Europska integracija na raskrižju: učvršćivanje ili raspad?

Elmar Altvater (umirovljeni profesor međunarodne političke ekonomije na Freie Universität u Berlinu) i Birgit Mahnkopf (profesorica europske politike na Visokoj školi za gospodarstvo i pravo (njem. Hochschule für Wirtschaft und Recht) u Berlinu) pišu o krizi eurozone i nekim mogućim rješenjima te krize.

Jesu li zemlje članice eurozone koje imaju problema u servisiranju svojih dugova odgovorne za krizu eura? Većina europskog stanovništva misli da jesu. Dakle, zadužene zemlje kao što su Grčka, Portugal i Irska moraju se podvrgnuti brutalnom programu štednje: divljačkim rezovima izdvajanjâ za socijalnu skrb, smanjenju plaća u javnom sektoru i daljnjoj privatizaciji u obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i mirovinskom sustavu. Ukratko, socijalna se i kulturna prava sindikata i građana gaze, što s jedne strane izaziva odobravanje, a s druge strane socijalne nemire.

Nametanje štednje vođeno je s namjerom da se oslobode sredstva kako bi se servisirali dugovi i s ruba bankrota spasilo financijske institucije koje su proglašene „sistemski važnima“. Međutim sistem, tj. projekt europske monetarne integracije, može se spasiti jedino ako se dogodi fundamentalan zaokret u političkom kursu. Na raspolaganju stoje dva puta koja vode u suprotnim smjerovima: jedan u smjeru raspadanja eurozone, drugi u smjeru jačanja europske državnosti. Konzervativni i neoliberalni ekonomisti i političari zabavljaju se mišlju o preraspoređivanju monetarne unije na dvije (ili više) grupe zemalja. Na jednoj bi strani bila jaka, monetarno i financijski integrirana „jezgra Europe“, a na drugoj strani zemlje koje bi trebale biti isključene iz eurozone, s vlastitim nacionalnim valutama. Prema ovoj koncepciji Njemačka, Francuska i nekolicina drugih zemalja nastavile bi koristiti euro, ali bi Grčka vjerojatno morala ponovno uvesti drahmu, Portugal eskudo, Španjolska pesetu, a Italija liru.
Cijepanje eurozone proizvelo bi još jednu zonu ekonomskog kaosa i socijalnog i političkog meteža. Novim valutama koje bi zamijenile euro najvjerojatnije bi trenutačno pala vrijednost. Devalvacija bi povećala vrijednost duga izraženog u eurima (koji također treba biti servisiran u eurima). Rejting agencije snizile bi kreditni rejting zemalja. Iako bi devalvacija povećala tečajnu konkurentnost, malo je vjerojatno da bi to bilo od velike koristi ako se stvarna konkurentnost ne bi također povećala. U spomenutim slučajevima nedostaje relevantnih izvoznih industrija.
Koliko bi nove valute deprecirale, toliko bi euro aprecirao. Ovakva tečajna promjena limitirala bi konkurentnost tzv. „realnog sektora“ članica eurozone i potaknula financijski kapital na spekulaciju. Kakva bi se vrsta ekonomske ravnoteže postigla nakon perioda ekonomskih turbulencija, nemoguće je predvidjeti.

Drugi put vodi prema dubljoj političkoj integraciji. Čvrsta ograničenja za javni dug postavljena Mastriškim ugovorom očito su nedostatna u sprječavanju općih neravnoteža i kriza. One su neizbježne ako zemlje kao što je Njemačka smanjuju cijenu rada, dok ona u drugim europskim zemljama raste. Trenutni sustav upravljanja krizama zahtijeva da se prilagode zemlje-dužnice, a ne zemlje koje ostvaruju suficit. Strukturna boljka koja je već pridonijela kolapsu sustava iz Bretton Woodsa 1970-ih godina opet se ponavlja u eurozoni. Da se ova boljka ispravi trebali bi se poduzeti sljedeći koraci: na prihodovnim stranama državnih proračuna izgraditi pravila za fiskalnu politiku i porezne olakšice te razviti odvojene mehanizme za zemlje sa suficitom i deficitom tekućeg računa bilance plaćanja. Da bi eurozona imala budućnost, jačati treba europsku državnost, a ne tržište.

Nejednaka raspodjela dohotka i bogatstva u Europi kao i procjene agencija za kreditni rejting trenutačno proizvode velike razlike između kamata za zadužene zemlje i kamata za „bogate“ zemlje. Unutar zemalja ovo važi samo za vlasnike novčanih sredstava, ne za nadničare. U zemljama-dužnicama posljedica su deficiti na računu kapitalnih transakcija; dok god tekući račun bilance plaćanja ne generira dovoljan suficit, taj deficit kompenzira se jedino kroz priljev novog kapitala. Potreba da se ostvari suficit na tekućem računu bilance plaćanja koristi se kao opravdanje za uvođenje mjera štednje, tj. provođenje rezova nadnicâ i socijalnih izdvajanja. Ljudi pogođeni tim mjerama ne prihvaćaju ta opravdanja te glasno i odlučno prosvjeduju.

Međutim treba shvatiti da je novac uvijek uzajamna i kontradiktorna socijalna veza – to vrijedi i za europska i za svjetska financijska tržišta. Ako postoje dužnici, postoje i kreditori; ako deficiti moraju biti smanjivani, ni profiti (suficiti) neće moći rasti. Zato trenutni iznosi javnih dugova u europskim zemljama koje su zahvaćene krizom ne mogu samo biti rezultat „razuzdanih“ fiskalnih i proračunskih politika. Odgovornost također leži i u politici redistribucije koja potiče formiranje velikih privatnih holdinga. Nadalje, ne možemo ignorirati činjenicu da su javni dugovi u eurozoni toliko veliki većinom zbog divovskih spašavanja privatnih banaka i fondova. Činjenica da države plaćaju sve više za servisiranje svojih dugova ima i drugo naličje: privatni financijski subjekti plaćaju nikad manje. Europska centralna banka jasno je naznačila ovo u svome znakovito naslovljenom izvještaju „Janus-Headed Salvation“ (op. ur. rimsko božanstvo s dva lica): nakon kolapsa Lehman Brothersa u rujnu 2008. godine ugrožene banke mogle su isprazniti većinu svoje bezvrijedne imovine u javno financirane „loše banke“. Zatim je njihov kapital uvećan iz javnih fondova, i to bez inzistiranja vladâ na ikakvom obliku kontrole nad poslovima sada socijaliziranih banaka. Države su postale jamci obveza banaka, a kasnije su banke dobile gotovo neograničen pristup jeftinom novcu središnje banke.

Jedna od posljedica spašavanja banaka javnim novcem je i smanjivanje kreditnog rizika za financijske institucije i istovremeno povećanje tog rizika za javni sektor. Spomenuta Europska centralna banka spominje „transfer kreditnog rizika od bankovnog sektora na državu“.
Pri reprogramiranju svojih dugova države moraju platiti odgovarajuće rastuće premije rizika. Postavlja se pitanje: kome? Istim onim bankama koje su te vlade nedavno spasile jeftinim novcem i, indirektno, vlasnicima novčanog kapitala koji su investirali u te banke i fondove. U tome im pomažu rejting agencije snižavajući „kvalitetu“ državnih obveznica zbog njihovog rastućeg javnog duga. Ovo je ozbiljno zadiranje u demokratske prerogative. Snižen kreditni rejting čini skupljim zaduživanje i reprogramiranje postojećeg duga, a privatnim kreditorima omogućuje ubiranje većih kamata. Ovdje se zapravo radi o samoispunjujućem proročanstvu: predviđanja o prijetećoj nenaplativosti duga vode do skupljeg servisiranja tog duga što povećava mogućnost da se dug ne naplati. Rejting agencije trebaju biti podvrgnute demokratskoj kontroli. U svjetlu ovih uvida javljaju se dvojbe oko legitimnosti javnog duga u zemljama kao što je Grčka.

Dugovi i financijska imovina nedvojbeno se mogu smanjiti inflacijom. Inflacija, od koje mnogi strahuju, pojavljuje se u obliku rasta cijena robe i zlata. Uzroci toga su kompleksni i ne odnose se isključivo na financijska i devizna tržišta, već i na tržišta robe i energije. Ta su tržišta podložna utjecaju katastrofalnih događaja poput eksplozije naftne platforme Deepwater Horizon u Meksičkom zaljevu, taljenja jezgre nuklearnog reaktora u Fukushimi ili sukobâ u arapskom svijetu. Inflacija bi drastično povećala nejednakost. Središnje banke bore se protiv tzv. sekundarnih efekata povećanjâ cijenâ. Kako? Sprječavanjem povećanjâ nadnicâ restriktivnom monetarnom politikom. Ova strategija ne zadire u korijene uzroka inflacije i zato je sindikatima neprihvatljiva.

Razuman zahtjev za smanjenjem javnog duga mora se nadopuniti zahtjevima za odgovarajućim smanjenjem financijske imovine, (koje bi se ostvarilo) bilo uzimanjem kolaterala, što je regulirano pravilima za održavanje likvidnosti (tj. tjeranjem kreditora da plate svoj dio u smanjivanju javnog duga) bilo učinkovitim oporezivanjem bogatstva, bilo kombinacijom jednog i drugog. Porezi na imovinu moraju biti ponovno uvedeni u sve europske zemlje, kao što se i iznos porezâ koji plaćaju poduzeća (osobito poreza na dobit korporacija) mora povećati: to bi se ostvarilo kroz proces europskog usklađivanja poreznih baza i poreznih stopa te kroz jaču kontrolu poreznih utočišta, izbjegavanja plaćanja poreza i pranja novca. Pogotovo u slučaju javnog duga, te su mjere neophodne da bi se osigurao socijalni i politički mir.

Elmar Altvater i Birgit Mahnkopf

S engleskog preveo Bojan Nonković
Tekst je izvorno objavljen na http://www.global-labour-university.org/

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve