Inteligencija na nišanu

Đurđica Čilić Škeljo, asistentica na Odsjeku za zapadnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i članica sindikata Akademska solidarnost piše u ljetnom dvobroju Zareza zašto se hrvatska inteligencija nalazi na vjetrometini.


Inteligencija na nišanu



Uključivanje znanosti i visokog obrazovanja u mašineriju proizvodnje gospodarskog rasta predstavljeno je kao najvažniji imperativ kreatora prijedloga novih zakona o znanosti, visokom obrazovanju i sveučilištu koji su prošle godine predočeni javnosti. Pri tome su se idejni tvorci zakona i njihovi zapisničari (naime, veliki dio sudionika u procesu nastajanja nacrta zakona i nije imao veću ulogu od pisarske) ponašali kao da postoji nacionalni konsenzus o tome da je gospodarski napredak jednosmjerna karta za ovozemaljski raj za sve, da je rast BDP-a u izravnoj korelaciji s općom društvenom dobrobiti, te da je to sveti cilj radi kojeg trebamo zažmiriti na kolateralne žrtve: slobodu i raznorodnost znanstvenog rada, autonomiju sveučilišta i javno financirano visoko obrazovanje. Ti su prijedlozi zakona pokazali da službena državna politika (pođemo li od optimistične pretpostavke da takvo nešto kao promišljena strategija uopće postoji) smjera ka sveučilištu koje će biti neutralna školica, tek obrazovni segment gospodarstva, a ne mjestom osobnog rasta, formiranja identiteta, stajališta i svjetonazora.

Iako je MZOŠ po definiciji samo predlagatelj zakona, po funkciji predstavnik jednog važnog segmenta hrvatskog društva – onog formalno najobrazovanijeg, a po svojoj društvenoj ulozi sluga javnom dobru, to se tijelo oglušilo o pravila demokratskog odlučivanja, postalo je instrumentom u službi kapitala i predstavnikom nevelikog a potencijalno najmoćnijeg dijela hrvatskog društva – onog koje je upregnuto u realizaciju parcijalnih interesa na štetu općih.

Nakon što su u svom prvotnom obliku krajem 2010. godine naišli na argumentirane i neosporive kritike, nacrti su povučeni na doradu. Kad su se nekoliko mjeseci kasnije ponovno pojavili u javnosti, vidjelo se da je ta dorada fingirana, što nas je moglo podsjetiti na sjajnu prvu scenu filma Misija: Svećenik diktira pismo pisaru, potom zgužva i podere papir na kojem je pisar bilježio njegove riječi te diktira otpočetka. Nanovo, međutim, diktira tekst posve istovjetan onom prethodnom, a onda sam, onako za sebe, taj čin objašnjava riječima: «Sve je u intonaciji!»

Nažalost, priča o pisanju zakona na tragu je te antologijske filmske scene, jer iako gdješto drukčije intonirani, «poboljšani» nacrti zakona su navlas isti kao oni prvotni, koje je akademska zajednica pročitala, zgrozila se i odbacila ih.
Naime, nacrti zakona o kojima se već mjesecima lome koplja između ostalog dovode u pitanje autonomiju sveučilišta i mnogima uskraćuju pravo na visoko obrazovanje koje, nažalost, ni sad nije dostupno svima.

Zakoni se najmanje bave onima kojih se najviše tiču – studentima, a najviše se bave onime u što ne bi smjeli zadirati – suverenošću institucija visokog obrazovanja.


Dajmo da uče!



Cijeli proces reforme znanosti i visokog obrazovanja kojemu svjedočimo utemeljen je na darvinovski okrutnim načelima (kao da još nismo prešli iz prirode u kulturu): najboljima najviše! Pri tome se neumorno naglašavaju dvije poželjne osobine: izvrsnost i konkurentnost, a one su u izravnoj koliziji s dvjema moralno dragocjenijim i društveno bitno korisnijim kategorijama: solidarnošću i suradnjom.

Naime, ako je pristup obrazovanju limitiran, odnosno ovisan o društvenom i materijalnom statusu roditelja, to ne samo da dovodi do reprodukcije društvenih i kulturnih nejednakosti, nego pridonosi povećavanju isključenih društvenih skupina, omogućava diskriminaciju i segregaciju, učvršćuje transmisiju obrazovne razine roditelja na njihovu djecu, perpetuira društveno raslojavanje i petrificira socijalnu distancu između obrazovno, financijski i kulturno nejednakih skupina te se tako, u konačnici, ugrožavaju sami temelji demokratskog ustroja društva koje smo zamislili tako da počiva na jednakosti i ravnopravnosti.

[…] neumorno naglašavaju dvije poželjne osobine: izvrsnost i konkurentnost, a one su u izravnoj koliziji s dvjema moralno dragocjenijim i društveno bitno korisnijim kategorijama: solidarnošću i suradnjom.
Korist od znanja raste proporcionalno njegovom širenju, znanje je javno dobro, što ga više ljudi ima, to mu je vrijednost veća, zato prenošenje i stjecanje znanja mora biti svima dostupno jer je jedino tako ulog javnog novca ne samo opravdan nego postaje poželjno i da konstantno raste. Osim toga, humboldtovski model sveučilišta koji je utkan i u hrvatsku sveučilišnu tradiciju, ne zamišlja studenta kao budući automat koji će opsluživati automate, nego podrazumijeva njegovo aktivno sudjelovanje, uključivanje studenata u znanstveni i istraživački rad, što je put prema intelektualnoj neovisnosti i kritičnosti. Drugim riječima, edukacija je javno dobro koje je iznimno važno za demokraciju i intelektualno, socijalno, kulturno a ne samo materijalno bogatstvo nekog društva i država je dužna financirati sve razine edukacije, jer ako ijednu prepusti tržištu, dovodi u pitanje sam smisao obrazovanja.


Ako izumru intelektualci, pripitomit će neku drugu životinju



Zloupotrebljavajući činjenicu da je na nekim fakultetima bilo financijskih malverzacija, MZOŠ je u sprezi s medijima Europapress holdinga u javnosti sustavno gradio sliku o akademskoj zajednici kao eliti bez pokrića, koju čine neradnici, lopovi i
U tom smislu, umjesto da se npr. iščuđavamo što naša sveučilišta zauzimaju niska mjesta na nekakvim rang-listama svjetskih sveučilišta, možda je važnije postaviti pitanje koje mjesto sveučilište zauzima u našem društvu, koja je njegova društvena uloga, kakav je on subjekt u demokraciji i kakva je njegova odgovornost?
samodopadni socijalno neosjetljivi i društveno samoizolirani knjiški moljci, koji panično brane svoje nezaslužene privilegije. Cilj te kampanje bio je ne samo pridobiti javnost za provođenje opskurnih zakona, nego i oslabiti to – za svaku vlast najopasnije – polje intelektualne snage, osviještenosti i kritičkog mišljenja. Pri tome su MZOŠ i pridružene mu interesne skupine, kako bi prikrili svoje neplemenite namjere, u svoju orbitu kooptirali nekoliko režimskih intelektualaca, onih čiji intelekt – da se poslužim formulacijom reklamnih slogana za automobilske gume – prianja uz svaku podlogu.

Ali, konačno, umjesto da unedogled lamentiramo nad činjenicom da nas se ocrnjuje, probajmo učvrstiti poziciju jakog i relevantnog subjekta u vlastitoj društvenoj zajednici. U tom smislu, umjesto da se npr. iščuđavamo što naša sveučilišta zauzimaju niska mjesta na nekakvim rang-listama svjetskih sveučilišta, možda je važnije postaviti pitanje koje mjesto sveučilište zauzima u našem društvu, koja je njegova društvena uloga, kakav je on subjekt u demokraciji i kakva je njegova odgovornost? Ima li ono uopće smisla ako je neodgovorno prema društvu koje ga financira, ako se prepušta politici, dominantnoj ideologiji, i ako je serviser tržišta, ili je njegova snaga upravo u njegovoj autonomnosti, u pravu da govori ono što centri moći ne žele čuti, u slobodi da probleme i bolne teme artikulira izravno, bez celofana i mašnice, u mogućnosti da množi i suprotstavlja stajališta, potiče diskusije i raspiruje polemike, daje glas utišanima, prava zakinutima, mjesto isključenima?

Sveučilišno i znanstveno polje moraju izboriti svoju autonomiju koja isključuje ravnodušnost prema društvenim problemima, moraju inzistirati na svojoj političkoj neovisnosti koja pak isključuje prepuštanje tržištu. Intelektualci su prirodan neprijatelj vlasti, a vlast kod nas više ne sjedi u Banskim dvorima, nju je preuzeo kapital. Zato je inteligencija konstantno na nišanu, zato se pjesnike šutira iz države, zato su filomati filozofi, filolozi… nepoželjni. Oni, naime, ne samo da znaju nego i tvrdoglavo podsjećaju da nije sve u novcu nego ima nešto i u ljubavi – prema znanosti, društvu, drugima.

Đurđica Čilić Škeljo
Objavljeno u Zarezu br. 313-314

Vezani članci

  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve