Richard Seymour: Dajemo poslodavcima 29 milijardi funti neplaćenih sati prekovremenog rada

Tekst Richarda Seymoura objavljen u Guardianu 25. veljače 2011. opisuje strukturne uvjete današnjeg tržišta rada u Ujedinjenom Kraljevstvu. “Za „fleksibilne“ britanske radnike, satnica ide gore, produktivnost ide gore – ali njihov udio u dobiti je na dnu.”


„Unatoč tome što imamo dulje radne sate od prijašnje generacije i više radimo neplaćeno, udio nacionalnog dohotka koji dobivamo za svoj trud sve je manji.“

Eksploatiraju vas na više načina nego što mislite. TUC (op. prev. Trade Union Congress, federacija britanskih sindikata u kojoj je većina njih aktivna) ni prvi ni zadnji put izvještava o obliku eksploatacije kakav rijetko dobije pozornost u medijima. Radnici svake godine britanskim poslodavcima daruju 29 milijardi funti besplatnog rada tako da im se jednostavno ne plaća prekovremeni rad. Taj višak vrijednosti cijedi se iz radnika tržišnom disciplinom – prijetnjom nezaposlenošću ili smanjenim izgledima za napredovanje.

Zaposlenike će se naviknuti na to da se od njih očekuje „fleksibilnost“ za rad van osnovne satnice. Taj uvjet baca se u prvi plan tijekom razgovora za posao i svakodnevno učvršćuje, pri čemu termin „fleksibilnost“ implicira da je ovaj neplaćeni danak karakterna crta, a ne strukturni aspekt današnjeg tržišta rada. Od radnika se često očekuje da potpišu klauzulu o izuzeću „radnog vremena“ zbog čega ih se zakonski ne može zaštititi ako rade više od 48 sati tjedno. Rezultat toga je da 4 milijuna radnika redovito radi preko granice od 48 sati, dok prijašnja državna istraživanja pokazuju da jedan od šest radnika zapravo radi duže od 60 sati tjedno. To nije sve. Prosječna osoba provede 139 sati godišnje putujući na posao i s posla što iznosi približno četiri radna tjedna.

Ogroman teret neplaćenog rada plod je dugoročnog trenda. 1988. godine četvrtina muških zaposlenika radila je neplaćeno prekovremeno. Do 1998. ta brojka dosegla je 41%. Porast je još dramatičniji ako pogledamo zaposlene žene: brojka se povećala s 25% na 58%. Razlika djelomično proizlazi iz različitosti zanimanja koja obavljaju muškarci i žene – TUC ističe kako je vjerojatnije da će zaposleni u javnom sektoru, koji su u nesrazmjernom broju žene, neplaćeno raditi prekovremeno.

Osim toga, ovo je tek jedan aspekt općeg trenda produljenja radnog tjedna tijekom zadnjih dvadesetak godina. Službene statistike pokazuju oštar pad broja ljudi koji imaju dulje radno vrijeme od 1998. Takvu vrstu statistike država koristi kako bi opravdala opetovana izuzeća iz direktiva o radnom vremenu, zato što tvrde kako se do cilja – smanjenja dugih radnih sati, dolazi u praksi. A statistike ustvari otkrivaju da se povećala prekarizacija rada te je zapažen ogroman porast broja poslova sa skraćenim radnim vremenom.

Prosječni radni tjedan zaposlenih na puno radno vrijeme iznosi otprilike 42 sata u Ujedinjenom Kraljevstvu, što je iznad prosjeka EU i u svakom slučaju puno više od zemalja poput Francuske i Danske koje su zadržale relativno jači sustav socijalne skrbi. Velika Britanija bliža je ekstremnim neoliberalnim ekonomijama koje su nastale na istoku Europe nakon raspada SSSR-a nego razmjerno socijaldemokratskim privredama na zapadu Europe.

Ironija je u tome da, iako imamo dulje radne sate od prethodne generacije i više radimo neplaćeno, udio u nacionalnom dohotku koji dobivamo za naš trud sve je manji. Kao udio u BDP-u, plaće su pale sa 64% iz 1974. na oko 54% u 2010. I to unatoč činjenici da smo postali produktivniji. Ekvivalent produktivnosti 23-satnog radnog tjedna iz 2003. je 40-satni radni tjedan u 1975. Jaz između produktivnosti i plaća se povećava, a najbogatiji beru sve više vrhnja s novog rasta. I ne izgleda kao da će biti išta bolje. Mervyn King (op. prev. guverner središnje banke Ujedinjenog Kraljevstva – Bank of England) nedavno je priznao kako prosječne plaće 2011. vjerojatno neće biti veće nego što su bile 2005. To se možda djelomično može objasniti činjenicom da je između sredine 2009. i početka 2010. godine 89% svih novih prihoda otišlo u profite. Zapravo je 29 milijardi funti (ove godine) samo djelić totalnog viška vrijednosti koji se izvlači iz radnika.

Usred pomodnog oživljavanja Marxa u nekim krugovima, ne bi trebalo biti kontroverzno nazvati stvar pravim imenom: oštar porast stope eksploatacije. To što se dogodilo direktna je kulminacija tačerističkog klasnog rata čiji je cilj razbijanje moći pregovaranja radne snage kako bi se povratila profitabilnost britanskog kapitalizma pogođenog krizom. Danas je kriza kapitalizma sve dublja pa su službene mjere oporavka time još katastrofalnije. Na temelju prošlih iskustava vjerojatni rezultat rata kojeg torijevska vlada vodi protiv javnog sektora i zadnjeg velikog bastiona sindikalne snage, bit će dodatno ojačavanje disciplinskog biča tržišta čime će se primorati sve manje ljudi da radi više vremena za manje plaće ukoliko torijevci pobijede.

U međuvremenu, radnici koji žele vratiti dio plijena koji je od njih iznuđen mogli bi razmotriti primjer radnika u Mahalli i Suezu koji su pokazali kako se borbenošću može odoljeti vojnoj diktaturi kao i diktatu vojske. Britanski radnici su u puno boljem položaju, a njihov protivnik je puno slabiji.

Richard Seymour

S engleskog preveli: Martin Beroš i Emilija Zlatevska

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve