Živimo li u demokraciji i što je rješenje ako izbori to nisu?

Slobodni Filozofski vam donosi FAQ o direktnoj demokraciji koji se dijelio na prosvjedu 15.O jučer u Zagrebu. Na prosvjedu je izglasano da će se sljedeće okupljanje na Trgu dogoditi u subotu 22. listopada u 18 sati. Vidimo se!



Trenutno živimo u sustavu koji se zove predstavnička demokracija. To znači da ljudi svake četiri godine biraju predstavnike koji će odlučivati u njihovo ime. Teoretski se svatko može kandidirati za neku poziciju, no u praksi to ovisi o tome ima li taj pojedinac novaca za kampanju da bi bio izabran ili može li dobiti sredstva od nekoga iz gospodarske elite (tj. u hrvatskom slučaju od naše kapitalističke elite nastale u lopovskoj privatizaciji u 1990-ima). Kada je jednom netko izabran, on u načelu četiri godine može raditi što god hoće, bez obzira na želje naroda. Kada se uzmu u obzir ta dva čimbenika – da je izbor moguć samo uz pozamašna financijska sredstva i da onoga tko je izabran ljudi više gotovo nikako ne mogu nadzirati – jasno je da predstavnička demokracija nije demokracija u pravom smislu riječi, već samo njezin privid.

No što je onda rješenje? Kako doći do prave demokracije? Ljudi se često zanose idejom da treba naći stručne i poštene ljude. Nažalost, stručnost ne znači i to da će rečeni stručnjak raditi u općedruštvenom interesu. To što je netko npr. vrhunski ekonomist ne znači nužno da će raditi u interesu čitavog društva. Traženje je pak “poštenih vladara” jednako uzaludno – moć kvari ljude, a, osim toga, valja u obzir uzeti i realne okolnosti, npr. pritisak iz inozemstva (iz EU, MMF-a, SB-a, WTO-a, NATO-a i sl.). “Dobri vladari” ne postoje jer prilika čini lopova, a moć opija. Rješenje nije u čekanju “poštenih političara”, nego u tome da se uklone pretpostavke koje mogu dovesti do toga da netko tko je na vlasti ne radi u općem interesu.

Kako to postići? Tako da se vlast ne prepušta predstavnicima, izabranima zato što su imali dovoljno financijskih sredstava za to, nego da sami ljudi odlučuju. Nema potrebe za vođama i liderima. Kako bi to u praksi izgledalo? Na nižim razinama – npr. u gradskim četvrtima, selima, poduzećima, fakultetima i sl. – funkcioniranje direktne demokracije je vrlo jednostavno. Svi se članovi dotičnih zajednica nađu na jednom mjestu (plenumu) i zajednički, glasanjem nakon rasprave, odluče što treba raditi. U slučaju države to nije moguće – stoga se tu najbitnije odluke mogu donositi na stalnim internetskim referendumima (uz nužne rasprave prije toga koje bi se održavale uživo, u medijima ili na internetu). Danas je tehnologija dovoljno razvijena da se internetsko glasanje može bez problema ustrojiti – npr. u 2011. je preko 2 milijuna ljudi glasalo preko interneta na izborima u Estoniji, a takvih primjera elektronskog glasanja ima širom svijeta (iako u okviru predstavničke demokracije, naravno). Osim toga, ako možemo putem interneta prebacivati novac s jednog bankovnog računa na drugi, nema razloga zašto se ne bi moglo internetski i glasati. Tako bi se troškovi stalnih referenduma sveli praktički na nulu. Na stalnim bi se referendumima, nakon otvorene i transparentne javne rasprave, moralo glasati o najvažnijim pitanjima (npr. o gospodarskom pojasu, izmjenama zakona o radu, ulasku u NATO, velikim ulaganjima i sl.). Također, na inicijativu glasača (npr. skupljanjem potpisa na internetu) svako pitanje koje ljudi smatraju bitnim također moglo staviti na glasanje. Na taj bi način svi ljudi u svakom trenutku mogli sami odlučivati o svim važnim pitanjima iako nije nužno da svi sudjeluju u donošenju svih odluka – poanta je samo u tome da, ako žele, mogu izravno sudjelovati u donošenju odluka. Ako bi u čemu donijeli krivu odluku, to bi se uvijek naknadno moglo promijeniti. Političari u današnjem smislu te riječi bi nestali – postojali bi samo javni službenici/birokrati, smjenjivi u svakom trenutku ako ljudi procijene da je to potrebno, koji bi obavljali formalan dio poslova, isto kao što bi stručnjaci različitih vrsta (ekonomisti, bankari, inžinjeri…), također smjenjivi u svakom trenutku ako se procijeni da loše obavljaju svoj posao, bili zaduženi za stručno provođenje općih ciljeva i odluka o kojima bi svi odlučivali u javnim raspravama i glasanjem.

Direktna demokracija već u određenim ograničenim pogledima postoji u nekim zemljama – npr. u švicarskoj referendumskoj demokraciji (u Švicarskoj se 3 do 4 puta godišnje provode referendumi s po 10-ak pitanja) ili u tzv. participatornom budžetu u brazilskom gradu Porto Alegreu, gdje ljudi sami za dio gradskog proračuna određuju kako će se potrošiti (za bolnice, škole, parkove, ceste ili nešto deseto). Jasno, to su tek primjeri začetaka direktne demokracije koje tek treba sustavno razraditi i primijeniti u čitavom društvu na korist svih njegovih članova.

Direktna demokracija je metoda organiziranja i cilj velikih svjetskih prosvjeda u 2011. Direktnodemokratski (putem plenuma na kojima se donose sve važne odluke i manjih, ali svima otvorenih, radnih grupa na kojima se raspravljaju pojedinačni problemi ili obavljaju tehnički poslovi) su bili i jesu organizirani prosvjedi u Španjolskoj, Grčkoj, Izraelu, SAD-u… Direktnodemokratski je još od 2009. organiziran i studentski pokret u Hrvatskoj, koji ga otada promiče i na širim razinama, a direktna demokracija je bio i jedan od zahtjeva na velikim prosvjedima u proljeće 2011. širom Hrvatske. Direktna demokracija, odnosno mogućnost da ljudi sami donose izravne odluke umjesto da se pasivno prepuštaju samovolji “demokratski” izabranih političara pod utjecajem kapitala, je i jedan od glavnih ciljeva globalnih prosvjeda u 2011. Upravo je direktna demokracija, i u politici i u ekonomiji (dakle ne samo što se tiče donošenja političkih odluka, nego i na našim radnim mjestima), pravo rješenje za postkapitalistički pravedniji i bolji sustav koji traže ljudi širom svijeta, suočeni sa strašnom svjetskom ekonomskom krizom kojoj se kraj ne nazire. Donošenje važnih odluka i upravljanje resursima (institucijama, bankama, korporacijama, tvornicama…) treba biti u rukama cijeloga društva, a ne uske političko-ekonomske elite koja će se njima koristiti radi svog privatnog profita.

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve