Richard Seymour: Dajemo poslodavcima 29 milijardi funti neplaćenih sati prekovremenog rada

Tekst Richarda Seymoura objavljen u Guardianu 25. veljače 2011. opisuje strukturne uvjete današnjeg tržišta rada u Ujedinjenom Kraljevstvu. “Za „fleksibilne“ britanske radnike, satnica ide gore, produktivnost ide gore – ali njihov udio u dobiti je na dnu.”


„Unatoč tome što imamo dulje radne sate od prijašnje generacije i više radimo neplaćeno, udio nacionalnog dohotka koji dobivamo za svoj trud sve je manji.“

Eksploatiraju vas na više načina nego što mislite. TUC (op. prev. Trade Union Congress, federacija britanskih sindikata u kojoj je većina njih aktivna) ni prvi ni zadnji put izvještava o obliku eksploatacije kakav rijetko dobije pozornost u medijima. Radnici svake godine britanskim poslodavcima daruju 29 milijardi funti besplatnog rada tako da im se jednostavno ne plaća prekovremeni rad. Taj višak vrijednosti cijedi se iz radnika tržišnom disciplinom – prijetnjom nezaposlenošću ili smanjenim izgledima za napredovanje.

Zaposlenike će se naviknuti na to da se od njih očekuje „fleksibilnost“ za rad van osnovne satnice. Taj uvjet baca se u prvi plan tijekom razgovora za posao i svakodnevno učvršćuje, pri čemu termin „fleksibilnost“ implicira da je ovaj neplaćeni danak karakterna crta, a ne strukturni aspekt današnjeg tržišta rada. Od radnika se često očekuje da potpišu klauzulu o izuzeću „radnog vremena“ zbog čega ih se zakonski ne može zaštititi ako rade više od 48 sati tjedno. Rezultat toga je da 4 milijuna radnika redovito radi preko granice od 48 sati, dok prijašnja državna istraživanja pokazuju da jedan od šest radnika zapravo radi duže od 60 sati tjedno. To nije sve. Prosječna osoba provede 139 sati godišnje putujući na posao i s posla što iznosi približno četiri radna tjedna.

Ogroman teret neplaćenog rada plod je dugoročnog trenda. 1988. godine četvrtina muških zaposlenika radila je neplaćeno prekovremeno. Do 1998. ta brojka dosegla je 41%. Porast je još dramatičniji ako pogledamo zaposlene žene: brojka se povećala s 25% na 58%. Razlika djelomično proizlazi iz različitosti zanimanja koja obavljaju muškarci i žene – TUC ističe kako je vjerojatnije da će zaposleni u javnom sektoru, koji su u nesrazmjernom broju žene, neplaćeno raditi prekovremeno.

Osim toga, ovo je tek jedan aspekt općeg trenda produljenja radnog tjedna tijekom zadnjih dvadesetak godina. Službene statistike pokazuju oštar pad broja ljudi koji imaju dulje radno vrijeme od 1998. Takvu vrstu statistike država koristi kako bi opravdala opetovana izuzeća iz direktiva o radnom vremenu, zato što tvrde kako se do cilja – smanjenja dugih radnih sati, dolazi u praksi. A statistike ustvari otkrivaju da se povećala prekarizacija rada te je zapažen ogroman porast broja poslova sa skraćenim radnim vremenom.

Prosječni radni tjedan zaposlenih na puno radno vrijeme iznosi otprilike 42 sata u Ujedinjenom Kraljevstvu, što je iznad prosjeka EU i u svakom slučaju puno više od zemalja poput Francuske i Danske koje su zadržale relativno jači sustav socijalne skrbi. Velika Britanija bliža je ekstremnim neoliberalnim ekonomijama koje su nastale na istoku Europe nakon raspada SSSR-a nego razmjerno socijaldemokratskim privredama na zapadu Europe.

Ironija je u tome da, iako imamo dulje radne sate od prethodne generacije i više radimo neplaćeno, udio u nacionalnom dohotku koji dobivamo za naš trud sve je manji. Kao udio u BDP-u, plaće su pale sa 64% iz 1974. na oko 54% u 2010. I to unatoč činjenici da smo postali produktivniji. Ekvivalent produktivnosti 23-satnog radnog tjedna iz 2003. je 40-satni radni tjedan u 1975. Jaz između produktivnosti i plaća se povećava, a najbogatiji beru sve više vrhnja s novog rasta. I ne izgleda kao da će biti išta bolje. Mervyn King (op. prev. guverner središnje banke Ujedinjenog Kraljevstva – Bank of England) nedavno je priznao kako prosječne plaće 2011. vjerojatno neće biti veće nego što su bile 2005. To se možda djelomično može objasniti činjenicom da je između sredine 2009. i početka 2010. godine 89% svih novih prihoda otišlo u profite. Zapravo je 29 milijardi funti (ove godine) samo djelić totalnog viška vrijednosti koji se izvlači iz radnika.

Usred pomodnog oživljavanja Marxa u nekim krugovima, ne bi trebalo biti kontroverzno nazvati stvar pravim imenom: oštar porast stope eksploatacije. To što se dogodilo direktna je kulminacija tačerističkog klasnog rata čiji je cilj razbijanje moći pregovaranja radne snage kako bi se povratila profitabilnost britanskog kapitalizma pogođenog krizom. Danas je kriza kapitalizma sve dublja pa su službene mjere oporavka time još katastrofalnije. Na temelju prošlih iskustava vjerojatni rezultat rata kojeg torijevska vlada vodi protiv javnog sektora i zadnjeg velikog bastiona sindikalne snage, bit će dodatno ojačavanje disciplinskog biča tržišta čime će se primorati sve manje ljudi da radi više vremena za manje plaće ukoliko torijevci pobijede.

U međuvremenu, radnici koji žele vratiti dio plijena koji je od njih iznuđen mogli bi razmotriti primjer radnika u Mahalli i Suezu koji su pokazali kako se borbenošću može odoljeti vojnoj diktaturi kao i diktatu vojske. Britanski radnici su u puno boljem položaju, a njihov protivnik je puno slabiji.

Richard Seymour

S engleskog preveli: Martin Beroš i Emilija Zlatevska

Vezani članci

  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 7. svibnja 2017. „Hugo Boss kolekcija 1934“, autor: Cengizhankilicoglu (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.