Puno magle, još više gusaka

U Svjetlu riječi objavljen je razgovor s profesorom Deanom Dudom, profesorom na Filozofskom fakultetu u Zagrebi članu sindikata Akademska solidarnost. Drago Bojić je s Dudom razgovarao o stanju i reformi studija u Hrvatskoj, o obrazovanju, o prednostima i nedostacima bolonjskog sustava, o neoliberalizmu, komercijalizaciji obrazovanja, književnosti, kulturi.



Dok u Bosni i Hercegovini vlada politička buka i akademski oportunizam, posvuda u Europi godinama traju rasprave oko reforme visokog obrazovanja. Tako i u susjednoj Hrvatskoj one su posljednjih godinu dana gotovo svakodnevne. Na jednoj strani Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa, a na drugoj sveučilišni profesori i studenti koji se protive novim zakonima. Jedan od najangažiranijih u tim raspravama je Dean Duda, profesor komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U svojim pojedinačnim istupima i u suradnji s drugim profesorima Duda je oštro kritizirao cijeli paket zakona koje je pokrenuo ministar Fuchs upozoravajući pritom da novi zakoni za konačni cilj imaju “dokidanje autonomije sveučilišta i svođenje znanosti na kratkoročne tržišne interese”, što će između ostalog, smatra Duda, omogućiti “dodatnu komercijalizaciju” visokog obrazovanja.

Profesor Duda je autor knjiga Priča i putovanje: hrvatski romantičarski putopis kao pripovjedni žanr (1998), Kulturalni studiji: ishodišta i problemi (2002), Hrvatski književni bajkomat (2010), priređivač antologija, zbornika i leksikona. Bio je urednik u Zarezu i dugogodišnji suradnik u Feralu. Od 1990. predaje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Odsjeku za komparativnu književnost. Područje njegova rada je široko i zahvaća književnu teoriju, kulturalne studije, popularnu kulturu, kulturu putovanja, povijest i teoriju pripovjednih žanrova. S Dudom razgovaramo o stanju i reformi studija u Hrvatskoj, o obrazovanju, o prednostima i nedostacima bolonjskog sustava, o neoliberalizmu, komercijalizaciji obrazovanja, književnosti, kulturi.


Profesore Duda, budući da je povod ovom razgovoru rasprava o reformi studija u Hrvatskoj, duga i kompleksna rasprava o novim zakonima između Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa i Sveučilišta, možete li ukratko skicirati o čemu je zapravo riječ? Što predviđaju novi zakoni i zašto su oni prema Vašem i mišljenju Vaših kolega neprihvatljivi?

Čitav paket zakona kojima se pokušava regulirati sveučilište, znanost i visoko obrazovanje neprihvatljiv je kako na proceduralnoj tako i na suštinskoj razini. Sporna je intencija tih zakona, kao što je posve neprihvatljiva procedura rada na njihovim nacrtima u oktroiranim povjerenstvima i proljetna kozmetička dorada gdje se više išlo za tim da se udovolji određenim interesnim grupama koje bi se tako prometnule u zagovornike zakona. Prigovori proizišli iz nečega što je sa stajališta zakonodavca trebalo simulirati javnu raspravu, apsolutno su poražavajući. Zakoni predviđaju etatizaciju sustava visokog obrazovanja i znanosti, presudno miješanje nekompetentne politike, dokidanje autonomije sveučilišta, svođenje znanosti na kratkoročne tržišne interese, daljnju komercijalizaciju visokog obrazovanja, kao i mogućnost interesnog pretvaranja javnoga dobra u privatno. Usto, zakonski paket prevodi znanstvene i sveučilišne radnike u prekarnu radnu snagu tako što umjesto suradnje i kolegijalnosti utemeljuje međusobnu konkurentnost u vidu nesigurnosti i nestalnosti kao osnovnu vrijednost i temelj funkcioniranja sustava, što osobito pogađa mlađe ljude oko i poslije doktorata, ali i one koji su formalno na višim pozicijama u sveučilišnoj hijerarhiji.

Prekaritet je očevidan i na stilističkoj razini. Na primjer, “redoviti profesor u trajnom zvanju” za zakonopisca bi trebao biti “redoviti profesor u drugom izboru” jer valjda u tržišnoj utakmici preziremo bilo što “trajnije”. Rektori i dekani više nisu “prvi među jednakima” nego postaju “kreativni lideri”, kao da smo u neoliberalnoj korporaciji. Ma, ima čitava gomila neprihvatljivih rješenja. Recimo, uza svu maglu o besplatnom studiju, zakonopisci su odlučili da studenti koji mi jenjaju studij ili fakultet mogu svoj novi studij upisati “besplatno”, a studenti koji ne udovolje uvjetima, dakle padaju semestar ili godinu na matičnom studiju, moraju plaćati ponavljanje ili ono što se umiveno zove “neispunjenim obavezama”. Zašto? Valjda su prvi pronašli sebe i novi vjetar u životu, a one druge nesretnike treba u njihovoj nevolji još jednom udariti po nosu i džepu. Svima treba omogućiti jednakost “druge prilike”.


U otvorenom pismu koje je Vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu uputilo rektoru, resornome ministru i sredstvima javnog priopćavanja u prosincu prošle godine upozorava se na apsurdnost paketa zakona (tri zakona – o visokom obrazovanju, sveučilištu i znanosti). Vi ste tim povodom u više navrata kazali kako predloženi zakoni narušavaju “autonomiju hrvatskih sveučilišta i potiču njihovu privatizaciju”. Možete li to precizirati?

Država godinama ne ulaže dovoljno u javno školstvo i znanost, ali omogućuje da subjekti u sustavu komercijalnom djelatnošću začepe rupu, a neki, kako smo imali prilike čuti i vidjeti, i daleko više od toga. Javna infrastruktura postaje poligon za osobnu zaradu i dobit. Budući da se ne možete pokriti javnim novcem, ostaje vam ili redukcija do razine nevidljivosti i znanstvene nevažnosti ili pak, naravno, tržišno snalaženje, i to najčešće tako što još jednom posežete u džep poreznog obveznika koji proračunski financira sustav izmišljajući njegovim potomcima “upis za vlastite potrebe”, “ljetne škole”, upisnine, školarine, plaćanje bodova ili slične nadoknadne mehanizme. Intencije su jasne: što ste više tržišno učinkoviti i i nancijski samostalniji, to se država više povlači iz financiranja. Svrha ovih zakona jest da se, kao što to izgleda u dugom procesu neoliberalnog pomračenja uma, javno polako prevodi u privatno, bilo tako što će nastavni i znanstveni kadar odlaziti u privatni visokoškolski i znanstveni pogon zbog boljih uvjeta rada i plaća, bilo tako što će tržišno probitačniji ili i nancijski isplativiji dijelovi sustava prelaziti u privatne ruke. Tako se ideja javnog i svima dostupnog obrazovanja pretvara u kapitalističku obrazovnu karikaturu za povlaštene, a slobodno znanstveno istraživanje postaje ciljano i naručeno služenje zainteresiranom i nancijeru. U toj igri nema nevinih, ali je logikom proračunskog izdvajanja manjeg od 0,8% jasno tko je igru započeo, kao što je posve jasno tko ili što u njoj sigurno gubi. Niz svježih europskih iskustava potvrđuje o čemu se radi.


Vi osim toga vrlo kritički govorite i o hrvatskoj akademskoj zajednici, o njezinoj unutarnjoj hijerarhizaciji i reakcionarstvu. Kakvo je stanje u hrvatskoj akademskoj zajednici?

Bilo bi suviše jednostavno kad bismo stvari sveli na dosadni sociološki paralelizam tipa sve što postoji u društvu postoji i u akademskoj zajednici kao njegovu sastavnom dijelu. S druge strane, to svakako ne znači nužno da je akademska zajednica, uvjetno govoreći, bolji dio društva. S obzirom na njezin potencijal, kanale odlučivanja i participaciju u stvarima koje se tiču javnog obrazovanja, rekao bih da akademska zajednica nije odradila ono što joj je strukturno omogućeno. Mogu ja simulirati puno razumijevanje za njezinu inertnost, kule bjelokosne, posvećenost poslu i slične elemente iz uobičajenog deskriptivnog arsenala, ali indiferentnost je nešto na što ne mogu pristati.


Što to znači biti intelektualac?

To je za mene preteško pitanje. Dijelom stoga što pripada uvriježenom arsenalu liberalnih općih mjesta, dijelom zato što unaprijed socijalno privilegira skupinu koja bi tobože morala pokazati neki oblik interpretativnog viška ili odgovornosti, a redovito to ne čini. Raspolagati nekim oblikom intelektualnog kapitala, a pritom biti slijep na diskriminaciju, zakidanje, potlačenost, tuđu muku ili patnju u susjedstvu nije baš relevantna kvalifikacija. Ako moramo o intelektualcima, onda sam najbliži Gramscijevoj koncepciji organskog intelektualca unatoč svim njezinim skliskim mjestima. Fronta onih koji žele promjene u općem interesu i pritom su sposobni operativno djelovati mimo partitokratskih struktura, mimo uspavane i samodovoljne predstavničke demokracije – to je smjer koji mi se čini izglednim.


U svojim istupima često se kritički osvrćete i na neoliberalističke modele koji iskorištavaju i komercijaliziraju znanje. Što je alternativa takvom modelu?

Dobra regulativa, kvalitetna infrastruktura, besplatno i svima dostupno javno visoko obrazovanje, kolegijalna suradnja, odgovornost za javna sredstva, uz slobodu istraživanja i nastave sigurno vode alternativnom modelu s onu stranu hijerarhijskih, gotovo feudalnih principa unutarnje organizacije same akademske zajednice. Treba organizirati rasprave odozdo, domisliti strategije s punom odgovornoš ću i naći im zadovoljavajući legislativni oblik. Ponuditi sigurnost i uzvratiti odgovornost. Što manje etatizma, političkog nadzora, korporacijske logike i držanja akademske zajednice nedoraslim partnerom za razgovor, uz neprestano podsjećanje da je javno visoko školstvo socijalno osjetljiva i važna stvar. Stvoriti okvir u kojemu će se trgovci i prekupci osjećati nelagodno u svakom slučaju.


Može li neoliberalizam sa svojom filozofijom društva i ekonomije riješiti današnju krizu, ne samo onu ekonomsku o kojoj se najviše govori već i uopće krizu duha?

Očevidno ne može. Naime, struktura koja generira krizu ne može krizu riješiti jer mora i iz krize profitirati na tuđu štetu, na štetu javne sfere ili pak na štetu neposrednih proizvođača na dnu hranidbenog lanca. Produljenje radnog vijeka, nesigurnost mirovinskih fondova, neprestana proizvodnja straha i osjećaja zamjenjivosti, gomila neplaćenih radnih sati samo da bi se opstalo odnosno da ne bismo završili na ulici, tretiranje radnika kao potrošnog jednokratnog materijala – to su, ako hoćete, i elementi naopakog vrijednosnog sistema koji se vjerojatno može podvesti i pod “krizu duha”.


U Bosni i Hercegovini uz osam državnih sveučilišta postoji i mnoštvo privatnih, često bez ikakve obrazovne infrastrukture s gostujućim profesorima koji se ne pojavljuju. Nije rijedak slučaj da diplome za koje studenti izdvajaju puno novca na koncu budu poništene. Što mislite o privatnim sveučilištima, fakultetima? Kakvo je stanje s privatnim sveučilištima u Hrvatskoj?

Nisam baš upućen u stanje stvari. Uglavnom su posrijedi poslovne škole koje dijelom opslužuju nastavnici s javnih sveučilišta i tzv. okorjeli profesionalci iz medija i biznisa. Humanistika je uglavnom svedena na pokoji kolegij iz etike, komunikacije i hrvatskog jezika. Tu i tamo postoji i neki studij dizajna, neki nerealizirani projekti studija medija koji se upravo na relaciji Split – Varaždin prodaju i kupuju u sumnjivim aranžmanima, ali većinom je ekonomija. Nije baš neka konkurencija javnom visokom obrazovanju, ali kako sam vam već rekao, javno visoko školstvo često je i samo organizirano prema modelu javno-privatnog partnerstva, kao svojevrsno zadovoljenje pojedinačnih financijskih interesa na javnoj infrastrukturi, pa mu se privatni sektor nije mogao baš nametnuti.


O krizi obrazovanja suvremenog doba, “o fragmentiranju i specijaliziranju znanja, o kapitalizaciji i merkantilizaciji duha” govori i bečki filozof Liessmann u svojoj knjizi Teorija neobrazovanosti. Vi u svojim istupima također upozoravate na to. Koliko je današnje obrazovanje podloženo pukoj svrhovitosti i kapitalizaciji i kako ga osloboditi od toga?

Jedino uz otpor u samom sistemu, dakle konkretno uz nastavnički ulog u samom kolegiju ili pak načelno zajednički na razini odsjeka u izradi programa studija u prvom koraku. Drugi i važniji korak jest politički angažman odnosno inicijativa i sindikat Akademska solidarnost, paralelno sa studentskim direktno demokratskim odlučivanjem i plenumom Filozofskog fakulteta. Mnogi će prigovoriti da je vjerojatno lakše o tome govoriti kad predajete nešto što je, uvjetno, posve bezinteresno u tržišnom smislu kao što je komparativna književnost. Nitko vas ne razumije ozbiljno i tretiraju vas poput djeteta koje se zaigralo u pijesku. Ponude vam određenu nišu i nadaju se da nećete pretjerano talasati. Uvjeren sam da postoje područja ljudskog djelovanja u kojima se stvari ne mogu svesti na odnos ponude i potražnje, područja koja su oblikovana drukčijom logikom od logike profita. Obrazovanje jest nedvojbeno jedno od njih. Ne možete ukinuti klasičnu i filologiju, na primjer, jer je tobože strukturno neisplativa zato što se na nju ne prijavljuje stotinu studenata, pa vam je tobože previše deset nastavnika na odsjeku na isto toliko studenata po semestru. Ne možete se odreći kompetencije, jezika i kulture kojoj uvelike dugujemo upravo temelje zato jer je tržišno neatraktivna prema šupljim kriterijima navodne isplativosti. Temeljna humanistička infrastruktura mora se čuvati. I poslije Šuvara i njegove reforme prije gotovo četiri desetljeća, još se uvijek borimo sa sličnim bedastoćama samo u drukčijim uvjetima. S tim što je Šuvar za današnje reformatore intelektualna gromada.


Što mislite o bolonjskom sustavu obrazovanju? Koju vrstu znanja treba današnji čovjek, da li različitu od prijašnjih generacija?

Ljudi uvijek trebaju najprije dobro obrazovanje, ali to je pitanje neodvojivo od činjenice kolikima je ono i pod kojim uvjetima dostupno. Obrazovanje nije
privilegij, ono je pravo, temeljno pravo, i obaveza je zajednice da ga osigura svima u skladu s njihovim sposobnostima i interesima dok god hodaju dolinom suza. Možemo danima raspravljati o dostupnosti koja nam je omogućena suvremenom tehnološkom razinom, o činjenici da studenti među izvorima znaju navoditi članke iz Wikipedije, o knjigama u e-formatu, o čitanju samo izabranog poglavlja a ne čitave knjige i sličnim problemima. Neće softver sam napisati tekst, kao što ga ni pisaća mašina nije sama pisala. Jednako tako možete pročitati masu stvari, ali je pitanje jeste li se pritom kritički opismenili, jeste li sposobni problemski misliti. Bolonja u našim prilikama, ali i drugdje, funkcionira na mali milijun proturječnih i različitih načina. Trebala nam je reforma, kao što nam treba i nova zakonska regulativa drukčijeg tipa, ali nisam siguran je li Bolonja pravi odgovor. Sveučilište se pretvorilo u semestralno protrčavanje, u tečaj nalik večernjoj školi. Nemate više vremena potrošiti pet nastavnih termina na tri fragmenta i lozofskog teksta ili na dva stiha nekog soneta. Iz mog iskustva osnovni je problem Bolonje upravo vrijeme odnosno nedovoljno vremena. S druge strane, Bolonja je pokrenula čitavu industriju besmislenih specijalizacija nakon treće godine studija, novih zbrda-zdola programa i studija. Imam dojam da je mobilnost dovela do toga da svatko tko odsluša semestar u inozemstvu počinje sebe zamišljati kao kolonijalnog prosvjetitelja koji ima pravo prezirati malenu provincijsku zajednicu iz koje je slučajno potekao. Puno magle, još više gusaka u njoj. Ili radiš kako treba ili fušaš, ili ti je doista stalo ili je blef. Trećeg nema.


Treba li obrazovanje uključivati i odgoj, odnosno je li nužno da u temelju obrazovanja bude točno određeni sustav vrednota ili određena antropologija, slika čovjeka kojoj se usmjerava školovanje?

O da, svakako, ali ne bih htio da naš razgovor postane vježbanje radikalnosti. Dobro je obrazovanje najčeš će i dobar odgoj. Mora se nešto iz tih tekstova i predavanja zalijepiti za vas, nešto vas mijenja u tom procesu kritičke pismenosti i tolerantne rasprave, i to nabolje. Učite čuti i slušati drugog, surađujete, shvatite koliko ste negdje kratki i koliko vam još rada treba. Drugi pritom nisu konkurencija nego ravnopravni članovi zajednice posvećene nekom problemu. Mogao bih vam i ponoviti misao koja nije moja, a koju potpisujem: naime, osjećamo li se nakon svega – na primjer: nacionalnih država, tranzicija, kreditnih kartica, EU, predpristupnih fondova, nogometne pobjede protiv Bjelorusije ili Izraela – slobodnijima i jesmo li spremni na bilo kakav razgovor o slobodi? Ili o čovjeku?


Vi ste studirali i u bivšoj državi. Možete li povući paralelu između obrazovanja u bivšoj državi i u novim tranzicijskim zemljama u regiji?

Naoko kapitalizam uvijek ima prednost kad ga gledate iz socijalizma, kao što socijalizam bolje izgleda kad ga gledate iz tranzicijskog kapitalizma. Usporedba jest problematična, ali je zahvalna barem za zanimljive korekcije. U prijašnjem je sistemu obrazovanje, unatoč svemu, ipak funkcioniralo kao javno dobro i u svijesti ljudi predstavljalo je neki oblik individualnog, obiteljskog ili zajedničkog uloga u neku vrstu socijalnog progresa. Vladala je drukčija ideja socijalne dinamike pri čemu je obrazovanje bilo vrlo visoko pozicionirano u sustavu vrijednosti. To mi se čini ključnom razlikom. S druge strane postojala je veza lokalnih zajednica i privrede upravo u području ulaganja u obrazovanje, osobito u industrijskim područjima. Mislim na stipendije što su ih davala brodogradilišta, željezare i tvornice da bi se visokoobrazovani kadar osigurao iz lokalne baze. Danas korporacije imaju lovce na glave koji poberu vrhnje,koga više briga za lokalnu zajednicu. Postjugoslavensko stanje iznjedrilo je različite koncepcije. Negdje je privatizacija uzela maha nepovratno, negdje pak traje borba za očuvanje javnog.


Zalažete se za slobodan studij bez školarina, upisnina i participacija. Na koji način se takvo što može osigurati? Povlači li to za sobom i promjenu politike obrazovanja pa i politike uopće?

Naravno. Tranzicijska je država još nedovršena i nedorečena neoliberalna tvorevina i zato je treba, na mjestima gdje još nije okoštala, neprestano podsjećati koja je zapravo socijalna uloga države. Usudio bih se reći da nam je potreban “drugi put” u odnosu na ovaj kojim smo krenuli i čini mi se da se javljaju glasovi koji ga zagovaraju, što je već mnogo u odnosu na višegodišnji muk, ali još uvijek premalo za konkretne stvari. Obrazovanje je u tom smislu jedno od presudnih područja borbe.


Posljednjih nekoliko godina hrvatsku akademsku zajednicu, sveučilišta i fakultete potresaju mnoge afere. Kojisu po Vašem mišljenju najveći problemi u obrazovanju u Hrvatskoj?

Kad se jedno društvo proglasi “društvom znanja” i otvara kao na tekućoj traci fakultete u svakom drugom selu, neovisno o tome postoje li uvjeti ili ne, a zatim ga recesija natjera na radikalnu dijetu, ne treba vam veći problem. Ovih dana studentima se iznova nude kupoprodajni ugovori, budući da Ministarstvo nije uplatilo sredstva za njihov “besplatni” studij, dakle ono isto Ministarstvo koje je kao jamčilo “besplatno obrazovanje” novim zakonima i to bez povećanja proračunskog izdvajanja za znanost i visoko obrazovanje. Zašto se Sveučilište odlučilo na takav sramotni korak? Ne možete vlastitu slabost u pregovorima jednostavno prebaciti na najslabijeg u nizu. Jesen bi mogla biti zanimljiva.


Predajete komparativnu književnost, bavite se kulturalnim studijama, popularnom kulturom… Kako ocjenjujete suvremenu hrvatsku književnost i uopće književnost na našim prostorima?

Ukratko: što se dinamike tiče – dosta dobro. Kad je riječ o kvaliteti, uvijek
imam dojam da je rijetko kad napravljen dobar urednički posao. Dosta pisaca utrpa u roman sve što su napisali, narativna ekonomija često izgleda kao nepoznat pojam. Teško je sve pratiti, ali doista ima zanimljivog materijala za oblikovanje i analizu čitavog kompleksa postjugoslavenskog romana, na primjer.


Koja je uloga književnosti u društvu i na koji način se književnost može suprotstaviti ideološki (nacionalno/etničko)diktiranim procesima proizvodnje i kontrole društvene svijesti?

Da ne bude ono što sistem od nje traži. Književnost će uvijek do neke mjere na nekim razinama biti ideološki aparat države i nacije, a na nama je da to ne bude ili barem da ne bude samo to. Imali smo svjež primjer s Andrićevim duhom iz boce. Iznova je na djelu bilo prekrajanje po etno-nacionalnim mjerilima, a da nitko nije ozbiljnije promislio, na primjer, Andrića kao jugoslavenskog pisca ili činjenicu da je jedna politička i kulturna konfiguracija imala i nekakvu nadnacionalnu kulturnu zonu i da su se neki u njoj osjećali dobro i na svome. Najmanje je pravo Zagreba da u tom prtljanju polaže pravo na Andrića, a tu su se duhovi kao najviše uzbudili.


Kakvo je Vaše mišljenje o Ivanu Aralici i mnogim “aralicama” u drugim zemljama u regiji? Je li vrijeme instrumentaliziranja književnosti i kulture iza nas?

Volio bih da mogu reći kako su aralice na putu u vječna lovišta, ali nažalost
ne ide. Riječ je o Pandorinoj kutiji koja se uvijek može iznova otvoriti. Relativno smirenje nacionalističkih huškača ne znači i njihov nestanak, i zato ih treba tući svim raspoloživim oružjem čim podignu glavu. Doduše, svi smo se kao nešto upristojili, pa se takav diskurs rijetko javno čuje ili barem ne pušta u medije. Vrijeme instrumentaliziranja kulture i književnosti nije prošlo jer su nakon nacionalista stigli tranzicijski kapitalisti za koje su ovi u svojoj gluposti zapravo pripremili teren. Instrumentalizacija je samo poprimila suptilnije oblike, a jedan je svakako dokidanje ili marginalizacija suvislijih oblika kritičkog diskursa.


U kojoj mjeri je istinita teza da se kultura na ovim prostorima svih ovih godina instrumentalizira i srozava u etnokulturu i da živimo u vremenu “festivalizacije kulture”?

Kultura trenutno zvuči kao starinski i neupotrebljiv pojam, i doista su preostali samo festivali. Poput cirkusa: dođe, raširi šator i ode sljedeći tjedan. A lokalna zajednica gleda u nebo i čeka sljedeću priliku.


Koje bi se pisce i pjesnike iz BiH trebalo, prema Vašem izboru, čitati i studirati u Hrvatskoj?

Sve koji vrijede, od ljetopisa bosanskih franjevaca, to je doista rudnik u urednički briljantnom izdanju iz 2003., preko Dizdara, Selimovića i Andrića do, ako hoćete, Darija Džamonje ili Faruka Šehića. To je, ovako na brzinu, neki moj osobni izbor.

Razgovor vodio Drago Bojić
Objavljeno u Svjetlu riječi u listopadu 2011.

Vezani članci

  • 24. svibnja 2020. Jeff Bezos ne bi trebao biti milijarder, a kamoli bilijunaš „Prema određenim izvješćima, Jeff Bezos je na dobrom putu da postane prvi svjetski bilijunaš, što predstavlja grotesknu optužnicu protiv našeg društva, a jedini način da ga promijenimo jest da organiziramo radnice i radnike Amazona kako bi povratili natrag ogromnu moć i bogatstvo koje zgrće Bezos.“
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže „Aktivisti i aktivistkinje s četiri kontinenta planiraju aktivnosti, biraju upravljački odbor i pozivaju na solidarnost sa svim radnicama i radnicima koji riskiraju vlastite živote za sve nas.“
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.
  • 11. travnja 2020. Pandemija korona virusa zahtijevat će potpuno preoblikovanje ekonomije Porast epidemija uslijed prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa kapitalističkim se ekonomija vratio kao bumerang – posljedice pandemije Covida-19 na globalni kapitalizam, a posebice na njegov glavni motor, tržište rada, postaju sve opipljivije i dalekosežnije. Kvantitativna olakšavanja i drugi oblici financijskih intervencija ovoga puta neće ni izbliza biti dovoljni za rješavanje kontinuirane ekonomske, ekološke, zdravstvene, stambene, odnosno sveopće društvene krize.
  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve