Živimo li u demokraciji i što je rješenje ako izbori to nisu?

Slobodni Filozofski vam donosi FAQ o direktnoj demokraciji koji se dijelio na prosvjedu 15.O jučer u Zagrebu. Na prosvjedu je izglasano da će se sljedeće okupljanje na Trgu dogoditi u subotu 22. listopada u 18 sati. Vidimo se!



Trenutno živimo u sustavu koji se zove predstavnička demokracija. To znači da ljudi svake četiri godine biraju predstavnike koji će odlučivati u njihovo ime. Teoretski se svatko može kandidirati za neku poziciju, no u praksi to ovisi o tome ima li taj pojedinac novaca za kampanju da bi bio izabran ili može li dobiti sredstva od nekoga iz gospodarske elite (tj. u hrvatskom slučaju od naše kapitalističke elite nastale u lopovskoj privatizaciji u 1990-ima). Kada je jednom netko izabran, on u načelu četiri godine može raditi što god hoće, bez obzira na želje naroda. Kada se uzmu u obzir ta dva čimbenika – da je izbor moguć samo uz pozamašna financijska sredstva i da onoga tko je izabran ljudi više gotovo nikako ne mogu nadzirati – jasno je da predstavnička demokracija nije demokracija u pravom smislu riječi, već samo njezin privid.

No što je onda rješenje? Kako doći do prave demokracije? Ljudi se često zanose idejom da treba naći stručne i poštene ljude. Nažalost, stručnost ne znači i to da će rečeni stručnjak raditi u općedruštvenom interesu. To što je netko npr. vrhunski ekonomist ne znači nužno da će raditi u interesu čitavog društva. Traženje je pak “poštenih vladara” jednako uzaludno – moć kvari ljude, a, osim toga, valja u obzir uzeti i realne okolnosti, npr. pritisak iz inozemstva (iz EU, MMF-a, SB-a, WTO-a, NATO-a i sl.). “Dobri vladari” ne postoje jer prilika čini lopova, a moć opija. Rješenje nije u čekanju “poštenih političara”, nego u tome da se uklone pretpostavke koje mogu dovesti do toga da netko tko je na vlasti ne radi u općem interesu.

Kako to postići? Tako da se vlast ne prepušta predstavnicima, izabranima zato što su imali dovoljno financijskih sredstava za to, nego da sami ljudi odlučuju. Nema potrebe za vođama i liderima. Kako bi to u praksi izgledalo? Na nižim razinama – npr. u gradskim četvrtima, selima, poduzećima, fakultetima i sl. – funkcioniranje direktne demokracije je vrlo jednostavno. Svi se članovi dotičnih zajednica nađu na jednom mjestu (plenumu) i zajednički, glasanjem nakon rasprave, odluče što treba raditi. U slučaju države to nije moguće – stoga se tu najbitnije odluke mogu donositi na stalnim internetskim referendumima (uz nužne rasprave prije toga koje bi se održavale uživo, u medijima ili na internetu). Danas je tehnologija dovoljno razvijena da se internetsko glasanje može bez problema ustrojiti – npr. u 2011. je preko 2 milijuna ljudi glasalo preko interneta na izborima u Estoniji, a takvih primjera elektronskog glasanja ima širom svijeta (iako u okviru predstavničke demokracije, naravno). Osim toga, ako možemo putem interneta prebacivati novac s jednog bankovnog računa na drugi, nema razloga zašto se ne bi moglo internetski i glasati. Tako bi se troškovi stalnih referenduma sveli praktički na nulu. Na stalnim bi se referendumima, nakon otvorene i transparentne javne rasprave, moralo glasati o najvažnijim pitanjima (npr. o gospodarskom pojasu, izmjenama zakona o radu, ulasku u NATO, velikim ulaganjima i sl.). Također, na inicijativu glasača (npr. skupljanjem potpisa na internetu) svako pitanje koje ljudi smatraju bitnim također moglo staviti na glasanje. Na taj bi način svi ljudi u svakom trenutku mogli sami odlučivati o svim važnim pitanjima iako nije nužno da svi sudjeluju u donošenju svih odluka – poanta je samo u tome da, ako žele, mogu izravno sudjelovati u donošenju odluka. Ako bi u čemu donijeli krivu odluku, to bi se uvijek naknadno moglo promijeniti. Političari u današnjem smislu te riječi bi nestali – postojali bi samo javni službenici/birokrati, smjenjivi u svakom trenutku ako ljudi procijene da je to potrebno, koji bi obavljali formalan dio poslova, isto kao što bi stručnjaci različitih vrsta (ekonomisti, bankari, inžinjeri…), također smjenjivi u svakom trenutku ako se procijeni da loše obavljaju svoj posao, bili zaduženi za stručno provođenje općih ciljeva i odluka o kojima bi svi odlučivali u javnim raspravama i glasanjem.

Direktna demokracija već u određenim ograničenim pogledima postoji u nekim zemljama – npr. u švicarskoj referendumskoj demokraciji (u Švicarskoj se 3 do 4 puta godišnje provode referendumi s po 10-ak pitanja) ili u tzv. participatornom budžetu u brazilskom gradu Porto Alegreu, gdje ljudi sami za dio gradskog proračuna određuju kako će se potrošiti (za bolnice, škole, parkove, ceste ili nešto deseto). Jasno, to su tek primjeri začetaka direktne demokracije koje tek treba sustavno razraditi i primijeniti u čitavom društvu na korist svih njegovih članova.

Direktna demokracija je metoda organiziranja i cilj velikih svjetskih prosvjeda u 2011. Direktnodemokratski (putem plenuma na kojima se donose sve važne odluke i manjih, ali svima otvorenih, radnih grupa na kojima se raspravljaju pojedinačni problemi ili obavljaju tehnički poslovi) su bili i jesu organizirani prosvjedi u Španjolskoj, Grčkoj, Izraelu, SAD-u… Direktnodemokratski je još od 2009. organiziran i studentski pokret u Hrvatskoj, koji ga otada promiče i na širim razinama, a direktna demokracija je bio i jedan od zahtjeva na velikim prosvjedima u proljeće 2011. širom Hrvatske. Direktna demokracija, odnosno mogućnost da ljudi sami donose izravne odluke umjesto da se pasivno prepuštaju samovolji “demokratski” izabranih političara pod utjecajem kapitala, je i jedan od glavnih ciljeva globalnih prosvjeda u 2011. Upravo je direktna demokracija, i u politici i u ekonomiji (dakle ne samo što se tiče donošenja političkih odluka, nego i na našim radnim mjestima), pravo rješenje za postkapitalistički pravedniji i bolji sustav koji traže ljudi širom svijeta, suočeni sa strašnom svjetskom ekonomskom krizom kojoj se kraj ne nazire. Donošenje važnih odluka i upravljanje resursima (institucijama, bankama, korporacijama, tvornicama…) treba biti u rukama cijeloga društva, a ne uske političko-ekonomske elite koja će se njima koristiti radi svog privatnog profita.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve