Tranzicija financijskog sektora u Hrvatskoj i Sloveniji

Uvod – restauracija kapitalizma

Prema Marxovom objašnjenju, središnji je rezultat takozvane prvobitne akumulacije kapitala uspostava sistema nadničkog rada. Nasuprot pogrešnom shvaćanju prvobitne akumulacije, usredotočenom na zamišljenu ‘prevaru’ u prošlosti koju uzima za izvor društvene nepravde u sadašnjosti, Marx je nastojao naglasiti vremensku dimenziju primitivne akumulacije. Drugim riječima, porijeklo specifično kapitalističke eksploatacije rada ne može se svesti na jedan izolirani događaj, poput eksproprijacije engleskog seljačkog stanovništva krajem 15. stoljeća, iako jedan takav događaj može poslužiti kao ishodište za analizu, kao što je to uostalom slučaj u Kapitalu. Historijsko formiranje kapitalističkih klasnih odnosa zahtjeva čitav niz zakona, propisa i procedura, formiranje cijelog spektra institucija i aparata koji moraju osigurati neizbježnost najamnog rada za ‘slobodnu’ radnu snagu. I dok se u 16. stoljeću samodostatnost slobodnog seljaštva, ali do određene mjere i gradskog stanovništva, pojavila kao iznimna prepreka koja je ozbiljno dovodila u pitanje ovisnost o nadničkom radu, u jugoslavenskim se republikama krajem 20. stoljeća kao ozbiljan problem ispostavilo društveno vlasništvo u kombinaciji s formalnim radničkim upravljanjem na razini poduzeća. Bez obzira na to kako procjenjujemo važnost i političku učinkovitost radničkih kolektiva, važno je istaknuti da uvjet restauracije kapitalizma nikako ne može biti jačanje demokratskih mehanizama u sferi ekonomije, nego, naprotiv, njihovo ukidanje[1]. Utoliko proces uspostave kapitalističkog načina proizvodnje nije mogao zaobići obračun s kategorijom društvenog vlasništva i mehanizmima radničkog odlučivanja, ma kako slabašni ili fiktivni oni bili. Također, ne bismo smjeli smetnuti s uma da kada je riječ o putanjama bivših jugoslavenskih republika, kategorije ekonomske analize nalaze svoj oslonac u političko-pravnom okviru koji regulira prirodu odlučivanja u ekonomskoj sferi[2]. U tom su pogledu, iako se to često iz različitih razloga zaboravlja, klasni odnosi u sferi proizvodnje, prometa i potrošnje uvjetovani načinom na koji je određena sama prodaja radne snage i vice versa. Riječ je o dobro znanom marksističkom poučku: ispod naizgled besprijekorno definiranih ekonomskih kategorija, u ‘dobrim’ vremenima bešumnih financijskih tržišta i prividno bestjelesnih transakcija u bankarskom sektoru leži, dakako, uvijek problematično tržište rada, ali i određeno poimanje vlasništva, te bezbrojni akti prodaje radne snage. Uz taj poučak, problematika procesa prvobitne akumulacije kojim su semi-tržišne formacije prerasle u punokrvnu kapitalističku ekonomiju ukazuje na heurističku bezvrijednost koncepta baza-nadgradnja, koji je ionako posve nespojiv sa samom jezgrom marksističkog programa – radnom teorijom vrijednosti.


Proturječja Europske monetarne unije: učinci prelijevanja na istok

Prije nego što pobliže pogledamo tranzicijske putanje dviju republika (Hrvatske i Slovenije) s naglaskom na tranziciju financijskog sektora, nakratko ćemo se osvrnuti na trenutnu ekonomsku krizu. Dosad smo mogli vidjeti, nakon urušavanja financijske industrije SAD-a, glavne učinke trenutnog prelijevanja krize na europski kontinent, što je krajem 2009. dovelo u pitanje samu opstojnost EMU-a. Ono što je donedavno bilo postavljeno tek na razini teorijskog ispitivanja implikacija[3], danas se pokazuje u ekonomskoj praksi. Jedinstveni monetarni režim koji je rastao u nekoliko etapa dovršen je uvođenjem jedinstvene valute. Jedinstvena valuta donosi određene prednosti u pogledu smanjenja troškova poslovanja i tečajnog rizika, međutim svjetska je ekonomska kriza pokazala naličje jedinstvenog europskog monetarnog sistema. Monetarna unija bez odgovarajuće političke povezanosti i koordinacije fiskalne politike, donijela je zemljama periferije unutar eurozone gubitak monetarne samostalnosti u kombinaciji s restriktivnom fiskalnom politikom. Standardna makroekonomska trilema sugerira da otvorena ekonomija ne može istovremeno održavati neovisnu monetarnu politiku, stabilnost tečaja i slobodno kretanje kapitala. Sasvim očigledno, neovisna monetarna politika je varijabla koja je morala biti stavljena u stranu, što se može razumjeti na način da je tržište rada, odnosno životni standard radne snage preuzeo ulogu mehanizma ekonomske prilagodbe. Zemlje koje su prije nastupa krize imale deficit, svejedno da li generiran privatnom ili javnom potrošnjom, našle su se u izrazito teškoj situaciji nakon što je opća ekonomska kontrakcija smanjila proizvodnju i pogoršala uvjete zaduživanja. Nadalje, zemlje centra, a osobito Njemačka, uspjele su izrazitim pritiskom u pravcu smanjenja troškova rada i niskim stopama inflacije steći višu razinu konkurentnosti nasuprot drugim članicama. Budući da se gotovo dvije trećine njemačke trgovine odnose na razmjenu unutar eurozone, ona je ubrzo nakupila viškove na tekućem računu platne bilance koji su iskorišteni za izravna inozemna ulaganja. S druge strane zemlje periferije bile su prisiljene da gubitak konkurentnosti izazvan umjetnim zadržavanjem troškova rada na niskim razinama od strane Njemačke pokriju smanjivanjem radničkih prava i daljnjim zaduživanjem. Potrebno je posebno naglasiti činjenicu da se horizontalna konkurencija država beziznimno prelijevala na dinamiku odnosa rada i kapitala u pojedinim zemljama, a zatim i na razini cjelokupne eurozone (Lapavitsas et al., 2010a). Ukratko, gubitak pozicije njemačkog radnika, u uvjetima jedinstvenog monetarnog režima, povlači za sobom i gubitak pozicije grčkog radnika. Međutim, učinci prelijevanja krize pokazali su strukturne slabosti, ne samo na periferiji eurozone, već i na europskoj periferiji, to jest na jugoistoku Europe. Naravno, s važnom razlikom da su prve dio eurozone, dakle nezaobilazan faktor pri formiranju monetarne politike na razini Unije. Drugim riječima, za njih vrijedi isto ono pravilo, koje je vrijedilo za najveće financijske kuće u SAD-u: too big to fail – pod uvjetom da postoji konsenzus među političkim elitama o očuvanju eurozone u danas postojećim okvirima. Isto pravilo, bez sumnje, neće vrijediti za spomenute zemlje izvan eurozone, bez obzira na trenutno stanje u pregovorima. Sudeći prema općim ekonomskim indikatorima, zemlje jugoistočne Europe najteže su pogođene, te mnoge primjerice bilježe dvoznamenkasti pad BDP-a ili dvoznamenkastu stopu nezaposlenosti. Tekuća duboka recesija na određeni način zaokružuje dvadesetogodišnje razdoblje u kojem su bivše socijalističke republike prešle put od prvobitne akumulacije do ekonomske krize, te tako iskusile različite aspekte kapitalističkog načina proizvodnje. U tom pogledu je zanimljivo pogledati dvije zemlje poput Hrvatske i Slovenije čije su se tranzicijske putanje, usprkos sličnosti početnih pozicija, kretale u gotovo suprotnim smjerovima, da bi se potom opet susrele u teškim uvjetima kapitalističke krize. U proteklom je razdoblju postalo već uobičajeno da se na Sloveniju gleda kao na ‘priču o uspješnoj tranziciji’; donedavno su i ekonomske statistike podržavale takvo gledište. U hrvatskom se pak tranzicijskom razdoblju osrednjost učestalo smjenjivala kriznim momentima, stoga nije čudno što je kriza razotkrila razmjere osakaćenosti ekonomske strukture koja se gradila posljednja dva desetljeća. No, kako je zadnjih godina i Slovenija ušla u najdublju krizu od proglašenja neovisnosti, ne može se zaobići činjenicu da ‘uredna’ restauracija kapitalizma ne osigurava i ‘udobnu’ egzistenciju u kapitalizmu. Upravo suprotno, budući da je riječ o iznimno dinamičnom političko-ekonomskom sustavu, u kojem rast produktivnosti i proizvodnja bogatstva može postojati usporedno s povećanjem nesigurnosti i rastom siromaštva, u narednim će godinama postati jasno, osobito ako se kriza 2007-09 pažljivije promotri, kako tranzicijske bolesti ne moraju biti isključivo vezane za tranziciju, nego se, izgrađenosti tržišta i institucija usprkos, mogu pojaviti u bilo kojem stadiju kapitalističkog razvoja.


Skica prvobitne akumulacije kapitala: Hrvatska vs. Slovenija

”Javni dug”, piše Marx u 24. poglavlju Kapitala I, ”postaje jednom od najenergičnijih poluga prvobitne akumulacije. Kao udarcem čarobnog štapića nadahnjuje on neproizvodni novac stvaralačkom snagom i tako ga pretvara u kapital, a da se uz to ne mora izlagati tegobama i opasnostima koje su nerazdvojne od plasiranja u industriju pa čak i od privatnog zelenašenja.”(Marx, 1971:539) Spomenuti navod ne sadrži nikakav neopozivi uvid, ali je zato izuzetno prikladan kada se raspravlja o privatizaciji hrvatske ekonomije. Naime, ako na trenutak ostavimo po strani negativne makroekonomske pokazatelje i usmjerimo pažnju prema institucionalnoj dimenziji, vidjet ćemo da je u hrvatskom slučaju riječ o izuzetno bankocentričnoj privredi u kojoj su ne-financijska poduzeća, kućanstva i država ovisni o bankarskom sektoru do mjere u kojoj svaka nestabilnost tog sektora ima trenutne učinke na ostale dijelove ekonomije. Nije potrebno posebno napominjati kako privilegirana pozicija bankarskog sustava ne povlači za sobom nikakve zaključke o načinu na koji je strukturirana sama bankarska industrija. Pokazatelji govore o rastu razine koncentracije, dakle o kretanju prema oligopolnoj strukturi, ali iz mjera koncentracije nije moguće nedvosmisleno suditi o snazi konkurencije (Kraft, 2007). Za razmatranje pitanja privilegirane pozicioniranosti bankarskog sektora potrebno se vratiti na početak restauracije kapitalizma. Kako je naznačeno na početku, tranzicija financijskog sektora, kao i privatizacija uopće, određena je tzv. pretvorbom društvenog vlasništva u državno vlasništvo. Proces pretvorbe opravdan je posve neutemeljenom kritikom instituta društvenog vlasništva. Ocjena kako društveno vlasništvo ne predstavlja legitimni pravni institut omogućila je, uz dodatnu korist uklanjanja bilo kakve mogućnosti radničkog upravljanja poduzećem, stvaranje državnog portfelja ex nihilo. Budući da proces privatizacije nije imao isključivo funkciju smanjenja državnog udjela u ekonomiji, kao što je to slučaj u zemljama naprednog kapitalizma, nego je također morao istodobno stvoriti tržišne aktere, jasno je da je ostalo mnogo prostora za manevar između državnog fonda za privatizaciju (HFP) te nove poduzetničke klase blisko povezane s državnim institucijama. Banke su već na samom početku zapale u probleme, koji su jednim dijelom povezani s njihovom ulogom u privatizaciji, a drugim s poteškoćama pri promjeni monetarnog režima. Potonji se problem ogledao u pitanju osiguranja stare devizne štednje i nenaplativim potraživanjima banaka iz starog sustava. Taj je problem bila prisiljena riješiti država izdavanjem obveznica i pretvaranjem stare devizne štednje u javni dug. Nadalje, banke su sudjelovale kao kreditor u procesu privatizacije koji je obilovao načinima stjecanja od kojih se suvremena poduzetnička elita često želi post festum ograditi, iako je riječ o učincima konkurencijskog mehanizma u specifičnim uvjetima izostanka regulacije. Postupci privatizacijske igre su dobro poznati, od tzv. menadžerskih kredita kojima su kupovana poduzeća na osnovu sredstava drugih poduzeća koja su također kupljena putem kreditnog zaduživanja, do uništavanja poslovnih jedinica s namjerom spekulacije zemljištem i nekretninama. Zbog toga je sudjelovanje u privatizaciji za bankarski sektor bio put prema insolventnosti ispunjen povećanjem rizičnih kredita u aktivi banaka. Posljedično je država 1991. i 1992., kako navodi Jankov, u cilju stabilizacije bankarskog sustava određenim poduzećima donirala obveznice kojima su ona mogla otplatiti svoje obveze prema bankama. Međutim, to nije riješilo probleme bankarskog sektora koji je u kaotičnim uvjetima nastavio sa istom ili sličnom poslovnom praksom do erupcije bankarske krize 1998. godine. Budući da nisu poduzete dodatne mjere ”kao što su smjenjivanje uprave i vlasnika, sprječavanje daljnjeg kreditiranja loših dužnika, smanjenje troškova poslovanja, formiranja posebnih jedinica za naplatu loših kredita…Banke koje su bile prije loše nastavile su raditi loše.” (Jankov, 2000:3) Naravno, do navedenih promjena nije moglo doći budući da bi se na taj način ugrozili materijalni interesi aktera koji su držali ključne pozicije u procesu prvobitne akumulacije. Još važnije elemente za razumijevanje tranzicije financijskog sektora spominje Gordan Družić u svojoj analizi bankovnog sektora (Družić, 2001. i 2004.). Banke su, naime, osim uloge kreditora imale i ulogu aktivnog igrača u samom privatizacijskom procesu. One su iskoristile mogućnost koja se otvorila pretvaranjem stare devizne štednje u javni dug da sredstvima poreznih obveznika sudjeluju u preuzimanju poduzeća i drugih ekonomskih jedinica poput hotela i trgovačkih lanaca (što se prikladno ogleda u ranije spomenutom Marxovom navodu). To je znatno povećalo vrijednost portfelja banaka, i privuklo strane investicije upravo u taj sektor kao što pokazuju podaci o vlasničkoj strukturi banaka u Hrvatskoj. Učinke dvostruke uloge banaka u procesu privatizacije Družić opisuje u šest točaka koje se mogu sažeti na sljedeći način: 1. Banke su rizičnim financiranjem i vlastitim sudjelovanjem u privatizaciji ostavile poduzeća ”bez kreditnih sredstava za investicije u održavanje ili proširenje postojeće proizvodnje. Investicije ispod razine amortizacije dovele su do 71% stupnja otpisanosti postrojenja i opreme u 1998. godini, odnosno do vrlo niskog stupnja njegove proizvodne sposobnosti” (Družić, 2004:79); 2. U kontekstu restriktivne monetarne politike financijska su ulaganja banaka uzrokovala neravnotežu ponude i potražnje novca i time doprinijele rastu realnih kamatnih stopa. 3. Rizičnost kredita upisanih u aktivu banaka funkcionirala je kao dodatni motiv za rast kamatnih stopa 4. Gubici proizašli kao rezultat rizičnog poslovanja u jeku prvog vala privatizacije utjecali su na razliku između aktivne i pasivne kamate, što je bila strategija banaka kojom su nastojale pokriti gubitke i ostvariti profit, uz kolateralnu štetu ”izvlačenja novčanih sredstava iz sektora poduzeća u bankarski sektor”. 5. Visoke su kamatne dodatno doprinijele nelikvidnosti ne-financijskih poduzeća, tjerajući mnoga u stečaj i likvidaciju. Posljednja točka Družićevog popisa je najznačajnija jer se odnosi na sanaciju banaka nakon krize bankarskog sustava 1998. godine i nove državne injekcije likvidnosti u sustav. Čini se da je to ključna točka tranzicije, nakon koje je uslijedila konsolidacija, a zatim i prodaja banaka u državnom vlasništvu, što će, ako uzmemo u obzir nezavidan položaj ne-financijskih poduzeća, kućanstava i države, dalekosežno odrediti strukturu hrvatske ekonomije u narednom desetljeću. Treba spomenuti da je država krenula sa sanacijom najznačajnijih banaka još 1996.godine. U toj je operaciji 55% rizičnih plasmana prebačeno na Državnu agenciju za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, izvršena je dokapitalizacija, te su poništene stare dionice, iako će ”pripreme za privatizaciju ozbiljno započeti 1999. angažiranjem inozemnih savjetnika za privatizaciju” (Jankov, 2000:4). Rezultat krize bankarskog sustava bio je i smanjenje broja operativnih banaka. Proces čišćenja bankovnog kapitala obuhvatio je likvidaciju dvadeset banaka i štedionica od početka 1998. do kraja 2001. godine. Fiskalne troškove različitih etapa sanacije banaka u razdoblju od 1991. do 1998. Jankov procjenjuje na 31% godišnjeg BDP-a (Jankov, 2000:7). Naizgled paradoksalno, visoki troškovi sanacije jednog sektora ekonomije čija je udžbenički definirana funkcija olakšavanje pristupa novčanom kapitalu u svrhu investiranja u proizvodnju, nije pripomogla rastu proizvodnje i zaposlenosti. Nakon prvog desetljeća privatizacije, poduzeća se pokazuju kao suviše rizični klijenti, stoga su se banke okrenule kreditiranju države i osobito stanovništva za koje su procijenili da je rizik neplaćanja manji uz više prosječne kamatne stope. Nema sumnje da se banke u drugom desetljeću tranzicije ponašaju ekonomski racionalnije, odnosno da nastoje maksimizirati prihode uz što manje troškove. No, snaga njihove pozicije i strateški imperativi u sadašnjosti definirani su institucionalno-političkim okvirom koji se formirao u protekla dva desetljeća. U povijesti ekonomske analize, Rudolf Hilferding je 1905. u studiji Financijski kapital razradio model odnosa banaka i poduzeća, u kojem se poduzeće nalazi u sve većoj potrebi za investicijskim kreditima što kapitalistička proizvodnja više napreduje i postavlja veće zahtjeve u pogledu investicija u fiksni kapital. Jedna je od implikacija spomenutog modela razvoj jednosmjerne ovisnosti industrije o novčanom kapitalu banaka kako se troškovi ulaska u privrednu granu budu povećavali paralelno s povećavanjem investicijskih troškova. Iako je Hilferdingova analiza ponudila nove uvide, primjerice u analizi dioničkog kapitala, sama je teza o financijskom kapitalu kao spoju industrijskog i bankarskog sektora pod vodstvom potonjeg često kritizirana, budući da su ne-financijska poduzeća i korporacije u zemljama naprednog kapitalizma pokazala sposobnost da financiraju investicije putem zadržane dobiti, te sve ekstenzivnijim sudjelovanjem na financijskim tržištima. Ipak, neki aspekti Hilferdingovog modela zadržavaju određenu vjerodostojnost kad je riječ o otvorenim ekonomijama u kojima je sektor poduzeća neposredno suočen s međunarodnom konkurencijom, a nedostaju drugi izvori financiranja. U Hrvatskoj doista manjka drugih izvora financiranja, financijska su tržišta slabo razvijena, te su poduzeća po prirodi stvari upućena na bankovne kredite. Bankocentričnost sustava proizvod je historijske putanje koja je rezultirala posebnom vrstom tranzicijske deindustrijalizacije. Eksproprijacija stanovništva kroz pretvorbu, uz ukupnu makroekonomsku politiku utemeljenu prema skupu politika poznatih pod nazivom structural adjustment programs, ostavili su sektore poduzeća i stanovništva između čekića međunarodne konkurencije i nakovnja antiinflacijskog programa i restriktivne fiskalne politike. Mala emisija korporativnih obveznica govori o slabosti poduzeća koja ostaju vezana za samo jedan oblik vanjskog financiranja (Miloš, 2004), kao što rast zaduženosti stanovništva upućuje na nemogućnost pokrivanja troškova iz tekućeg dohotka (plaća i nadnica). U pogledu same makroekonomske politike, mnogi su analitičari upozoravali i dokumentirali neodrživost ekonomske politike kojom se obrana tečaja i borba protiv inflacije vodi prodajom državne imovine, pritiskom na radnička prava, uz nova zaduživanja kojima se financirali tekući deficiti. Npr. (Baletić, 2001) i (Domazet, 2009.)

Kako smo već naglasili političko-ekonomska analiza kapitalističkog načina proizvodnje upućena je zbog prirode agregatnih kategorija na nacionalnu ekonomiju kao na primarnu jedinicu analize. Kategorije nacionalnog računovodstva koje su proizašle iz kejnzijanskog pristupa ekonomiji ostale su na snazi čak i nakon odbacivanja teorijskih uvida tog pristupa pri formiranju i vođenju ekonomske politike (Bryan, 2001). Ipak, u nekim dijelovima društvenih istraživanja poput analize financijskih tržišta jasno se naznačuje ograničenost ‘nacionalne’ perspektive pri pokušaju razumijevanja suvremenih ekonomskih fenomena. Jednako tako, u marksističkoj je tradiciji naglašena mnogostrukost učinaka koju, primjerice, određena ekonomska politika može imati na različite slojeve stanovništva. Problem ekonomske tranzicije, osobito ako ga se ispravno razumije kao proces kapitalističke restauracije, također pruža otpor jednoobraznom procjenjivanju uspješnosti usporedbom pojedinih ekonomskih kategorije po različitim zemljama. Stoga ni uobičajeno razlikovanje između šok-pristupa i postupnog uvođenja tržišnih elemenata ne može biti osnova za komparativnu analizu tranzicije, već se mora voditi računa o početnim pozicijama i tradicijama kojima je određen ukupni odnos kapitala i rada. Putanje Slovenije i Hrvatske su usporedive utoliko što su obje republike do 1991. bile članice iste socijalističke federacije. I dok se Hrvatska uklapa u program uvođenja kapitalizma utemeljenog na privatizaciji, liberalizaciji kretanja kapitala i antiinflacijskoj politici, koji je prihvatila većina zemalja jugoistočne Europe, Slovenija je formirala svoj put u kapitalističku privredu u velikoj mjeri neovisno od prevladavajuće doktrine koju su promicale međunarodne financijske institucije i mnogi ugledni ekonomisti. Tranzicijska je depresija u Sloveniji trajala samo tri godine, od 1991. do kraja 1993. kada nastupa period rasta koji će trajati duže od jednog desetljeća. Nije potrebno posebno naglašavati da Slovenija nije izbjegla neizvjesnost i nestabilnost kakvu su iskusile sve tranzicijske zemlje, te da je prvo razdoblje obilježeno negativnim kretanjem ekonomskih pokazatelja. Inflacija i pad privredne aktivnosti snažno su pogodili slovensku ekonomiju, dok su visoke stope nezaposlenosti ostale prisutne i u razdoblju nakon 1993. godine. U vrijeme dok Slovenija još nije bila članica MMF-a, provedena je monetarna reforma, uvedena je nova valuta te formiran plutajući tečaj. Slovenija se pri tome, kako sažima Davorin Kračun, okoristila neobičnim spletom događaja: ”Sve su druge tranzicijske zemlje provodile monetarne reforme uz asistenciju MMF-a – uvođenjem ‘currency board’ i fiksiranjem deviznog tečaja. Jedini je razlog za izuzeće Slovenije iz toga koncepta u to vrijeme bio to što se Slovenija kao nečlanica nije mogla osloniti ni na kakvu podršku MMF-a. Ali poslije kada se taj koncept pokazao uspješnim, više nije bilo razloga za njegovo mijenjanje. Svakako je koncept Slovenije u monetarnoj reformi radikalno odstupao od svih drugih tranzicijskih zemalja.” (Kračun, 2005) Nakon što je nova valuta tolar uspješno zamijenila jugoslavenski dinar, Slovenija je postupno počela stvarati devizne rezerve što je dodatno stabiliziralo tolar (ustvari, zbog stvorenih viškova Banka Slovenije morala je braniti valutu od aprecijacije). Rasprave o najbezbolnijem načinu uvođenja kapitalističkog tržišta bile su u središtu pozornosti početkom devedesetih, te su iznjedrile dva koncepta – Korze-Mencinger-Simonetijev i Sachs-Peterle-Umekov. Prvi je inzistirao na postupnoj i decentraliziranom stvaranju privatnog vlasništva, dok je drugi zagovarao masovnu i centraliziranu privatizaciju (Mencinger, 2007). Konačni Zakon o pretvorbi društvenog vlasništva donesen 1992. godine, bio je kombinacija različitih elemenata. Prema Mencingerovim riječima, kombinirao je u sebi elemente postupnosti i decentralizacije (što je umanjivalo mogućnost arbitrarne upotrebe državne moći u procesu stjecanja vlasništva), zajedno s elementima vaučerske privatizacije. Dugo razdoblje pripreme zakona, kao i njihov sadržaj omogućili su Sloveniji da izbjegne najsirovije učinke privatizacijskog procesa kakvi su se mogli vidjeti u susjednoj republici, sprječavajući brzu koncentraciju vlasništva u rukama nekolicine, tako da je vlasnička struktura poduzeća pokazivala neobično visok udio kućanstava, uz nezanemariv udio državnog vlasništva i nakon 2000. godine, kada je prvi dio privatizacije već bio obavljen. U pogledu samog financijskog sektora, istodobna pretvorba banaka i poduzeća uz povoljnu ekonomsku situaciju uklonila je mogućnost dominacije bankarskog sektora i paralelne atrofije industrijskih poduzeća. Sanacija banaka obavljena je tokom 1993. i 1994. godine, pretvaranjem stare devizne štednje u javni dug. Međutim za razliku od većine tranzicijskih zemalja, dvije najveće banke NLB (Nova ljubljanska banka) i NKBM (Nova kreditna banka Maribor) ostale su u državnom vlasništvu, što čini još jednu posebnost Slovenije kao jednine zemlje koja nije u kratkom roku rasprodala svoj bankarski sektor. Neortodoksnost slovenskog pristupa može se naći u gotovo benevolentnom pristupu inflaciji, ali također i u zanimljivom detalju kojega navodi Kračun, a to je ubrzan rast realnih plaća za 11,3% u 1993., i zatim za 6% u 1994. godini, što se poklapa sa stopama privrednog rasta koje je Slovenije ostvarivala u razdoblju od 1993. do svjetske ekonomske krize. ”Bilo bi pretjerano tvrditi” zaključuje Kračun ”da je baš ekspanzija plaća omogućila oživljavanje na početku 1993. i da je glavni razlog za uspješan rast Vladin promašaj pri pokušaju kontrole rasta plaća. No ipak je baš plaćama moguće pripisati ulogu jednog od pokretača ekonomske aktivnosti” (Kračun, 2005:154). Kejnzijansko otvaranje temeljeno na održavanju postojeće ekonomske aktivnosti putem rasta domaće potražnje, svakako je bilo protivno ekonomskoj logici koju su zastupale međunarodne financijske organizacije, i redovito bez dodatnih pitanja prihvaćale vlade pojedinih zemalja. Jedna je od pogodnosti modela strukturne prilagodbe to što ne mora postojati liberalno ‘osviještena’ politička elita. Tako ćemo teško pronaći ijednu hrvatsku vladu koja bi se prema vlastitom samorazumijevanju opisala kao protržišna vlast posvećena privatizaciji i širenju tržišnog natjecanja. U tome se ogleda snaga neoliberalnog programa, što je dovoljno ugraditi neke elemente strukturnih prilagodbi u ekonomsku politiku zemlje, i ostali će elementi doći po inerciji, osobito ako je riječ o malim i otvorenim ekonomijama.


Tranzicijski poučak za ljevicu

Čak i ako se iz ovog nepotpunog prikaza može zaključiti kako je Slovenija na uspješniji način prošla kroz Skile i Haribde tranzicije, to nam ne bi trebalo odvratiti pažnju od činjenice kako je, prema Mencingerovim riječima, glavnina ”socijalnih troškova u Sloveniji pala na teret srednjovječnih industrijskih radnika” (Mencinger, 2002:399). Još važnije, sam predmet istraživanja političke ekonomije tranzicije, ne može biti sam proces tranzicije, budući da je on prema pretpostavljenoj definiciji samo jedna etapa kapitalističkog razvoja. Veoma je čest slučaj da se u stručnom diskursu tranzicija pojavljuje kao predmet sui generis, koji zatim zadobiva vlastiti akademski život opisujući restauraciju kapitalizma u terminima natjecanja između pojedinih država s ciljem ulaska u Europsku uniju. Kriza koja je pogodila države jugoistočne Europe pokazuje da tranziciju ne čini ireverzibilno kretanje, već je riječ o kompleksnom socioekonomskom procesu kojeg međunarodna kapitalistička dinamika može opozvati u svakom trenutku. Slovenija može poslužiti kao dobar primjer za gorenavedenu tvrdnju. Približavanjem Europskoj Uniji, ona je bila primorana uvesti određene promjene u cilju zadovoljenja kriterija iz Maastrichta koje su narušile njezinu dotadašnju politiku i izazvale negativne trendove u privredi. S padom gospodarske aktivnosti uslijed krize uslijedio je rast javnog duga Slovenije, odnosno dolazi do problema države da financira tekuće izdatke bez uvođenja novih poreza. Unutrašnje zaduživanje bi vjerovatno dovelo do crowding-out efekta s obzirom na potrebe znatno zaduženih poduzeća i stanovništva. Ono po čemu se Slovenija razlikovala od drugih zemalja jugoistočne Europe bila je razmjerno uravnotežena platna bilanca, koja se preokrenula u deficit tekućeg računa tokom, kako ga Mencinger naziva, Janšinog razdoblja, dakle od 2004. godine. Istovremeno s rastom zaduženosti stanovništva, zbog niskih kamatnih stopa porasla su u istom razdoblju ulaganja u različite investicijske fondove koji su obećavali visoke prihode, što se ulagačima početkom svjetske recesije vratilo kao bumerang; čak ako banke i nađu dodatna sredstva koja nisu iskorištena za igre na financijskom tržištu, ostaje pitanje hoće li slovenski trgovački partneri također pogođeni krizom biti u stanju održavati zadanu razinu potražnje(Mencinger, 2009:10) . Nema sumnje da periodičke krize koje pogađaju kapitalistički način proizvodnje čine budućnost nesigurnom, te svaka tranzicijska zemlja može u bilo kojem trenutku ponovno iskusiti ekonomsku i političku depresiju ranih dana tranzicije.

Problemi s kojima se susreće diskurs ljevice prilikom pokušaja analize tranzicije ne razlikuju se bitno od problema koji se javljaju prilikom svakog pokušaja djelovanja na razini pojedine nacionalne ekonomije. U najkraćim crtama, problem za suvremenu ljevicu se sastoji u tome što ona, s jedne strane, prema vlastitom razumijevanju mora biti internacionalni politički projekt, dok s druge strane, ukoliko ne želi biti samo ideja, mora intervenirati na razini zadane političke pragmatike koju u ekonomskom smislu određuju kejnzijanske agregatne kategorije. Ona, dakle, mora osim kritičke analize, ponuditi i određena rješenja na onoj razini na kojoj se događa reprodukcija radne snage. Naivni pragmatizam socijaldemokracije ‘trećeg puta’, koji je istovremeno prihvatio zadani okvir nacionalnih država kao područja djelovanja i nesvjestan implikacija preuzeo kategorijalni aparat ortodoksne neoklasične ekonomike, u kratkom se vremenu potpuno uklopio zadani doktrinarni okvir koji zastupa tezu da tržišta donose optimalne ishode, te da se politika može svesti na administrativno upravljanje. Što se tiče kejnzijanskih kategorija na kojima se gradi nacionalno računovodstvo, one mogu biti do određene mjere korisne za analizu, ali i za formulaciju određenih prijedloga koji mogu trenutno poboljšati položaj radnika i zaposlenika ukoliko se pravilno razumije opseg i sadržaj pojedinih kategorija. Sama kejnzijanska, odnosno post-kejnzijanska teorija u nekim se aspektima, osobito kad je riječ o teoriji novca i analizi financijskih tržišta, nadopunjuje ili ulazi u produktivan dijalog s marksističkom ekonomskom teorijom. No, čini se da nam tranzicijsko iskustvo govori kako nijedan skup teorema ili prijedloga za ekonomsku politiku ne može zamijeniti uvođenje demokratskog odlučivanja u sferi ekonomije.


Bilješke

[1] Međusobna isključivost kapitalističkog načina proizvodnje i ekonomske demokracije jasno proizlazi iz marksističke kritike. Za ne-marksističku kritiku kapitalističke mikroekonomske strukture vidi rad Davida Ellermana o problemima vezanim uz uvođenje ekonomske demokracije na razini poduzeća (Ellerman, 1992)
[2] Za raspravu o odnosu društvenog vlasništva i ekonomske strukture u Jugoslaviji relevantan je prilog Ivana Padjena, Kritika politekonomskog i građansko pravnog poimanja vlasništva (Padjen, 1984). Padjenov prilog je dio šire rasprave koju je početkom osamdesetih vodila nekolicina jugoslavenskih pravnika i ekonomista. Striktno razlikovanje i određivanje nadgradnje bazom, koncepta koji nije igrao nikakvu ulogu u argumentima izloženim u Kapitalu I-III, stvaralo je nedoumice u razmatranju prirode društvenog vlasništva, koje Padjen formulira na sljedeći način: ”Stajališta koja sam kritizirao pošla su od neupitne postavke da postoje neki karakteristični ekonomski odnosi u kojima se zbiva stvarno prisvajanje i koji određuju karakter pravnih odnosa prisvajanja. Autori tih stajališta nisu, međutim, uspjeli identificirati te odnose nekom ne-pravnom metodom kao ne-pravne odnose. Na taj način se pojavila opasnost da se Marxovoj teoriji eksploatacije oduzme svaki smisao cirkularnom definicijom da odnosi eksploatacije postoje tamo gdje postoji privatno vlasništvo, a privatno vlasništvo postoji tamo gdje postoji eksploatacija. Da bismo izbjegli takvu cirkularnost potrebno je, očito, da odbacimo pretpostavku o ekonomskoj bazi i društvenoj nadgradnji kao iskustveno različitim predmetima, te se upitamo: koji tipovi pravnih instituta u današnjem svijetu dovode do eksploatacije u Marxovom smislu?” (Padjen, 1984:50)
[3] Tako su francuski ekonomisti Michel Aglietta i Andre Orlean prokomentirali dileme povezane s uvođenjem eura nekoliko godina prije nego što je kriza eurozone potvrdila proturječnosti nove valute: ”Novac bez prošlosti, proizašao iz međuvladina sporazuma, a ne iz utemeljiteljskog akta jednog političkog suvereniteta, kao što je to bio slučaj s reichmarkom 1871. i deutschmarkom 1948. godine. On je ponuđen trgovcima i potrošačima, a da ga prije toga nisu vrednovali građani. Ali ta sveprisutnost tržišta potiče jedan oblik podmuklog ekonomskog liberalizma koji nagriza, udarcima mračnih direktiva, socijalnu zaštitu. Budući da je zahtjev za solidarnošću načet, uspjeh eura počiva potpuno na obećanju blagostanja koje bi moralo doći samo iz pretpostavljenog dinamizma kapitalizma.” (Aglietta i Orlean, 2007:306)

Literatura

Aglietta, Michel i Orléan, André 2007. Novac između sile i povjerenja. Zagreb:MATE
Bryan, Dick 2001. Global accumulation and accounting for national economic identity. Review of radical political economics 33 (2): 57-77
Baletić, Zvonimir 2001. Pogrešna koncepcija stabilizacije. Ekonomika/Economics 8 (1): 43-56
Domazet, Tihomir 2009. Hrvatska ekonomska politika i geoekonomika. Ekonomika/ Economics 16 (2): 337-372
Družić, Gordan 2001. Bankarski sustav. Ekonomski pregled. 52 (3-4): 293-313
Družić, Gordan 2004. Hrvatska obratnica – stanje i perspektive hrvatskog gospodarstva. Zagreb: Golden Marketing
Hilferding, Rudolf 1981. Finance capital. London & Boston: Routledge & Keagan Paul
Jankov, Ljubinko 2000. Problemi banaka: uzroci, načini rješavanja i posljedice. P-2, Hrvatska narodna banka
Ellerman, David 1992. Property and contract in economics: The case for economic democracy. Cambridge MA: Basil Blackwell Inc.
Kračun, Dalibor 2005. Tranzicija, stabilizacija i ekonomski rast: iskustvo Slovenije, Ekonomski pregled 56, (3-4): 145-162
Kračun, Dalibor 2006. Keynesianski elementi v slovenski tranziciji. NG, posebna številka 2006
Kraft, Evan 2007. Kolika je konkurencija u hrvatskom bankarskom sektoru? I-19, Hrvatska narodna banka
Lapavitsas et al. 2010a. Eurozone crisis: Beggar thyself and thy neighbour. RMF Occasional report, http://researchonmoneyandfinance.org/media/reports/eurocrisis/fullreport.pdf, datum posjete: 29.8.2010.
Lapavitsas et al. 2010b. The Eurozone: Between austerity and default. RMF Occasional report, http://www.researchonmoneyandfinance.org/media/reports/RMF-Eurozone-Austerity-and-Default.pdf , datum posjete: 20.9.2010
Marx, Karl 1971. Kapital I-III. Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod
Mencinger, Jože 2002. The benefits of ignoring IMF. Ekonomski pregled vol.53, (3-4): 391-403
Mencinger, Jože 2007. Privatization in Slovenia. www.pf.uni-lj.si/media/mencinger.
privatization.pdf, datum posjete: 21.9.2010
Mencinger, Jože 2009. Kako smo prišli, kjer smo?. http://www.pf.uni-lj.si/media/mencinger.
kdaj.smo.skrenili.pdf, datum posjete: 21.9.2010
Miloš, Danijela 2004. Perspektive razvoja hrvatskog tržišta korporacijskih obveznica. Financijska teorija i praksa 28 (49): 417-434
Padjen, Ivan 1984. Kritika politekonomskog i građanskopravnog poimanja vlasništva. Pravo i društvo, br.4 (1983-84): 33-79