Inteligencija na nišanu

Đurđica Čilić Škeljo, asistentica na Odsjeku za zapadnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i članica sindikata Akademska solidarnost piše u ljetnom dvobroju Zareza zašto se hrvatska inteligencija nalazi na vjetrometini.


Inteligencija na nišanu



Uključivanje znanosti i visokog obrazovanja u mašineriju proizvodnje gospodarskog rasta predstavljeno je kao najvažniji imperativ kreatora prijedloga novih zakona o znanosti, visokom obrazovanju i sveučilištu koji su prošle godine predočeni javnosti. Pri tome su se idejni tvorci zakona i njihovi zapisničari (naime, veliki dio sudionika u procesu nastajanja nacrta zakona i nije imao veću ulogu od pisarske) ponašali kao da postoji nacionalni konsenzus o tome da je gospodarski napredak jednosmjerna karta za ovozemaljski raj za sve, da je rast BDP-a u izravnoj korelaciji s općom društvenom dobrobiti, te da je to sveti cilj radi kojeg trebamo zažmiriti na kolateralne žrtve: slobodu i raznorodnost znanstvenog rada, autonomiju sveučilišta i javno financirano visoko obrazovanje. Ti su prijedlozi zakona pokazali da službena državna politika (pođemo li od optimistične pretpostavke da takvo nešto kao promišljena strategija uopće postoji) smjera ka sveučilištu koje će biti neutralna školica, tek obrazovni segment gospodarstva, a ne mjestom osobnog rasta, formiranja identiteta, stajališta i svjetonazora.

Iako je MZOŠ po definiciji samo predlagatelj zakona, po funkciji predstavnik jednog važnog segmenta hrvatskog društva – onog formalno najobrazovanijeg, a po svojoj društvenoj ulozi sluga javnom dobru, to se tijelo oglušilo o pravila demokratskog odlučivanja, postalo je instrumentom u službi kapitala i predstavnikom nevelikog a potencijalno najmoćnijeg dijela hrvatskog društva – onog koje je upregnuto u realizaciju parcijalnih interesa na štetu općih.

Nakon što su u svom prvotnom obliku krajem 2010. godine naišli na argumentirane i neosporive kritike, nacrti su povučeni na doradu. Kad su se nekoliko mjeseci kasnije ponovno pojavili u javnosti, vidjelo se da je ta dorada fingirana, što nas je moglo podsjetiti na sjajnu prvu scenu filma Misija: Svećenik diktira pismo pisaru, potom zgužva i podere papir na kojem je pisar bilježio njegove riječi te diktira otpočetka. Nanovo, međutim, diktira tekst posve istovjetan onom prethodnom, a onda sam, onako za sebe, taj čin objašnjava riječima: «Sve je u intonaciji!»

Nažalost, priča o pisanju zakona na tragu je te antologijske filmske scene, jer iako gdješto drukčije intonirani, «poboljšani» nacrti zakona su navlas isti kao oni prvotni, koje je akademska zajednica pročitala, zgrozila se i odbacila ih.
Naime, nacrti zakona o kojima se već mjesecima lome koplja između ostalog dovode u pitanje autonomiju sveučilišta i mnogima uskraćuju pravo na visoko obrazovanje koje, nažalost, ni sad nije dostupno svima.

Zakoni se najmanje bave onima kojih se najviše tiču – studentima, a najviše se bave onime u što ne bi smjeli zadirati – suverenošću institucija visokog obrazovanja.


Dajmo da uče!



Cijeli proces reforme znanosti i visokog obrazovanja kojemu svjedočimo utemeljen je na darvinovski okrutnim načelima (kao da još nismo prešli iz prirode u kulturu): najboljima najviše! Pri tome se neumorno naglašavaju dvije poželjne osobine: izvrsnost i konkurentnost, a one su u izravnoj koliziji s dvjema moralno dragocjenijim i društveno bitno korisnijim kategorijama: solidarnošću i suradnjom.

Naime, ako je pristup obrazovanju limitiran, odnosno ovisan o društvenom i materijalnom statusu roditelja, to ne samo da dovodi do reprodukcije društvenih i kulturnih nejednakosti, nego pridonosi povećavanju isključenih društvenih skupina, omogućava diskriminaciju i segregaciju, učvršćuje transmisiju obrazovne razine roditelja na njihovu djecu, perpetuira društveno raslojavanje i petrificira socijalnu distancu između obrazovno, financijski i kulturno nejednakih skupina te se tako, u konačnici, ugrožavaju sami temelji demokratskog ustroja društva koje smo zamislili tako da počiva na jednakosti i ravnopravnosti.

[…] neumorno naglašavaju dvije poželjne osobine: izvrsnost i konkurentnost, a one su u izravnoj koliziji s dvjema moralno dragocjenijim i društveno bitno korisnijim kategorijama: solidarnošću i suradnjom.
Korist od znanja raste proporcionalno njegovom širenju, znanje je javno dobro, što ga više ljudi ima, to mu je vrijednost veća, zato prenošenje i stjecanje znanja mora biti svima dostupno jer je jedino tako ulog javnog novca ne samo opravdan nego postaje poželjno i da konstantno raste. Osim toga, humboldtovski model sveučilišta koji je utkan i u hrvatsku sveučilišnu tradiciju, ne zamišlja studenta kao budući automat koji će opsluživati automate, nego podrazumijeva njegovo aktivno sudjelovanje, uključivanje studenata u znanstveni i istraživački rad, što je put prema intelektualnoj neovisnosti i kritičnosti. Drugim riječima, edukacija je javno dobro koje je iznimno važno za demokraciju i intelektualno, socijalno, kulturno a ne samo materijalno bogatstvo nekog društva i država je dužna financirati sve razine edukacije, jer ako ijednu prepusti tržištu, dovodi u pitanje sam smisao obrazovanja.


Ako izumru intelektualci, pripitomit će neku drugu životinju



Zloupotrebljavajući činjenicu da je na nekim fakultetima bilo financijskih malverzacija, MZOŠ je u sprezi s medijima Europapress holdinga u javnosti sustavno gradio sliku o akademskoj zajednici kao eliti bez pokrića, koju čine neradnici, lopovi i
U tom smislu, umjesto da se npr. iščuđavamo što naša sveučilišta zauzimaju niska mjesta na nekakvim rang-listama svjetskih sveučilišta, možda je važnije postaviti pitanje koje mjesto sveučilište zauzima u našem društvu, koja je njegova društvena uloga, kakav je on subjekt u demokraciji i kakva je njegova odgovornost?
samodopadni socijalno neosjetljivi i društveno samoizolirani knjiški moljci, koji panično brane svoje nezaslužene privilegije. Cilj te kampanje bio je ne samo pridobiti javnost za provođenje opskurnih zakona, nego i oslabiti to – za svaku vlast najopasnije – polje intelektualne snage, osviještenosti i kritičkog mišljenja. Pri tome su MZOŠ i pridružene mu interesne skupine, kako bi prikrili svoje neplemenite namjere, u svoju orbitu kooptirali nekoliko režimskih intelektualaca, onih čiji intelekt – da se poslužim formulacijom reklamnih slogana za automobilske gume – prianja uz svaku podlogu.

Ali, konačno, umjesto da unedogled lamentiramo nad činjenicom da nas se ocrnjuje, probajmo učvrstiti poziciju jakog i relevantnog subjekta u vlastitoj društvenoj zajednici. U tom smislu, umjesto da se npr. iščuđavamo što naša sveučilišta zauzimaju niska mjesta na nekakvim rang-listama svjetskih sveučilišta, možda je važnije postaviti pitanje koje mjesto sveučilište zauzima u našem društvu, koja je njegova društvena uloga, kakav je on subjekt u demokraciji i kakva je njegova odgovornost? Ima li ono uopće smisla ako je neodgovorno prema društvu koje ga financira, ako se prepušta politici, dominantnoj ideologiji, i ako je serviser tržišta, ili je njegova snaga upravo u njegovoj autonomnosti, u pravu da govori ono što centri moći ne žele čuti, u slobodi da probleme i bolne teme artikulira izravno, bez celofana i mašnice, u mogućnosti da množi i suprotstavlja stajališta, potiče diskusije i raspiruje polemike, daje glas utišanima, prava zakinutima, mjesto isključenima?

Sveučilišno i znanstveno polje moraju izboriti svoju autonomiju koja isključuje ravnodušnost prema društvenim problemima, moraju inzistirati na svojoj političkoj neovisnosti koja pak isključuje prepuštanje tržištu. Intelektualci su prirodan neprijatelj vlasti, a vlast kod nas više ne sjedi u Banskim dvorima, nju je preuzeo kapital. Zato je inteligencija konstantno na nišanu, zato se pjesnike šutira iz države, zato su filomati filozofi, filolozi… nepoželjni. Oni, naime, ne samo da znaju nego i tvrdoglavo podsjećaju da nije sve u novcu nego ima nešto i u ljubavi – prema znanosti, društvu, drugima.

Đurđica Čilić Škeljo
Objavljeno u Zarezu br. 313-314

Vezani članci

  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!
  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju Muzeji kao hijerarhizirani zapadnocentrični prostori moći, znanja i historije ne samo da brišu povijest kolonizacije i imperijalnih porobljavanja, nego uglavnom i postoje zahvaljujući ovim dinamikama i pljački artefakata autohtonih kultura, dok u svojim postavima i programima perpetuiraju nacionalizam i identitetske teme. Muzeji, ipak, mogu biti građeni i kao mjesta društvene pravednosti i jednakosti, kao što na jugoslavenskim prostorima svjedoči uspostavljanje brojnih revolucionarnih muzeja nakon oslobodilačke borbe i tijekom izgradnje socijalizma. U suvremenim raspravama koje vode konzervativni i reformski muzealci_ke, novi val zahtjeva za dekolonizacijom i restitucijom muzeja (što ne uključuje samo prakse vraćanja artefakata opljačkanim zajednicama) ocrtava tragove na kojima bi se mogli graditi novi progresivni muzeji ‒ za sve.
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima U dječjim animiranim filmovima, a osobito u individualističkim reprezentacijama dispozicija i postignuća likova, zanemaruju se prikazi socioekonomske stratifikacije i klasnih podjela, a djeca i njihovi kapaciteti za razumijevanje sadržaja (pa i korijena nejednakosti) uporno podcjenjuju. Prema još uvijek prevladavajućoj viktorijanskoj optici, djeca su nevina i krhka bića koja treba štititi od svijeta, dok djeca u realnom svijetu vrlo brzo uviđaju pravila i implikacije klasnih pozicija, a rano dožive i vršnjačko nasilje upravo na tim osnovama. Klasa je, za razliku od orodnjenog, rasiziranog i seksualnog identiteta, u animiranim filmovima prikazana sporedno, uglavnom kroz nekoliko okvira: dobroćudni (narativi u kojima se siromaštvo i klasna nejednakost ili ne prikazuju ili se radnička klasa prikazuje kao da nikada nije prijetnja višoj, već s njom dijeli interese), zloćudni (klasna mobilnost je određena moralnim zaslugama protagonista), konsenzualni (bogati se prikazuju kao obični ljudi s kojima je moguće suosjećati), okvir divljenja (bogati su divni jer nesebično pomažu svijetu) i oponašanja (svi bi trebali imitirati stil i oznake bogatstva). Izbjegavajući nagovore na programatsko usmjerenje animiranog filma u buđenje klasne svijesti djece, autorica ističe značaj fiktivnog u senzibiliziranju za drugačije klasne pozicije, kao i revolucionarni potencijal dječje mašte.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve