Okupiraj Wall Street – Nema više izlika za kapitalizam

Na stranici Guardiana 4. listopada 2011. objavljen je osvrt Richarda Wolffa na pokret “Okupiraj Wall Street”. Richard Wolff sudjeluje u svakodnevnim “teach-in” sesijama u Zuccotti Parku u New Yorku koji je srce pokreta. U post su naknadno dodani video isječci izjava Richarda Wolffa povodom prosvjeda.


Pokret “Okupiraj Wall Street” već je prošao kroz uobičajene početne trzavice. Većina medija ignorirala je prosvjed, no to ga nije dokrajčilo. Zagovornici nejednakosti izrugivali su mu se, no to ga nije dokrajčilo. Policijske sluge statusa quo pretjerano su reagirale, no to ga nije dokrajčilo – dapače, time su samo potpirili vatru. Milijuni koji su pasivno promatrali ostali su zabezeknuti. Trenutno sve više ljudi organizira lokalne, paralelne prosvjede – od Bostona do San Francisca i na mnogim drugim mjestima.

Dopustite da ponukam prosvjednike da ignoriraju uobičajene nesuglasice koje more snažne društvene pokrete tijekom njihovih najranijih faza. Da, možete biti bolje organizirani, vaši zahtjevi mogu biti usredotočeniji, vaši prioriteti jasniji. Sve je to istinito no u ovom je trenutku većinom nevažno. Ključ je u ovome: ako želimo da masovan i duboko ukorijenjen ljevičarski društveni pokret ponovno zaživi i promijeni Sjedinjene Države, moramo prihvatiti mnogo različitih struja, potreba, želja, ciljeva, energija i entuzijazama koji inspiriraju i održavaju društvene pokrete. Sad je vrijeme da ih se pozove, pozdravi i okupi, u svoj njihovoj brojnosti i zbunjenosti.

Idući korak – a još uvijek nismo tamo – bit će oblikovanje programa i organizacije koja će ga ostvariti. U redu je sada o tome govoriti; predlagati, raspravljati i razmišljati. No, neozbiljno je i samoporažavajuće riskirati postizanje uključivog rasta – koji nam je nadohvat ruke – u korist programa i organizacije. Povijest ljevice u Sjedinjenim Državama prepuna je takvih programa i organizacija bez masovnog pokreta iza njih ili u njihovoj jezgri.

Dakle dozvolite mi, u duhu poštivanja i doprinošenja ovom povijesnom pokretu, da predložim još jednu dimenziju, još jednu stavku koju bi se dodalo vašem programu za društvenu promjenu. Kako bi postigli ciljeve ovog obnovljenog pokreta, moramo napokon promijeniti organizaciju proizvodnje koja održava i reproducira neravnopravnost i nepravdu. Moramo zamijeniti neuspjelu strukturu naših korporativnih poduzeća koja donose profit tek nekolicini, zagađuju okoliš o kojem svi ovisimo te kvari naš politički sustav.

Moramo stati na kraj burzama i direktorskim odborima. Sposobnost proizvodnje dobara i usluga treba pripadati svima – baš poput zraka, vode, zdravstvene skrbi, obrazovanja i sigurnosti o kojima također ovisimo. Moramo unijeti demokraciju u naša poduzeća. Radnici u njima i zajednice oko tih poduzeća mogu i trebaju kolektivno oblikovati kako se posao organizira, što se proizvodi te kako se koristimo plodovima zajedničkih napora.


Ako vjerujemo da je demokracija najbolji način za upravljanje zajednicama u kojima stanujemo, tada također zavređuje da se po tim načelima upravlja i na našim radnim mjestima. Demokracija na poslu je cilj koji može pomoći u izgradnji ovog pokreta.

Svi znamo da će kretanje u tom smjeru izazvati vrištanje o “socijalizmu” iz uobičajenih krugova. Ta izlizana retorika živi i dalje, dugo nakon što je hladni rat koji ju je orkestrirao izblijedio iz sjećanja. Publika za tu retoriku također brzo blijedi. Već je krajnje vrijeme da u Sjedinjenim Državama započnemo pravi razgovor i borbu po pitanju našeg trenutnog ekonomskog sustava. Predugo smo žmirili na jedno oko.

Ponosimo se propitivanjem, izazivanjem, kritiziranjem i raspravljanjem naših zdravstvenih, obrazovnih, vojnih, prijevoznih i ostalih osnovnih društvenih institucija. Raspravljamo da li njihove trenutne strukture i djelovanje služe našim potrebama. Radimo na tome da ih mijenjamo nabolje. Tako i treba biti.

Unatoč tome već desetljećima nismo uspjeli biti podjednako uspješni u sličnom preispitivanju, izazivanju, kritiziranju i raspravljanju našeg ekonomskog sustava: kapitalizma. Zbog toga što je bio tabuiziran, slavljenje i navijanje za kapitalizam postalo je obavezno. Kritika i pitanja su bila odbačena kao hereza, izdaja ili gore. Iza tabua koji ga je štitio kapitalizam je degenerirao u neučinkovitu, nejednakostima i krizama prožetu društvenu katastrofu koju svi sada nosimo.

Kapitalizam je problem – a nezaposlenost, beskućništvo, nesigurnost i štednja koje nam sada posvud nameće cijena su koju plaćamo. Imamo ljude, vještine i oruđa potrebna da proizvodimo dobra i usluge potrebne kako bi pravedno društvo napredovalo. Samo moramo drugačije organizirati svoje proizvodne jedinice, nadići kapitalistički ekonomski sustav koji više ne služi našim potrebama.

Čovječanstvo je naučilo biti bez kraljeva, careva i robovlasnika. Pronašli smo naš put ka demokratskoj alternativi, koliko god djelomičan i nezavršen taj demokratski projekt bio. Možemo unijeti demokraciju u naša poduzeća – transformirajući ih u kooperative koje će posjedovati, rukovoditi i kojima će se upravljati putem demokratskih skupština sastavljenih od svih koji rade u njima te od svih pripadnika zajednica koji ovise o njima.

Dopustite da završim sloganom: “Sjedinjene Države mogu bolje od korporativnog kapitalizma.” Neka to bude ideja i rasprava koju ovaj obnovljeni pokret može pokrenuti. Bio bi to golem dar Sjedinjenim Državama i svijetu. Time bi se srušio tabu i konačno podvrglo kapitalizam kritikama i raspravama koje je tako dugo izbjegavao – s prevelikom cijenom po sve nas.

S engleskog preveo Velimir Gašparac
Izvorno objavljeno u Guardianu 4. listopada 2011.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve