Direktna demokracija – proces ili stanje

Iz Zareza br. 307 (temat Direktno demokratski modeli danas) prenosimo tekst Igora Livade “Direktna demokracija – proces ili stanje” u kojem autor kroz primjere iz prakse odgovara na kritike koje često susrećemo u medijskom prostoru o direktnoj demokraciji kao nepraktičnom i neodrživom načinu odlučivanja.


Floskule, etiketiranja i dezavuacije direktnodmokratskog modela te primjeri njegove održivosti u praksi


Koncept direktne demokracije, tek nedavno uveden u naš javni prostor, često se kritizira kao utopistički, nepraktičan pa čak i principijelno pogrešan budući da ne mogu/ne smiju ˝svi odlučivati o svemu˝. Kao odgovor na tako postavljenu kritiku pokušat ću uputiti na neke od, po mom sudu, pogrešnih elemenata u samom njezinom temelju te služeći se primjerima egzistirajućih direktno demokratskih praksi, na mogućnost ostvarenja ideala. Za početak ću razmotriti floskulu ˝svi o svemu˝. Riječ je o konstruktu koji za temelj ima shvaćanje pojma direktne demokracije u njegovu karikaturalnom, apsolutnom smislu te različitih društvenih fenomena kao stanja (dakle statično), a ne procesa. Tako se susrećemo s narodom koji je nedovoljno informiran, nedovoljnom razinom informatizacije kao preprekom održavanja referenduma putem interneta, predstavničkim modelom kao konačnim političkim rješenjem, direktnom demokracijom u kojoj ili svi odlučuju o svemu ili ona to (direktna demokracija) nije i sl. U polje apsolutnog, ˝svi o svemu˝, uvode se razni, kao socijalne konstante shvaćeni, ograničavajući faktori da bi se zatim tako iskonstruirano ˝realno˝ stanje stvari uputilo na predstavnički model kao jedini mogući demokratski model. Naprotiv, o ideji dirdema trebali bismo razmišljati kao o smjeru kretanja unutar procesa socijalnih transformacija koje se kroz povijest, različitim tempom i u različitim smjerovima, neprekidno odvijaju. Ako na taj način počnemo promatrati navedenu ideju i probleme koji joj stoje na putu, vidjet ćemo da i trenutni stupanj informiranosti, i trenutni stupanj informatizacije, i svi ostali elementi društvenog razvoja bitni za sustavno kolektivno donošenje odluka stupnjem vlastite razvijenosti samo uvjetuju trenutno moguć (kvalitativno i kvantitativno) stupanj direktne demokracije. Drugim riječima, ne radi se o tome da svi odlučuju o svemu, nego je poanta u kontinuiranoj politici povećanja učešća naroda u donošenju odluka koje direktno utječu na kreiranje njegove stvarnosti uz paralelan rad na razvoju svih elemenata bitnih za kvalitetu samih odluka.

Kritika projekta


Drugi izdanak statično shvaćene društvene stvarnosti kritika je direktno demokratskog projekta kao utopističkog odnosno u praksi neprovedivog, pri čemu se priznaje njegov ideal, ali mu se polje legitimnog postojanja ograničava na prostor revolucionarne fantazije. Najjednostavniji odgovor na taj tip kritike upućivanje je na postojeće direktno demokratske prakse u raznim dijelovima svijeta – iako imajući na umu popriličan broj ignoranata u našem javnom prostoru, možemo sa sigurnošću ustvrditi da će se etiketiranje utopizmom nastaviti.

Jedan od najrasprostranjenijih oblika direktne demokracije je referendum. Referendumsko odlučivanje prisutno je u čitavom nizu država i provodi se na zahtjev građana, nakon što se prikupi zakonom propisan broj potpisa potrebnih za pokretanje referenduma, ili ga inicira izvršna odnosno zakonodavna vlast. Tako na primjer Bolivija i Venezuela 2009. provode referendum o, od strane vlade predloženim, promjenama Ustava, Slovenija 2010. o prihvaćanju Arbitražnog sporazuma s Hrvatskom, Švicarska 2011. o držanju oružja u kućama, Sudan također 2011. o odcjepljenju pokrajine Južni Sudan itd.

Nešto su manje poznat primjer radničke kooperativa od kojih ćemo za ovu priliku izdvojiti jednu simboličnog naziva: FASINPAT – Fabrica Sin Patrones ili, u prijevodu, tvornica bez gazda.

Cijela priča počinje 2001. godine u Argentini kada tadašnji vlasnik Luis Zanon donosi odluku o zatvaranju pogona te otpušta radnike uz istovremeno izbjegavanje uplate mjesecima zaostalih plaća i otpremnina. Radnici ubrzo zaposjedaju tvornicu i samostalno pokreću proizvodnju čime ujedno počinje i višegodišnja pravna bitka za legalizaciju provedene eksproprijacije i radničke samouprave. Iz navodne besperspektivnosti razvija se uzorno poduzeće za proizvodnju keramike 470

Zalagati se za demokraciju danas znači ujedno i ponovno postaviti pitanje granica i održivosti jednog od temelja postojećeg političko-ekonomskog sistema, privatnog vlasništva
zaposlenih, izvozom u više od 25 zemalja i aktivnom politikom potpore zajednici. Godine 2009. pokrajinska legislatura izglasava eksproprijaciju tvornice i predaju iste radničkoj kooperativi na upravljanje. U ovom slučaju direktno demokratsko upravljanje pokazalo se ne samo ostvarivim, nego i izrazito učinkovitim.

Porto Alegre


Uz navedeno, tu su i sustav upravljanja budžetom Porto Alegrea u Brazilu (grad s 1,3 milijuna stanovnika), lokalne samouprave u Venezueli, CNT – španjolski sindikat sa sada već stogodišnjom tradicijom, pa i neki primjeri iz Hrvatske, poput Plenuma FFZG-a i novoosnovanog sindikata Akademska solidarnost.

Bilo da je riječ o referendumima, upravljanju gradskim budžetom u Porto Alegreu ili pak radničkim kooperativama u Argentini, svim navedenim primjerima zajednička je jedna stvar: direktna demokracija svaki se put pojavila unutar neke od formi kolektivnog vlasništva. S druge strane, privatno vlasništvo, budući da inherentno teži primatu vlasnika u odlučivanju, stoji u sukobu i s direktno demokratskim i s predstavničkim modelom. Zalagati se za demokraciju danas znači ujedno i ponovno postaviti pitanje granica i održivosti jednog od temelja postojećeg političko-ekonomskog sistema, privatnog vlasništva.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve