Mjere štednje i novi paket zakona o ekonomskom upravljanju u EU

Slobodni Filozofski donosi prijevod teksta Paula Murphyja o nedavnim zakonskim promjenama u EU kojima je Europska komisija dobila puno veće ovlasti u svrhu kontrole ekonomske politike u svim zemljama članicama, čime se ojačava institucionalizacija neoliberalne politike u strukturama EU, a dodatno slabi ionako porazna razina demokracije u EU.


U srijedu je [28. rujna, op. prev.] Europski parlament donio nešto što je Predsjednik Europske komisije opisao kao “tihu revoluciju”, a što je u srednjostrujaškim medijima prošlo gotovo posve nezamijećeno. Implikacije tzv. šesterostrukog paketa (six-pack) mjera o ekonomskom upravljanju su goleme. Taj paket predstavlja velik korak unaprijed što se tiče institucionalizacije politike mjerâ štednje i neoliberalnih reformi u srcu EU, kao i u pogledu daljnjeg podrivanja demokracije u EU-strukturama.

Ova legislativa, tobože odgovor na ekonomsku krizu, zapravo je ispunjenje dugogodišnjih želja kapitalističkog establišmenta u Europi da EU postane snažan autoritet koji će moći osigurati da nacionalne vlade doista provode mjere štednje. Six-pack to postiže postavljajući Europsku komisiju kao učinkovita policajca za mjere štednje širom Europe. To je također i korak prema fiskalnoj uniji, za koju ključni dijelovi establišmenta smatraju da je nužna da bi se euro spasio.

Unatoč medijskom ignoriranju, europski je establišment svjestan važnosti ove pobjede za svoju stranu. Govoreći o tom paketu zakona u lipnju 2010, predsjednik Europske komisije Barroso je ispravno istakao da su:
Države članice prihvatile – uz, nadam se, puno razumijevanje – vrlo važne ovlasti europskih institucija što se tiče nadzora i puno strože kontrole javnih financija.”

Što ovaj paket donosi:

Da bi se postigla kontrola, paket zakonâ centralizira moć u rukama neizabrane Europske komisije, uspostavlja plan praćenja mjerâ štednje (scoreboard of austerity) i daje Komisiji ovlasti da određuje velike kazne pojedinim zemljama. Više je elemenata u ovih 6 zakona. No osnovna je poanta uspostavljanje mehanizama da se pritisnu nacionalne vlade da prihvate mjere štednje i neoliberalne političke programe.

Tri su ključna aspekta mehanizama koji osiguravaju zadržavanje pojedinih vlada unutar neoliberalne ekonomske ortodoksije. Prvi aspekt je ideja “proračunskog nadzora” i “europskog semestra”. Riječ je o stvaranju europskog rasporeda za predstavljanje ranih nacrta nacionalnih proračuna Europskoj komisiji i Vijeću. O nacrtima proračunâ će se raspravljati na tim tijelima prije raspravâ u nacionalnim parlamentima. Namjera je takvih diskusija jasna – da se stavi značajan politički pritisak, već u ranim fazama, na nacionalne vlade da provedu mjere koje Komisija i Vijeće smatraju nužnima.

Drugi aspekt je kvalitativno jačanje “Sporazuma o rastu i stabilnosti” – koji ograničava javni dug pojedinih zemalja na 60% BDP-a, a godišnje deficite na 3% BDP-a. U prošlosti je to bio mehanizam koji je postojao više-manje samo na papiru, a koji su ignorirale ne samo velike sile nego i periferne manje razvijene ekonomije. Sada bi to trebalo biti poduprto mehanizmom za provođenje tih propisa.

Oni koji bi prekršili zadane ciljeve i koji bi ignorirali upozorenja i preporuke Komisije, dobili bi kaznu koja bi bila ili u vidu “pologa s kamatama” ili “pologa bez kamatâ” u iznosu od 0,2% BDP-a, što bi se moglo pretvoriti u pravu kaznu ako se situacija ne popravi. Takva bi se kazna onda mogla i povećavati ako bi se preporuke Komisije više puta zanemarivale. Takve bi kazne bile u stotinama milijuna eura, a uzimale bi se od zemalja evidentno u stvarnim financijskim teškoćama.

Treći aspekt je proširenje toga mehanizma provođenja propisâ još dalje od smjernicâ iz “Pakta o rastu i stabilnosti”. Zemlje bi sad bile pod nadzorom ne samo što se tiče njihova javnog duga i godišnjeg deficita, nego i što se tiče čitavog niza drugih mjera koje bi bile zadane planom praćenja. Pojedinosti oko toga što bi se točno promatralo još nisu otkrivene, ali preporuke Komisije “bi trebale pokriti glavna područje ekonomske politike, potencijalno uključujući fiskalnu politiku i politiku plaćâ, tržišta rada, proizvodâ i uslugâ te regulaciju financijskog sektora.” (“Sprječavanje i korekcija makroekonomske neravnoteže“).

To nam jasno govori da ovi prijedlozi nisu samo borba protiv prevelikih dugova i deficita, nego i način da Komisija općenito progura desničarsku ekonomsku politiku i da pritisne zemlje da liberaliziraju svoja tržišta rada i javne usluge. Nereagiranje na upozorenja i preporuke Komisije što se tiče pitanja iz plana praćenja bi se ocijenilo nerazboritim te bi zemlje mogle snositi kazne. To je očit način za općenito nametanje neoliberalne politike – uključujući i tržište rada i privatizaciju javnih usluga.


Napad na demokraciju

Jedna od najodvratnijih činjenica u ovom paketu je to što se već iznimno ograničena demokracija u EU još više smanjuje da bi se osigurala prevlast mjerâ štednje. Taj se napad očituje u više pojavnih oblika.

Jedan je jačanje ovlastî Komisije. Većina je u Europskom parlamentu glasala za niz amandmana kreiranih eda bi ojačali moć Komisije. To je uvijek bila pozicija desnog krila Parlamenta koji je u Komisiji vidio saveznika u borbi za “europsku” poziciju u suprotnosti prema interesima pojedinih zemalja koji se očituju u Vijeću. Posljedica je toga da se donošenje odlukâ još više udaljuje od običnih ljudi. Uloga Komisije je, iz pozicije establišmenta, artikulacija “europske” strategije kapitalističke klase u Europi. To je moguće zato što je Europska komisija relativno neosjetljiva na politički pritisak s kojim se susreću nacionalne vlade – upravo zato što članovi Komisije prebivaju u zaštićenosti Bruxellesa i ne moraju se bojati izborâ.

Drugi napad je uskraćivanje prava glasa “neposlušnim” zemljama što se tiče sankcijâ. Dakle, ako Komisija npr. predloži da se neka zemlja kazni s nekoliko stotina milijuna eura, ta zemlja i druge zemlje za koje se prosudi da su se neprimjereno ponašale bit će podvrgnute sankcijama i neće imati pravo glasa u toj odluci. Stoga bi moglo doći do situacije da većina perifernih europskih zemalja neće moći glasati i da će o njihovim sankcijama odlučivati zemlje sjeverne Europe.

Još je jedan elemenat način glasanja. Šesterostruki paket donosi novi, zapanjujuće ciničan, način glasanja. Umjesto izravnog glasanja s potrebom dobivanja većine glasova pojedinih zemalja, ili tradicionalnog sistema kvalificirane većine (što znači dobivanje 255 glasova od ukupno njih 345, što predstavlja najmanje 2/3 zemalja i 62% europskog stanovništva), taj se sustav naglavce izokreće te se naziva glasanjem putem “obrnute kvalificirane većine”. To znači da se podrazumijeva da se Vijeće slaže sa sankcijama, osim ako ne postoji ogromna većina koja će glasati protiv toga. Tako da periferne europske zemlje, čak i ako imaju pravo glasanja, nemaju šanse u borbi protiv vlada velikih sjevernoeuropskih zemalja koje su za sankcije! Dakako, Parlamenat to potpuno podupire, a dogovoreni dokument (Mjere provođenja korekcije prevelike makroekonomske neravnoteže u Europi) navodi da se procedura za primjenu sankcijâ treba “osmisliti tako da sankcije državâ članicâ budu pravilo a ne iznimka”.


Tko i zašto stoji iza ovog programa?

Sugestija da se šesterostruki paket u velikoj mjeri sastoji iz toga da se osigura da se “ne propuste prilike koje donosi kriza” nije nikakva teorija urote. Paket je navodno odgovor na ekonomsku krizu. No to nije istina. Riječ je o nastojanju da se neoliberalna ortodoksija još više učvrsti širom Europe. Corporate Europe Observatory (www.corporateeurope.org), sjajna organizacija koja se bavi analizom i kampanjama protiv moći korporativnih lobista u EU, analizirala je kako najveće organizacije krupnog kapitala na europskoj razini, na Europskom okruglom stolu industrijalista (European Roundtable of Industrialists, ERT), guraju takve programe već više od jednog desetljeća.

Čelnik ERT-a 2000. je izjavio da je u procesu “dvostruka revolucija”. “S jedne strane smanjujemo moć države, a s druge javnog sektora putem privatizacije i deregulacije… Također transformiramo mnoge ovlasti nacionalnih država na moderniju i međunarodniju strukturu na europskoj razini. Europska unifikacija napreduje i pomaže međunarodnom kapitalu kao što je naš.” ERT je 2002. pozvao na to da se “implikacije nacionalnih proračuna i najvećih nacionalnih fiskalnih politika razmotre na razini Unije”, što je upravo ono što će se sada dogoditi.

Europski krupni kapital, kao i njihovi politički predstavnici u režimskim strankama, želi biti sigurni da će se provoditi samo ekonomska politika koja se smatra “primjerenom”. Nesigurnost koja proizlazi iz demokratske debate i diskusije s više mogućih ekonomskih opcija u ponudi je jednostavno prenezgodna. Također, mogućnost da masovni pokreti pritisnu svoje vlade da povuku neke od najgorih napada je prijetnja pouzdanom provođenju mjerâ štednje. Iz toga proizlazi potreba da centralno tijelo autoriteta (Europska komisija), kroz sankcije i politički pritisak, bude protuteža potencijalnom pritisku masovnih pokreta.


Može li se ovaj paket zaustaviti?

Vijeće bi trebalo raspraviti i konačno odlučiti o six-packu 4. listopada, što znači da će paket zakonâ doći na snagu krajem 2011. ili najkasnije početkom 2012. Bitka unutar institucijâ Europskog parlamenta i Vijeća je zapravo već izgubljena, s obzirom na ogromnu nadmoć desnih stranaka (uključujući i tzv. socijaldemokrate) u obje institucije.

Borba se sada seli na ulice i protestne pokrete. Pokret protiv rezanja i napadâ na radnike se ponovno razvija u južnoj Europi. Velika mobilizacija sindikatâ je u toku u Portugalu, a u Grčkoj je 19. listopada najavljen generalni štrajk. Irska tu trenutno zaostaje, ali nakon određenog vremena, a pogotovo nakon potvrde divljačkog proračuna u prosincu 2011, nova vlast će sve teže moći svaljivati odgovornost na staru vladu i izbjeći svoju odgovornost i masovne pokrete.

Ljevica ima ključnu ulogu u stvaranju novih pokreta i utjecanju na njih, upozoravajući na potrebu stvaranja sveeuropskog odgovora te formuliranja socijalističke alternative na krizu kapitalizma. S obzirom na laži o “lijenim Grcima”, posebno je bitno naglasiti slične probleme radništva širom Europe i potrebu zajedničkog odgovora na napade, uključujući i jednodnevni generalni štrajk protiv mjerâ štednje širom Europe. Dio takve intervencije mora biti i javno raskrinkavanje posljedicâ ovog paketa o ekonomskom upravljanju i uspostavljanje opozicije ovoj europskoj doktrini šoka.

S engleskog preveo Drago Markiša
Izvorno objavljeno 30. rujna 2011. na Irish Left Review

Paul Murphy je član Europskog parlamenta kao predstavnik Dublina i Irske socijalističke stranke/Ujedinjenog lijevog saveza (ULA)

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve