Direktna demokracija – proces ili stanje

Floskule, etiketiranja i dezavuacije direktnodmokratskog modela te primjeri njegove održivosti u praksi

Koncept direktne demokracije, tek nedavno uveden u naš javni prostor, često se kritizira kao utopistički, nepraktičan pa čak i principijelno pogrešan budući da ne mogu/ne smiju ˝svi odlučivati o svemu˝. Kao odgovor na tako postavljenu kritiku pokušat ću uputiti na neke od, po mom sudu, pogrešnih elemenata u samom njezinom temelju te služeći se primjerima egzistirajućih direktno demokratskih praksi, na mogućnost ostvarenja ideala. Za početak ću razmotriti floskulu ˝svi o svemu˝. Riječ je o konstruktu koji za temelj ima shvaćanje pojma direktne demokracije u njegovu karikaturalnom, apsolutnom smislu te različitih društvenih fenomena kao stanja (dakle statično), a ne procesa. Tako se susrećemo s narodom koji je nedovoljno informiran, nedovoljnom razinom informatizacije kao preprekom održavanja referenduma putem interneta, predstavničkim modelom kao konačnim političkim rješenjem, direktnom demokracijom u kojoj ili svi odlučuju o svemu ili ona to (direktna demokracija) nije i sl. U polje apsolutnog, ˝svi o svemu˝, uvode se razni, kao socijalne konstante shvaćeni, ograničavajući faktori da bi se zatim tako iskonstruirano ˝realno˝ stanje stvari uputilo na predstavnički model kao jedini mogući demokratski model. Naprotiv, o ideji dirdema trebali bismo razmišljati kao o smjeru kretanja unutar procesa socijalnih transformacija koje se kroz povijest, različitim tempom i u različitim smjerovima, neprekidno odvijaju. Ako na taj način počnemo promatrati navedenu ideju i probleme koji joj stoje na putu, vidjet ćemo da i trenutni stupanj informiranosti, i trenutni stupanj informatizacije, i svi ostali elementi društvenog razvoja bitni za sustavno kolektivno donošenje odluka stupnjem vlastite razvijenosti samo uvjetuju trenutno moguć (kvalitativno i kvantitativno) stupanj direktne demokracije. Drugim riječima, ne radi se o tome da svi odlučuju o svemu, nego je poanta u kontinuiranoj politici povećanja učešća naroda u donošenju odluka koje direktno utječu na kreiranje njegove stvarnosti uz paralelan rad na razvoju svih elemenata bitnih za kvalitetu samih odluka.

Kritika projekta

Drugi izdanak statično shvaćene društvene stvarnosti kritika je direktno demokratskog projekta kao utopističkog odnosno u praksi neprovedivog, pri čemu se priznaje njegov ideal, ali mu se polje legitimnog postojanja ograničava na prostor revolucionarne fantazije. Najjednostavniji odgovor na taj tip kritike upućivanje je na postojeće direktno demokratske prakse u raznim dijelovima svijeta – iako imajući na umu popriličan broj ignoranata u našem javnom prostoru, možemo sa sigurnošću ustvrditi da će se etiketiranje utopizmom nastaviti.

Jedan od najrasprostranjenijih oblika direktne demokracije je referendum. Referendumsko odlučivanje prisutno je u čitavom nizu država i provodi se na zahtjev građana, nakon što se prikupi zakonom propisan broj potpisa potrebnih za pokretanje referenduma, ili ga inicira izvršna odnosno zakonodavna vlast. Tako na primjer Bolivija i Venezuela 2009. provode referendum o, od strane vlade predloženim, promjenama Ustava, Slovenija 2010. o prihvaćanju Arbitražnog sporazuma s Hrvatskom, Švicarska 2011. o držanju oružja u kućama, Sudan također 2011. o odcjepljenju pokrajine Južni Sudan itd.

Nešto su manje poznat primjer radničke kooperativa od kojih ćemo za ovu priliku izdvojiti jednu simboličnog naziva: FASINPAT – Fabrica Sin Patrones ili, u prijevodu, tvornica bez gazda.

Cijela priča počinje 2001. godine u Argentini kada tadašnji vlasnik Luis Zanon donosi odluku o zatvaranju pogona te otpušta radnike uz istovremeno izbjegavanje uplate mjesecima zaostalih plaća i otpremnina. Radnici ubrzo zaposjedaju tvornicu i samostalno pokreću proizvodnju čime ujedno počinje i višegodišnja pravna bitka za legalizaciju provedene eksproprijacije i radničke samouprave. Iz navodne besperspektivnosti razvija se uzorno poduzeće za proizvodnju keramike 470

Zalagati se za demokraciju danas znači ujedno i ponovno postaviti pitanje granica i održivosti jednog od temelja postojećeg političko-ekonomskog sistema, privatnog vlasništva

zaposlenih, izvozom u više od 25 zemalja i aktivnom politikom potpore zajednici. Godine 2009. pokrajinska legislatura izglasava eksproprijaciju tvornice i predaju iste radničkoj kooperativi na upravljanje. U ovom slučaju direktno demokratsko upravljanje pokazalo se ne samo ostvarivim, nego i izrazito učinkovitim.

Porto Alegre

Uz navedeno, tu su i sustav upravljanja budžetom Porto Alegrea u Brazilu (grad s 1,3 milijuna stanovnika), lokalne samouprave u Venezueli, CNT – španjolski sindikat sa sada već stogodišnjom tradicijom, pa i neki primjeri iz Hrvatske, poput Plenuma FFZG-a i novoosnovanog sindikata Akademska solidarnost.

Bilo da je riječ o referendumima, upravljanju gradskim budžetom u Porto Alegreu ili pak radničkim kooperativama u Argentini, svim navedenim primjerima zajednička je jedna stvar: direktna demokracija svaki se put pojavila unutar neke od formi kolektivnog vlasništva. S druge strane, privatno vlasništvo, budući da inherentno teži primatu vlasnika u odlučivanju, stoji u sukobu i s direktno demokratskim i s predstavničkim modelom. Zalagati se za demokraciju danas znači ujedno i ponovno postaviti pitanje granica i održivosti jednog od temelja postojećeg političko-ekonomskog sistema, privatnog vlasništva.