Nemogućnost demokratske samoorganizacije u ekonomiji

Zašto, kako i je li uopće moguće demokratsko samoorganiziranje u polju ekonomije? U ovom tekstu, prvotno objavljenom u sklopu temata Direktno demokratski modeli danas (Zarez br. 307.), Toni Prug, doktorand na School of Business and Management sveučilišta Queen Mary u Londonu, pokušava odgovoriti na ova pitanja.


Ekonomija i ekonomska teorija kao jamac perpetuacije eksploatacijskog modela

“Ako ekonomija ometa naše živote, onda mi moramo ometati ekonomiju” (UK Uncut, 29. siječanj 2011.)

Većina novčanih sredstava za sveučilišna istraživanja iz polja informatike i elektrotehnike u Americi[1] te za veliki dio medicinskih istraživanja u Europi dolazi od države. Većina privatnih banaka bankrotirala bi da ljudi i država iz njih povuku svoj novac. Golema privatna bogatstva (proizvodi, novac, prostor, vrijeme) najbogatijeg podskupa populacije (postotci variraju prema državi) i korporacija ovise ne samo o radnoj snazi već i o kolektivnom bogatstvu neke države i njezinih stanovnika. Usprkos tome o kolektivnom bogatstvu rijetko se raspravlja, iako se koncept kolektivnosti, koji je prisutan u nekim oblicima u posljednja tri desetljeća obnove nakon Drugog svjetskog rata, napada od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Iako je ekonomski individualizam duboko ukorijenjen u stanovnicima najbogatijih zemalja Zapada, sve se više šire novi oblici samoorganizirane suradnje koje su omogućile nove komunikacijske tehnologije.

Zajednice znanstvenika, uradi sam hobista, inženjera i hakera stvorile su protokole (IETF) i alate (softvere koji se mogu distribuirati i višestruko koristiti), anarhisti i ostali lijevi aktivisti popularizirali su ih za pružanje otpora (Indymedia i antiglobalizacijski prosvjedi), aktivisti liberali ublažili su ih kako bi uključili korporacije i kapital (Open Source, Creative Commons), a umjetnici su ih prigrlili u svim oblicima. Širenje se nastavlja (Open Governement, Open Data, Open Access, UK uncut).

Jačanje kolektivne akcije

Dok su elektronska sredstva za proizvodnju suradnje bila upotrebljavana za jačanje kolektivne akcije, politički zahtjevi za pretvaranjem samoorganizirane suradnje u egalitarna i demokratska udruženja ne mogu se izraziti vrijednosnim lancima (proizvodnja, distribucija i konzumacija vrijednosti) za koje se tvrdi da su apolitični (ekonomija). UK Uncut primjer je samoorganizirane političke akcije čiji zahtjevi (da korporacije plaćaju porez) ostaju unutar polja ekonomije.

Ekonomija (privreda), konceptualno ograničena ideološkom pseudo-znanošću pod imenom ekonomska teorija (ekonomika)[2], “je nastala između 1930. i 1950. kao polje djelovanja za nove snage planiranja, regulacije, statističkog zbrajanja i reprezentacije”[3] Nominalno disciplina za mjerenje sveukupnih odnosa proizvodnje, distribucije i potrošnje dobara i usluga unutar neke države ili regije, ona stvara uzorke koji služe kao zvanični argumenti za nužnost specifičnog oblika razvoja u kojem prevladava sistemska logika kapitalizma strukturirana za proizvodnju nejednakosti.[4]

Da bi demokratska samoorganizacija bila moguća, ne smije postojati kapital, državni moćnici ni posjednici sila fizičke prisile (dijelovi društva koji nisu pod državnom/kapitalističkom kontrolom) koji nam mogu nametnuti svoju volju i diktirati model suradnje. Oni to čine iskorištavajući ljudsku potrebu za stjecanjem životnih sredstava ili pod prijetnjom smrti.[5] Egalitarni impuls koji postoji u samoorganizaciji rijetko se razvije zahvaljujući različitim klasama kojima učesnici pripadaju (sposobnosti, vrijeme, prostor, novac, društvene mreže) i zahvaljujući nedostatku vrijednosnih lanaca izvan kapitalističkih modela valorizacije, koji ne mogu cijeniti ravnopravnu samoorganizaciju zbog svojih ugrađenih anti-egalitarnih načela i koncepta vrijednosti.

Samoorganizacija ne mora biti potpuno oprečna hijerarhiji, pod uvjetom da postoji materijalna jednakost u društveno nužno potrebnim životnim uvjetima (hrana, krov nad glavom, odjeća, zdravlje, njega) i u razvoju učesnika (obrazovanje, otvoreni procesi, slobodno dijeljeno znanje). Budući da ovisi o zapravo operativnom egalitarizmu, mogućnost samoorganizacije da bude demokratska (za sve ljude) ne može se ostvariti unutar ekonomije, osim u limitiranim područjima. Nije to moguće također ni unutar parlamentarne države koja je duboko ukorijenjena u aristokratskim pokušajima upravljanja ljudima i presuđivanja u njihovim sporovima (pravnim i sudskim). Taj je autoritarni položaj izgrađen na temelju pristupa bogatstvu i držanja monopola nad nasiljem, što je nakupljeno otimanjem od kolektivnog rada i kolektivnih proizvoda i potpomognuto pravnim fikcijama, osobito onima o vlasništvu i pravnoj osobnosti korporacija.

Interesi privatne akumulacije

Najbogatiji dijelovi svijeta nekoliko su puta povećali svoju produktivnost od Drugog svjetskog rata. Umjesto bujanja samoorganizacije na temelju izobilja vremena i bogatstva ostvarenog povećanjem produktivnosti, egalitarni elementi društva demoliraju se zbog interesa privatne akumulacije bogatstva u rukama sitne manjine, a količina radnog vremena prodana za plaću, ili volontirana u nadi za plaćom, već se desetljećima povećava. Ako promotrimo samoorganizaciju kao oblik emancipacije i ako želimo da ona bude demokratska, u vrijeme kad se materijalna ravnopravnost u nekim od najbogatijih zemalja svijeta ubrzano smanjuje, mogućnost demokratske samoorganizacije mora se razmotriti kao centralno sistemsko pitanje.

Bruto domaći proizvod (BDP), indeks ljudskog razvoja (ILJR), bruto nacionalni dohodak (BND) po glavi stanovnika prema paritetu kupovne moći (PKM) – ni jedna od ovih mjera ne odražava nejednakost i nedemokratske aspekte koje kapitalistički društveni odnosi proizvode i uspostavljaju. Svjetska banka posluje uz slogan “Radimo za svijet slobodan od siromaštva”. Ipak, vjerojatnije je da ćemo detaljnom analizom njihovih indikatora svjetskog razvoja (ISR)[6] doći do zaključka da ona zapravo radi za “svijet pun kapitalizma”. Kombinirani bruto omjer upisa (KBOS) u obrazovanju, jedno od ključnih mjera ILJR, kao što mu samo ime govori, uzima u obzir upisivanje fakulteta kao mjerilo nečije dobrobiti. Oni koji započnu visoko obrazovanje morali su završiti prethodne obrazovne razine, ali na razini sveučilišta taj indikator zanemaruje podatke o broju ljudi koji završe studij. Što je još gore, a što znamo iz stanja u SAD-u i Velikoj Britaniji, koja je pošla američkim stopama budući da su nedavno godišnje sveučilišne školarine u toj zemlji porasle na 9000 funti, pojam dobrobiti koji ILJR njeguje ništa ne zna o studentskim dugovima i broju sati na koje studenti tjedno moraju prodavati svoju radnu sposobnost kako bi si mogli priuštiti studij. Kada se ukupni studentski dug u SAD-u približava ukupnom nacionalnom dugu kreditnih kartica[7], jasno je kakva lažna mjerila nam se nameću. Drugačija analiza koja bi uključila rano vrijeme, dug, klasni položaj i sastav te druge aspekte jednakosti i demokratskog potencijala – vjerojatno bi nam mogla reći da u SAD-u, čiji je bruto omjer studiranja među najvišima u svijetu, visoko obrazovanje nameće velike klasne podjele (po pristupu poslovima, političkoj moći i bogatstvu na temelju pristupa skupim elitnim sveučilištima); cjeloživotni dug i relativno siromaštvo za mnoge; a prije svega stvara poslušnu radnu snagu koja je prisiljena prodati svoj rad po bilo kojim uvjetima koje monopolistička tržišta u kapitalizmu diktiraju, uz minimalne mogućnosti da se doživi samoorganizacija i demokratsko sudjelovanje.

Bogatstvo za neke

BND (PKM), ILJR, KBOS i slična mjerila kojima ekonomska teorija definira ekonomiju zapravo mjere dobrobit kapitalizma čija reprodukcija i rast ovise o cirkuliranju roba i dobrobiti manjine koja ima kontrolu nad njihovim velikim udjelom, a ne o dobrobiti relativno dobrostojećih stanovnika bogatijih dijelova svijeta.

Kad su potrošači radnici koji ne pripadaju manjini gornjeg sloja sve globalnije kapitalističke klase, stjecanje tih roba odvija se uz cijenu podređivanja kroz rad, koji znatno nadilazi količinu rada potrebnu za osiguravanje života.[8] U društvima u kojima kapitalistički društveni odnosi prevladaju, troškovi za stjecanje korisnih objekata (roba u kapitalizmu) znatno nadilaze osnovne životne troškove, što diktira da se naše vrijeme i prostor podređuju strukturnoj logici komodifikacije radne snage. Robe koje steknemo znače bogatstvo za neke, a manjak vremena i obilje često nepotrebnih predmeta za većinu.

Budući da se intenzivno služi prirodnim znanostima, osobito matematikom i fizikom, ekonomska teorija dobiva auru znanosti.[9] Ipak, ne postoje laboratoriji (za fiziku) ni formalna jezična pravila i uvjeti (za matematiku) kroz koja bi se u ljudskim društvima uspostavili pouzdani zakoni ekonomske teorije. Ekonomska teorija i ekonomija zapravo stvaraju svijet koji tvrde da proučavaju:

“Ekonomska teorija nije računica koja prethodno postoji i zatim određuje uspjeh ili neuspjeh različitih tehnologija. Ekonomija nije prethodno postojeća sfera u koju tehnološke inovacije uvode promjene. Naprotiv, pokušavaju se uvesti izračunavanja za koja se tvrdi da su superiornija konkurirajućim modelima i izračunavanjima. Ekonomija je izum dvadesetog stoljeća koji je takvim projektima izgrađen.” [10]

Mitchellova istraživanja velikih državnih intervencija utemeljenih na ekonomskoj teoriji u ruralne zajednice Egipta i Perua[11] pokazuju da se Hrvatska ne razlikuje od navedenih zemalja onoliko koliko se možda na prvi pogled čini. Zajednička im je intervencija ekonomije i ekonomske teorije u postojeće odnose proizvodnje, distribucije i potrošnje dobara i usluga, pod izgovorom znanosti i u ime stvaranja bogatstva. Ekonomska teorija i ekonomija time redistribuiraju bogatstvo u korist manjine i nameću manjak vremena i velike dugove većini. Strogim odvajanjem političkog i nepolitičkog koje provodi država ekonomistima se predaje u ruke monopol na autoritet kojim se proglašavaju korisne intervencije u društvene odnose. Ukidanje granica političkog, koje možda uključuje i zamjenu reprezentativnog parlamentarnog sustava koji vrlo uspješno nadopunjuje funkcioniranje ekonomske teorije i ekonomije, nužan je korak prema stvaranju demokratskih procesa proizvodnje, distribucije i potrošnje. Rekonceptualizacija vrijednosti i njenog stvaranja, izvan puke cirkulacije roba, također će možda bit potrebna da bi se pomakli izvan onog što ekonomska teorija i ekonomija propisuju i omogućuju.

Da bi samoorganizacija mogla emancipirati ogromnu većinu populacije, mora postati dio nužno materijalno egalitarnog načina proizvodnje i društvenih odnosa koji iz nje proizlaze, a ograničenja koja ekonomska teorija i ekonomija postavljaju moraju biti uklonjena.

Bilješke:
[1] Committee on Innovations in Computing and Communications: Lessons from History, National Research Council, Funding a Revolution:Government Support for Computing Research,(Washington, D.C.: The National Academies Press, 1999)
[2] Koristan sažetak kritike ekonomske teorije kao znanosti koja stvara vlastiti predmet istraživanja vidi Fabian Muniesa, “The problem with economics: naturalism, critique and performativity,” Centre de sociologie de l’innovation, CSI Working Papers Series (2010), http://www.csi.mines-paristech.fr/Items/WorkingPapers/Download/DLWP.php?wp=WP_CSI_020.pdf.
[3] Timothy Mitchell, “Fixing the economy,” Cultural Studies 12, no. 1 (1998): 91.
[4] Vidi Charles Kenny and David Williams, “What Do We Know About Economic Growth? Or, Why Don’t We Know Very Much?,” World Development 29, no. 1 (January 2001): 1-22 za raspravu o tome koliko je problematičan pojam ekonomskog rasta.
[5] Christoph Spehr, “Free Cooperation”, 2003, http://republicart.net/art/concept/alttransspehr_en.htm.
[6] The World Bank, World Development Indicators 2010, n.d., http://data.worldbank.org/data-catalog/world-development-indicators/wdi-2010.
[7] Susan Tompor, “Studentski dugovi veći od dugova na kreditnim karticama,” Slobodni Filozofski, September 2010, http://www.slobodnifilozofski.com/2010/11/studentski-dugovi-veci-od-dugova-na.html.
[8] Anna Coote, Jane Franklin, and Andrew Simms, 21 hours: Why a shorter working week can help us all to flourish in the 21st century, The Great Transition (New Economic Foundation, February 2010), http://www.neweconomics.org/publications/21-hours.
[9] Okretanje ekonomske teorije prema prirodnim znanostima provjeri u Ben Fine i Dimitris Milonakis, From Political Economy to Economics: Method, the Social and the Historical in the Evolution of Economic Theory, New Ed. (Routledge, 2008).
[10] Timothy Mitchell, “Rethinking economy,” Geoforum 39, no. 3 (May 2008): 1118.
[11] Timothy Mitchell, “The Work of Economics: How a Discipline Makes Its World,” European Journal of Sociology 46, no. 2 (2005): 297-320.

Vezani članci

  • 24. svibnja 2020. Jeff Bezos ne bi trebao biti milijarder, a kamoli bilijunaš „Prema određenim izvješćima, Jeff Bezos je na dobrom putu da postane prvi svjetski bilijunaš, što predstavlja grotesknu optužnicu protiv našeg društva, a jedini način da ga promijenimo jest da organiziramo radnice i radnike Amazona kako bi povratili natrag ogromnu moć i bogatstvo koje zgrće Bezos.“
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže „Aktivisti i aktivistkinje s četiri kontinenta planiraju aktivnosti, biraju upravljački odbor i pozivaju na solidarnost sa svim radnicama i radnicima koji riskiraju vlastite živote za sve nas.“
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.
  • 11. travnja 2020. Pandemija korona virusa zahtijevat će potpuno preoblikovanje ekonomije Porast epidemija uslijed prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa kapitalističkim se ekonomija vratio kao bumerang – posljedice pandemije Covida-19 na globalni kapitalizam, a posebice na njegov glavni motor, tržište rada, postaju sve opipljivije i dalekosežnije. Kvantitativna olakšavanja i drugi oblici financijskih intervencija ovoga puta neće ni izbliza biti dovoljni za rješavanje kontinuirane ekonomske, ekološke, zdravstvene, stambene, odnosno sveopće društvene krize.
  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve