Izjava za medije 6. listopada 2011. godine

U ovoj medijskoj izjavi želimo odgovoriti na nekoliko izjava dekana i ministra te reagirati na novi tekst iz područja ekonomije koji se bavi financiranjem obrazovanja u Hrvatskoj.

Moramo još jednom ponoviti kako studenti i studentice nikako nisu mogli predvidjeti ovakav razvoj događaja, osobito zato što su do jučer svi akteri u ovom sporu barem nominalno prihvaćali ideju javno financiranog obrazovanja. U nekoliko navrata naš dekan Boras prao je ruke od navoda studenata da su bili neobaviješteni o plaćanju studija. Budući da je tek ovog utorka na web stranici Fakulteta objavljen popis studenata koji plaćaju ili ne, slobodni smo zaključiti da je dekan sam pobio svoje tvrdnje o obaviještenosti. Popis je objavio tek drugi dan blokade referade i tjedan dana nakon pismenog zahtjeva studentskih delegata.

Ministar Fuchs, s druge strane, u svojim je izjavama ostao koncentriran na ponavljanje više puta pobijene tvrdnje da su njegovi prijedlozi zakonâ trebali osigurati bolje financiranje visokog obrazovanja. Argumente protiv Fuchsovih zakona moramo iznijeti još jednom. Oni školarine samo preimenuju u upisnine, trogodišnji proračun sveučilišta prepuštaju pregovaračkim sposobnostima čelnika sveučilišta, a ukoliko dodijeljeni novac ne bude dovoljan za sve potrebe fakulteta, potiče ih se na traženje novca iz drugih izvora. To može biti komercijalizacija djelovanja fakulteta ili daljnje naplaćivanje od studenata. Time je jasno da ukoliko Vlada i ministarstvo nisu spremni financirati naše fakultete u potrebnoj mjeri, oni će naplaćivati participacije od studenata, u sklopu Fuchsovih zakona ili bez njih.

U ministrova obećanja više ne vjerujemo, a ostale političare pozivamo da jasno izlože svoju viziju besplatnog obrazovanja koje nude u predizbornim programima. Izraz besplatno obrazovanje više nije dovoljan da nas umiri. Tražimo potpuno javno financiranje jer ono je jedino koje može svima osigurati jednaku priliku.

Ministarstvo je odlučilo nastaviti svoju politiku komercijalizacije obrazovanja i sustavnog nametanja financijskih troškova studenticama i studentima, odnosno njihovim obiteljima ne mareći za činjenicu da je javno financirano obrazovanje u pristojnim i socijalno osviještenim društvima imperativ. Prema svemu što smo dosad mogli čuti i pročitati u medijima izgleda da je studentska populacija zarobljena između slabe likvidnosti sastavnica Sveučilišta i posvemašnje nezainteresiranosti MZOŠ-a da se suoči s ključnim problemima u visokom obrazovanju. U tom pogledu moramo ponoviti kako je posve neprihvatljivo da studenti i njihove obitelji budu taoci nesposobnosti ili političke malevolentnosti ministarstva i uprava pojedinih fakulteta.

Također se moramo osvrnuti na posljednje istraživanje Instituta za javne financije posvećeno stanju u hrvatskom obrazovanju. U njemu se navodi kako je potrebno učiniti sve kako bi javni sektor postao podoban prema tržišnim kriterijima. U svrhu postizanja tog cilja, a s onu stranu pokušaja bilo kakve ozbiljne analize obrazovanog procesa, sugerira se da bi otpuštanje obrazovnih djelatnika i smanjenje broja obrazovnih ustanova pomoglo efikasnijem ustroju obrazovnog sustava. U navedenom tekstu nadalje se tvrdi, isključivo na temelju fiktivnih korelacija, kako će povećana prisutnost privatnog sektora na osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini doprinijeti učinkovitijem trošenju proračunskih sredstava za obrazovanje i boljim rezultatima hrvatskih učenika na tzv. PISA ispitima. Na anegdotalnoj razini dovoljno se prisjetiti posljednjeg slučaja u Rijeci gdje se jedan učenik u opasnosti da izgubi godinu ispisao iz državne srednje i upisao u privatnu srednju školu, da bi se odmah potom s ispravljenim ocjenama vratio u državnu srednju školu. Ideja da će privatni sektor riješiti probleme javnog sektora pokazala se u mnogo navrata posve pogrešnom.

Obrazovanje je kompleksan sustav. Pristup obrazovanju kao i ishodi obrazovanja ovise o mnogim međusobno povezanim društvenim faktorima koje je nemoguće razumjeti i obuhvatiti banalnom jednadžbom privatno = dobro – javno = loše. Posljednja istraživanja u području sociologije obrazovanja pokazuju do koje su mjere pristup i ishodi obrazovnog procesa povezani s obiteljskim zaleđem i drugim socioekonomskim dimenzijama, što dovodi u pitanje uobičajeno shvaćanje prema kojem su talent i zalaganje pojednica jedini relevantni faktori. Borba za besplatno obrazovanje motivirana je upravo potrebom da se istakne socijalna dimenzija obrazovanja koja je u većini presudna za uspjeh pojedinca uključenog u obrazovni proces. Znanstvenici, osobito u društvenim znanostima, morali bi biti svjesni osobitosti predmeta o kojemu govore i pišu. Instrumentalizacija znanstvenog diskursa u svrhu promoviranja idelogije tržišta neprimjerena je znanstvenom habitusu. Dosadašnje slijepo prihvaćanje ideologije tržišta ne samo u obrazovanju, nego i u ostalim društvenim domenama nije rezultiralo povećanjem blagostanja, većom društvenom pravednošću, pa čak ni povećanjem ekonomske efikasnosti. Upravo suprotno, uvođenje školarina u Hrvatskoj ali i u drugim europskim zemljama doveo je do polarizacije društva na skupinu koja ima novčanih sredstava za obrazovanje i skupinu koja se sve više mora odricati da bi uopće pristupila obrazovnom sustavu. U tom pogledu posljednji broj newslettera IJF-a ogledni je primjer kako se istraživanja ne bi trebala provoditi, odnosno kako se pod krinkom znanstvenog rada promiče jedna ideologija koja je dosad proizvela samo veliku društvenu i ljudsku štetu.

Plenum Filozofskog fakulteta u Zagrebu