Alan Sears : Okupacije – Od Wall Streeta do vašeg obližnjeg fakulteta?

Alan Sears analizira otpor studenata neoliberalnim reformama u visokom školstvu kroz metode pokreta Okupiraj. Najbolja obrana protiv neoliberalizma nije zazivanje izgubljenog zlatnog doba sveučilišta, već rad na njegovoj demokratizaciji i dekolonijalizaciji.


Pokret Okupiraj Wall Street i mobilizacija “ogorčenih“ u Europi potaknuli su solidariziranje u mnogim dijelovima svijeta. 15. listopada 2011. bio je dan masovnog djelovanja koji je uključivao preko 60 marševa u Španjolskoj, goleme prosvjede od preko 100,000 ljudi u Rimu te akcije okupiranja u gradovima širom Sjeverne Amerike i na mnogim drugim mjestima.

Ovaj međunarodni pokret potaknut je drzovitošću i kreativnošću pokreta Okupiraj Wall Street. Važni prethodnici uključuju i odužene masovne prosvjede čileanskih studenata protiv provođenja neoliberalne politike u obrazovanju, pokret Los indignados (Ogorčeni) koji je pokrenuo prosvjedna okupljanja u brojnim mjestima i gradovima u Španjolskoj počevši od svibnja ove godine, militantne prosvjede u Wisconsinu ranije ove godine usmjerene protiv napada na javne službe i prava radnika u javnom sektoru (a koji su uključivali okupaciju zgrade državnog zakonodavstva) te ustanke u Egiptu i Tunisu.

Te mobilizacije dale su glas mnogima koji su zgroženi postupcima velikih korporacija i vlada od početka globalnog ekonomskog pada u 2008. godini. Tijekom proteklih nekoliko godina vidjeli smo usredotočene napore usmjerene k očuvanju korporativne profitabilnosti uključujući spašavanje banaka, duboke rezove socijalnih programa, masovna otpuštanja, trajne zahtjeve poslodavaca za snižavanjem plaća i doprinosa, uništavanje stabilnih poslova u korist nesigurnog privremenog zaposlenja, napade na sindikalna pregovaračka prava i povećanu brutalnost snaga reda, posebno naspram migranata, etničkih manjina i siromašnih.

Program mjera štednje

Korporativni i državni programi mjera štednje u posljednjih nekoliko godina združili su se u napadima na radničku klasu koji su započeli u 1970-ima. Socijalni programi koji čak niti na svojoj najvišoj točki nisu bili dostatni namjerno su oslabljeni. Za velik dio populacije neizvjesnost je životna činjenica, a oni koji su oduvijek bili suočeni s njom sada su još nesigurniji i ranjiviji.

Važno je napomenuti kako je ideja okupacije sama po sebi problematična jer je Sjeverna Amerika u stvari već okupirana zemlja, oduzeta autohtonim narodima. Nadalje, imperijalističke vojne operacije znače da je okupacija ružna životna činjenica za mnoge na svijetu uključujući Palestince, Iračane, Afganistance i druge. Važno je primijetiti ružnu stranu te riječi i pobrinuti se da osudimo kolonijalizam i rasizam te da podupremo napore za razvoj prava migranata, a sve s ciljem „okupacije“ u smislu demokratskog i participatornog preuzimanja javnog ili privatnog prostora, uključujući tvornice, škole, parkove, trgove i ulice.

Akcije pokreta Okupiraj i pokreta ogorčenih u prosvjede su privukle mnoge mlade ljude ozlojađene smjerom u kojem se stvari kreću, a koji imaju vrlo malo povjerenja u postojeće načine za izražavanje nezadovoljstva. Mnogi su od tih mladih ljudi vidjeli utjecaj koji su te politike imale na njihove vlastite nesigurne budućnosti kao i na sve teže trenutne okolnosti. Razumljivo je da su mnogi cinični kada su u pitanju postojeće političke snage za koje se čini da govore, a da prvo ne saslušaju, da izvrću stvarnost te da su birokratske umjesto demokratske.

Akcije pokreta Okupiraj i pokreta ogorčenih u prosvjede su privukle mnoge mlade ljude ozlojađene smjerom u kojem se stvari kreću, a koji imaju vrlo malo povjerenja u postojeće načine za izražavanje nezadovoljstva.
U ovom je trenutku prerano reći u kojem će se smjeru ti pokreti razvijati i koliko daleko će moći odvesti borbu protiv kapitalističkog programa mjera štednje. Nadajmo se da će nadahnuti pokrete koji će ta pitanja i taktike eksplicirati te proširiti dalje započinjući tako izgradnju nove ljevice koja će moći poraziti program mjera štednje i izboriti se za uistinu pravedan, demokratski i ekološki antikapitalizam s dubokom predanošću borbi protiv svih oblika opresije.

Jedan od mogućih smjerova mogao bi biti nastanak nove koncentracije aktivizma na kampusima koja donosi pristup pokreta Okupiraj na fakultete i sveučilišta. Uostalom, na kampusima obitava velik broj mladih ljudi čije se nade u budućnost zatiru mjerama štednje, ekološkim uništavanjem i organima državne sigurnosti. Od ovih se studenata traži da plaćaju sve više za obrazovanje koje je sve bezličnije, a kojim mnogi nisu zadovoljni. Pokret Okupiraj mogao bi na kampusima naići na uistinu plodno tlo.

Nezadovoljstvo akcijama

Nije teško pronaći nezadovoljne studente na kampusima. Mnogi se osjećaju razapetima zato što uz fakultet još i rade kako bi pokrili školarine i životne troškove. Kombinacija dugih vožnji u javnom prijevozu, nužnosti zaposlenja, obiteljskih obaveza te pomanjkanja zanimanja za ponuđene predmete čine fakultet nepristupačnim većini studenata. No osjećaju obavezu da budu tamo kako bi si povećali šanse za bolju budućnost jer je zapošljavanje bez završenog nekog stupnja višeg obrazovanja poprilično neizgledno.

Težina situacije pogoršana je time što su studenti shvatili kako izgledi za zapošljavnje nisu toliko sjajni čak niti za visokoobrazovane. Studenti znaju iz iskustava starijih prijatelja i rođaka kako stvari u svijetu zaposlenja nisu sjajne. Nije neobično da nađu još jedan privremeni posao povrh onog koji rade puno radno vrijeme tijekom obrazovanja. Na vidiku se nazire diplomiranje s velikim dugom i izlazak na tržište rada koje ne nudi mnogo što jedemoralizirajuće, posebno kad se uzme u obzir kako mnogi također smatraju da ih fakultetsko iskustvo nije dobro pripremilo za život poslije diplome.

U Kanadi i Quebecu to nezadovoljstvo nije do sad dovelo do novog vala aktivizma, djelomice zato što ti isti studenti sumnjaju da ikako mogu utjecati na događanja oko njih. Mnogima se postojeći načini za izražavanje nezadovoljstva – poput jednokratnih prosvjeda protiv povećanja školarina, koji se mogu učiniti ritualiziranima ili biranja između skoro pa identičnih političkih stranaka u vrijeme izbora – uopće ne čine obećavajući. Pokret Okupiraj ubacuje nešto poprilično drugačije u jednadžbu, a što bi moglo udahnuti novu nadu u mobilizaciju radi otpora.

Neoliberalno sveučilište u dobu mjera štednje

Nisu samo nezadovoljni studenti ti koji uviđaju da sa sveučilištima nije sve kako treba. Administratori, stvaratelji politika i poslovni komentatori smatraju da profit na uloženo nije dovoljan. Globe and Mail (11. listopada 2011.) nedavno je objavio opširan članak naslova Kanadska sveučilišta se moraju reformirati ili propasti (“Canadian universities must reform or perish” ) u kojemu stoji da fakulteti previše vremena troše na istraživanja, a premalo na podučavanje te poziva na veći naglasak na mjerenje uspješnosti formule financiranja sveučilišta. Udruga kanadskih sveučilišta i fakulteta podnijela je izvještaj naziva Veliki počeci (“Great Beginnings”, 14. rujna 2011.) u kojem su izrazili zabrinutost zbog učinkovitosti trenutnih oblika preddiplomskog obrazovanja.

Menadžerski program cilja na približavanje sveučilišta poslovnim interesima stvarajući diplomce prilagođene željama poslodavaca.
Zabrinutost izražena u tim službenim izvorima može se učiniti kao odjek studentskog nezadovoljstva trenutnim stanjem stvari na sveučilištima. No studenti bi trebali biti sumnjičavi spram menadžerskih strategija koje se usredotočuju na intenziviranje fakultetskog rada i pooštravanje mjera koje bi povećale odgovornost spram upravljačkih tijela i izvora financiranja, no ne i spram studenata. Takvi izvještaji uglavnom naglašavaju kvalitetu kontrole u tvornicama umova, no ne dovode u pitanje procese koji se odvijaju na pokretnim trakama, a usmjereni su na masovno izbacivanje poslušnih studenata na tržište.

Cilj menadžerskog projekta na sveučilištima je ubrzano završavanje neoliberalnog preobražaja visokoškolskog obrazovanja koje ima nekoliko dimenzija. Menadžerski program cilja na približavanje sveučilišta poslovnim interesima stvarajući diplomce prilagođene željama poslodavaca.

Program je prilagođen principu participiranja studenata u troškovima studiranja koristeći oštre i trajne poraste školarina kako bi se troškovi visokoškolskog obrazovanja sve više pokrili na račun studenata. Takvo participiranje u troškovima studiranja uništava svaki smisao obrazovanja kao javnog dobra na koje ljudi imaju pravo, a ne kao posla prodavanja diploma.

Kao i na ostalim područjima tržišta rada, neoliberalna preobrazba sveučilišta značit će uvođenje štedljivih proizvodnih principa u rad fakulteta. Jedan primjer toga jest stvaranje niže razine poslova usredotočenih isključivo na podučavanje, a koji podučavateljima ne bi dali vremena za istraživanje ili pisanje. Drugi je korištenje tehnologija za podučavanje kako bi se veće grupe studenata na predavanjima učinile podnošljivijima. To će također značiti veće oslanjanje na neizvjesno zapošljavanje: privremeno i ugovoreno na određeno vrijeme, bit će slabo plaćen i nesigurno.

U međuvremenu nadmetanje između i unutar institucija postaje središnja značajka menadžmenta sveučilištima, a u isto vrijeme financiranje postaje ovisno o usko određenim državnim prioritetima kroz korištenje pokazatelja učinkovitosti.

Na mnogim mjestima, poput Britanije i mnogih država u SAD-u, ogromna povećanja školarina služe kao prvi val u posljednjoj fazi restrukturiranja. Studenti su suočeni s golemim povećanjem školarina u kratkom razdoblju. To se još nije dogodilo u Kanadi u kojoj se vlade još uvijek oslanjanju na ujednačena povećanja školarina pritom koristeći državno financiranje kako bi se restrukturiranje sustava pogonilo u neoliberalnom smjeru.

Neke od neoliberalnih reformi prividno se tiču studentskih prigovora vrijednosti diploma i kakvoći sveučilišnih predavanja. No cilj tih mjera jest povećanje odgovornosti sveučilišta spram poslovnih i državnih donositelja politika, a ne spram samoodređenih potreba studenata. Nadalje, princip participiranja studenata u troškovima studiranja koji se ocrtava u ovom neoliberalnom pomaku otjerat će studente dublje u bijedu.

Upravo zbog toga pokret Okupiraj budi nadu tako što daje priliku za hrabro ponovno promišljanje sveučilišnog obrazovanja i njegove veze sa smjerom u kojem cijeli svijet ide. Pokret Okupiraj usudio se propitati ekonomske programe i stvoriti procese u sklopu kojih će se ljudi ohrabrivati da kreativno razmišljaju baveći se prosvjednim akcijama. Jednostavnim okupiranjem nekog dijela sveučilišnog prostora, poput zaposjedanja dijela grada u kojemu se nalaze financijske institucije, podiže pitanja o demokratskoj odgovornosti i kontroli.

Sveučilišta i otpor

Otpor neoliberalnom restrukturiranju sveučilišta ponekad nalikuje obrani tradicija visokog školstva od novog tehnokratskog programa. No zlatno doba sveučilišta čijim bismo se tekovinama mogli okrenuti u sklopu našeg otpora neoliberalizmu nikada nije postojalo.

Sveučilišta su se povijesno razvila kao institucije namijenjene pripremanju veoma malog broja bijelih muškaraca za menadžerski i profesionalni život srednje klase te za vlasničke ili upravljačke položaje unutar vladajuće klase. S vremenom su se za mjesto u tim institucijama izborili i drugi, uključujući žene, pripadnike drugih etničkih skupina, te, općenito govoreći, radnička klasa. Pristup sveučilištu bilo je ključno pitanje u borbi za ljudska prava i društvenu pravdu u posljednjih 150 godina.

Širi slojevi ljudi dobili su pristup sveučilištima, no nisu ih pretvorili u demokratske i inkluzivne institucije. Sveučilišno podučavanje i istraživanje još uvijek ima sklonost k tome da svijet promatra iz perspektive europske kulture i povijesti, stoga se često Afrikanci, Azijati i drugi urođenički narodi u nastavi pojavljuju samo kroz prizmu tog svjetonazora. To je očito u disciplinama poput antropologije, povijesti i književnosti. No takav pogled također utječe i na prirodne znanosti unutar kojih se drugačiji načini upoznavanja svijeta niječu i zaboravljaju. Čak i u predmetima poput plesa, studente se podučava jedino o europskim korijenima određenih formalnih tehnika bez uvida u širinu formi plesnog izražaja u ostalim kulturama i vremenima.

Uistinu, ideja “razuma“ kakva se podučava na sveučilištima ukorijenjena je u muškoj perspektivi koja je razdvojila fizičke i osjećajne aspekte života, svjetonazor za koji je malo vjerojatno da će ga prihvatiti žene koje u vladajućoj podjeli rada više vremena provode brinući za druge i održavajući život. Čak i ideja da političke perspektive utječu samo na istraživanje te da je pravo bivanje znanstvenikom utemeljeno na ‘“nezainteresiranosti“’, povezuje se s perspektivama vladajuće klase koja uzima zdravo za gotovo prevladavajuće odnose moći u društvu i u interesu joj je istražiti samo manje probleme unutar tog okvira.

Elitizam oblikuje načine podučavanja, što odgovara malom dijelu studentske populacije koji na fakultet dolaze kao autodidakti, no ne podučavaju druge tim vještinama. Također oblikuje proces diplomiranja koji izbacuje studente na tržište rada bez pomoći. To je problem za mnoge koji ne dolaze iz imućnijih obitelji i koji se ne mogu osloniti na osobne mreže kako bi im se pomoglo da dođu do zaposlenja (većina natječaja za poslove se ne objavljuje i poslodavci obično zapošljavaju poznanike).

Najbolja obrana protiv neoliberalizma nije zazivanje izgubljenog zlatnog doba sveučilišta, već rad na njegovoj demokratizaciji i dekolonijalizaciji.
Najbolja obrana protiv neoliberalizma nije zazivanje izgubljenog zlatnog doba sveučilišta, već rad na njegovoj demokratizaciji i dekolonijalizaciji. To znači ponovnu izgradnju studentskog pokreta koji se može mobilizirati ne samo radi borbe protiv povećanja školarina već i radi izazivanja ukupnog usmjerenja institucija kako bi se izborili za prave promjene koje će pridonijeti razvoju jednakosti i društvene pravde. To uključuje savezništvo sa sveučilišnim radnicima u borbi protiv neoliberalnog restrukturiranja visokoškolskog sustava, poput neakademskih zaposlenika na Sveučilištu McGill koji štrajkaju. Naravno, takav tip studentskog pokreta radit će na kreativnoj podršci zajedničkom otporu protiv mjera štednje i korporativnog programa, uključujući i aktivnosti trenutnog pokreta Okupiraj.

Studentske okupacije tijekom velike mobilizacije protiv povećanja školarina u Britaniji tijekom listopada 2010. pokazale su se kao briljantni laboratoriji unutar kojih su sudionici mogli razvijati nove oblike demokratskog sudjelovanja i postavljati važna pitanja o budućnosti visokoškolskog obrazovanja. Pokret Okupiraj usudio se postaviti važno pitanje o tome tko profitira na račun naše patnje u ovom razdoblju mjera štednje. Ukoliko taj pokret može nadahnuti studente da pokrenu novi val okupacija, možemo se nadati kako ćemo vidjeti program demokratizacije i dekolonijalizacije koji bi izazvao neoliberalni program korisničkog plaćanja, poravnavanja u skladu s poslovanjem i tehnokratskog učenja. To je samo jedan od načina izgradnje pokreta na osnovi nove energije stvorene uslijed mobilizacije ogorčenih, no mogao bi biti uistinu moćan.

Alan Sears
S engleskog preveo Velimir Gašparac
Objavljeno na The Bulletu 21. listopada 2011.

Vezani članci

  • 9. siječnja 2021. Ljevica mora prestati vjerovati desnici da je pridobila radničku klasu "Već je 2016. godine bilo jasno da izbor Trumpa ne predstavlja proboj radničke klase, kako su ga mnogi najavljivali. Kako sam već demonstrirao s Aaronom Winterom, iako je Trump među onima s nižim primanjima prošao bolje od dva prethodna republikanska kandidata, njegov je uspjeh imao više veze s krajnjim neuspjehom Hillary Clinton. Dapače, Trumpova privlačnost bila je vrlo slična onoj Georgea W. Busha 2004. godine. Iako su obojica privukla one s nižim prihodima, više nego John McCain 2008. i Mitt Romney 2012. godine, glavnina glasova i dalje je došla iz tradicionalno republikanske populacije, tj. bogatijih bijelaca."
  • 8. siječnja 2021. Policija je omogućila hordi ekstremnih desničara da nasilno nagrne u zgradu Kongresa Pokušaj dijela Trumpove ekstremno desne baze da spriječi prebrojavanje elektoralnih glasova nasilnim upadom u zgradu Kongresa dočekan je s mlakom reakcijom policijskih snaga. Američki represivni aparat još je jednom pokazao da ne tretira na jednak način prosvjednike desnih i lijevih opcija.
  • 31. prosinca 2020. Kumek "Iole ozbiljnija i ambicioznija politička analiza, za koju Juričan nema interesa, a sudeći po dosadašnjem višegodišnjem radu, ni kompetencija, pokušala bi se barem pomaknuti od paušalnih generalizacija i iskaza poput „ljudi su mala smeća koja vole korupciju“. Savjestan politički pristup nastojao bi barem saznati zašto su ljudi egzistencijalno prisiljeni pristajati na koruptivne aranžmane, čak i kada su očito usmjereni protiv njihovih vlastitih interesa; o kojim je mrežama političke moći riječ te kako politički i društveni establishment na to odgovara."
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? "Strukturnim određenjem klasa se više objašnjava, istorijsko-sociologističkim određenjem klasa se više opisuje. Prema strukturnom određenju klasni položaj konstituira se bez obzira jesu li klasni akteri*ke uopće svjesni koji i kakav je to položaj, dok istorijsko-sociologističko određenje upućuje na to da može da postoji svijest o klasi ili neko iskustvo klase. Strukturnim određenjem objašnjavaju se logika i anatomija funkcioniranja sistema proizvodnje, stoga je riječ o „trajnijoj“ klasnoj konfiguraciji kojom se objašnjava specifičnost kapitalističkog sistema proizvodnje, dok istorijski pristup klasi opisuje kontingentna i promenjiva klasna grupisanja koja se odvijaju u kapitalizmu zajedno sa drugim odnosima dominacije, podčinjavanja i discipliniranja."
  • 31. prosinca 2020. Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ka pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.
  • 27. prosinca 2020. Ejblistički režimi u kapitalizmu Razmatrajući korporealnost ljudskog postojanja u kontekstu šireg razumijevanja rada socijalne reprodukcije koji održava i regenerira radnu snagu kao ključni element stvaranja profita, autorica iz historijsko-materijalističke perspektive ukazuje na koji se način u kapitalizmu tretiraju nenormativna tijela, s fokusom na osobe s invaliditetom.
  • 27. prosinca 2020. Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.
  • 27. prosinca 2020. Biopolitika kao kritika „nove normalnosti“ U prilogu aktualnim raspravama o biopolitičkim tumačenjima pandemije COVID-19, autor nas vodi kroz povijest sociobioloških obilježja epidemija i pandemija, primarno u kontekstu uvezanosti liberalnog upravljanja i biopolitike, koja u Foucaultovoj interpretaciji ide s onu stranu ekonomskog polja u mjeri u kojoj se stanovništvo pokazuje kao novi objekt analize i intervencije. Tekst na pozadini povijesti epidemija velikih boginja (te juridičko-disciplinarnih mehanizama poput cijepljenja) ukazuje na dvije temeljne manjkavosti Foucaltovog pokušaja podvođenja biopolitike pod problematiku liberalnog guvernmentaliteta, i nudi revidiranu, demokratsku, eksplanatorno snažniju, robusniju upotrebu biopolitičke teorije, onkraj laisser-faire pristupa i autoritarnih mjera države.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve