Europska monetarna politika i demokracija

U Zarezu br. 302 objavljen je temat S onu stranu Schengena o političkoj ekonomiji i demokraciji u Europskoj uniji. Autor Marko Kostanić ukazuje na demokratski deficit u vođenju europske monetarne politike.

Dominantna sintagma u kritičkim raspravama o funkcioniranju Europske unije je demokratski deficit [1]. Izostanak procedura koje služe demokratskoj legitimaciji uočljiv je u minimalnoj i gotovo zanemarivoj izloženosti upravljačkih struktura elektoralnom procesu. Kritičke prigovore je moguće artikulirati i iz dominantnog liberalnog shvaćanja demokracije kao predstavničke. Varijante odgovora na prigovore vrte se oko naglašavanja specifičnih prepreka dosezanju optimizacije i efikasnosti upravljanja kompleksnom nadnacionalnom strukturom kao što je Europska unija. Slični odgovori prisutni su i prilikom ukazivanja na demokratski deficit u vođenju europske monetarne politike. Ali, problematika demokratičnosti u sferi monetarne politike pretpostavlja drukčiji artikulacijski okvir i drugu vrstu političke presudnosti. Logika kapitalističke akumulacije i uvjeti reprodukcije strukturalno su ovisni o eliminaciji demokratske participacije iz svojih mehanizma. Granice ekstenzivnosti liberalno pojmljene demokracije nisu samo granice koherentnosti liberalne teorije već granice održivosti kapitalističkog načina proizvodnje. Ne u smislu logičkog kolapsa zakonitosti kapitalizma, već demokratizacija radničke participacije neminovno vodi političkoj nestabilnosti. Upravo je odnos ekonomskih teorija i realnih povijesnih zbivanja privilegirani artikulacijski rakurs legitimiranja i funkcioniranja granica demokracije u ekonomskom sektoru. Monetarna politika koja je gotovo proverbijalno shvaćena isključivo kao polje ekspertize i Europska unija koja je u nekim optimističnijm vremenima važila za ultimativnu inkarnaciju kraja povijesti epistemološki su najpoželjnija kombinacija za izlaganje problematike.

Iluzija koherentnosti

Ekonomska znanost svojom socijalnom ulogom nije ograničena samo na objašnjavanje svijeta, već je direktno uključena u proizvodne mehanizme tog svijeta. Znanje o ekonomiji posjeduje performativni karakter. Da bi se omogućila performativnost posebne ekonomske teorije moraju biti zadovoljeni politički i institucionalni uvjeti. To vrijedi i za današnji monopol neoklasične ili ortodoksne teorije. Status privilegirane forme znanja o ekonomiji neoklasična ekonomika nije stekla pobjedničkim ishodom u neutralnoj akademskoj debati ovjerenim ahistorijskim kriterijima. Istovremeno je funkcionirala kao kognitivni aparat u političkim borbama nakon sloma države blagostanja i kejnzijanskog modela i usput je kroz

Status privilegirane forme znanja o ekonomiji neoklasična ekonomika nije stekla pobjedničkim ishodom u neutralnoj akademskoj debati ovjerenim ahistorijskim kriterijima.

političke rezultate realnih ekonomskih zbivanja proizvodila verifikatore svojih naizgled neutralnih iskaza. Kriteriji koji služe procjeni validnosti određenih ekonomskih postavki i teorema nisu metafizičke provenijencije, to jest posjeduju specifičnu povijesnu genezu i ishod su konkretnih političkih borbi koje su imale direktne posljedice na živote stanovništva. Današnja legitimnost kriterija uspješnosti ekonomske znanosti i politike neodvojiva je od materijalnih uvjeta političkih odluka neoliberalne kontrarevolucije – deregulacija financijskog tržišta, liberalizacija tokova kapitala, stagnacija realnih plaća, likvidacija države blagostanja i privatizacija javnog sektora. Iako je legitimnost poprilično uzdrmana najvećom ekonomskom krizom u posljednjih osamdeset godina i dalje tržište funkcionira kao ultimativna verifikativna instanca. Tržište kao mjesto dokazivanja uspješnosti ili neuspješnosti ekonomske doktrine isključivanjem ostalih ekonomskih elemenata uspostavlja granice legitimnosti političkog upliva u ekonomiju u svrhu eliminacije distrakcija pri funkcioniranju mehanizama tržišnih zakonitosti. Radi se o političkoj operaciji motiviranoj konkretnim materijalnim interesima kojoj je cilj omeđiti polje istraživanja stvarajući pritom iluziju koherentnosti ekonomskog modela. Koherentnost iziskuje političku, akademsku i medijsku povijest brisanja relevantnosti određenih ciljeva poput pravedne distribucije čije kriterije pravednosti formira demokratska participacija kao znanstveno nekalkulabilne i samim tim izlišne u makroekonomskim politikama. To jest, pravednost ne posjeduje političko programatski status (npr. u ciljevima monetarne politike Europske centralne banke nije navedena puna zaposlenost), već je podložna restriktivnim fiskalnim mjerama. Poljuljana koherentnost modela i ekvilibrija kao u slučaju trenutne krize uzroke pronalazi u egzogenim nedaćama kao što su pohlepnost bankara, lijenost radnika ili fiskalna neodgovornost države. Oni onda kroz specifične političke mjere snose i posljedice korekcije. Bankari su tu izuzeti, dovoljna je moralna prodika osjetljivih kolumnista i zabrinutih vlastodržaca.

Naciljaj inflaciju

Europska unija, kao što je vidljivo iz njezinih konstitutivnih ugovornih aranžmana, dio je tog povijesnog procesa.[2] Iz specifičnih historijskih i ideoloških razloga njezina formacija

Ideološka prtljaga prisutna u diskusijama o Europskoj uniji bazira se na mutnim predodžbama o uspješnom nadilaženju ograničenja nacija-država i nerješivih političkih antagonizama koji je oblikuju i ulaska u zajednicu koja politiku pretvara u logiku temeljenu na neprijepornim vrijednostima i dosezima suvremene civilizacije.

još više učvršćuje legitimnost demokratskog deficita koji je strukturalni dio prakticirajuće ekonomske politike. Ideološka prtljaga prisutna u diskusijama o Europskoj uniji bazira se na mutnim predodžbama o uspješnom nadilaženju ograničenja nacija-država i nerješivih političkih antagonizama koji je oblikuju i ulaska u zajednicu koja politiku pretvara u logiku temeljenu na neprijepornim vrijednostima i dosezima suvremene civilizacije. Ta perspektiva je poglavito izražena u pristupnim težnjama tranzicijskih država. Demokratski deficit je svima prihvatljiva cijena koju za to plaćamo. Makroekonomska politika EU svojem funkcioniranju pridodaje i dodatni legitimacijski sloj koji je čini dodatno udaljenom od demokratske participacije. Riječ je o pretpostavljenoj nužnosti tehničke ekspertize koja je neophodna za tretiranje brzih fluktuacija na tržištu na koje dostupnija javna debata nije u stanju odgovoriti zbog manjka vremena na raspolaganju za adekvatnu reakciju. Uz to, širim slojevima stanovništva manjka i potrebno znanje o financijskim procesima koje nije svodivo na brigu o vlastitom blagostanju. Europska unija nije po mnogome drugačija od monetarne politike ostalih svjetskih država, no karakter njezine formacije i historijski uvjeti činili su tu politiku legitimacijski plauzibilnijom.

Osnova monetarne politike Europske unije su njezin jedini proklamirani cilj – cjenovna stabilnost i mehanizam za postizanje tog cilja – potpuno od svih drugih upravljačkih tijela, bilo nacionalnih bilo nadnacionalnih, nezavisno funkcioniranje Europske centralne banke. Cjenovna stabilnost postiže se ciljanom inflacijom od 2% i za odstupanja pojedinih država u veličini od 1,5% od prosjeka triju članica s najmanjom inflacijom predviđena je penalizacija. Monetarna politika poduprta je fiskalnim obvezama za svaku članicu – limit fiskalnog deficita na 3% i limit javnog duga na 60% BDP-a. Geopolitičke i ekonomske disproporcije unutar EU poslužile su primjerice Francuskoj i Njemačkoj da se nekažnjeno provuku u slučajevima prekoračenja fiskalnog deficita. I u mainstream raspravama odavno je uočen strukturni problem političke konstitucije Europske unije koji je ekonomskom krizom izašao na vidjelo kao nerješiva prepreka – izostanak koordinacije monetarne i fiskalne politike. Monetarna politika nije poduprta zajedničkim proračunom koji bi omogućavao fiskalno recikliranje, već se restriktivnom politikom fiskalnog deficita i javnog duga nadala konvergenciji potpuno drukčijih ekonomija u pojedinim članicama Eurozone. Također, Maastrichtskim ugovorom je Europskoj centralnoj banci onemogućena monetizacija javnog duga članica, to jest kupovanje njihovih državnih obveznica.

I u mainstream raspravama odavno je uočen strukturni problem političke konstitucije Europske unije koji je ekonomskom krizom izašao na vidjelo kao nerješiva prepreka – izostanak koordinacije monetarne i fiskalne politike.

Ugovor je prekršen kupovanjem grčkih državnih obveznica koje su na finacijskim tržištima dosegle status junka, ali prvenstveni razlog tome je bila iznimna izloženost banaka europske jezgre vrijednostima grčkih obveznica. Krizi Eurozone ne nazire se kraj i jedino što je izgledno je da su sve snage vladajućih elita usmjerene u nastojanju da teret krize snosi radni narod kroz fiskalne mjere štednje i smanjenje nadnica. A vrhunac institucionalnog cinizma monetarnih vlasti vidljiv je ako odete na web stranicu Europske centralne banke. Tamo se nalazi web igrica u kojoj s ponuđenim instrumentima, prvenstveno razinom kamatnih stopa, ciljate inflaciju ispod 2%. U vrijeme potpunog kolapsa europske monetarne politike ECB se hvali uspjesima kroz popularizaciju i “demokratizaciju” monetarnog znanja.

Cjenovna stabilnost

Institucionalni cinizam direktna je posljedica gore navedenih socijalnoepistemoloških zasada ekonomske politike i njezinih direktnih veza sa stupnjem demokracije. Monetarna odluka o cjenovnoj stabilnosti kao jedinom cilju vrlo dobro ilustrira vezu. Koherentnost doktrine na kojoj se temelji monetarna odluka i njezina politička legitimacija zasnovani su na eliminaciji historijske geneze uz koju su vezane aktivirane postavke o nezaposlenosti i definicije novca i inflacije. Zanemarena je i direktna korist koju financijski kapital (centralna banka i financijski sektor nalaze se u situaciji konvergencije interesa između regulatora i reguliranog sektora u literaturi poznatoj kao

Restriktivna monetarna politika za svoju osnovu uzima radničke plaće kao jedino mjesto amortizacije eksternih šokova poput pucanja imovinskog balona. I kroz povećano zaduživanje ponovno formiranje balona. Politika cjenovne stabilnosti nije distributivno neutralna, već je direktno interesno vođena i fundamentalno antidemokratska.

agency capture) pokušava steći niskom stopom inflacije i čvrstom i oskudnom valutom – imperijalistički motivirano preuzimanje uloge rezervne svjetske valute i sredstva plaćanja ključnih sirovina poput nafte u čemu euro nije uspio, očuvanje stabilnosti vrijednosti dugova i reduciranost prostora radnicima u borbi za visinu plaća. Također, cjenovna stabilnost je vezana isključivo za cijene “običnih” roba i usluga koje su vezane prvenstveno uz radničke plaće i inflacija se cilja jedino u toj sferi. Imovinska inflacija (asset inflation) je potpuno izuzeta iz modela i definicije novca zbog pretpostavke o nemiješanju u financijska tržišta. Iako je upravo ta inflacija generator trenutne krize i kolapsa financijskog tržišta. Ciljana inflacija kao model monetarne politike historijski je proizašla iz specifičnih povijesnih okolnosti. Početkom sedamdesetih došlo je raspada kejnzijanskog modela države blagostanja i do raspada Bretton Woods režima kojega je dio bio i fiksni razmjenski tečaj usidren u paritetu dolara i zlata, to jest zlatnoj konvertibilnosti dolara. Volatilnost valutnih tržišta, rastuća inflacija i pad profitnih stopa postali su ključni problemi. Kao odgovor uslijedila je neoliberalna kontrarevolucija inaugurirana “Volckerovim šokom”, američkim ekstremnim dizanjem kamatnih stopa u svrhu borbe protiv inflacije koji je posljedično vodio smanjenju ekonomskih aktivnosti i povećanju nezaposlenosti. Paralelno kao međuovisni procesi događali su se deregulacija financijskih tržišta, slamanje sindikalizma i pritisak na plaće, koji je bio efekt povećane nezaposlenosti, i urušavanje javnog sektora. Održavanje niske inflacije u direktnoj je vezi sa stagnacijom realnih plaća kao klasnim interesom i takva politika direktno zastupa interese financijskog sektora. Stanovništvo se zbog nedostatnosti dohotka za održavanje standarda prisiljeno zaduživati kroz hipoteke na kuću, kupovinu auta, kreditne kartice ili studentske zajmove. Restriktivna monetarna politika za svoju osnovu uzima radničke plaće kao jedino mjesto amortizacije eksternih šokova poput pucanja imovinskog balona. I kroz povećano zaduživanje ponovno formiranje balona. Politika cjenovne stabilnosti nije distributivno neutralna, već je direktno interesno vođena i fundamentalno antidemokratska.

Nije riječ o tome da inflacija cijena nije nikakav problem, već da je on u proteklih petnaestak godina potpuno nebitan. Također i u zemljama koje nisu vodile eksplicitnu monetarnu politiku ciljanja inflacije. Radi se o tome da se on ne može sagledavati odvojeno samo kroz prizmu tehničke ekspertize teorema ortodoksne ekonomike, već da je usko vezan uz šire političko-ekonomske trendove i da ovisno historijskim okolnostima i uzrocima inflacije postoje dručije metode borbe koje uključuju i proširenje njezine definicije kao političkog akta. Širu sliku moguće je steći jedino kroz obustavu nezavisnosti centralnih banaka pa tako i Europske, i podvrći je demokratskoj participaciji i odlučivanju u korist većine. No, za to postići potrebno je promijeniti konstitutivne aranžmane europskog projekta.

Marko Kostanić
Tekst je objavljen kao dio temata o EU S onu stranu Schengena u Zarezu br. 302

BILJEŠKE
[1] Više u tekstu Jelene Miloš u ovom tematu.
[2] Više o povijesti EU u tekstu Mate Kapovića u ovom tematu.

Vezani članci

  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve