Igor Livada
13. rujna 2011.
Direktna demokracija – proces ili stanje
Iz Zareza br. 307 (temat Direktno demokratski modeli danas) prenosimo tekst Igora Livade “Direktna demokracija – proces ili stanje” u kojem autor kroz primjere iz prakse odgovara na kritike koje često susrećemo u medijskom prostoru o direktnoj demokraciji kao nepraktičnom i neodrživom načinu odlučivanja.
Floskule, etiketiranja i dezavuacije direktnodmokratskog modela te primjeri njegove održivosti u praksi
Kritika projekta
Drugi izdanak statično shvaćene društvene stvarnosti kritika je direktno demokratskog projekta kao utopističkog odnosno u praksi neprovedivog, pri čemu se priznaje njegov ideal, ali mu se polje legitimnog postojanja ograničava na prostor revolucionarne fantazije. Najjednostavniji odgovor na taj tip kritike upućivanje je na postojeće direktno demokratske prakse u raznim dijelovima svijeta – iako imajući na umu popriličan broj ignoranata u našem javnom prostoru, možemo sa sigurnošću ustvrditi da će se etiketiranje utopizmom nastaviti.
Jedan od najrasprostranjenijih oblika direktne demokracije je referendum. Referendumsko odlučivanje prisutno je u čitavom nizu država i provodi se na zahtjev građana, nakon što se prikupi zakonom propisan broj potpisa potrebnih za pokretanje referenduma, ili ga inicira izvršna odnosno zakonodavna vlast. Tako na primjer Bolivija i Venezuela 2009. provode referendum o, od strane vlade predloženim, promjenama Ustava, Slovenija 2010. o prihvaćanju Arbitražnog sporazuma s Hrvatskom, Švicarska 2011. o držanju oružja u kućama, Sudan također 2011. o odcjepljenju pokrajine Južni Sudan itd.
Nešto su manje poznat primjer radničke kooperativa od kojih ćemo za ovu priliku izdvojiti jednu simboličnog naziva: FASINPAT – Fabrica Sin Patrones ili, u prijevodu, tvornica bez gazda.
Cijela priča počinje 2001. godine u Argentini kada tadašnji vlasnik Luis Zanon donosi odluku o zatvaranju pogona te otpušta radnike uz istovremeno izbjegavanje uplate mjesecima zaostalih plaća i otpremnina. Radnici ubrzo zaposjedaju tvornicu i samostalno pokreću proizvodnju čime ujedno počinje i višegodišnja pravna bitka za legalizaciju provedene eksproprijacije i radničke samouprave. Iz navodne besperspektivnosti razvija se uzorno poduzeće za proizvodnju keramike 470
Zalagati se za demokraciju danas znači ujedno i ponovno postaviti pitanje granica i održivosti jednog od temelja postojećeg političko-ekonomskog sistema, privatnog vlasništvazaposlenih, izvozom u više od 25 zemalja i aktivnom politikom potpore zajednici. Godine 2009. pokrajinska legislatura izglasava eksproprijaciju tvornice i predaju iste radničkoj kooperativi na upravljanje. U ovom slučaju direktno demokratsko upravljanje pokazalo se ne samo ostvarivim, nego i izrazito učinkovitim.
Porto Alegre
Uz navedeno, tu su i sustav upravljanja budžetom Porto Alegrea u Brazilu (grad s 1,3 milijuna stanovnika), lokalne samouprave u Venezueli, CNT – španjolski sindikat sa sada već stogodišnjom tradicijom, pa i neki primjeri iz Hrvatske, poput Plenuma FFZG-a i novoosnovanog sindikata Akademska solidarnost.
Bilo da je riječ o referendumima, upravljanju gradskim budžetom u Porto Alegreu ili pak radničkim kooperativama u Argentini, svim navedenim primjerima zajednička je jedna stvar: direktna demokracija svaki se put pojavila unutar neke od formi kolektivnog vlasništva. S druge strane, privatno vlasništvo, budući da inherentno teži primatu vlasnika u odlučivanju, stoji u sukobu i s direktno demokratskim i s predstavničkim modelom. Zalagati se za demokraciju danas znači ujedno i ponovno postaviti pitanje granica i održivosti jednog od temelja postojećeg političko-ekonomskog sistema, privatnog vlasništva.