke, Irske i Portugala koji će se usprotiviti politikama štednje EU-a i MMF-a, oduprijeti se međunarodnim financijskim silama i odbiti dužničko ropstvo. Pozivamo ljude diljem svijeta da se solidariziraju s pokretima u tim zemljama koji se bore protiv duga i pogubnih politika koje dug nosi sa sobom.
Naročito pozivamo na podršku:
- Demokratske revizije duga kao konkretnog koraka prema pravednosti u zaduživanju. Revizije duga u koje je uključeno civilno društvo i organizirani radnički pokret daju priliku ljudima da ustanove koji dijelovi javnog duga su ilegalni, nelegitimni ili jednostavni neodrživi. Tako radni narod može nadzirati otplaćivanje duga, duga za koji se krivi narod. Time se isto tako potiče demokratska odgovornost i transparentnost administracije u javnom sektoru. Izražavamo solidarnost s revizijom duga u Grčkoj i Irskoj te smo spremni i praktično pomoći.
- Suverenog i demokratskog rješenja krize duga. Vlade prvenstveno mora obvezivati narod, ne institucije lišene odgovornosti poput EU I MMF-a. Narodi zemalja poput Grčke moraju odlučiti koje će politike poboljšati njihove šanse za oporavak i održivost. Postoji obilje učinkovitih i radikalnih odgovora suverenih država na problem duga. Suverene države još imaju moć da nametnu moratorij na plaćanje ukoliko dug smanjuje sredstva za život radnog naroda. Čak i rezolucije UN-a legaliziraju prestanak plaćanja u u slučaju krize.
- Ekonomskog restrukturiranja i redistribucije, a ne dug. Dominacija neoliberalnih politika i moć međunarodnih financija dovele su do niskog rasta, sve veće nejednakosti i velikih kriza kao i do propadanja demokratskih procesa. Nužno je da se ekonomije postave na drugim temeljima kroz prijelazne programe koji uključuju kontrolu kapitala, javno vlasništvo i kontrolu nad bankama te industrijsku politiku koja se vrti oko javnog ulaganja dok u isto vrijeme poštuje okoliš. Prvi cilj bi trebao biti zaštita i proširenje zaposlenosti. Poreznu bazu bi trebalo proširiti i učiniti ju progresivnijom tako da bi se oporezivalo kapital i bogate i kako bi se na taj način dozvolila mobilizaciju domaćih resursa kao alternativu dugu. Redistribucija bi također trebala obuhvaćati obnovu javnih ulaganja u zdravstvo, obrazovanje, transport i mirovine kao i poništavanje pritiska na nadnice i plaće.
To su prvi koraci prema stvaranju ekonomije prema potrebama i težnjama naroda, ekonomije koja bi smanjila moć krupnog kapitala i financijskih institucija. Tako će se dozvoliti ljudima diljem Europe, i općenito diljem svijeta, da imaju više kontrole nad svojim sredstvima za život, nad svojim životima i političkim procesom. Također će dati nadu mladima diljem Europe koji su trenutno suočeni s tmurnom budućnošću u kojoj ih čeka malo radnih mjesta, niske nadnice i sužen izbor životnih prilika. Iz tih je razloga pravednost u suočavanju s problemom duga u Grčkoj, Irskoj i Portugalu u interesu radnog naroda diljem svijeta.