Europska monetarna politika i demokracija

U Zarezu br. 302 objavljen je temat S onu stranu Schengena o političkoj ekonomiji i demokraciji u Europskoj uniji. Autor Marko Kostanić ukazuje na demokratski deficit u vođenju europske monetarne politike.


Dominantna sintagma u kritičkim raspravama o funkcioniranju Europske unije je demokratski deficit [1]. Izostanak procedura koje služe demokratskoj legitimaciji uočljiv je u minimalnoj i gotovo zanemarivoj izloženosti upravljačkih struktura elektoralnom procesu. Kritičke prigovore je moguće artikulirati i iz dominantnog liberalnog shvaćanja demokracije kao predstavničke. Varijante odgovora na prigovore vrte se oko naglašavanja specifičnih prepreka dosezanju optimizacije i efikasnosti upravljanja kompleksnom nadnacionalnom strukturom kao što je Europska unija. Slični odgovori prisutni su i prilikom ukazivanja na demokratski deficit u vođenju europske monetarne politike. Ali, problematika demokratičnosti u sferi monetarne politike pretpostavlja drukčiji artikulacijski okvir i drugu vrstu političke presudnosti. Logika kapitalističke akumulacije i uvjeti reprodukcije strukturalno su ovisni o eliminaciji demokratske participacije iz svojih mehanizma. Granice ekstenzivnosti liberalno pojmljene demokracije nisu samo granice koherentnosti liberalne teorije već granice održivosti kapitalističkog načina proizvodnje. Ne u smislu logičkog kolapsa zakonitosti kapitalizma, već demokratizacija radničke participacije neminovno vodi političkoj nestabilnosti. Upravo je odnos ekonomskih teorija i realnih povijesnih zbivanja privilegirani artikulacijski rakurs legitimiranja i funkcioniranja granica demokracije u ekonomskom sektoru. Monetarna politika koja je gotovo proverbijalno shvaćena isključivo kao polje ekspertize i Europska unija koja je u nekim optimističnijm vremenima važila za ultimativnu inkarnaciju kraja povijesti epistemološki su najpoželjnija kombinacija za izlaganje problematike.


Iluzija koherentnosti

Ekonomska znanost svojom socijalnom ulogom nije ograničena samo na objašnjavanje svijeta, već je direktno uključena u proizvodne mehanizme tog svijeta. Znanje o ekonomiji posjeduje performativni karakter. Da bi se omogućila performativnost posebne ekonomske teorije moraju biti zadovoljeni politički i institucionalni uvjeti. To vrijedi i za današnji monopol neoklasične ili ortodoksne teorije. Status privilegirane forme znanja o ekonomiji neoklasična ekonomika nije stekla pobjedničkim ishodom u neutralnoj akademskoj debati ovjerenim ahistorijskim kriterijima. Istovremeno je funkcionirala kao kognitivni aparat u političkim borbama nakon sloma države blagostanja i kejnzijanskog modela i usput je kroz
Status privilegirane forme znanja o ekonomiji neoklasična ekonomika nije stekla pobjedničkim ishodom u neutralnoj akademskoj debati ovjerenim ahistorijskim kriterijima.
političke rezultate realnih ekonomskih zbivanja proizvodila verifikatore svojih naizgled neutralnih iskaza. Kriteriji koji služe procjeni validnosti određenih ekonomskih postavki i teorema nisu metafizičke provenijencije, to jest posjeduju specifičnu povijesnu genezu i ishod su konkretnih političkih borbi koje su imale direktne posljedice na živote stanovništva. Današnja legitimnost kriterija uspješnosti ekonomske znanosti i politike neodvojiva je od materijalnih uvjeta političkih odluka neoliberalne kontrarevolucije – deregulacija financijskog tržišta, liberalizacija tokova kapitala, stagnacija realnih plaća, likvidacija države blagostanja i privatizacija javnog sektora. Iako je legitimnost poprilično uzdrmana najvećom ekonomskom krizom u posljednjih osamdeset godina i dalje tržište funkcionira kao ultimativna verifikativna instanca. Tržište kao mjesto dokazivanja uspješnosti ili neuspješnosti ekonomske doktrine isključivanjem ostalih ekonomskih elemenata uspostavlja granice legitimnosti političkog upliva u ekonomiju u svrhu eliminacije distrakcija pri funkcioniranju mehanizama tržišnih zakonitosti. Radi se o političkoj operaciji motiviranoj konkretnim materijalnim interesima kojoj je cilj omeđiti polje istraživanja stvarajući pritom iluziju koherentnosti ekonomskog modela. Koherentnost iziskuje političku, akademsku i medijsku povijest brisanja relevantnosti određenih ciljeva poput pravedne distribucije čije kriterije pravednosti formira demokratska participacija kao znanstveno nekalkulabilne i samim tim izlišne u makroekonomskim politikama. To jest, pravednost ne posjeduje političko programatski status (npr. u ciljevima monetarne politike Europske centralne banke nije navedena puna zaposlenost), već je podložna restriktivnim fiskalnim mjerama. Poljuljana koherentnost modela i ekvilibrija kao u slučaju trenutne krize uzroke pronalazi u egzogenim nedaćama kao što su pohlepnost bankara, lijenost radnika ili fiskalna neodgovornost države. Oni onda kroz specifične političke mjere snose i posljedice korekcije. Bankari su tu izuzeti, dovoljna je moralna prodika osjetljivih kolumnista i zabrinutih vlastodržaca.


Naciljaj inflaciju

Europska unija, kao što je vidljivo iz njezinih konstitutivnih ugovornih aranžmana, dio je tog povijesnog procesa.[2] Iz specifičnih historijskih i ideoloških razloga njezina formacija
Ideološka prtljaga prisutna u diskusijama o Europskoj uniji bazira se na mutnim predodžbama o uspješnom nadilaženju ograničenja nacija-država i nerješivih političkih antagonizama koji je oblikuju i ulaska u zajednicu koja politiku pretvara u logiku temeljenu na neprijepornim vrijednostima i dosezima suvremene civilizacije.
još više učvršćuje legitimnost demokratskog deficita koji je strukturalni dio prakticirajuće ekonomske politike. Ideološka prtljaga prisutna u diskusijama o Europskoj uniji bazira se na mutnim predodžbama o uspješnom nadilaženju ograničenja nacija-država i nerješivih političkih antagonizama koji je oblikuju i ulaska u zajednicu koja politiku pretvara u logiku temeljenu na neprijepornim vrijednostima i dosezima suvremene civilizacije. Ta perspektiva je poglavito izražena u pristupnim težnjama tranzicijskih država. Demokratski deficit je svima prihvatljiva cijena koju za to plaćamo. Makroekonomska politika EU svojem funkcioniranju pridodaje i dodatni legitimacijski sloj koji je čini dodatno udaljenom od demokratske participacije. Riječ je o pretpostavljenoj nužnosti tehničke ekspertize koja je neophodna za tretiranje brzih fluktuacija na tržištu na koje dostupnija javna debata nije u stanju odgovoriti zbog manjka vremena na raspolaganju za adekvatnu reakciju. Uz to, širim slojevima stanovništva manjka i potrebno znanje o financijskim procesima koje nije svodivo na brigu o vlastitom blagostanju. Europska unija nije po mnogome drugačija od monetarne politike ostalih svjetskih država, no karakter njezine formacije i historijski uvjeti činili su tu politiku legitimacijski plauzibilnijom.

Osnova monetarne politike Europske unije su njezin jedini proklamirani cilj – cjenovna stabilnost i mehanizam za postizanje tog cilja – potpuno od svih drugih upravljačkih tijela, bilo nacionalnih bilo nadnacionalnih, nezavisno funkcioniranje Europske centralne banke. Cjenovna stabilnost postiže se ciljanom inflacijom od 2% i za odstupanja pojedinih država u veličini od 1,5% od prosjeka triju članica s najmanjom inflacijom predviđena je penalizacija. Monetarna politika poduprta je fiskalnim obvezama za svaku članicu – limit fiskalnog deficita na 3% i limit javnog duga na 60% BDP-a. Geopolitičke i ekonomske disproporcije unutar EU poslužile su primjerice Francuskoj i Njemačkoj da se nekažnjeno provuku u slučajevima prekoračenja fiskalnog deficita. I u mainstream raspravama odavno je uočen strukturni problem političke konstitucije Europske unije koji je ekonomskom krizom izašao na vidjelo kao nerješiva prepreka – izostanak koordinacije monetarne i fiskalne politike. Monetarna politika nije poduprta zajedničkim proračunom koji bi omogućavao fiskalno recikliranje, već se restriktivnom politikom fiskalnog deficita i javnog duga nadala konvergenciji potpuno drukčijih ekonomija u pojedinim članicama Eurozone. Također, Maastrichtskim ugovorom je Europskoj centralnoj banci onemogućena monetizacija javnog duga članica, to jest kupovanje njihovih državnih obveznica.
I u mainstream raspravama odavno je uočen strukturni problem političke konstitucije Europske unije koji je ekonomskom krizom izašao na vidjelo kao nerješiva prepreka – izostanak koordinacije monetarne i fiskalne politike.
Ugovor je prekršen kupovanjem grčkih državnih obveznica koje su na finacijskim tržištima dosegle status junka, ali prvenstveni razlog tome je bila iznimna izloženost banaka europske jezgre vrijednostima grčkih obveznica. Krizi Eurozone ne nazire se kraj i jedino što je izgledno je da su sve snage vladajućih elita usmjerene u nastojanju da teret krize snosi radni narod kroz fiskalne mjere štednje i smanjenje nadnica. A vrhunac institucionalnog cinizma monetarnih vlasti vidljiv je ako odete na web stranicu Europske centralne banke. Tamo se nalazi web igrica u kojoj s ponuđenim instrumentima, prvenstveno razinom kamatnih stopa, ciljate inflaciju ispod 2%. U vrijeme potpunog kolapsa europske monetarne politike ECB se hvali uspjesima kroz popularizaciju i “demokratizaciju” monetarnog znanja.


Cjenovna stabilnost

Institucionalni cinizam direktna je posljedica gore navedenih socijalnoepistemoloških zasada ekonomske politike i njezinih direktnih veza sa stupnjem demokracije. Monetarna odluka o cjenovnoj stabilnosti kao jedinom cilju vrlo dobro ilustrira vezu. Koherentnost doktrine na kojoj se temelji monetarna odluka i njezina politička legitimacija zasnovani su na eliminaciji historijske geneze uz koju su vezane aktivirane postavke o nezaposlenosti i definicije novca i inflacije. Zanemarena je i direktna korist koju financijski kapital (centralna banka i financijski sektor nalaze se u situaciji konvergencije interesa između regulatora i reguliranog sektora u literaturi poznatoj kao
Restriktivna monetarna politika za svoju osnovu uzima radničke plaće kao jedino mjesto amortizacije eksternih šokova poput pucanja imovinskog balona. I kroz povećano zaduživanje ponovno formiranje balona. Politika cjenovne stabilnosti nije distributivno neutralna, već je direktno interesno vođena i fundamentalno antidemokratska.
agency capture) pokušava steći niskom stopom inflacije i čvrstom i oskudnom valutom – imperijalistički motivirano preuzimanje uloge rezervne svjetske valute i sredstva plaćanja ključnih sirovina poput nafte u čemu euro nije uspio, očuvanje stabilnosti vrijednosti dugova i reduciranost prostora radnicima u borbi za visinu plaća. Također, cjenovna stabilnost je vezana isključivo za cijene “običnih” roba i usluga koje su vezane prvenstveno uz radničke plaće i inflacija se cilja jedino u toj sferi. Imovinska inflacija (asset inflation) je potpuno izuzeta iz modela i definicije novca zbog pretpostavke o nemiješanju u financijska tržišta. Iako je upravo ta inflacija generator trenutne krize i kolapsa financijskog tržišta. Ciljana inflacija kao model monetarne politike historijski je proizašla iz specifičnih povijesnih okolnosti. Početkom sedamdesetih došlo je raspada kejnzijanskog modela države blagostanja i do raspada Bretton Woods režima kojega je dio bio i fiksni razmjenski tečaj usidren u paritetu dolara i zlata, to jest zlatnoj konvertibilnosti dolara. Volatilnost valutnih tržišta, rastuća inflacija i pad profitnih stopa postali su ključni problemi. Kao odgovor uslijedila je neoliberalna kontrarevolucija inaugurirana “Volckerovim šokom”, američkim ekstremnim dizanjem kamatnih stopa u svrhu borbe protiv inflacije koji je posljedično vodio smanjenju ekonomskih aktivnosti i povećanju nezaposlenosti. Paralelno kao međuovisni procesi događali su se deregulacija financijskih tržišta, slamanje sindikalizma i pritisak na plaće, koji je bio efekt povećane nezaposlenosti, i urušavanje javnog sektora. Održavanje niske inflacije u direktnoj je vezi sa stagnacijom realnih plaća kao klasnim interesom i takva politika direktno zastupa interese financijskog sektora. Stanovništvo se zbog nedostatnosti dohotka za održavanje standarda prisiljeno zaduživati kroz hipoteke na kuću, kupovinu auta, kreditne kartice ili studentske zajmove. Restriktivna monetarna politika za svoju osnovu uzima radničke plaće kao jedino mjesto amortizacije eksternih šokova poput pucanja imovinskog balona. I kroz povećano zaduživanje ponovno formiranje balona. Politika cjenovne stabilnosti nije distributivno neutralna, već je direktno interesno vođena i fundamentalno antidemokratska.

Nije riječ o tome da inflacija cijena nije nikakav problem, već da je on u proteklih petnaestak godina potpuno nebitan. Također i u zemljama koje nisu vodile eksplicitnu monetarnu politiku ciljanja inflacije. Radi se o tome da se on ne može sagledavati odvojeno samo kroz prizmu tehničke ekspertize teorema ortodoksne ekonomike, već da je usko vezan uz šire političko-ekonomske trendove i da ovisno historijskim okolnostima i uzrocima inflacije postoje dručije metode borbe koje uključuju i proširenje njezine definicije kao političkog akta. Širu sliku moguće je steći jedino kroz obustavu nezavisnosti centralnih banaka pa tako i Europske, i podvrći je demokratskoj participaciji i odlučivanju u korist većine. No, za to postići potrebno je promijeniti konstitutivne aranžmane europskog projekta.

Marko Kostanić


Tekst je objavljen kao dio temata o EU S onu stranu Schengena u Zarezu br. 302


BILJEŠKE
[1] Više u tekstu Jelene Miloš u ovom tematu.
[2] Više o povijesti EU u tekstu Mate Kapovića u ovom tematu.

Vezani članci

  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve