Neka bude student na američkom koledžu

Marta Pirnat-Greenberg predaje na katedri za slavenske jezike na Sveučilištu u Kanzasu. U slovenskom časopisu Dialogi objavila je tekst iz kojeg smo izdvojili dijelove u kojima opisuje svoja iskustva s američkim visokoškolskim sustavom kada joj se sin upisivao na fakultet, kao i saznanja proistekla iz iskustva predavača na Sveučilištu u Kanzasu.


Već 17 godina živim s mužem i dvoje djece u Kanzasu. Kanzas mi je vjerojatno bio suđen: Lawrence sam poznavala s fotografija i iz priča prijatelja koji su kao Fulbrightovi stipendisti studirali na Sveučilištu u Kanzasu deset godina prije mog dolaska u te krajeve gdje je moj muž, Amerikanac iz Kalifornije, dobio mjesto na slavistici. Nekoliko godina kasnije i sama sam se tu zaposlila kao lektorica hrvatskog i slovenskog jezika. U početku nam se Lawrence činio jako daleko od svijeta i smatrali smo da nam je tek privremena postaja. Ali polako nam je prirastao srcu, osobito zadnjih godina, kako svijet postaje sve opasniji i djeluje nam kao oaza udaljena od ludog svijeta. Čak i ogromna nenaseljena područja, u kojima smo se katkad osjećali izgubljenima, sada djeluju oslobađujuće kad se vratimo iz prenaseljene Kalifornije ili iz Domžala. Teško je u dnevničkom obliku i na nekoliko stranica stvoriti sliku života na američkom Srednjem Zapadu. U mjesec dana koje sam tu obuhvatila, moj je obični život zahvatila dilema s kojom mi se sva sreća nije potrebno baviti svake godine – izbor sinovog studija. Ne predstavljam to čitateljima jer smatram da je naš primjer vrijedan posebne pažnje, nego premisa o prednostima i manjkavostima javnog i privatnog obrazovanja, u slučaju da se u Sloveniji ikad odluče za dvostupanjski sistem visokog školovanja sličan onom u SAD-u.

Srijeda, 31. ožujka

[…] Surađujem s Centrom za slovenski jezik u Ljubljani s kojim pokušavamo prilagoditi ljetni program za mog studenta slovenskog jezika zahtjevima američkog stipenditora. Birokracija postoji jedino da bi svima na svijetu zagorčavala život. Student uči slovenski već tri godine i u Kanzasu je naučio koliko je moguće u stranom okruženju. Da bi se usavršio mora na ljetnu školu u Sloveniju, za što mu je komisija na našem sveučilištu dodijelila stipendiju. Budući da sredstva dolaze od savezne ustanove, program za koji će ih trebati mora u potpunosti odgovarati njihovim zahtjevima pa i u broju satova kao i po broju dana i tjedana u koje su ti satovi raspoređeni. Uvjeravanja da je ljetna škola u Ljubljani intenzivna i da sadrži i više od potrebnog broja sati u četverotjednom programu, da šesterotjedni program u Sloveniji ne postoji i da se na stupnju usavršavanja jezik ne uči samo na jezičnoj nastavi nego i na drugim poljima obrazovanja ne pomažu.[…]

Amerikanci su praktičan narod i zanimanje za strane jezike uvelike ovisi o političkoj situaciji. Otkad se situacija na Balkanu smirila te je to područje nestalo s naslovnica časopisâ , nestalo je i zanimanje za hrvatski, srpski i bosanski jezik. Poneki (cinični) rusisti kažu da je Putin njihov najveći saveznik i jedina nada za preživljavanje struke u Americi: možda će uspjeti toliko zaoštriti političku situaciju da će Rusija opet postati opasna, dakle zanimljiva za studiranje. Ne znam kakvu nadu možemo gajiti za studij južne slavistike – nitko ne želi novi rat. Još uvijek se nadamo da će bolje poznavanje tog područja pripomoći većem upisu na jezične tečajeve. Baš je tekući semestar na našem sveučilištu „balkanski“, s brojnim priredbama: od predavanja, okruglih stolova, izložbi, filmskih projekcija, do koncerata i radionica za učitelje – na temu bivše Jugoslavije, dijelom i šireg južnoslavenskog područja.[…]

Svaki dan očekujemo odgovor od sveučilišta na koje se prijavio Beni (sin), koji ove godine završava srednju školu.[…]

Prije smo u to vrijeme skoro svake godine znali otputovati barem na nekoliko dana iz Lawrencea; prošle godine na razgledavanje dva privatna sveučilišta, Sveučilišta Washington u St. Louisu i koledža Grinnell u Iowi. To je bio tek početak dugog i napornog procesa traženja najprimjerenijeg sveučilišta do kojeg se američki tinejdžeri moraju probiti u zadnje dvije godine srednje škole. Iznenađujuće je da je to posebno teško iznimno nadarenim učenicima jer imaju stotine otvorenih mogućnosti na javnim i privatnim sveučilištima. Za prosječno uspješnog učenika je put u najbolje škole koje su većinom privatne – zatvoren, tako da nema puno dilema. Upišeš se na neko javno učilište, u našem primjeru, Sveučilište u Kanzasu (znano kao KU, Kansas University), najveće i najbolje javno sveučilište u američkoj saveznoj državi Kanzas, pet minuta vožnje od našeg doma.[…]

Sveučilište u Kanzasu je solidno, s 30 000 studenata, prosječne veličine za osrednje javno sveučilište, razmjerno jeftino (ali ne besplatno: za svako školovanje nakon srednje škole se u SAD-u plaćaju školarine), s iznimno široko otvorenim upisom. Većina kanzaških srednjoškolaca zadovolji jako nisko postavljene upisne uvjete. Logika kojom se vode kod tako velike demokratičnosti pri primanju studenata je ta da bi škola koja se u velikoj mjeri financira sredstvima poreznih obveznika, tim istim poreznim obveznicima (tj. njihovoj djeci) u najširoj mjeri bila i otvorena. Nedostatak male selektivnosti kod upisa je to što na sveučilište dođe velik broj studenata koji su loše pripremljeni za studij. Svatko tko je ikada predavao zna da kvaliteta nastave ne ovisi samo o sposobnosti i trudu predavača, nego i o nadarenosti, motiviranosti, predznanju i radnim navikama studenata. Učitelj nehotice prilagođava tempo i stupanj pouke grupi jer u osnovnom društvenom sporazumu između javnih visokoškolskih ustanova i „korisnika“ nije samo široka otvorenost tih ustanova, nego i očekivanja ljudi koji su primljeni i koji su platili (ne baš tako visoku) školarinu, da će diplomirati u najkraćem mogućem vremenu. Tome treba dodati i pritisak redovnih studentskih ocjenjivanja koja mogu utjecati na učiteljevo napredovanje i bodovanje dohotka na smjerovima s malim upisom, npr. slavistici, te postoji i strah od pada broja studenata. Taj spoj državnih i tržišnih mehanizama pridonosi inflaciji ocjena i snižava zahtjevnost te posredno kvalitetu obrazovanja. Marc (suprug) i ja poznajemo tu situaciju iznutra jer se s njom susrećemo takoreći svakodnevno u svom radu. Beni je to naučio iz literature kad je započeo razgledavati američko sveučilišno tržište, a zasigurno je i katkad osluhnuo naše razgovore i žalbe koje su mu samo potvrdile da je KU prelagan za nj. Tako da je Beni usprkos našim prigovorima kako mu KU može dati solidno preddiplomsko obrazovanje ako se samo potrudi, već vrlo rano u srednjoj školi odlučio da želi studirati na jednom od najelitnijih sveučilišta ako za studij dobije stipendiju. Za svoju je odluku imao dobre razloge: nije mu bilo do poznatih imena i prestiža slavnih sveučilišta, već je želio okruženje koje mu nudi dovoljno izazova da konačno izmjeri i razvije svoje sposobnosti, osobito iz matematike i fizike (iako još nije odlučio što će studirati). Usprkos razmjerno dobrom javnom školstvu u Lawrenceu, osnovna i srednja škola nisu mu to omogućile, iako je oduvijek bio izvrstan učenik sa svim mogućim izvannastavnim aktivnostima i brojnim pobjedama na natjecanjima iz znanja, stranih jezika i šahovskih turnira.[…]

Velika sveučilišta poput KU imaju određene prednosti u usporedbi s manjim privatnim školama za koje se Beni zanima: veći izbor studijskih smjerova, često vrhunske istraživačke programe, laboratorije i knjižnice, preddiplomski i diplomski studij te rasno i klasno šaroliku populaciju. Budući da je omjer broja učitelja i studenata nepovoljniji nego na najboljim privatnim školama (mnoge se ponose omjerom od devet studenata na jednog profesora), a profesori imaju i velike istraživačke obaveze, studenti nisu u mogućnosti imati toliko osobne pozornosti i stalnog vodstva. To može biti loše jer se mnogi u tom ogromnom kolosu izgube, ali je to s druge strane i mogućnost za razvoj samostalnosti i veći osobni rast. Treći argument u korist studiranja na KU je stvaran – ekonomski, koji se ne može zanemariti. Cijena školovanja na dobrom privatnom sveučilištu je približno četiri puta veća nego cijena na KU, a KU vrlo uspješnim studentima u potpunosti ukida plaćanje školarina dok se najboljima pokrivaju čak i troškovi za život – i tu moram ispraviti svoju prijašnju tvrdnju o plaćanju školarina: besplatno obrazovanje za najizvrsnije postoji i na prediplomskoj razini, osobito na javnim sveučilištima koja se moraju truditi više nego privatna da bi privukla nadarene studente. Razlika u cijeni četverogodišnjeg obrazovanja na KU i na privatnom fakultetu u našem primjeru velika je kao vrijednost razmjerno dobre kuće u Lawrenceu. Stipendije vezane uz uspješnost su relativno rijetke na dobrim privatnim sveučilištima jer su svi primljeni iznimno uspješni. Postoji financijska pomoć u obliku stipendija i kredita ako škola utvrdi da obitelj nema dovoljno financijskih sredstava da pokrije školarinu, ali naravno da se prije prijave ne zna jesu li zadovoljeni uvjeti za pomoć. Beniju smo iznijeli sve argumente za školovanje na KU, ali nismo mu mogli zabraniti da iskuša sreću na privatnim sveučilištima. Naš je dogovor otpočetka bio da na privatno sveučilište može ako dobije stipendiju koja će u cijelosti ili većinom pokriti školarinu. Beni je prošlog proljeća sjajno obavio red nacionalnih ispita znanja i sposobnosti i gotovo na svima dobio najveći mogući broj bodova što ga je uvjerilo ne samo da će biti primljen na najbolje škole, nego da će od njih dobiti i novac. Nas dvoje, još uvijek nemotivirani da sina pošaljemo daleko od kuće, pasivno smo pratili njegov izbor škola i jesensku pripremu opsežne dokumentacije. Nakon što su u listopadu prijave odaslane, započelo je višemjesečno čekanje na odgovore. Nažalost, željene pošte još uvijek nema u sandučiću.


Ponedjeljak, 26. ožujka

[…] Beni je očekivano primljen na svih 6 škola (pet privatnih i KU) na koje se prijavio. Bio je presretan kad je pred Božić dobio prvi pozitivan odgovor od sveučilišta California Institute of Technology (Caltech), jer je znao da s ostalima ne bi trebalo biti problema ako je uspio na jednoj od najselektivnijih američkih škola. Naravno da smo se Marc i ja veselili, ali kad smo od Caltecha malo nakon nove godine saznali da nemamo pravo na finacijsku pomoć, a stipendiju za uspješnost ne daju, sve nas je više zabrinjavalo što ćemo ako slične odgovore dobijemo i od drugih sveučilišta jer ćemo sina zakinuti za obrazovanje koje je svojim sposobnostima zavrijedio. Beni je bio očito frustriran i razočaran. Kako i ne bi bio: učinio je sve što čovjek u njegovim godinama može da se dokopa vrhunskog obrazovanja, ali budući da nismo dovoljno siromašni da bi dobili finacijsku pomoć, ni nedovoljno bogati da bi školarinu u cijelosti (ili većinom) plaćali, taj put mu je zatvoren kao i ljudima s nedostatkom sposobnosti.

Reklamna taktika privatnih škola je takva da buduće kandidate („potrošače“) najprije uvjere da si svatko tko ima odgovarajuće sposobnosti može priuštiti elitno obrazovanje; kad bi rekli neka se prijave samo nadareni i bogati, ostali bi bez mnogih iznimnih talenata. Tako si zagarantiraju najveći odabir potencijala, a naivni osamnaestogodišnjaci naravno vjeruju da im vrhunski uspjeh stopostotno garantira vrhunsko obrazovanje. Ali nije baš tako: garantiraju im upis na elitno sveučilište, a faktično školovanje na tim ustanovama garantira im jedino kombinacija dobrih mozgova i bogatih roditelja. S obzirom na pritisak na te škole (primaju između 10 i 20 posto prijavljenih) možemo zaključiti da je ta kombinacija u Americi jako česta i da je oznaka privatnih kao „bogatih škola“ donekle opravdana. Srednji stalež, kao što smo mi, može se nadati rijetkim stipendijama za izniman uspjeh; pomaže i sportski talent, koji je u našoj obitelji nažalost potpuno odsutan ili pripadnost rasnoj manjini (nažalost iznimno se rijetka američko-židovsko-slovenska kombinacija ne broji). Naravno da pojedinac teško prosuđuje svoje pravo na stipendiju jer ne poznaje tip kandidata s kojim se natječe, niti željeni profil pojedinih ustanova, niti količine raspoloživih sredstava. Tu u velikoj mjeri djeluju tržišne zakonitosti: obrazovanje je (jako skupo) tržišno blago koje javne škole prodaju po snažno subvencioniranim, a privatne škole po dijelom subvencioniranim cijenama; usprkos astronomskim cijenama školarina te ustanove tvrde da je faktična cijena obrazovanja gotovo dva puta veća nego što je zaračunaju potrošaču (ostatak se pokriva iz finacijske potpore uspješnih bivših studenata). Čovjek se poslije pita zašto bi korporacije koje prodaju obrazovanje (znanje), to blago prodavale po sniženim cijenama ili gotovo besplatno jer nisu dobrotvorne organizacije. Razlog je ekonomski: zato što student koji na takvoj ustanovi studira nije samo potrošač nego i ponuditelj sposobnosti i talenata bez kojih te ustanove ne bi dosezale prestiž i uspjeh koji posjeduju. Jedna od glavnih postavki kod reklamiranja tih škola upravo je kvaliteta primljenih studenata, npr. prosječan broj bodova koji su primljeni brucoši postigli na nacionalnom ispitu sposobnosti ili njihov položaj na godini (najselektivnije škole se ponose podatkom da 90 posto njihovih brucoša proizlazi iz 10 posto najboljih u zadnjem razredu srednje škole). Od svih, a pogotovo od najuspješnijih bivših studenata očekuju da će prihodima, znanjem i ugledom pomagati svojoj almi mater cijeli život.[…]

Početak poruke od Grinnella glasio je „vesela vijest“. I bila je više nego vesela vijest jer je u poruci pisalo da su Beniju stipendiju gotovo udvostručili.[…]

Odmah smo isplanirali posjet Grinnellu na jedan od informativnih dana za primljene studente.


Četvrtak 19. travnja

[…] Ustroj američkog koledža (liberal arts college) je zapravo teško objasniti jer ne odgovara ni slovenskim sveučilištima niti pojedinačnim fakultetima; po opsegu i sadržaju je nešto između.[…]

Naglasak je na širokom općem obrazovanju s područja humanistike, prirodoslovlja, matematike i umjetnosti te na razvijanju intelektualnih sposobnosti, kreativnosti i društvene svijesti. To naravno ne znači da student ne mora izabrati struku koju će diplomirati, nego to mora napraviti tek do kraja druge godine i ostaje mu puno vremena za predmete izvan njegove struke (na Grinnellu je, primjerice, za diplomu iz struke potrebno odslušati samo četvrtinu svih predavanja na odsjeku izabrane struke). Glavna svrha tih ustanova je preddiplomsko obrazovanje, mada su profesori većinom i znanstvenici – neki imaju jako teške znanstvene programe. Budući da su koledži mali, a broj profesora relativno velik, predavanja i seminari odvijaju se u malim grupama, tako da se studentima posvećuje puno osobne pozornosti. Koledži nemaju postdiplomskih programa pa profesori u istraživanja uključuju studente kao asistente i većina već prije diplome nakupi znanstveno iskustvo.

Petak, 20. travnja

[…] Koledž ima zakladu vrijednu gotovo milijardu i pol dolara, čime se po broju dolara uvrštava među najbogatije u Americi; portfelj mu se povećao četiri puta za vrijeme investicijskog buma u devedesetima zahvaljujući savjetima Warrena Buffetta. Zato se kampus neprestano širi i osuvremenjava; nasuprot novog studentskog centra raste ogromni dodatak prirodoslovnom centru, nazvanom po najslavnijem bivšem studentu Grinnella, Robertu Noyceu, suizumitelju mikročipa i suosnivaču Intela. […]

S obzirom na to da nema određenog studijskog predmeta, kao što smo ga mi imali kad smo se upisali na fakultet, izuzetno je bitno savjetovanje kod odabira predmeta koji bi trebali odgovarati interesima i ciljevima pojedinaca i koji bi trebali sastaviti koherentan studijski program. To je jedna od najbitnijih razlika između privatnih škola, osobito onih manjih, i velikih javnih sveučilišta na kojima ima zanemarivo malo savjetovanja, pogotovo ako ga student aktivno ne traži; mnogo ih tako besciljno luta i razvlači studij na šest ili više godina, ili odustaje.[…]

Puno smo naučili iz tog iskustva i možda će nam biti lakše za tri godine kad se Lea bude upisivala Lea (kćer). Nažalost pritisak na najbolje škole iz godine u godinu raste – dolaze djeca baby boom generacije i Harvard je ove godine odbio rekordan broj kandidata – što podrazumijeva sve nemilosrdniju konkurenciju i nikakve granice za školarine. (…)


Marta Pirnat-Greenberg
Priredila i prevela sa slovenskog Ivana Brklje
Na slovenskom objavljeno u Dialogi, revija za kulturo in družbo 5-6/2007

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve