Europska monetarna politika i demokracija

U Zarezu br. 302 objavljen je temat S onu stranu Schengena o političkoj ekonomiji i demokraciji u Europskoj uniji. Autor Marko Kostanić ukazuje na demokratski deficit u vođenju europske monetarne politike.

Dominantna sintagma u kritičkim raspravama o funkcioniranju Europske unije je demokratski deficit [1]. Izostanak procedura koje služe demokratskoj legitimaciji uočljiv je u minimalnoj i gotovo zanemarivoj izloženosti upravljačkih struktura elektoralnom procesu. Kritičke prigovore je moguće artikulirati i iz dominantnog liberalnog shvaćanja demokracije kao predstavničke. Varijante odgovora na prigovore vrte se oko naglašavanja specifičnih prepreka dosezanju optimizacije i efikasnosti upravljanja kompleksnom nadnacionalnom strukturom kao što je Europska unija. Slični odgovori prisutni su i prilikom ukazivanja na demokratski deficit u vođenju europske monetarne politike. Ali, problematika demokratičnosti u sferi monetarne politike pretpostavlja drukčiji artikulacijski okvir i drugu vrstu političke presudnosti. Logika kapitalističke akumulacije i uvjeti reprodukcije strukturalno su ovisni o eliminaciji demokratske participacije iz svojih mehanizma. Granice ekstenzivnosti liberalno pojmljene demokracije nisu samo granice koherentnosti liberalne teorije već granice održivosti kapitalističkog načina proizvodnje. Ne u smislu logičkog kolapsa zakonitosti kapitalizma, već demokratizacija radničke participacije neminovno vodi političkoj nestabilnosti. Upravo je odnos ekonomskih teorija i realnih povijesnih zbivanja privilegirani artikulacijski rakurs legitimiranja i funkcioniranja granica demokracije u ekonomskom sektoru. Monetarna politika koja je gotovo proverbijalno shvaćena isključivo kao polje ekspertize i Europska unija koja je u nekim optimističnijm vremenima važila za ultimativnu inkarnaciju kraja povijesti epistemološki su najpoželjnija kombinacija za izlaganje problematike.

Iluzija koherentnosti

Ekonomska znanost svojom socijalnom ulogom nije ograničena samo na objašnjavanje svijeta, već je direktno uključena u proizvodne mehanizme tog svijeta. Znanje o ekonomiji posjeduje performativni karakter. Da bi se omogućila performativnost posebne ekonomske teorije moraju biti zadovoljeni politički i institucionalni uvjeti. To vrijedi i za današnji monopol neoklasične ili ortodoksne teorije. Status privilegirane forme znanja o ekonomiji neoklasična ekonomika nije stekla pobjedničkim ishodom u neutralnoj akademskoj debati ovjerenim ahistorijskim kriterijima. Istovremeno je funkcionirala kao kognitivni aparat u političkim borbama nakon sloma države blagostanja i kejnzijanskog modela i usput je kroz

Status privilegirane forme znanja o ekonomiji neoklasična ekonomika nije stekla pobjedničkim ishodom u neutralnoj akademskoj debati ovjerenim ahistorijskim kriterijima.

političke rezultate realnih ekonomskih zbivanja proizvodila verifikatore svojih naizgled neutralnih iskaza. Kriteriji koji služe procjeni validnosti određenih ekonomskih postavki i teorema nisu metafizičke provenijencije, to jest posjeduju specifičnu povijesnu genezu i ishod su konkretnih političkih borbi koje su imale direktne posljedice na živote stanovništva. Današnja legitimnost kriterija uspješnosti ekonomske znanosti i politike neodvojiva je od materijalnih uvjeta političkih odluka neoliberalne kontrarevolucije – deregulacija financijskog tržišta, liberalizacija tokova kapitala, stagnacija realnih plaća, likvidacija države blagostanja i privatizacija javnog sektora. Iako je legitimnost poprilično uzdrmana najvećom ekonomskom krizom u posljednjih osamdeset godina i dalje tržište funkcionira kao ultimativna verifikativna instanca. Tržište kao mjesto dokazivanja uspješnosti ili neuspješnosti ekonomske doktrine isključivanjem ostalih ekonomskih elemenata uspostavlja granice legitimnosti političkog upliva u ekonomiju u svrhu eliminacije distrakcija pri funkcioniranju mehanizama tržišnih zakonitosti. Radi se o političkoj operaciji motiviranoj konkretnim materijalnim interesima kojoj je cilj omeđiti polje istraživanja stvarajući pritom iluziju koherentnosti ekonomskog modela. Koherentnost iziskuje političku, akademsku i medijsku povijest brisanja relevantnosti određenih ciljeva poput pravedne distribucije čije kriterije pravednosti formira demokratska participacija kao znanstveno nekalkulabilne i samim tim izlišne u makroekonomskim politikama. To jest, pravednost ne posjeduje političko programatski status (npr. u ciljevima monetarne politike Europske centralne banke nije navedena puna zaposlenost), već je podložna restriktivnim fiskalnim mjerama. Poljuljana koherentnost modela i ekvilibrija kao u slučaju trenutne krize uzroke pronalazi u egzogenim nedaćama kao što su pohlepnost bankara, lijenost radnika ili fiskalna neodgovornost države. Oni onda kroz specifične političke mjere snose i posljedice korekcije. Bankari su tu izuzeti, dovoljna je moralna prodika osjetljivih kolumnista i zabrinutih vlastodržaca.

Naciljaj inflaciju

Europska unija, kao što je vidljivo iz njezinih konstitutivnih ugovornih aranžmana, dio je tog povijesnog procesa.[2] Iz specifičnih historijskih i ideoloških razloga njezina formacija

Ideološka prtljaga prisutna u diskusijama o Europskoj uniji bazira se na mutnim predodžbama o uspješnom nadilaženju ograničenja nacija-država i nerješivih političkih antagonizama koji je oblikuju i ulaska u zajednicu koja politiku pretvara u logiku temeljenu na neprijepornim vrijednostima i dosezima suvremene civilizacije.

još više učvršćuje legitimnost demokratskog deficita koji je strukturalni dio prakticirajuće ekonomske politike. Ideološka prtljaga prisutna u diskusijama o Europskoj uniji bazira se na mutnim predodžbama o uspješnom nadilaženju ograničenja nacija-država i nerješivih političkih antagonizama koji je oblikuju i ulaska u zajednicu koja politiku pretvara u logiku temeljenu na neprijepornim vrijednostima i dosezima suvremene civilizacije. Ta perspektiva je poglavito izražena u pristupnim težnjama tranzicijskih država. Demokratski deficit je svima prihvatljiva cijena koju za to plaćamo. Makroekonomska politika EU svojem funkcioniranju pridodaje i dodatni legitimacijski sloj koji je čini dodatno udaljenom od demokratske participacije. Riječ je o pretpostavljenoj nužnosti tehničke ekspertize koja je neophodna za tretiranje brzih fluktuacija na tržištu na koje dostupnija javna debata nije u stanju odgovoriti zbog manjka vremena na raspolaganju za adekvatnu reakciju. Uz to, širim slojevima stanovništva manjka i potrebno znanje o financijskim procesima koje nije svodivo na brigu o vlastitom blagostanju. Europska unija nije po mnogome drugačija od monetarne politike ostalih svjetskih država, no karakter njezine formacije i historijski uvjeti činili su tu politiku legitimacijski plauzibilnijom.

Osnova monetarne politike Europske unije su njezin jedini proklamirani cilj – cjenovna stabilnost i mehanizam za postizanje tog cilja – potpuno od svih drugih upravljačkih tijela, bilo nacionalnih bilo nadnacionalnih, nezavisno funkcioniranje Europske centralne banke. Cjenovna stabilnost postiže se ciljanom inflacijom od 2% i za odstupanja pojedinih država u veličini od 1,5% od prosjeka triju članica s najmanjom inflacijom predviđena je penalizacija. Monetarna politika poduprta je fiskalnim obvezama za svaku članicu – limit fiskalnog deficita na 3% i limit javnog duga na 60% BDP-a. Geopolitičke i ekonomske disproporcije unutar EU poslužile su primjerice Francuskoj i Njemačkoj da se nekažnjeno provuku u slučajevima prekoračenja fiskalnog deficita. I u mainstream raspravama odavno je uočen strukturni problem političke konstitucije Europske unije koji je ekonomskom krizom izašao na vidjelo kao nerješiva prepreka – izostanak koordinacije monetarne i fiskalne politike. Monetarna politika nije poduprta zajedničkim proračunom koji bi omogućavao fiskalno recikliranje, već se restriktivnom politikom fiskalnog deficita i javnog duga nadala konvergenciji potpuno drukčijih ekonomija u pojedinim članicama Eurozone. Također, Maastrichtskim ugovorom je Europskoj centralnoj banci onemogućena monetizacija javnog duga članica, to jest kupovanje njihovih državnih obveznica.

I u mainstream raspravama odavno je uočen strukturni problem političke konstitucije Europske unije koji je ekonomskom krizom izašao na vidjelo kao nerješiva prepreka – izostanak koordinacije monetarne i fiskalne politike.

Ugovor je prekršen kupovanjem grčkih državnih obveznica koje su na finacijskim tržištima dosegle status junka, ali prvenstveni razlog tome je bila iznimna izloženost banaka europske jezgre vrijednostima grčkih obveznica. Krizi Eurozone ne nazire se kraj i jedino što je izgledno je da su sve snage vladajućih elita usmjerene u nastojanju da teret krize snosi radni narod kroz fiskalne mjere štednje i smanjenje nadnica. A vrhunac institucionalnog cinizma monetarnih vlasti vidljiv je ako odete na web stranicu Europske centralne banke. Tamo se nalazi web igrica u kojoj s ponuđenim instrumentima, prvenstveno razinom kamatnih stopa, ciljate inflaciju ispod 2%. U vrijeme potpunog kolapsa europske monetarne politike ECB se hvali uspjesima kroz popularizaciju i “demokratizaciju” monetarnog znanja.

Cjenovna stabilnost

Institucionalni cinizam direktna je posljedica gore navedenih socijalnoepistemoloških zasada ekonomske politike i njezinih direktnih veza sa stupnjem demokracije. Monetarna odluka o cjenovnoj stabilnosti kao jedinom cilju vrlo dobro ilustrira vezu. Koherentnost doktrine na kojoj se temelji monetarna odluka i njezina politička legitimacija zasnovani su na eliminaciji historijske geneze uz koju su vezane aktivirane postavke o nezaposlenosti i definicije novca i inflacije. Zanemarena je i direktna korist koju financijski kapital (centralna banka i financijski sektor nalaze se u situaciji konvergencije interesa između regulatora i reguliranog sektora u literaturi poznatoj kao

Restriktivna monetarna politika za svoju osnovu uzima radničke plaće kao jedino mjesto amortizacije eksternih šokova poput pucanja imovinskog balona. I kroz povećano zaduživanje ponovno formiranje balona. Politika cjenovne stabilnosti nije distributivno neutralna, već je direktno interesno vođena i fundamentalno antidemokratska.

agency capture) pokušava steći niskom stopom inflacije i čvrstom i oskudnom valutom – imperijalistički motivirano preuzimanje uloge rezervne svjetske valute i sredstva plaćanja ključnih sirovina poput nafte u čemu euro nije uspio, očuvanje stabilnosti vrijednosti dugova i reduciranost prostora radnicima u borbi za visinu plaća. Također, cjenovna stabilnost je vezana isključivo za cijene “običnih” roba i usluga koje su vezane prvenstveno uz radničke plaće i inflacija se cilja jedino u toj sferi. Imovinska inflacija (asset inflation) je potpuno izuzeta iz modela i definicije novca zbog pretpostavke o nemiješanju u financijska tržišta. Iako je upravo ta inflacija generator trenutne krize i kolapsa financijskog tržišta. Ciljana inflacija kao model monetarne politike historijski je proizašla iz specifičnih povijesnih okolnosti. Početkom sedamdesetih došlo je raspada kejnzijanskog modela države blagostanja i do raspada Bretton Woods režima kojega je dio bio i fiksni razmjenski tečaj usidren u paritetu dolara i zlata, to jest zlatnoj konvertibilnosti dolara. Volatilnost valutnih tržišta, rastuća inflacija i pad profitnih stopa postali su ključni problemi. Kao odgovor uslijedila je neoliberalna kontrarevolucija inaugurirana “Volckerovim šokom”, američkim ekstremnim dizanjem kamatnih stopa u svrhu borbe protiv inflacije koji je posljedično vodio smanjenju ekonomskih aktivnosti i povećanju nezaposlenosti. Paralelno kao međuovisni procesi događali su se deregulacija financijskih tržišta, slamanje sindikalizma i pritisak na plaće, koji je bio efekt povećane nezaposlenosti, i urušavanje javnog sektora. Održavanje niske inflacije u direktnoj je vezi sa stagnacijom realnih plaća kao klasnim interesom i takva politika direktno zastupa interese financijskog sektora. Stanovništvo se zbog nedostatnosti dohotka za održavanje standarda prisiljeno zaduživati kroz hipoteke na kuću, kupovinu auta, kreditne kartice ili studentske zajmove. Restriktivna monetarna politika za svoju osnovu uzima radničke plaće kao jedino mjesto amortizacije eksternih šokova poput pucanja imovinskog balona. I kroz povećano zaduživanje ponovno formiranje balona. Politika cjenovne stabilnosti nije distributivno neutralna, već je direktno interesno vođena i fundamentalno antidemokratska.

Nije riječ o tome da inflacija cijena nije nikakav problem, već da je on u proteklih petnaestak godina potpuno nebitan. Također i u zemljama koje nisu vodile eksplicitnu monetarnu politiku ciljanja inflacije. Radi se o tome da se on ne može sagledavati odvojeno samo kroz prizmu tehničke ekspertize teorema ortodoksne ekonomike, već da je usko vezan uz šire političko-ekonomske trendove i da ovisno historijskim okolnostima i uzrocima inflacije postoje dručije metode borbe koje uključuju i proširenje njezine definicije kao političkog akta. Širu sliku moguće je steći jedino kroz obustavu nezavisnosti centralnih banaka pa tako i Europske, i podvrći je demokratskoj participaciji i odlučivanju u korist većine. No, za to postići potrebno je promijeniti konstitutivne aranžmane europskog projekta.

BILJEŠKE
[1] Više u tekstu Jelene Miloš u ovom tematu.
[2] Više o povijesti EU u tekstu Mate Kapovića u ovom tematu.