Govor Camile Vallejo, predsjednice čileanskog Saveza studenata

Zovem se Camila Antonia Amaranta Vallejo Dowling i željela bih vam izraziti ponos i izazov koji za mene predstavlja predsjedanje najvećim studentskim savezom u Čileu. To je i velika odgovornost – stajati pred tradicijom od 104 godine, 104 godine uspjeha i neuspjeha, 104 godine borbe u okviru studentskog pokreta.

To je za mene ponos i izazov jer dolazim iz jednog od onih mjesta koja ne primaju ordene, o kojima se ništa ili malo govori jer se ništa ili malo zna, koja se ponekad čak i zaboravljaju.

Išla sam u jednu malu srednju školu čije ime znači cvjetna zemlja (terra florida), što je čudan paradoks, jer u njenim se hodnicima više osjećala zemlja nego cvijeće, a u njenim se učionicama nakupljala prašina generacijâ i generacijâ beznačajnih učenika koji nikada nisu uspjeli doći do nekih važnih položaja u našoj zemlji.

Moj smjer – geografija, jedan je od najmanjih na Sveučilištu, skoro ga i nema u zajedničkoj svijesti, nestaje u hodnicima Fakulteta arhitekture i urbanizma i brka se s ostalim smjerovima. Geografija na ovom Sveučilištu kao da nema svoje vrijeme ni prostor – opet paradoks.

Međutim, najstrašnije je kad shvatimo da se to ne događa samo s geografijom, nego i sa javnom administracijom (Administración Pública), studijem koji je važan za održanje države. Ubrzo shvaćamo da se to ne događa samo nekim smjerovima, nego je cijelo područje znanosti osiromašeno kao posljedica tržišne logike koja se usađuje proteklih 30 godina.

Mom mjestu rođenju dodajmo i moju starost – s 22 godine postajem druga žena predsjednica Saveza studenata u više od 100 godina njegove povijesti. I Vi ćete rektore imati čast biti drugi rektor u povijesti Sveučilišta čiji Savez studenata ima ženu za predsjednicu.

Ali budući da je na meni da vršim dužnost predsjednice, isto tako moram reći da ja nikada ne bih sama uspjela napraviti sve ovo – moje su ruke samo jedne među mnogima, one sve zajedno drže ovaj zajednički projekt, to su ruke Studenata ljevice (Estudiantes de Izquierda), stranke koja po treći put dobiva mandat u našem Savezu studenata.

Ako mi dopustite reći nešto o Studentima ljevice: prvo moram naglasiti da smo kao politička skupina prisutni na puno područja na Sveučilištu, sastavljeni smo od studenata najrazličitijih smjerova, smatramo da je obilježje ljevice demokracija i sudjelovanje sviju, te da smo na ovim izborima dobili 400 glasova više nego na prošlim. Sve to pokazuje da smo kao pokret organski povezani sa studentskom populacijom na našem Sveučilištu.

Kao Studenti ljevice osjećamo etičku odgovornost biti politički aktivni. Organizacija moći od strane vladajućih oduvijek nas obvezuje da se miješamo u određena pitanja – zato što se radi o nama samima i zato što ne možemo dopustiti da samo jedna privilegirana manjina bude ta koja će vječno odlučivati kakve mjere i obrise treba imati naša domovina, uređujući ju uvijek prema svojim uskim interesima.

Vjerujemo da je ključ uspjeha studentskog pokreta u smještanju Saveza studenta na avangardnu poziciju na nacionalnoj razini, te u suradnji svih društvenih skupina – svih stanovnika, radnika, društvenih organizacija i udruga, mladih koji su završili studij, a sada teško pronalaze posao – drugim riječima, želimo se okrenuti društvenim problemima koji danas okružuju Sveučilište i s kojima smo usko povezani i za koje smo odgovorni.

Trebamo prekinuti s onom sveučilišnom politikom koja na prvo mjesto stavlja individualizam, osobno promaknuće i uspjeh i zamijeniti ju sa solidarnošću, zajedništvom i 0 suradnjom.

Protivimo se ideji Sveučilišta kao mjesta na koje se dođe, zgrabi dobre ocjene, a učionice se brže-bolje napuste da bi se što prije bacilo na zarađivanje na tržištu rada. Oči su nam dovoljno otvorene da shvaćamo da vani postoji čitav svijet kojeg treba osvojiti, da ovaj svijet očekuje našu predanost, napor i žrtvu jer društvene nejednakosti izviru iz svakog kutka našeg grada i jednostavno ne možemo zatvoriti oči pred tim i praviti se da ništa nismo vidjeli i da se ništa nije dogodilo. Naša obveza prema mijenjanju društva je nužna i neodgodiva.

Danas trebamo, više nego ikada, jednu iscrpnu raspravu o tome kakvo društvo želimo izgraditi, te kako će izgledati Sveučilište koje mora biti u središtu tog društva.

Ne vjerujemo u Sveučilište kao jedan neutralan društveni prostor – ono je živa institucija u izgradnji društva i u razvoju projekta zemlje koju kao građani razvijamo iz dana u dan. Naša je odgovornost razviti organizaciju unutar Sveučilišta koja bi nam dopustila preoblikovati ga i tako preoblikovati i društvo samo.

Sveučilište vidimo kao jedan otvoreni demokratski prostor s aktivnom sveučilišnom zajednicom koja je spremna za dijalog i sudjelovanje u kreiranju i vodstvu vlastitog Fakulteta.

Također, zamišljamo Sveučilište koje se ne orijentira na marketing i na zauzimanje prvih mjesta na natjecanjima nego na doprinos društvenom razvitku zemlje i podupiranje jednakosti studenata kako bi se razvila znanost i tehnologija koja bi služila interesima čileanskog naroda.

Vjerujemo u Sveučilište koje je osjetljivo na probleme našeg naroda i aktivno u pronalaženju rješenja i širenju znanja.

Međutim, naša realnost razlikuje se od ovih ideja – danas je Sveučilište sve više projekt kojim dirigira tržište. Visokom obrazovanju nalijepili su cijenu, koja se uspostavlja po industrijskim kriterijima proizvodnje kao da je ono samo još jedna tvrtka u proizvodnoj strukturi države, tvrtka koja ima samo malo više slobode u svom proizvodnom procesu.

U toj strukturi, kao posljedicu implementacije neoliberalne politike, Sveučilište doživljava organizirano i kontinuirano nefinanciranje. Samofinanciranje je, prihvaćeno kao doktrina, bilo gadan udarac u suštinu Sveučilišta, uvjetovalo je njegovu prilagodbu tržišnoj logici koja mu je do tada bila nepoznata. U takvoj nepovoljnoj situaciji Sveučilište je bilo primorano izboriti se na novom tržištu visokog obrazovanja – odredivši si cijenu, prodavši samog sebe kako bi dobilo resurse da nastavi dalje sa svojim obrazovnim projektom. Sveučilište je izgubilo sjaj i boju, izgubilo je svoju glavnu odliku – transformatorsku moć, i ostalo zabačeno u kutku, nesposobno da prepozna samoga sebe.

Govorim o strategijskoj promjeni u razvoju Sveučilišta koja je do ovog trenutka bila nenadvladiva. S tom promjenom propale su i neke važne djelatnosti i zadaće Sveučilišta. Javna su se sveučilišta zatvorila u sebe provodeći svojevrsni institucijski šovinizam gdje se svatko brine samo za vlastitu korist, gubeći iz vida princip zajedništva koji je posjedovao stari sistem javnog visokog obrazovanja.

Ovaj plan razrađen je još za vrijeme diktature, nastavljen za vrijeme Saveza demokratskih partija (Concertación de Partidos por la Democracia) ne mijenjajući se puno – lagodno se nastavlja naslijeđeni model, čak se i produbljuje u nekim dijelovima. Nakon njih vlast je došla u ruke sličnima onima prije devedesetih.

Smatramo da to predstavlja fatalnu opasnost za javno sveučilište. Izgledno je da će kapitalistička Vlada pokušati dovršiti sveobuhvatnu privatizaciju visokog obrazovanja, provodeći u djelo ono što su iz sjene započeli još u osamdesetima. Imenovanje Haralda Beyera i Álvara Saieha, dva velika branitelja tržišnog modela i sadašnjeg državnog proračuna za područje visokog obrazovanja, u naš Sveučilišni savjet pokazatelji su upravo tih mjera. To su mjere koje nam zorno pokazuju da se Vlada priprema provesti sveobuhvatni privatizacijski program i da će zato 2011. godina biti ključna za njegovo provođenje.

Ovo će biti važna bitka i da bi odgovorili na taj izazov trebamo proširiti pokret jer s njim se ne mogu nositi samo studenti, potrebna nam je cijela akademska zajednica, radnici, rektori i dekani, svi zajedno trebamo izaći na ulice i tražiti da Vlada ispuni zahtjev protiv privatizacije visokog obrazovanja.

Međutim, rješenje nije samo u traženju da Vlada dâ sveučilištima ono što im pripada. Trebamo to samokritički sagledati i upitati se što je to što preko sveučilišta dajemo našem narodu. Trebamo novu politiku javnog visokog obrazovanja, ali isto tako trebamo biti svjesni da javna sveučilišta imaju obvezu prema čileanskom narodu i njegovim interesima. Ovo Sveučilište mora biti sveučilište svih Čileanaca, a ne samo malobrojnih.

Nikome nije svejedno što na našem Sveučilištu postoje velike nejednakosti – npr., 20% najbogatijeg dijela stanovništva čini 50% svih upisanih na fakultete. Svakom društvu koje se smatra pravednim i demokratičnim ovakava upadljiva nejednakost je neprihvatljiva.

Zar ćemo nastaviti školovati samo elitu? Ili ćemo osigurati uvođenje sistema koji će dopustiti da svi talentirani i sposobni mladi, bez obzira na porijeklo i financijsko stanje, mogu studirati?

Zar ćemo i dalje samo tržišno isplativim studijima osiguravati harmoničan razvoj i kvalitetu? Ili ćemo osigurati da sve grane znanosti budu jednako važne i jednako tretirane kako bi mogle učvrstiti društvo kakvom težimo, ne samo ekonomski, nego i kulturno i intelektualno stabilno, s potpuno integriranim pojedincima?

Koliko god nas uvjeravali u suprotno, za nas Sveučilište nije shopping centar, a sam proces obrazovanja nikako ne može biti trgovanje.

Borba će biti teška, ali u pitanju je budućnost Sveučilišta i zato se u ovoj bitci nećemo predati.

Ne bih htjela završiti ovaj govor prije nego što se osvrnem na nešto, po meni, vrlo važno. Već sam to kratko i spomenula, ali sada bih malo opširnije o tome, naime, radi se o položaju mene kao žene.

Kao žena na vlastitoj koži mogu posvjedočiti kojim smo sve pritiscima izložene u ovakvom mačistički strukturiranom društvu. Mi, Čileanci, busamo se u prsa, smatramo se razvijenim društvom i puni smo ponosa zbog nedavnog ulaska u OECD, ali iza zastora ekonomskog razvoja i optimizma latinoameričkog tigra skriva se povijest tiranije i seksizma koja i dan danas traje. Mi, žene, izložene smo raznim diskriminacijama – kod traženja posla, zdravstvene zaštite, u visini plaća, čak i u mogućnosti sudjelovanja u politici.

Često se susrećem s nekim predrasudama vezanim uz žene koje bih vam htjela osvijestiti – kada traže posao, nije dovoljno što su stručne, moraju biti i lijepe. Nije dovoljno ako su ljubazne i velikodušne, nego one moraju biti i duhovite, simpatične, zavodljive, ali ne pretjerano. Traži se od njih da se uređuju, a ako slučajno pretjeraju, onda su tašte. Veliča se njihovo majčinstvo, ali ako požele imati djecu, neće dobro proći na poslu.

Kada je žena mlada, sumnjiva je jer može destabilizirati radnu grupu, kada je starija, odbacuje se jer više nije sposobna. Izopćena je ako je ružna, ali i ako je lijepa. U prvom slučaju kaže se da je odbojna, a u drugom da je provokativna. A ako nije ni jedno ni drugo, onda je preobična.

To je trenutno stanje i slika društva u kojem se mi žene nalazimo, to je stanje koje ću ja svojim predsjedovanjem nastojati promijeniti.

Hvala lijepa.