Nemogućnost demokratske samoorganizacije u ekonomiji

Zašto, kako i je li uopće moguće demokratsko samoorganiziranje u polju ekonomije? U ovom tekstu, prvotno objavljenom u sklopu temata Direktno demokratski modeli danas (Zarez br. 307.), Toni Prug, doktorand na School of Business and Management sveučilišta Queen Mary u Londonu, pokušava odgovoriti na ova pitanja.


Ekonomija i ekonomska teorija kao jamac perpetuacije eksploatacijskog modela

“Ako ekonomija ometa naše živote, onda mi moramo ometati ekonomiju” (UK Uncut, 29. siječanj 2011.)

Većina novčanih sredstava za sveučilišna istraživanja iz polja informatike i elektrotehnike u Americi[1] te za veliki dio medicinskih istraživanja u Europi dolazi od države. Većina privatnih banaka bankrotirala bi da ljudi i država iz njih povuku svoj novac. Golema privatna bogatstva (proizvodi, novac, prostor, vrijeme) najbogatijeg podskupa populacije (postotci variraju prema državi) i korporacija ovise ne samo o radnoj snazi već i o kolektivnom bogatstvu neke države i njezinih stanovnika. Usprkos tome o kolektivnom bogatstvu rijetko se raspravlja, iako se koncept kolektivnosti, koji je prisutan u nekim oblicima u posljednja tri desetljeća obnove nakon Drugog svjetskog rata, napada od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Iako je ekonomski individualizam duboko ukorijenjen u stanovnicima najbogatijih zemalja Zapada, sve se više šire novi oblici samoorganizirane suradnje koje su omogućile nove komunikacijske tehnologije.

Zajednice znanstvenika, uradi sam hobista, inženjera i hakera stvorile su protokole (IETF) i alate (softvere koji se mogu distribuirati i višestruko koristiti), anarhisti i ostali lijevi aktivisti popularizirali su ih za pružanje otpora (Indymedia i antiglobalizacijski prosvjedi), aktivisti liberali ublažili su ih kako bi uključili korporacije i kapital (Open Source, Creative Commons), a umjetnici su ih prigrlili u svim oblicima. Širenje se nastavlja (Open Governement, Open Data, Open Access, UK uncut).

Jačanje kolektivne akcije

Dok su elektronska sredstva za proizvodnju suradnje bila upotrebljavana za jačanje kolektivne akcije, politički zahtjevi za pretvaranjem samoorganizirane suradnje u egalitarna i demokratska udruženja ne mogu se izraziti vrijednosnim lancima (proizvodnja, distribucija i konzumacija vrijednosti) za koje se tvrdi da su apolitični (ekonomija). UK Uncut primjer je samoorganizirane političke akcije čiji zahtjevi (da korporacije plaćaju porez) ostaju unutar polja ekonomije.

Ekonomija (privreda), konceptualno ograničena ideološkom pseudo-znanošću pod imenom ekonomska teorija (ekonomika)[2], “je nastala između 1930. i 1950. kao polje djelovanja za nove snage planiranja, regulacije, statističkog zbrajanja i reprezentacije”[3] Nominalno disciplina za mjerenje sveukupnih odnosa proizvodnje, distribucije i potrošnje dobara i usluga unutar neke države ili regije, ona stvara uzorke koji služe kao zvanični argumenti za nužnost specifičnog oblika razvoja u kojem prevladava sistemska logika kapitalizma strukturirana za proizvodnju nejednakosti.[4]

Da bi demokratska samoorganizacija bila moguća, ne smije postojati kapital, državni moćnici ni posjednici sila fizičke prisile (dijelovi društva koji nisu pod državnom/kapitalističkom kontrolom) koji nam mogu nametnuti svoju volju i diktirati model suradnje. Oni to čine iskorištavajući ljudsku potrebu za stjecanjem životnih sredstava ili pod prijetnjom smrti.[5] Egalitarni impuls koji postoji u samoorganizaciji rijetko se razvije zahvaljujući različitim klasama kojima učesnici pripadaju (sposobnosti, vrijeme, prostor, novac, društvene mreže) i zahvaljujući nedostatku vrijednosnih lanaca izvan kapitalističkih modela valorizacije, koji ne mogu cijeniti ravnopravnu samoorganizaciju zbog svojih ugrađenih anti-egalitarnih načela i koncepta vrijednosti.

Samoorganizacija ne mora biti potpuno oprečna hijerarhiji, pod uvjetom da postoji materijalna jednakost u društveno nužno potrebnim životnim uvjetima (hrana, krov nad glavom, odjeća, zdravlje, njega) i u razvoju učesnika (obrazovanje, otvoreni procesi, slobodno dijeljeno znanje). Budući da ovisi o zapravo operativnom egalitarizmu, mogućnost samoorganizacije da bude demokratska (za sve ljude) ne može se ostvariti unutar ekonomije, osim u limitiranim područjima. Nije to moguće također ni unutar parlamentarne države koja je duboko ukorijenjena u aristokratskim pokušajima upravljanja ljudima i presuđivanja u njihovim sporovima (pravnim i sudskim). Taj je autoritarni položaj izgrađen na temelju pristupa bogatstvu i držanja monopola nad nasiljem, što je nakupljeno otimanjem od kolektivnog rada i kolektivnih proizvoda i potpomognuto pravnim fikcijama, osobito onima o vlasništvu i pravnoj osobnosti korporacija.

Interesi privatne akumulacije

Najbogatiji dijelovi svijeta nekoliko su puta povećali svoju produktivnost od Drugog svjetskog rata. Umjesto bujanja samoorganizacije na temelju izobilja vremena i bogatstva ostvarenog povećanjem produktivnosti, egalitarni elementi društva demoliraju se zbog interesa privatne akumulacije bogatstva u rukama sitne manjine, a količina radnog vremena prodana za plaću, ili volontirana u nadi za plaćom, već se desetljećima povećava. Ako promotrimo samoorganizaciju kao oblik emancipacije i ako želimo da ona bude demokratska, u vrijeme kad se materijalna ravnopravnost u nekim od najbogatijih zemalja svijeta ubrzano smanjuje, mogućnost demokratske samoorganizacije mora se razmotriti kao centralno sistemsko pitanje.

Bruto domaći proizvod (BDP), indeks ljudskog razvoja (ILJR), bruto nacionalni dohodak (BND) po glavi stanovnika prema paritetu kupovne moći (PKM) – ni jedna od ovih mjera ne odražava nejednakost i nedemokratske aspekte koje kapitalistički društveni odnosi proizvode i uspostavljaju. Svjetska banka posluje uz slogan “Radimo za svijet slobodan od siromaštva”. Ipak, vjerojatnije je da ćemo detaljnom analizom njihovih indikatora svjetskog razvoja (ISR)[6] doći do zaključka da ona zapravo radi za “svijet pun kapitalizma”. Kombinirani bruto omjer upisa (KBOS) u obrazovanju, jedno od ključnih mjera ILJR, kao što mu samo ime govori, uzima u obzir upisivanje fakulteta kao mjerilo nečije dobrobiti. Oni koji započnu visoko obrazovanje morali su završiti prethodne obrazovne razine, ali na razini sveučilišta taj indikator zanemaruje podatke o broju ljudi koji završe studij. Što je još gore, a što znamo iz stanja u SAD-u i Velikoj Britaniji, koja je pošla američkim stopama budući da su nedavno godišnje sveučilišne školarine u toj zemlji porasle na 9000 funti, pojam dobrobiti koji ILJR njeguje ništa ne zna o studentskim dugovima i broju sati na koje studenti tjedno moraju prodavati svoju radnu sposobnost kako bi si mogli priuštiti studij. Kada se ukupni studentski dug u SAD-u približava ukupnom nacionalnom dugu kreditnih kartica[7], jasno je kakva lažna mjerila nam se nameću. Drugačija analiza koja bi uključila rano vrijeme, dug, klasni položaj i sastav te druge aspekte jednakosti i demokratskog potencijala – vjerojatno bi nam mogla reći da u SAD-u, čiji je bruto omjer studiranja među najvišima u svijetu, visoko obrazovanje nameće velike klasne podjele (po pristupu poslovima, političkoj moći i bogatstvu na temelju pristupa skupim elitnim sveučilištima); cjeloživotni dug i relativno siromaštvo za mnoge; a prije svega stvara poslušnu radnu snagu koja je prisiljena prodati svoj rad po bilo kojim uvjetima koje monopolistička tržišta u kapitalizmu diktiraju, uz minimalne mogućnosti da se doživi samoorganizacija i demokratsko sudjelovanje.

Bogatstvo za neke

BND (PKM), ILJR, KBOS i slična mjerila kojima ekonomska teorija definira ekonomiju zapravo mjere dobrobit kapitalizma čija reprodukcija i rast ovise o cirkuliranju roba i dobrobiti manjine koja ima kontrolu nad njihovim velikim udjelom, a ne o dobrobiti relativno dobrostojećih stanovnika bogatijih dijelova svijeta.

Kad su potrošači radnici koji ne pripadaju manjini gornjeg sloja sve globalnije kapitalističke klase, stjecanje tih roba odvija se uz cijenu podređivanja kroz rad, koji znatno nadilazi količinu rada potrebnu za osiguravanje života.[8] U društvima u kojima kapitalistički društveni odnosi prevladaju, troškovi za stjecanje korisnih objekata (roba u kapitalizmu) znatno nadilaze osnovne životne troškove, što diktira da se naše vrijeme i prostor podređuju strukturnoj logici komodifikacije radne snage. Robe koje steknemo znače bogatstvo za neke, a manjak vremena i obilje često nepotrebnih predmeta za većinu.

Budući da se intenzivno služi prirodnim znanostima, osobito matematikom i fizikom, ekonomska teorija dobiva auru znanosti.[9] Ipak, ne postoje laboratoriji (za fiziku) ni formalna jezična pravila i uvjeti (za matematiku) kroz koja bi se u ljudskim društvima uspostavili pouzdani zakoni ekonomske teorije. Ekonomska teorija i ekonomija zapravo stvaraju svijet koji tvrde da proučavaju:

“Ekonomska teorija nije računica koja prethodno postoji i zatim određuje uspjeh ili neuspjeh različitih tehnologija. Ekonomija nije prethodno postojeća sfera u koju tehnološke inovacije uvode promjene. Naprotiv, pokušavaju se uvesti izračunavanja za koja se tvrdi da su superiornija konkurirajućim modelima i izračunavanjima. Ekonomija je izum dvadesetog stoljeća koji je takvim projektima izgrađen.” [10]

Mitchellova istraživanja velikih državnih intervencija utemeljenih na ekonomskoj teoriji u ruralne zajednice Egipta i Perua[11] pokazuju da se Hrvatska ne razlikuje od navedenih zemalja onoliko koliko se možda na prvi pogled čini. Zajednička im je intervencija ekonomije i ekonomske teorije u postojeće odnose proizvodnje, distribucije i potrošnje dobara i usluga, pod izgovorom znanosti i u ime stvaranja bogatstva. Ekonomska teorija i ekonomija time redistribuiraju bogatstvo u korist manjine i nameću manjak vremena i velike dugove većini. Strogim odvajanjem političkog i nepolitičkog koje provodi država ekonomistima se predaje u ruke monopol na autoritet kojim se proglašavaju korisne intervencije u društvene odnose. Ukidanje granica političkog, koje možda uključuje i zamjenu reprezentativnog parlamentarnog sustava koji vrlo uspješno nadopunjuje funkcioniranje ekonomske teorije i ekonomije, nužan je korak prema stvaranju demokratskih procesa proizvodnje, distribucije i potrošnje. Rekonceptualizacija vrijednosti i njenog stvaranja, izvan puke cirkulacije roba, također će možda bit potrebna da bi se pomakli izvan onog što ekonomska teorija i ekonomija propisuju i omogućuju.

Da bi samoorganizacija mogla emancipirati ogromnu većinu populacije, mora postati dio nužno materijalno egalitarnog načina proizvodnje i društvenih odnosa koji iz nje proizlaze, a ograničenja koja ekonomska teorija i ekonomija postavljaju moraju biti uklonjena.

Bilješke:
[1] Committee on Innovations in Computing and Communications: Lessons from History, National Research Council, Funding a Revolution:Government Support for Computing Research,(Washington, D.C.: The National Academies Press, 1999)
[2] Koristan sažetak kritike ekonomske teorije kao znanosti koja stvara vlastiti predmet istraživanja vidi Fabian Muniesa, “The problem with economics: naturalism, critique and performativity,” Centre de sociologie de l’innovation, CSI Working Papers Series (2010), http://www.csi.mines-paristech.fr/Items/WorkingPapers/Download/DLWP.php?wp=WP_CSI_020.pdf.
[3] Timothy Mitchell, “Fixing the economy,” Cultural Studies 12, no. 1 (1998): 91.
[4] Vidi Charles Kenny and David Williams, “What Do We Know About Economic Growth? Or, Why Don’t We Know Very Much?,” World Development 29, no. 1 (January 2001): 1-22 za raspravu o tome koliko je problematičan pojam ekonomskog rasta.
[5] Christoph Spehr, “Free Cooperation”, 2003, http://republicart.net/art/concept/alttransspehr_en.htm.
[6] The World Bank, World Development Indicators 2010, n.d., http://data.worldbank.org/data-catalog/world-development-indicators/wdi-2010.
[7] Susan Tompor, “Studentski dugovi veći od dugova na kreditnim karticama,” Slobodni Filozofski, September 2010, http://www.slobodnifilozofski.com/2010/11/studentski-dugovi-veci-od-dugova-na.html.
[8] Anna Coote, Jane Franklin, and Andrew Simms, 21 hours: Why a shorter working week can help us all to flourish in the 21st century, The Great Transition (New Economic Foundation, February 2010), http://www.neweconomics.org/publications/21-hours.
[9] Okretanje ekonomske teorije prema prirodnim znanostima provjeri u Ben Fine i Dimitris Milonakis, From Political Economy to Economics: Method, the Social and the Historical in the Evolution of Economic Theory, New Ed. (Routledge, 2008).
[10] Timothy Mitchell, “Rethinking economy,” Geoforum 39, no. 3 (May 2008): 1118.
[11] Timothy Mitchell, “The Work of Economics: How a Discipline Makes Its World,” European Journal of Sociology 46, no. 2 (2005): 297-320.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve