Europska integracija na raskrižju: učvršćivanje ili raspad?

Elmar Altvater (umirovljeni profesor međunarodne političke ekonomije na Freie Universität u Berlinu) i Birgit Mahnkopf (profesorica europske politike na Visokoj školi za gospodarstvo i pravo (njem. Hochschule für Wirtschaft und Recht) u Berlinu) pišu o krizi eurozone i nekim mogućim rješenjima te krize.


Jesu li zemlje članice eurozone koje imaju problema u servisiranju svojih dugova odgovorne za krizu eura? Većina europskog stanovništva misli da jesu. Dakle, zadužene zemlje kao što su Grčka, Portugal i Irska moraju se podvrgnuti brutalnom programu štednje: divljačkim rezovima izdvajanjâ za socijalnu skrb, smanjenju plaća u javnom sektoru i daljnjoj privatizaciji u obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i mirovinskom sustavu. Ukratko, socijalna se i kulturna prava sindikata i građana gaze, što s jedne strane izaziva odobravanje, a s druge strane socijalne nemire.

Nametanje štednje vođeno je s namjerom da se oslobode sredstva kako bi se servisirali dugovi i s ruba bankrota spasilo financijske institucije koje su proglašene „sistemski važnima“. Međutim sistem, tj. projekt europske monetarne integracije, može se spasiti jedino ako se dogodi fundamentalan zaokret u političkom kursu. Na raspolaganju stoje dva puta koja vode u suprotnim smjerovima: jedan u smjeru raspadanja eurozone, drugi u smjeru jačanja europske državnosti. Konzervativni i neoliberalni ekonomisti i političari zabavljaju se mišlju o preraspoređivanju monetarne unije na dvije (ili više) grupe zemalja. Na jednoj bi strani bila jaka, monetarno i financijski integrirana „jezgra Europe“, a na drugoj strani zemlje koje bi trebale biti isključene iz eurozone, s vlastitim nacionalnim valutama. Prema ovoj koncepciji Njemačka, Francuska i nekolicina drugih zemalja nastavile bi koristiti euro, ali bi Grčka vjerojatno morala ponovno uvesti drahmu, Portugal eskudo, Španjolska pesetu, a Italija liru.
Cijepanje eurozone proizvelo bi još jednu zonu ekonomskog kaosa i socijalnog i političkog meteža. Novim valutama koje bi zamijenile euro najvjerojatnije bi trenutačno pala vrijednost. Devalvacija bi povećala vrijednost duga izraženog u eurima (koji također treba biti servisiran u eurima). Rejting agencije snizile bi kreditni rejting zemalja. Iako bi devalvacija povećala tečajnu konkurentnost, malo je vjerojatno da bi to bilo od velike koristi ako se stvarna konkurentnost ne bi također povećala. U spomenutim slučajevima nedostaje relevantnih izvoznih industrija.
Koliko bi nove valute deprecirale, toliko bi euro aprecirao. Ovakva tečajna promjena limitirala bi konkurentnost tzv. „realnog sektora“ članica eurozone i potaknula financijski kapital na spekulaciju. Kakva bi se vrsta ekonomske ravnoteže postigla nakon perioda ekonomskih turbulencija, nemoguće je predvidjeti.

Drugi put vodi prema dubljoj političkoj integraciji. Čvrsta ograničenja za javni dug postavljena Mastriškim ugovorom očito su nedostatna u sprječavanju općih neravnoteža i kriza. One su neizbježne ako zemlje kao što je Njemačka smanjuju cijenu rada, dok ona u drugim europskim zemljama raste. Trenutni sustav upravljanja krizama zahtijeva da se prilagode zemlje-dužnice, a ne zemlje koje ostvaruju suficit. Strukturna boljka koja je već pridonijela kolapsu sustava iz Bretton Woodsa 1970-ih godina opet se ponavlja u eurozoni. Da se ova boljka ispravi trebali bi se poduzeti sljedeći koraci: na prihodovnim stranama državnih proračuna izgraditi pravila za fiskalnu politiku i porezne olakšice te razviti odvojene mehanizme za zemlje sa suficitom i deficitom tekućeg računa bilance plaćanja. Da bi eurozona imala budućnost, jačati treba europsku državnost, a ne tržište.

Nejednaka raspodjela dohotka i bogatstva u Europi kao i procjene agencija za kreditni rejting trenutačno proizvode velike razlike između kamata za zadužene zemlje i kamata za „bogate“ zemlje. Unutar zemalja ovo važi samo za vlasnike novčanih sredstava, ne za nadničare. U zemljama-dužnicama posljedica su deficiti na računu kapitalnih transakcija; dok god tekući račun bilance plaćanja ne generira dovoljan suficit, taj deficit kompenzira se jedino kroz priljev novog kapitala. Potreba da se ostvari suficit na tekućem računu bilance plaćanja koristi se kao opravdanje za uvođenje mjera štednje, tj. provođenje rezova nadnicâ i socijalnih izdvajanja. Ljudi pogođeni tim mjerama ne prihvaćaju ta opravdanja te glasno i odlučno prosvjeduju.

Međutim treba shvatiti da je novac uvijek uzajamna i kontradiktorna socijalna veza – to vrijedi i za europska i za svjetska financijska tržišta. Ako postoje dužnici, postoje i kreditori; ako deficiti moraju biti smanjivani, ni profiti (suficiti) neće moći rasti. Zato trenutni iznosi javnih dugova u europskim zemljama koje su zahvaćene krizom ne mogu samo biti rezultat „razuzdanih“ fiskalnih i proračunskih politika. Odgovornost također leži i u politici redistribucije koja potiče formiranje velikih privatnih holdinga. Nadalje, ne možemo ignorirati činjenicu da su javni dugovi u eurozoni toliko veliki većinom zbog divovskih spašavanja privatnih banaka i fondova. Činjenica da države plaćaju sve više za servisiranje svojih dugova ima i drugo naličje: privatni financijski subjekti plaćaju nikad manje. Europska centralna banka jasno je naznačila ovo u svome znakovito naslovljenom izvještaju „Janus-Headed Salvation“ (op. ur. rimsko božanstvo s dva lica): nakon kolapsa Lehman Brothersa u rujnu 2008. godine ugrožene banke mogle su isprazniti većinu svoje bezvrijedne imovine u javno financirane „loše banke“. Zatim je njihov kapital uvećan iz javnih fondova, i to bez inzistiranja vladâ na ikakvom obliku kontrole nad poslovima sada socijaliziranih banaka. Države su postale jamci obveza banaka, a kasnije su banke dobile gotovo neograničen pristup jeftinom novcu središnje banke.

Jedna od posljedica spašavanja banaka javnim novcem je i smanjivanje kreditnog rizika za financijske institucije i istovremeno povećanje tog rizika za javni sektor. Spomenuta Europska centralna banka spominje „transfer kreditnog rizika od bankovnog sektora na državu“.
Pri reprogramiranju svojih dugova države moraju platiti odgovarajuće rastuće premije rizika. Postavlja se pitanje: kome? Istim onim bankama koje su te vlade nedavno spasile jeftinim novcem i, indirektno, vlasnicima novčanog kapitala koji su investirali u te banke i fondove. U tome im pomažu rejting agencije snižavajući „kvalitetu“ državnih obveznica zbog njihovog rastućeg javnog duga. Ovo je ozbiljno zadiranje u demokratske prerogative. Snižen kreditni rejting čini skupljim zaduživanje i reprogramiranje postojećeg duga, a privatnim kreditorima omogućuje ubiranje većih kamata. Ovdje se zapravo radi o samoispunjujućem proročanstvu: predviđanja o prijetećoj nenaplativosti duga vode do skupljeg servisiranja tog duga što povećava mogućnost da se dug ne naplati. Rejting agencije trebaju biti podvrgnute demokratskoj kontroli. U svjetlu ovih uvida javljaju se dvojbe oko legitimnosti javnog duga u zemljama kao što je Grčka.

Dugovi i financijska imovina nedvojbeno se mogu smanjiti inflacijom. Inflacija, od koje mnogi strahuju, pojavljuje se u obliku rasta cijena robe i zlata. Uzroci toga su kompleksni i ne odnose se isključivo na financijska i devizna tržišta, već i na tržišta robe i energije. Ta su tržišta podložna utjecaju katastrofalnih događaja poput eksplozije naftne platforme Deepwater Horizon u Meksičkom zaljevu, taljenja jezgre nuklearnog reaktora u Fukushimi ili sukobâ u arapskom svijetu. Inflacija bi drastično povećala nejednakost. Središnje banke bore se protiv tzv. sekundarnih efekata povećanjâ cijenâ. Kako? Sprječavanjem povećanjâ nadnicâ restriktivnom monetarnom politikom. Ova strategija ne zadire u korijene uzroka inflacije i zato je sindikatima neprihvatljiva.

Razuman zahtjev za smanjenjem javnog duga mora se nadopuniti zahtjevima za odgovarajućim smanjenjem financijske imovine, (koje bi se ostvarilo) bilo uzimanjem kolaterala, što je regulirano pravilima za održavanje likvidnosti (tj. tjeranjem kreditora da plate svoj dio u smanjivanju javnog duga) bilo učinkovitim oporezivanjem bogatstva, bilo kombinacijom jednog i drugog. Porezi na imovinu moraju biti ponovno uvedeni u sve europske zemlje, kao što se i iznos porezâ koji plaćaju poduzeća (osobito poreza na dobit korporacija) mora povećati: to bi se ostvarilo kroz proces europskog usklađivanja poreznih baza i poreznih stopa te kroz jaču kontrolu poreznih utočišta, izbjegavanja plaćanja poreza i pranja novca. Pogotovo u slučaju javnog duga, te su mjere neophodne da bi se osigurao socijalni i politički mir.

Elmar Altvater i Birgit Mahnkopf

S engleskog preveo Bojan Nonković
Tekst je izvorno objavljen na http://www.global-labour-university.org/

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve