Direktna demokracija – proces ili stanje

Iz Zareza br. 307 (temat Direktno demokratski modeli danas) prenosimo tekst Igora Livade “Direktna demokracija – proces ili stanje” u kojem autor kroz primjere iz prakse odgovara na kritike koje često susrećemo u medijskom prostoru o direktnoj demokraciji kao nepraktičnom i neodrživom načinu odlučivanja.


Floskule, etiketiranja i dezavuacije direktnodmokratskog modela te primjeri njegove održivosti u praksi


Koncept direktne demokracije, tek nedavno uveden u naš javni prostor, često se kritizira kao utopistički, nepraktičan pa čak i principijelno pogrešan budući da ne mogu/ne smiju ˝svi odlučivati o svemu˝. Kao odgovor na tako postavljenu kritiku pokušat ću uputiti na neke od, po mom sudu, pogrešnih elemenata u samom njezinom temelju te služeći se primjerima egzistirajućih direktno demokratskih praksi, na mogućnost ostvarenja ideala. Za početak ću razmotriti floskulu ˝svi o svemu˝. Riječ je o konstruktu koji za temelj ima shvaćanje pojma direktne demokracije u njegovu karikaturalnom, apsolutnom smislu te različitih društvenih fenomena kao stanja (dakle statično), a ne procesa. Tako se susrećemo s narodom koji je nedovoljno informiran, nedovoljnom razinom informatizacije kao preprekom održavanja referenduma putem interneta, predstavničkim modelom kao konačnim političkim rješenjem, direktnom demokracijom u kojoj ili svi odlučuju o svemu ili ona to (direktna demokracija) nije i sl. U polje apsolutnog, ˝svi o svemu˝, uvode se razni, kao socijalne konstante shvaćeni, ograničavajući faktori da bi se zatim tako iskonstruirano ˝realno˝ stanje stvari uputilo na predstavnički model kao jedini mogući demokratski model. Naprotiv, o ideji dirdema trebali bismo razmišljati kao o smjeru kretanja unutar procesa socijalnih transformacija koje se kroz povijest, različitim tempom i u različitim smjerovima, neprekidno odvijaju. Ako na taj način počnemo promatrati navedenu ideju i probleme koji joj stoje na putu, vidjet ćemo da i trenutni stupanj informiranosti, i trenutni stupanj informatizacije, i svi ostali elementi društvenog razvoja bitni za sustavno kolektivno donošenje odluka stupnjem vlastite razvijenosti samo uvjetuju trenutno moguć (kvalitativno i kvantitativno) stupanj direktne demokracije. Drugim riječima, ne radi se o tome da svi odlučuju o svemu, nego je poanta u kontinuiranoj politici povećanja učešća naroda u donošenju odluka koje direktno utječu na kreiranje njegove stvarnosti uz paralelan rad na razvoju svih elemenata bitnih za kvalitetu samih odluka.

Kritika projekta


Drugi izdanak statično shvaćene društvene stvarnosti kritika je direktno demokratskog projekta kao utopističkog odnosno u praksi neprovedivog, pri čemu se priznaje njegov ideal, ali mu se polje legitimnog postojanja ograničava na prostor revolucionarne fantazije. Najjednostavniji odgovor na taj tip kritike upućivanje je na postojeće direktno demokratske prakse u raznim dijelovima svijeta – iako imajući na umu popriličan broj ignoranata u našem javnom prostoru, možemo sa sigurnošću ustvrditi da će se etiketiranje utopizmom nastaviti.

Jedan od najrasprostranjenijih oblika direktne demokracije je referendum. Referendumsko odlučivanje prisutno je u čitavom nizu država i provodi se na zahtjev građana, nakon što se prikupi zakonom propisan broj potpisa potrebnih za pokretanje referenduma, ili ga inicira izvršna odnosno zakonodavna vlast. Tako na primjer Bolivija i Venezuela 2009. provode referendum o, od strane vlade predloženim, promjenama Ustava, Slovenija 2010. o prihvaćanju Arbitražnog sporazuma s Hrvatskom, Švicarska 2011. o držanju oružja u kućama, Sudan također 2011. o odcjepljenju pokrajine Južni Sudan itd.

Nešto su manje poznat primjer radničke kooperativa od kojih ćemo za ovu priliku izdvojiti jednu simboličnog naziva: FASINPAT – Fabrica Sin Patrones ili, u prijevodu, tvornica bez gazda.

Cijela priča počinje 2001. godine u Argentini kada tadašnji vlasnik Luis Zanon donosi odluku o zatvaranju pogona te otpušta radnike uz istovremeno izbjegavanje uplate mjesecima zaostalih plaća i otpremnina. Radnici ubrzo zaposjedaju tvornicu i samostalno pokreću proizvodnju čime ujedno počinje i višegodišnja pravna bitka za legalizaciju provedene eksproprijacije i radničke samouprave. Iz navodne besperspektivnosti razvija se uzorno poduzeće za proizvodnju keramike 470

Zalagati se za demokraciju danas znači ujedno i ponovno postaviti pitanje granica i održivosti jednog od temelja postojećeg političko-ekonomskog sistema, privatnog vlasništva
zaposlenih, izvozom u više od 25 zemalja i aktivnom politikom potpore zajednici. Godine 2009. pokrajinska legislatura izglasava eksproprijaciju tvornice i predaju iste radničkoj kooperativi na upravljanje. U ovom slučaju direktno demokratsko upravljanje pokazalo se ne samo ostvarivim, nego i izrazito učinkovitim.

Porto Alegre


Uz navedeno, tu su i sustav upravljanja budžetom Porto Alegrea u Brazilu (grad s 1,3 milijuna stanovnika), lokalne samouprave u Venezueli, CNT – španjolski sindikat sa sada već stogodišnjom tradicijom, pa i neki primjeri iz Hrvatske, poput Plenuma FFZG-a i novoosnovanog sindikata Akademska solidarnost.

Bilo da je riječ o referendumima, upravljanju gradskim budžetom u Porto Alegreu ili pak radničkim kooperativama u Argentini, svim navedenim primjerima zajednička je jedna stvar: direktna demokracija svaki se put pojavila unutar neke od formi kolektivnog vlasništva. S druge strane, privatno vlasništvo, budući da inherentno teži primatu vlasnika u odlučivanju, stoji u sukobu i s direktno demokratskim i s predstavničkim modelom. Zalagati se za demokraciju danas znači ujedno i ponovno postaviti pitanje granica i održivosti jednog od temelja postojećeg političko-ekonomskog sistema, privatnog vlasništva.

Vezani članci

  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve