Skandaliziranje homoseksualnosti u Hrvatskoj

Ovaj mjesec su Hrvatsku još jednom zgrozili fašistički izljevi mržnje protiv osoba drugačije spolne orijentacije što je rezultiralo promptnim osudama i analizama nasilja splitskog Pridea. Jedna od takvih analiza je i tekst “Skandaliziranje homoseksualnosti u Hrvatskoj”, prof. Branka Galić (Odsjek za sociologiju FFZG-a) koji nam je ustupila za objavu. Dijelovi teksta su već objavljeni, a mi ga prenosimo u cijelosti:


Aktualna događanja u Splitu na gay prideu kao i reakcije određenih crkvenih i drugih autoriteta na ta događanja pokazala su jasnu sliku demokratskih dosega i tolerancije u razumijevanju i prihvaćanju različitosti, kao i dominantnog sustava vrijednosti u hrvatskom društvu. O tome, u sociološkom smislu, velikih novosti zapravo i nema. Hrvatska je, naime, patrijarhalno seksističko društvo s elementima homofobije, što je već utvrđeno sociološkim istraživanjima od početka 2000. godine naovamo (istraživanja autorica i autora Tomić-Koludrović i Kunac (2000), Topolčića (2001), Galić (2002, 2004, 2009) Galić i Nikodem (2006, 2007), Linert-Novosel (1999, 2003), Kodrnje (2009), Štulhofera i sur. (2006, 2011) i dr.). Osim prisutnog patrijarhalnog modela u svijesti populacije, te veće sklonosti osobito starijih muškaraca, uvjerenih vjernika, prema „tradicionalnom“ i „modernom“ seksizmu, neki od rezultata tih istraživanja ističu i potrebu uspostave rodno egalitarnog društva, što podupiru najviše žene, mladi i obrazovani dio populacije. Rezultati socioloških istraživanja koja su provedena u posljednjih godinu-dvije dana, a koja su u postupku objavljivanja, pokazuju da nema značajnijih odstupanja u pogledu patrijarhalnosti i seksizma, premda postoje neki manji pomaci u smislu modernizacije hrvatskog društva. Rezultati istraživanja, tako, Europske studije vrijednosti koja u Hrvatskoj provodi Katolički bogoslovni fakultet pokazuju, uspoređujući posljednje desetljeće (Nikodem, Aračić, Džinić, 2010), da opada broj ispitanika koji visoko vrednuju tradicionalni oblik braka i obitelj kao temeljnu društvenu instituciju, da se počinje uvažavati autonomna mogućnost izbora samohranog roditeljstva, da su ponešto ublaženi stavovi u vezi prihvaćanja alternativnih oblika zajedničkog života, koji uključuju i homoseksualnost, te da institucija Katoličke crkve sve više gubi kredibilitet u očima građana kada je riječ o primjerenosti rješenja koje ona nudi za obiteljske probleme.

To su, inače, pokazatelji koji su u zemljama Europe prisutni već duži niz godina i desetljeća, a koji svjedoče da je transformacija patrijarhalnog društva prema modernom i postmodernom obliku društva koje usvaja i prihvaća sve raznolike alternativne oblike partnerskog života, kao i individualnog životnog stila i seksualnih orijentacija – već nastupila i to nepovratno. Drugim riječima, nemoguće je više bilo kakvim represivnim metodama, pokušajima „preodgoja“ ili religijske indoktrinacije, provoditi prisilnu „demodernizaciju“ društva, pogotovo ne trajno, nakon što su društveni pokreti već značajno odradili svoju ulogu u društvu, kako su to odradili feministički i homoseksualni pokreti posljednjih nekoliko desetljeća u zapadnim zemljama. Tako nešto očekivati danas nije samo naivno i smiješno, nego je jasan pokazatelj nepoznavanja društvenih fenomena i procesa koji oblikuju neko društvo i koji su u tijeku. Međutim, jasno je i to da su određena društva, tj. neke zemlje, u tom smislu već ostvarila svoju vlastitu post/modernizaciju, a neka su tek u fazi njezina ostvarivanja (Beck, Inglehart, Giddens, Castells). Hrvatska sigurno nije od onih društava koja je te procese već odradila, nego se tek nalazi u njima, a sudeći prema događajima oko gay pridea u Splitu, tek joj predstoje dublje promjene u procesima demokratizacije i post/modernizacije.

Donedavno je, pak, u mnogim društvima, osobito zapadnim, heteronormativnost bila čvrsto utemeljena, njegovana i poticana kulturna norma koja je tvrdila da je heteroseksualnost jedina normalna i prirodna manifestacija ljudske seksualnosti za sve ljude, dok je, nasuprot tome, homoseksualnost nenormalna i neprirodna. Pritom je muška homoseksualnost uvijek bila više stigmatizirana od ženske homoseksualnosti, jer je u direktnoj suprotnosti s rodnim poretkom hegemonijske muškosti (Conell), tj. idealtipskim oblikom dominantne patrijarhalne bijele muškosti koja posjeduje koncentriranu društvenu moć, vlast i resurse te upravlja društvenim odnosima autoriteta, ideologije, institucija, ekonomije i politike. U Hrvatskoj je ta heteronormativnost – bez obzira na to što je država formalno donijela neke zakone protiv spolne diskriminacije i diskriminacije na temelju seksualne orijentacije (no, nemojmo se zavaravati, nije ih ni donijela zbog razvijene svijesti vlastitih građana, nego pod pritiskom pristupanja Europskoj Uniji) – očito još uvijek prisutna kao dominantni oblik društvenog reda, pa se u skladu s njome i pojavio niz reakcija i komentara pojednih predstavnika crkvenih institucija koji su se oglasili nakon agresivnih ispada pojedinaca i grupa prema sudionicima gay pridea u Splitu.

To pitanje heteronormativnosti, ne može se zapravo postaviti u društvu drukčije negoli kulturno i socijalno. Postaviti ga „naturalistički“ nema puno smisla, jer je ono odmah deplasirano. U prirodi, naime, nema heteronormativnosti. Ona je naprosto ljudska norma, ali ne i norma svijeta prirode, tj. životinja. Životinje se u prirodi ponašaju svakojako – i heteroseksualno i homoseksualno. Kod njih nema baš puno „reda“ i „normi“, bez obzira što se instinktivni nagoni za reprodukcijom odvijaju također. No, isto se tako odvija i homoseksualnost. Mnoge vrste u tome nisu nikakav izuzetak – od raznih vrsta sisavaca – čimpanzi, pingvina, delfina, krava i bikova, itd. – do, recimo, ptica. Za sve njih je karakteristično kako heteroseksualno, tako i homoseksualno ponašanje. Osobito su labudovi ili papige, npr., poznati po svome homoseksualnom ponašanju. Prema tome, reći da je homoseksualnost „neprirodna“, „bolest“ i sl., kako to izjavljuju neki naši crkveni dostojanstvenici, je zapravo samo pokazatelj njihovog vlastitog siromašnog ne/znanja o prirodnom svijetu. Tu čak nije bitno pitanje je li homoseksualnost biološki determinirana ili je stvar socijalnih interakcija, nego je bitno da je to fenomen ponašanja nedvojbeno prisutan u prirodi životinjskog svijeta, kao i u ljudskom, te da zaslužuje ravnopravan tretman, kakav imaju svi ljudi, bez obzira na karakteristike svoje osobnosti, biološke ili socijalne osobine.

Osim što je apsolutno neprihvatljiva reakcija iz usta jednog uvaženog teologa da su homoseksualci „dobili što su i tražili“, crkveni autoriteti, također, opet potežu pitanje „privatnosti“, tj. vraćanja homosekualnosti u „ormare“ kao navodno „privatne stvari“ koja „ugrožava većinu“. Ovako nešto izjaviti, nakon što je seksualna orijentacija zagarantirana Ustavom RH kao jedno od temeljnih ljudskih prava (uključujući i religioznost, ili nacionalnost, recimo), te nekim zakonima, više je nego licemjerno, kao i jasan pokazatelj nespremnosti na prihvaćanje ljudi kao jednakih u svim njihovim različitostima. Tu se može odmah postaviti pitanje po čemu bi se, recimo, nečiji religijski (ili nacionalni) identitet, trebao moći više isticati od spolnog identiteta i imati više mjesta u javnom prostoru, resursa, mehanizama socijalnog i kulturnog djelovanja itd., osim ako nismo licemjerno, homofobno i heteronormativno društvo gdje još uvijek de facto VLADA autoritet crkve, a ne građanskog društva (i države)? Premda je, tako, možda nekim ljudima religijska pripadnost, recimo najvažniji kriterij određenja vlastitog identiteta, to sigurno ne mora biti svima, niti jest. Nekome može biti, možda, profesionalna djelatnost, ili, recimo baš seksualna orijentacija. Zašto bi onda ta ista orijentacija trebala imati drugorazredni značaj za tu osobu i biti skrivena u „ormaru“? Nemamo li svi ista prava kao ljudi? Prema izjavama nekih teologa, ne bi se reklo, ali je još tragičnije to što su navedeni autoriteti navodno ovlašteni od samoga božanstva da drugima udjeljuju pravdu. Jedino je nelogično u tome zašto bi samo božanstvo izražavalo ikakvu diskriminaciju prema pripadnicima različitih seksualnih orijentacija, kao i svaku drugu?

Usporedba, pak, s „paradiranjem pedofila i kriminalaca“ vrlo je neumjesna, jer svi dobro znamo da vlast Katoličke crkve vrlo dobro štiti sve one koji su u njezinim redovima već osvjedočeni pedofili, ali ju to ni najmanje ne ometa da ih i dalje drži na istim „bogomdanim“ svećeničkim poslovima u vlastitim redovima, uz eventualnu promjenu župnog ureda.

Tvrditi da je homoseksualnost „protiv boga“, pak nije ništa drugo negoli izraz vjerske indoktrinacije. To su stajališta vjerskih dogmi koje ne toleriraju mnogoštošta u društvu, pa onda ni homoseksualce. Ne toleriraju, tako, oni niti zajednički život izvan braka, niti masturbaciju, niti seks prije braka itd., niti višestruke partner/ice itd., što su sve fenomeni koji se sigurno odvijaju u ljudskom društvu i ljudi žive s time kako znaju, umiju ili žele. Na kraju krajeva, i za izbor celibata kao seksualne ne/orijentacije, može se postaviti pitanje koliko je zdrav, no mislim da nitko nema pravo procjenjivati nečiji izbor, pogotovo ne agresivnim javnim osudama, a da prije toga nije dobro procijenio svoj vlastiti i shvatio da ni od koga nije dobio nikakva ovlaštenja da obezvrjeđuje tuđe osobnosti i životne izbore, a najmanje od Boga Oca i Duha svetoga, samo što su si, nažalost, neki od tih kritičara priuštili više „prava“ nego što im po bilo kojoj osnovi pripada.

dr.sc. Branka Galić

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve