Europska integracija na raskrižju: učvršćivanje ili raspad?

Jesu li zemlje članice eurozone koje imaju problema u servisiranju svojih dugova odgovorne za krizu eura? Većina europskog stanovništva misli da jesu. Dakle, zadužene zemlje kao što su Grčka, Portugal i Irska moraju se podvrgnuti brutalnom programu štednje: divljačkim rezovima izdvajanjâ za socijalnu skrb, smanjenju plaća u javnom sektoru i daljnjoj privatizaciji u obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i mirovinskom sustavu. Ukratko, socijalna se i kulturna prava sindikata i građana gaze, što s jedne strane izaziva odobravanje, a s druge strane socijalne nemire.

Nametanje štednje vođeno je s namjerom da se oslobode sredstva kako bi se servisirali dugovi i s ruba bankrota spasilo financijske institucije koje su proglašene „sistemski važnima“. Međutim sistem, tj. projekt europske monetarne integracije, može se spasiti jedino ako se dogodi fundamentalan zaokret u političkom kursu. Na raspolaganju stoje dva puta koja vode u suprotnim smjerovima: jedan u smjeru raspadanja eurozone, drugi u smjeru jačanja europske državnosti. Konzervativni i neoliberalni ekonomisti i političari zabavljaju se mišlju o preraspoređivanju monetarne unije na dvije (ili više) grupe zemalja. Na jednoj bi strani bila jaka, monetarno i financijski integrirana „jezgra Europe“, a na drugoj strani zemlje koje bi trebale biti isključene iz eurozone, s vlastitim nacionalnim valutama. Prema ovoj koncepciji Njemačka, Francuska i nekolicina drugih zemalja nastavile bi koristiti euro, ali bi Grčka vjerojatno morala ponovno uvesti drahmu, Portugal eskudo, Španjolska pesetu, a Italija liru.
Cijepanje eurozone proizvelo bi još jednu zonu ekonomskog kaosa i socijalnog i političkog meteža. Novim valutama koje bi zamijenile euro najvjerojatnije bi trenutačno pala vrijednost. Devalvacija bi povećala vrijednost duga izraženog u eurima (koji također treba biti servisiran u eurima). Rejting agencije snizile bi kreditni rejting zemalja. Iako bi devalvacija povećala tečajnu konkurentnost, malo je vjerojatno da bi to bilo od velike koristi ako se stvarna konkurentnost ne bi također povećala. U spomenutim slučajevima nedostaje relevantnih izvoznih industrija.
Koliko bi nove valute deprecirale, toliko bi euro aprecirao. Ovakva tečajna promjena limitirala bi konkurentnost tzv. „realnog sektora“ članica eurozone i potaknula financijski kapital na spekulaciju. Kakva bi se vrsta ekonomske ravnoteže postigla nakon perioda ekonomskih turbulencija, nemoguće je predvidjeti.

Drugi put vodi prema dubljoj političkoj integraciji. Čvrsta ograničenja za javni dug postavljena Mastriškim ugovorom očito su nedostatna u sprječavanju općih neravnoteža i kriza. One su neizbježne ako zemlje kao što je Njemačka smanjuju cijenu rada, dok ona u drugim europskim zemljama raste. Trenutni sustav upravljanja krizama zahtijeva da se prilagode zemlje-dužnice, a ne zemlje koje ostvaruju suficit. Strukturna boljka koja je već pridonijela kolapsu sustava iz Bretton Woodsa 1970-ih godina opet se ponavlja u eurozoni. Da se ova boljka ispravi trebali bi se poduzeti sljedeći koraci: na prihodovnim stranama državnih proračuna izgraditi pravila za fiskalnu politiku i porezne olakšice te razviti odvojene mehanizme za zemlje sa suficitom i deficitom tekućeg računa bilance plaćanja. Da bi eurozona imala budućnost, jačati treba europsku državnost, a ne tržište.

Nejednaka raspodjela dohotka i bogatstva u Europi kao i procjene agencija za kreditni rejting trenutačno proizvode velike razlike između kamata za zadužene zemlje i kamata za „bogate“ zemlje. Unutar zemalja ovo važi samo za vlasnike novčanih sredstava, ne za nadničare. U zemljama-dužnicama posljedica su deficiti na računu kapitalnih transakcija; dok god tekući račun bilance plaćanja ne generira dovoljan suficit, taj deficit kompenzira se jedino kroz priljev novog kapitala. Potreba da se ostvari suficit na tekućem računu bilance plaćanja koristi se kao opravdanje za uvođenje mjera štednje, tj. provođenje rezova nadnicâ i socijalnih izdvajanja. Ljudi pogođeni tim mjerama ne prihvaćaju ta opravdanja te glasno i odlučno prosvjeduju.

Međutim treba shvatiti da je novac uvijek uzajamna i kontradiktorna socijalna veza – to vrijedi i za europska i za svjetska financijska tržišta. Ako postoje dužnici, postoje i kreditori; ako deficiti moraju biti smanjivani, ni profiti (suficiti) neće moći rasti. Zato trenutni iznosi javnih dugova u europskim zemljama koje su zahvaćene krizom ne mogu samo biti rezultat „razuzdanih“ fiskalnih i proračunskih politika. Odgovornost također leži i u politici redistribucije koja potiče formiranje velikih privatnih holdinga. Nadalje, ne možemo ignorirati činjenicu da su javni dugovi u eurozoni toliko veliki većinom zbog divovskih spašavanja privatnih banaka i fondova. Činjenica da države plaćaju sve više za servisiranje svojih dugova ima i drugo naličje: privatni financijski subjekti plaćaju nikad manje. Europska centralna banka jasno je naznačila ovo u svome znakovito naslovljenom izvještaju „Janus-Headed Salvation“ (op. ur. rimsko božanstvo s dva lica): nakon kolapsa Lehman Brothersa u rujnu 2008. godine ugrožene banke mogle su isprazniti većinu svoje bezvrijedne imovine u javno financirane „loše banke“. Zatim je njihov kapital uvećan iz javnih fondova, i to bez inzistiranja vladâ na ikakvom obliku kontrole nad poslovima sada socijaliziranih banaka. Države su postale jamci obveza banaka, a kasnije su banke dobile gotovo neograničen pristup jeftinom novcu središnje banke.

Jedna od posljedica spašavanja banaka javnim novcem je i smanjivanje kreditnog rizika za financijske institucije i istovremeno povećanje tog rizika za javni sektor. Spomenuta Europska centralna banka spominje „transfer kreditnog rizika od bankovnog sektora na državu“.
Pri reprogramiranju svojih dugova države moraju platiti odgovarajuće rastuće premije rizika. Postavlja se pitanje: kome? Istim onim bankama koje su te vlade nedavno spasile jeftinim novcem i, indirektno, vlasnicima novčanog kapitala koji su investirali u te banke i fondove. U tome im pomažu rejting agencije snižavajući „kvalitetu“ državnih obveznica zbog njihovog rastućeg javnog duga. Ovo je ozbiljno zadiranje u demokratske prerogative. Snižen kreditni rejting čini skupljim zaduživanje i reprogramiranje postojećeg duga, a privatnim kreditorima omogućuje ubiranje većih kamata. Ovdje se zapravo radi o samoispunjujućem proročanstvu: predviđanja o prijetećoj nenaplativosti duga vode do skupljeg servisiranja tog duga što povećava mogućnost da se dug ne naplati. Rejting agencije trebaju biti podvrgnute demokratskoj kontroli. U svjetlu ovih uvida javljaju se dvojbe oko legitimnosti javnog duga u zemljama kao što je Grčka.

Dugovi i financijska imovina nedvojbeno se mogu smanjiti inflacijom. Inflacija, od koje mnogi strahuju, pojavljuje se u obliku rasta cijena robe i zlata. Uzroci toga su kompleksni i ne odnose se isključivo na financijska i devizna tržišta, već i na tržišta robe i energije. Ta su tržišta podložna utjecaju katastrofalnih događaja poput eksplozije naftne platforme Deepwater Horizon u Meksičkom zaljevu, taljenja jezgre nuklearnog reaktora u Fukushimi ili sukobâ u arapskom svijetu. Inflacija bi drastično povećala nejednakost. Središnje banke bore se protiv tzv. sekundarnih efekata povećanjâ cijenâ. Kako? Sprječavanjem povećanjâ nadnicâ restriktivnom monetarnom politikom. Ova strategija ne zadire u korijene uzroka inflacije i zato je sindikatima neprihvatljiva.

Razuman zahtjev za smanjenjem javnog duga mora se nadopuniti zahtjevima za odgovarajućim smanjenjem financijske imovine, (koje bi se ostvarilo) bilo uzimanjem kolaterala, što je regulirano pravilima za održavanje likvidnosti (tj. tjeranjem kreditora da plate svoj dio u smanjivanju javnog duga) bilo učinkovitim oporezivanjem bogatstva, bilo kombinacijom jednog i drugog. Porezi na imovinu moraju biti ponovno uvedeni u sve europske zemlje, kao što se i iznos porezâ koji plaćaju poduzeća (osobito poreza na dobit korporacija) mora povećati: to bi se ostvarilo kroz proces europskog usklađivanja poreznih baza i poreznih stopa te kroz jaču kontrolu poreznih utočišta, izbjegavanja plaćanja poreza i pranja novca. Pogotovo u slučaju javnog duga, te su mjere neophodne da bi se osigurao socijalni i politički mir.