Živimo li u demokraciji i što je rješenje ako izbori to nisu?

Slobodni Filozofski vam donosi FAQ o direktnoj demokraciji koji se dijelio na prosvjedu 15.O jučer u Zagrebu. Na prosvjedu je izglasano da će se sljedeće okupljanje na Trgu dogoditi u subotu 22. listopada u 18 sati. Vidimo se!



Trenutno živimo u sustavu koji se zove predstavnička demokracija. To znači da ljudi svake četiri godine biraju predstavnike koji će odlučivati u njihovo ime. Teoretski se svatko može kandidirati za neku poziciju, no u praksi to ovisi o tome ima li taj pojedinac novaca za kampanju da bi bio izabran ili može li dobiti sredstva od nekoga iz gospodarske elite (tj. u hrvatskom slučaju od naše kapitalističke elite nastale u lopovskoj privatizaciji u 1990-ima). Kada je jednom netko izabran, on u načelu četiri godine može raditi što god hoće, bez obzira na želje naroda. Kada se uzmu u obzir ta dva čimbenika – da je izbor moguć samo uz pozamašna financijska sredstva i da onoga tko je izabran ljudi više gotovo nikako ne mogu nadzirati – jasno je da predstavnička demokracija nije demokracija u pravom smislu riječi, već samo njezin privid.

No što je onda rješenje? Kako doći do prave demokracije? Ljudi se često zanose idejom da treba naći stručne i poštene ljude. Nažalost, stručnost ne znači i to da će rečeni stručnjak raditi u općedruštvenom interesu. To što je netko npr. vrhunski ekonomist ne znači nužno da će raditi u interesu čitavog društva. Traženje je pak “poštenih vladara” jednako uzaludno – moć kvari ljude, a, osim toga, valja u obzir uzeti i realne okolnosti, npr. pritisak iz inozemstva (iz EU, MMF-a, SB-a, WTO-a, NATO-a i sl.). “Dobri vladari” ne postoje jer prilika čini lopova, a moć opija. Rješenje nije u čekanju “poštenih političara”, nego u tome da se uklone pretpostavke koje mogu dovesti do toga da netko tko je na vlasti ne radi u općem interesu.

Kako to postići? Tako da se vlast ne prepušta predstavnicima, izabranima zato što su imali dovoljno financijskih sredstava za to, nego da sami ljudi odlučuju. Nema potrebe za vođama i liderima. Kako bi to u praksi izgledalo? Na nižim razinama – npr. u gradskim četvrtima, selima, poduzećima, fakultetima i sl. – funkcioniranje direktne demokracije je vrlo jednostavno. Svi se članovi dotičnih zajednica nađu na jednom mjestu (plenumu) i zajednički, glasanjem nakon rasprave, odluče što treba raditi. U slučaju države to nije moguće – stoga se tu najbitnije odluke mogu donositi na stalnim internetskim referendumima (uz nužne rasprave prije toga koje bi se održavale uživo, u medijima ili na internetu). Danas je tehnologija dovoljno razvijena da se internetsko glasanje može bez problema ustrojiti – npr. u 2011. je preko 2 milijuna ljudi glasalo preko interneta na izborima u Estoniji, a takvih primjera elektronskog glasanja ima širom svijeta (iako u okviru predstavničke demokracije, naravno). Osim toga, ako možemo putem interneta prebacivati novac s jednog bankovnog računa na drugi, nema razloga zašto se ne bi moglo internetski i glasati. Tako bi se troškovi stalnih referenduma sveli praktički na nulu. Na stalnim bi se referendumima, nakon otvorene i transparentne javne rasprave, moralo glasati o najvažnijim pitanjima (npr. o gospodarskom pojasu, izmjenama zakona o radu, ulasku u NATO, velikim ulaganjima i sl.). Također, na inicijativu glasača (npr. skupljanjem potpisa na internetu) svako pitanje koje ljudi smatraju bitnim također moglo staviti na glasanje. Na taj bi način svi ljudi u svakom trenutku mogli sami odlučivati o svim važnim pitanjima iako nije nužno da svi sudjeluju u donošenju svih odluka – poanta je samo u tome da, ako žele, mogu izravno sudjelovati u donošenju odluka. Ako bi u čemu donijeli krivu odluku, to bi se uvijek naknadno moglo promijeniti. Političari u današnjem smislu te riječi bi nestali – postojali bi samo javni službenici/birokrati, smjenjivi u svakom trenutku ako ljudi procijene da je to potrebno, koji bi obavljali formalan dio poslova, isto kao što bi stručnjaci različitih vrsta (ekonomisti, bankari, inžinjeri…), također smjenjivi u svakom trenutku ako se procijeni da loše obavljaju svoj posao, bili zaduženi za stručno provođenje općih ciljeva i odluka o kojima bi svi odlučivali u javnim raspravama i glasanjem.

Direktna demokracija već u određenim ograničenim pogledima postoji u nekim zemljama – npr. u švicarskoj referendumskoj demokraciji (u Švicarskoj se 3 do 4 puta godišnje provode referendumi s po 10-ak pitanja) ili u tzv. participatornom budžetu u brazilskom gradu Porto Alegreu, gdje ljudi sami za dio gradskog proračuna određuju kako će se potrošiti (za bolnice, škole, parkove, ceste ili nešto deseto). Jasno, to su tek primjeri začetaka direktne demokracije koje tek treba sustavno razraditi i primijeniti u čitavom društvu na korist svih njegovih članova.

Direktna demokracija je metoda organiziranja i cilj velikih svjetskih prosvjeda u 2011. Direktnodemokratski (putem plenuma na kojima se donose sve važne odluke i manjih, ali svima otvorenih, radnih grupa na kojima se raspravljaju pojedinačni problemi ili obavljaju tehnički poslovi) su bili i jesu organizirani prosvjedi u Španjolskoj, Grčkoj, Izraelu, SAD-u… Direktnodemokratski je još od 2009. organiziran i studentski pokret u Hrvatskoj, koji ga otada promiče i na širim razinama, a direktna demokracija je bio i jedan od zahtjeva na velikim prosvjedima u proljeće 2011. širom Hrvatske. Direktna demokracija, odnosno mogućnost da ljudi sami donose izravne odluke umjesto da se pasivno prepuštaju samovolji “demokratski” izabranih političara pod utjecajem kapitala, je i jedan od glavnih ciljeva globalnih prosvjeda u 2011. Upravo je direktna demokracija, i u politici i u ekonomiji (dakle ne samo što se tiče donošenja političkih odluka, nego i na našim radnim mjestima), pravo rješenje za postkapitalistički pravedniji i bolji sustav koji traže ljudi širom svijeta, suočeni sa strašnom svjetskom ekonomskom krizom kojoj se kraj ne nazire. Donošenje važnih odluka i upravljanje resursima (institucijama, bankama, korporacijama, tvornicama…) treba biti u rukama cijeloga društva, a ne uske političko-ekonomske elite koja će se njima koristiti radi svog privatnog profita.

Vezani članci

  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 17. srpnja 2019. Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve