Na granicama neoliberalne politike – Mladež koja nestaje

S nadolazećim izborima koji će se održati u Kanadi nameće se određen broj pitanja koja trebaju biti postavljena o ulozi mladih ljudi u politici. Takva pitanja mogla bi se usredotočiti na ulogu koju bi mladi ljudi mogli igrati u osmišljavanju društvenog poretka u kojem bi primarna mjera društva bila pronađena u zagrljaju demokratskih institucija, vrijednosti i društvenih odnosa umjesto u dinamici društva vođenog marketingom koje troši milijunske novčane iznose na beskorisne ratove, stvara goleme nejednakosti u blagostanju i primanjima i praktički vodi rat protiv prirode.


Dok kanadski političari izmjenjuju klišeje i beznačajne uvrede, malo toga je rečeno o situaciji u kojoj se nalaze mladi ili o tome što bi moglo značiti osigurati ekonomske i obrazovne uvjete potrebne budućim generacijama da bi imale primjerenu zdravstvenu skrb, pristupačno i kvalitetno obrazovanje te viziju zajedničkog dobra koje pretpostavlja uvećanu i produbljenu demokraciju.

Nadolazeći izbori u Kanadi trebali bi razjasniti, kao što naglašava francuski kulturni kritičar Thierry Pech, da demokracija koja ”živi i diše u intervalima između glasanja” predstavlja društvo u nastajanju, ono društvo koje bi trebalo biti vođeno potragom za jednakošću, pravdom i slobodom, ne samo za neke nego za sve, a osobito za mlade u nepovoljnom položaju. Važnost ovakvih pitanja postaje jasnija pogledamo li stanje politike i mladih ljudi i u Kanadi i u Sjedinjenim Američkim Državama.

U društvenom poretku kojim dominiraju privatizacija i komodifikacija svakodnevnog života te eliminacija kritičkih javnih sfera u kojima dolazi do kritičkog razmišljanja, dijaloga i razmjene, mladi ljudi se zatječu u društvu u kojem formativne kulture nužne za postojanje demokracije u velikoj mjeri nestaju i bivaju svedene na spektakle konzumerizma kroz ‘dnevnu dijetu’ game showova, reality televizije i celebrity kulture. Ono što osobito zabrinjava i u kanadskom i u američkom društvu jest odsutnost životno važne formativne kulture koja je nužna da bi se izgradile osobe sklone postavljanju pitanja, sposobne prozreti mamce konzumerizma i rastuće militarizacije obaju društava, osobe koje su u stanju izraziti neslaganje, ali i zajednički djelovati u sve ugroženijoj demokraciji. Ovo osobito vrijedi u vrijeme kad su svrha i značenje visokog obrazovanja naprosto svedeni na ispomoć korporativnoj moći, lišeni svoje vrijednosti mjesta za kritičko promišljanje i presudnog repozitorija javnog dobra te se sve više svode na jedno od mjesta u koje se slijevaju vojna potrošnja i istraživanja te postaju novi poligon za obuku pretendenata na posao u državi nacionalne sigurnosti.

Umjesto javnih sfera koje promiču dijalog, raspravu i argumente potkrijepljene dokazima, oba društva mladim ljudima nude kulturu nepismenosti i teatar okrutnosti kroz sfere zabave koje podjetinjuju skoro sve što postoji. Također, oni su uronjeni u ”kulturu ekrana” kojom upravljaju korporacije, a koja je zasićena spektaklom nasilja koje uspijeva na militariziranom modelu muškosti te tako nastavlja doprinositi potpunom zanemarivanju razuma, istine, jednakosti, pravde, slobode i društvene odgovornosti. Opcija „obriši“ i ganjanje titula zamijenili su kritičko znanje i obrazovanje potrebne za građansku hrabrost, društvenu odgovornost, dugoročno vezivanje te potragu za dobrim životom i demokratskim društvom. Vezivanje je kratkog vijeka, a užitak trenutačnog zadovoljenja poništava veze između slobode, razuma i odgovornosti. Kao dugoročno društveno ulaganje, na mlade se danas gleda kao na opterećenje, ako ne kao i na nešto patološko. Ni u jednoj od dviju zemalja mladi više ne predstavljaju simbol nade i budućnosti; na njih se sve više gleda kao na gospodarski trošak, i smatra se da ih se može otpisati ako ne preuzmu ulogu aktivnih potrošača.

U posljednjih trideset godina SAD i Kanada pretvorene su u društva koja se više bave zaboravom nego učenjem, više troše nego što proizvode, društva koja se više zalažu za privatne interese nego za demokratska prava. U društvima opsjednutima zadovoljstvom potrošača te brzim odbacivanjem robe široke potrošnje i dugoročnih veza, američku i kanadsku mladež ne potiče se na sudjelovanje u politici. Niti im se nude pomoć, vodstvo i modeli obrazovanja koji stvaraju kapacitete za kritičko mišljenje i angažirano građanstvo. Obrazovanje se danas uvelike svodi na obuku, a obaveze građanstva su zamijenjene zahtjevima konzumerizma. U takvim se okolnostima misao ne može održati i biva kratkog daha, površna i prolazna. Ako mladi ljudi ne pokazuju snažnu opredijeljenost za demokratsku politiku i kolektivnu borbu, to je zato što su proživjeli trideset godina onoga što sam jednom nazvao „iscrpljujućim i ponižavajućim neulaganjem u njihovu budućnost“, pogotovo ako su marginalizirani na klasnoj, etničkoj i rasnoj osnovi. Ono što je novo za ovu generaciju mladih ljudi jest to što su iz prve ruke doživjeli nemilosrdno širenje tržišnog, kulturnog i obrazovnog aparata koje slavi razuzdan individualizam i gotovo patološki prezir prema zajednici, javnim vrijednostima i javnim dobrima. Mladi ljudi u objema državama preplavljeni su marketinškim sustavom vrijednosti koji potiče kulturu konkurentnosti i proizvodi teatar okrutnosti koji je rezultirao onime što sociolog Zygmunt Bauman naziva ”slabljenjem demokratskih pritisaka, rastućom nesposobnošću za političko djelovanje, masovnim izlaskom iz politike i odustajanjem od koncepta odgovornog građanstva.” Ako američki i kanadski studenti ne protestiraju u velikom broju protiv trenutačnog intenzivnog napada na visoko obrazovanje i protiv uspona države ratovanja, to bi moglo biti zato što su rođeni u društvu koje je jednako onome što Alex Honneth opisuje kao ”ponor propale društvenosti”.

Naravno, u objema državama postoje studenti koji protestiraju protiv velikih nepravdi koje uočavaju oko sebe, uključujući ratove u Afganistanu, Iraku i Libiji, korumpiranost američke i kanadske politike kockarskim kapitalizmom, gospodarstvo koje je trajno orijentirano na rat te rastuće neulaganje u javno i visoko obrazovanje. No, oni su uistinu u manjini, ali ne zato što su dio onoga što se često naziva ”neuspjelom generacijom”. Naprotiv, neuspjeh leži drugdje i ukazuje na psihološke i socijalne posljedice odrastanja u društvima koja ulažu ogromne napore da bi privatizirala nadu, upropastila javne vrijednosti i izbjegla političke obaveze. Jasan rezultat ove ”propale društvenosti” jest to da – ako će demokracija ispuniti svoja obećanja – mladi ljudi ne samo da trebaju posjedovati strast prema javnim vrijednostima, društvenoj odgovornosti i sudjelovanju u društvu nego također trebaju pristup javnim prostorima koji jamče pravo na slobodu govora, neslaganje, kvalitetno obrazovanje i kritički dijalog.

U središtu takvih javnih prostora je formativna kultura koja stvara građane s kritičkim mišljenjem, sposobne oživjeti i razviti ideju demokracije kao društvenog pokreta. Mladi trebaju biti educirani, a to je uvjet i za autonomiju i za održivost demokratizacije kao pokreta. Istinska demokracija zahtijeva ne samo građane sposobne za samokritiku i društvenu kritiku nego i kritičku formativnu kulturu u kojoj ljudi stječu znanje i vještine koji im omogućuju sudjelovanje u takvom društvu.

Odbacivši strahote sadašnjosti i modernističke snove o napretku po svaku cijenu, mladi ljudi koji prosvjeduju u Parizu, Ateni i ostalim gradovima i državama barem su na trenutak postali nagovjestitelji demokracije oblikovane nadom, snovima i željom za svijetom zasnovanim na načelima jednakosti, pravde i slobode. Na taj način oni ukazuju na svjetski poredak u kojem budućnost sigurno neće oponašati sadašnjost. Ono što bi neki komentatori mogli okarakterizirati kao izljev mladenačkog utopizma na tragu ’60-ih moglo bi zapravo biti ishod stresne i vrlo neposredne stvarnosti. Kultura mladih pokazala se globalnom po načinu na koji koristi nove medije, glazbu i modu, a sve više i po kolektivnom bijesu protiv duboko ukorijenjene nepravde te u spremnosti za borbu protiv sila koje je nanose. Samo je pitanje vremena kada će američka i kanadska mladež shvatiti da su i oni više od pukih potrošača, da tržišno upravljano društvo nije isto što i demokracija, da privatna prava nisu važnija od društvenog dobra te da stav društva prema mladima kao patološkim slučajevima koji se mogu otpisati zahtijeva poziv na masovni otpor na ulicama, u školama, kao i u svakom javnom prostoru gdje su pravda i demokracija važne.

Jedan od najslavnijih slogana svibnja 1968. bio je ”Budimo realni, tražimo nemoguće.” Duh ovog slogana opet je živ. No, da bi postao više od slogana, mladi SAD-a moraju se pridružiti svojim kolegicama i kolegama diljem svijeta koji se bore da bi nastavili graditi formativne kulture, kritičke javne sfere, društvene pokrete i demokratske institucije nužne da bi ta borba bila moguća. Dakle, najvažnije pitanje koje treba biti postavljeno u vezi američkih i kanadskih studenata nije zašto oni ne sudjeluju u masovnim prosvjedima, nego kada će početi gledati izvan okvira normi, rječnika i nagrada tržišno upravljanog društva koje su naslijedili. Kada će početi učiti od svojih mladih kolegica i kolega koji prosvjeduju diljem svijeta da napraviti prvi korak u izgradnji demokratskog društva znači zamisliti budućnost drugačiju od ove koja sputava njihove snove i društvenu stvarnost? Tek tada mogu uspjeti u unapređenju zahtjevnog i presudnog zadatka zajedničke borbe za ostvarenje budućnosti koja bi se temeljila na obećanju demokratske slobode.

Henry A. Giroux
Članak je izvorno objavljen 25. travnja 2011. u biltenu Counterpunch.


S engleskog preveli: Marijan Ivan Mihelić i Ruža Lukšić

Henry A. Giroux predaje na odsjeku za engleski jezik i kulturne studije Sveučilišta McMaster u Kanadi. Objavio je, među ostalim, knjige Take Back Higher Education (sa Susan Searls Giroux), The University in Chains: Confronting the Military-Industrial-Academic Complex, Against the Terror of Neoliberalism: Politics Beyond the Age of Greed i Twilight of the Social: Resurgent Publics in the Age of Disposability.

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve