Richard Seymour: Dajemo poslodavcima 29 milijardi funti neplaćenih sati prekovremenog rada

Tekst Richarda Seymoura objavljen u Guardianu 25. veljače 2011. opisuje strukturne uvjete današnjeg tržišta rada u Ujedinjenom Kraljevstvu. “Za „fleksibilne“ britanske radnike, satnica ide gore, produktivnost ide gore – ali njihov udio u dobiti je na dnu.”

„Unatoč tome što imamo dulje radne sate od prijašnje generacije i više radimo neplaćeno, udio nacionalnog dohotka koji dobivamo za svoj trud sve je manji.“

Eksploatiraju vas na više načina nego što mislite. TUC (op. prev. Trade Union Congress, federacija britanskih sindikata u kojoj je većina njih aktivna) ni prvi ni zadnji put izvještava o obliku eksploatacije kakav rijetko dobije pozornost u medijima. Radnici svake godine britanskim poslodavcima daruju 29 milijardi funti besplatnog rada tako da im se jednostavno ne plaća prekovremeni rad. Taj višak vrijednosti cijedi se iz radnika tržišnom disciplinom – prijetnjom nezaposlenošću ili smanjenim izgledima za napredovanje.

Zaposlenike će se naviknuti na to da se od njih očekuje „fleksibilnost“ za rad van osnovne satnice. Taj uvjet baca se u prvi plan tijekom razgovora za posao i svakodnevno učvršćuje, pri čemu termin „fleksibilnost“ implicira da je ovaj neplaćeni danak karakterna crta, a ne strukturni aspekt današnjeg tržišta rada. Od radnika se često očekuje da potpišu klauzulu o izuzeću „radnog vremena“ zbog čega ih se zakonski ne može zaštititi ako rade više od 48 sati tjedno. Rezultat toga je da 4 milijuna radnika redovito radi preko granice od 48 sati, dok prijašnja državna istraživanja pokazuju da jedan od šest radnika zapravo radi duže od 60 sati tjedno. To nije sve. Prosječna osoba provede 139 sati godišnje putujući na posao i s posla što iznosi približno četiri radna tjedna.

Ogroman teret neplaćenog rada plod je dugoročnog trenda. 1988. godine četvrtina muških zaposlenika radila je neplaćeno prekovremeno. Do 1998. ta brojka dosegla je 41%. Porast je još dramatičniji ako pogledamo zaposlene žene: brojka se povećala s 25% na 58%. Razlika djelomično proizlazi iz različitosti zanimanja koja obavljaju muškarci i žene – TUC ističe kako je vjerojatnije da će zaposleni u javnom sektoru, koji su u nesrazmjernom broju žene, neplaćeno raditi prekovremeno.

Osim toga, ovo je tek jedan aspekt općeg trenda produljenja radnog tjedna tijekom zadnjih dvadesetak godina. Službene statistike pokazuju oštar pad broja ljudi koji imaju dulje radno vrijeme od 1998. Takvu vrstu statistike država koristi kako bi opravdala opetovana izuzeća iz direktiva o radnom vremenu, zato što tvrde kako se do cilja – smanjenja dugih radnih sati, dolazi u praksi. A statistike ustvari otkrivaju da se povećala prekarizacija rada te je zapažen ogroman porast broja poslova sa skraćenim radnim vremenom.

Prosječni radni tjedan zaposlenih na puno radno vrijeme iznosi otprilike 42 sata u Ujedinjenom Kraljevstvu, što je iznad prosjeka EU i u svakom slučaju puno više od zemalja poput Francuske i Danske koje su zadržale relativno jači sustav socijalne skrbi. Velika Britanija bliža je ekstremnim neoliberalnim ekonomijama koje su nastale na istoku Europe nakon raspada SSSR-a nego razmjerno socijaldemokratskim privredama na zapadu Europe.

Ironija je u tome da, iako imamo dulje radne sate od prethodne generacije i više radimo neplaćeno, udio u nacionalnom dohotku koji dobivamo za naš trud sve je manji. Kao udio u BDP-u, plaće su pale sa 64% iz 1974. na oko 54% u 2010. I to unatoč činjenici da smo postali produktivniji. Ekvivalent produktivnosti 23-satnog radnog tjedna iz 2003. je 40-satni radni tjedan u 1975. Jaz između produktivnosti i plaća se povećava, a najbogatiji beru sve više vrhnja s novog rasta. I ne izgleda kao da će biti išta bolje. Mervyn King (op. prev. guverner središnje banke Ujedinjenog Kraljevstva – Bank of England) nedavno je priznao kako prosječne plaće 2011. vjerojatno neće biti veće nego što su bile 2005. To se možda djelomično može objasniti činjenicom da je između sredine 2009. i početka 2010. godine 89% svih novih prihoda otišlo u profite. Zapravo je 29 milijardi funti (ove godine) samo djelić totalnog viška vrijednosti koji se izvlači iz radnika.

Usred pomodnog oživljavanja Marxa u nekim krugovima, ne bi trebalo biti kontroverzno nazvati stvar pravim imenom: oštar porast stope eksploatacije. To što se dogodilo direktna je kulminacija tačerističkog klasnog rata čiji je cilj razbijanje moći pregovaranja radne snage kako bi se povratila profitabilnost britanskog kapitalizma pogođenog krizom. Danas je kriza kapitalizma sve dublja pa su službene mjere oporavka time još katastrofalnije. Na temelju prošlih iskustava vjerojatni rezultat rata kojeg torijevska vlada vodi protiv javnog sektora i zadnjeg velikog bastiona sindikalne snage, bit će dodatno ojačavanje disciplinskog biča tržišta čime će se primorati sve manje ljudi da radi više vremena za manje plaće ukoliko torijevci pobijede.

U međuvremenu, radnici koji žele vratiti dio plijena koji je od njih iznuđen mogli bi razmotriti primjer radnika u Mahalli i Suezu koji su pokazali kako se borbenošću može odoljeti vojnoj diktaturi kao i diktatu vojske. Britanski radnici su u puno boljem položaju, a njihov protivnik je puno slabiji.

Richard Seymour

S engleskog preveli: Martin Beroš i Emilija Zlatevska

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve