Richard Seymour: Dajemo poslodavcima 29 milijardi funti neplaćenih sati prekovremenog rada

Tekst Richarda Seymoura objavljen u Guardianu 25. veljače 2011. opisuje strukturne uvjete današnjeg tržišta rada u Ujedinjenom Kraljevstvu. “Za „fleksibilne“ britanske radnike, satnica ide gore, produktivnost ide gore – ali njihov udio u dobiti je na dnu.”


„Unatoč tome što imamo dulje radne sate od prijašnje generacije i više radimo neplaćeno, udio nacionalnog dohotka koji dobivamo za svoj trud sve je manji.“

Eksploatiraju vas na više načina nego što mislite. TUC (op. prev. Trade Union Congress, federacija britanskih sindikata u kojoj je većina njih aktivna) ni prvi ni zadnji put izvještava o obliku eksploatacije kakav rijetko dobije pozornost u medijima. Radnici svake godine britanskim poslodavcima daruju 29 milijardi funti besplatnog rada tako da im se jednostavno ne plaća prekovremeni rad. Taj višak vrijednosti cijedi se iz radnika tržišnom disciplinom – prijetnjom nezaposlenošću ili smanjenim izgledima za napredovanje.

Zaposlenike će se naviknuti na to da se od njih očekuje „fleksibilnost“ za rad van osnovne satnice. Taj uvjet baca se u prvi plan tijekom razgovora za posao i svakodnevno učvršćuje, pri čemu termin „fleksibilnost“ implicira da je ovaj neplaćeni danak karakterna crta, a ne strukturni aspekt današnjeg tržišta rada. Od radnika se često očekuje da potpišu klauzulu o izuzeću „radnog vremena“ zbog čega ih se zakonski ne može zaštititi ako rade više od 48 sati tjedno. Rezultat toga je da 4 milijuna radnika redovito radi preko granice od 48 sati, dok prijašnja državna istraživanja pokazuju da jedan od šest radnika zapravo radi duže od 60 sati tjedno. To nije sve. Prosječna osoba provede 139 sati godišnje putujući na posao i s posla što iznosi približno četiri radna tjedna.

Ogroman teret neplaćenog rada plod je dugoročnog trenda. 1988. godine četvrtina muških zaposlenika radila je neplaćeno prekovremeno. Do 1998. ta brojka dosegla je 41%. Porast je još dramatičniji ako pogledamo zaposlene žene: brojka se povećala s 25% na 58%. Razlika djelomično proizlazi iz različitosti zanimanja koja obavljaju muškarci i žene – TUC ističe kako je vjerojatnije da će zaposleni u javnom sektoru, koji su u nesrazmjernom broju žene, neplaćeno raditi prekovremeno.

Osim toga, ovo je tek jedan aspekt općeg trenda produljenja radnog tjedna tijekom zadnjih dvadesetak godina. Službene statistike pokazuju oštar pad broja ljudi koji imaju dulje radno vrijeme od 1998. Takvu vrstu statistike država koristi kako bi opravdala opetovana izuzeća iz direktiva o radnom vremenu, zato što tvrde kako se do cilja – smanjenja dugih radnih sati, dolazi u praksi. A statistike ustvari otkrivaju da se povećala prekarizacija rada te je zapažen ogroman porast broja poslova sa skraćenim radnim vremenom.

Prosječni radni tjedan zaposlenih na puno radno vrijeme iznosi otprilike 42 sata u Ujedinjenom Kraljevstvu, što je iznad prosjeka EU i u svakom slučaju puno više od zemalja poput Francuske i Danske koje su zadržale relativno jači sustav socijalne skrbi. Velika Britanija bliža je ekstremnim neoliberalnim ekonomijama koje su nastale na istoku Europe nakon raspada SSSR-a nego razmjerno socijaldemokratskim privredama na zapadu Europe.

Ironija je u tome da, iako imamo dulje radne sate od prethodne generacije i više radimo neplaćeno, udio u nacionalnom dohotku koji dobivamo za naš trud sve je manji. Kao udio u BDP-u, plaće su pale sa 64% iz 1974. na oko 54% u 2010. I to unatoč činjenici da smo postali produktivniji. Ekvivalent produktivnosti 23-satnog radnog tjedna iz 2003. je 40-satni radni tjedan u 1975. Jaz između produktivnosti i plaća se povećava, a najbogatiji beru sve više vrhnja s novog rasta. I ne izgleda kao da će biti išta bolje. Mervyn King (op. prev. guverner središnje banke Ujedinjenog Kraljevstva – Bank of England) nedavno je priznao kako prosječne plaće 2011. vjerojatno neće biti veće nego što su bile 2005. To se možda djelomično može objasniti činjenicom da je između sredine 2009. i početka 2010. godine 89% svih novih prihoda otišlo u profite. Zapravo je 29 milijardi funti (ove godine) samo djelić totalnog viška vrijednosti koji se izvlači iz radnika.

Usred pomodnog oživljavanja Marxa u nekim krugovima, ne bi trebalo biti kontroverzno nazvati stvar pravim imenom: oštar porast stope eksploatacije. To što se dogodilo direktna je kulminacija tačerističkog klasnog rata čiji je cilj razbijanje moći pregovaranja radne snage kako bi se povratila profitabilnost britanskog kapitalizma pogođenog krizom. Danas je kriza kapitalizma sve dublja pa su službene mjere oporavka time još katastrofalnije. Na temelju prošlih iskustava vjerojatni rezultat rata kojeg torijevska vlada vodi protiv javnog sektora i zadnjeg velikog bastiona sindikalne snage, bit će dodatno ojačavanje disciplinskog biča tržišta čime će se primorati sve manje ljudi da radi više vremena za manje plaće ukoliko torijevci pobijede.

U međuvremenu, radnici koji žele vratiti dio plijena koji je od njih iznuđen mogli bi razmotriti primjer radnika u Mahalli i Suezu koji su pokazali kako se borbenošću može odoljeti vojnoj diktaturi kao i diktatu vojske. Britanski radnici su u puno boljem položaju, a njihov protivnik je puno slabiji.

Richard Seymour

S engleskog preveli: Martin Beroš i Emilija Zlatevska

Vezani članci

  • 27. svibnja 2019. Država je poput ljepenke sastavljena struktura Na okruglom stolu s ciljem strateškog pozicioniranja rasprave o naprednim politikama i alternativnom društvenom razvoju u Sloveniji i šire, Močnik je u izlaganju ukazao na ograničenja koja stoje pred parlamentarnom strankom u pokušaju vođenja lijeve politike, kako u odnosu na državu, tako i s obzirom na europske institucije, odnosno aparate pojedinih frakcija globalnog kapitala.
  • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve