Studenti i studen Srbije

Trenutni ishod višenedeljnog protesta studenata je takav da je Plenum studenata Filozofskog fakulteta u Beogradu saopštio da blokadu nastave zamrzava, da svoj protest nastavlja okupacijom jedne učionice, uz zahtev da uprava Fakulteta obezbedi, između ostalog, i prostorije u kojima bi se nesmetano mogle održavati njihove dalje aktivnosti, te da odustane od najavljenih sudskih tužbi protiv nekih od aktera ove pobune. Predstavnici Plenuma saopštili su i to da se pobuna nastavlja, ali da ona sada samo menja svoju formu. Sve to je deo izlazne strategije studenata Plenuma posle odbijanja da se uvaže njihovi početni zahtevi vezani za smanjenje iznosa školarine i druga bitna studentska pitanja. Tehnički gledano, dakle, može se govoriti o neuspehu pobune. Ali, sa drugog stanovišta, ovo se ponajmanje može tumačiti kao neuspeh studenata. Neki neuspesi dostojniji su poštovanja i važniji u simboličkom smislu, shodno svojim proklamovanim ciljevima i naporima da se oni ostvare, od pojedinih prividnih uspeha, posebno onih ostvarenih korištenjem državne mašinerije. Ceo ovaj događaj, njegov tok, delovanje obe suprotstavljene strane, i trenutni rezultat, izneo je na svetlo dana, ili bar još jednom potvrdio, brojne indikativne stvari vezane za stanje u Srbiji. Navedimo samo neke od njih: položaj i važnost studenata u srpskom društvu, stepen solidarnosti i apatije, načine funkcionisanja vlasti da se održi trenutno stanje, intelektualnu klimu, posebno u okviru univerzitetskih krugova itd. Iako je studentska pobuna, naizgled vezana za zahteve i interese samo jedne grupacije srpskog društva, ovaj događaj se sasvim sigurno može sagledati i kao nešto od mnogo veće važnosti.

Studenti su se hrabro i artikulisano suprotstavili jednom uhodanom mehanizmu kakav je Univerzitet. Ali, jasno je da je u ovom slučaju Univerzitet bio samo predstraža, a da je prava adresa njihovih zahteva bila država, odnosno načini njenog aktuelnog funkcionisanja. U svemu tome, ključni zahtev koji je Plenum ispostavio, za državu svakako najskandalozniji i najopasniji, bio je taj da se smanje školarine, odnosno da one budu u visini tri minimalne plate. To je pre svega socijalni zahtev, ali u nekom širem smislu i politički. Njegovim prihvatanjem ,,pojeftinilo” bi studiranje, odnosno bilo značajno olakšano studentima i njihovim roditeljima, a samo obrazovanje dostupnije širim slojevima. No, ova država nije ,,ona od pre”, iz Titovog vremena, koja je studentima omogućavala besplatno ili povoljno školovanje, svim građanima besplatnu zdravstvenu zaštitu i sl. Pored toga, za državu postoji i opasnost udovoljavanja ovakvim zahtevima jer se time narušavaju pravila igre koja su već dugo samorazumljiva i ne podležu preispitivanju. Drugim rečima, prihvatanjem studentskih zahteva u ovakvom obliku uveo bi se opasan presedan u ekonomskom pogledu i zato je jasno zbog čega je ovakva država nužno morala odgovoriti na ovakav način. Ona pre svega mora, u apsolutnom smislu, održati način kreiranja politike ,,odozgo nadole”, te i dalje držati pacifikovanim pasivne čekaoce boljeg života, a nikako podsticati da oni budu aktivni učesnici koji se bore za širenje opsega dostojnijeg i kvalitetnijeg života. Kada bi sve društvene grupe koje čame i grcaju u zapećcima današnjeg srpskog društva postavile slične zahteve ka budžetu kao studenti (u državi gde svi nameti mogu jedino da se povećaju, a nikako da se smanje) i kada bi istrajale u tome, vrlo brzo bi se uzdrmala i srušila piramida zasnovana na interesnoj povezanosti uskog sloja ljudi, političkih stranaka i krupnog kapitala, čiji ,,malter” sačinjava korupcija i besramno arčenje državnih para. Zato ovakvoj državi trebaju isključivo ,,preparirani” građani, u okviru toga i studenti, koji rajinski trpe, povinuju se uhodanim pravilima igre i ništa ne traže. Trebaju joj i radnici koji pristaju da žive u gotovo dikensovskim uslovima, trebaju joj beskrvni sindikati koji se tobože bore za interese radnika…

Vlada i Univerzitet su se pobuni suprotstavili klasičnim legalističkim argumentima: skandalozan je upad, blokada, nasilje, onemogućavanje drugih studenata da prate nastavu, ugrožena je regularnost semestra, plenumaši nisu legitimno izabrani, ne predstavljaju nikoga, postoji studentski parlament… U dosta stvari taj legalizam pokazao je neodoljive sličnosti sa mašinerijom za ocrnjivanje i gušenje studentskih protesta iz Miloševićevog vremena, uz veoma problematičnu reakciju rektora. Odbijajući pomenute optužbe za sličnost sa miloševićevskim metodama i državom, odgovarano je da je sada sve drugačije jer je ovo ,,ipak demokratska država”. O tome bi se, naravno, moglo naširoko govoriti, posebno o pitanju da li je sve to samo parola koja treba da pokrije činjenicu da u toj demokratiji danas imamo na delu svojevrsni teror države nad većinom svojih građana (partizacija države, skandalozne odredbe radnog prava, efikasno odrzavanje atmosfere beznađa…). U svetlu toga, a kada je reč o samim metodama studentskog Plenuma, koje su toliko kritikovane, možemo se zapitati: Da li su oni trebali svoje zahteve sročiti u formi apela i poslati mejlom na adresu Vlade Srbije? Kako drugačije delotvorno ispostaviti neki zahtev u zemlji gde se ništa ne rešava ukoliko se ne pribegne ekstremnim merama, blokadama i sl., a i tada jedva i, po pravilu, polovično? Ovakav studentski način borbe, naglašeno aktivistički, bio je zapravo jedini mogući efektan odgovor na visok stepen njihove zapostavljenosti i izrabljivanja. Time su studenti Plenuma pokazali svoje nepristajanje na pravila koja se nude kao racionalna, a po svojoj suštini su zapravo devastirajuća i nikako u interesu većine građana Srbije. Ta pravila deo su karambola koji su napravili političari, predstavnici domaćeg krupnog kapitala i predstavnici MMF-a, a u tom karambolu kugle na kraju udaraju isključivo po građanima. To nije ništa drugo već organizovana ,,iracionalna racionalnost” (From) gde se sve nastoji predstaviti kao racionalno, legitimno i sa strategijom, a u stvari je u interesu samo malog dela društva, pa je upravo zbog toga nešto par exellance iracionalno. Nasuprot tome, suštinu studentskog protesta nisu činili iracionalnost i nasilje, kako se htelo predstaviti, za razliku od ranijih akcija desničarskih grupa, koje su takođe odgovor na sveopštu besperspektivnost, ali čije se nezadovoljstvo pokazuje kroz destrukciju koja ne vodi nikuda. Studenti Plenuma su, slično studentima u Zagrebu, kao i građanima-,,okupatorima” Njujorka i drugih svetskih gradova, deo novog aktivizma i nepristajanja na političku i socijalnu pasivizaciju, kojim se ujedno otkrivaju i proklamuju nove definicije politike, racionalnosti i demokratije.

Studenti, bili oni angažovani ili ne, vrlo dobro znaju u kakvoj državi žive i šta ih čeka. Angažovani deo ove populacije rekao je, tokom protesta, bar na jednom punktu – ,,Ne pristajemo!”. Zato je ovaj pokušaj vredniji od svih programa političkih stranaka i njihovih šarenih laža. Sve bi verovatno bilo bitno drugačije da je odziv studenata bio većih razmera. Govoreći o izostanku šire podrške, članovi Plenuma naveli su da je, u okolnostima represije nad njima, bilo jasno da je nemoguće dopreti do većeg broja njihovih koleginica i kolega, kako bi zajednički mogli da se izbore za dostupnije i kvalitetnije obrazovanje. Ali, čini se da bi s tim, čak i u boljim okolnostima od onih u kojima su delovali predstavnici Plenuma, išlo veoma teško. Najpre, nema sumnje da većini današnjih studenata, razumljivo, nedostaje iskustvo političko-socijalne borbe, što bi podrazumevalo i artikulisanost i istrajnost koja je krasila, recimo, studentske proteste 1996/7., kao i 2000. godine. Pored toga, utisak je da njihov prioritet nije briga za promenu opšteg društvenog konteksta, već pre plan da se u tom kontekstu, kakav god on bio, nekako ,,snađu”. Studiranje je put do diplome, a diploma donosi nadu da će se nekako zaobići dugo čekanje na birou rada, naravno uz pomoć, jer ,,tako to ide”, veza, članstva u političkim strankama i ostalog što se nalazi na repertoaru neregularnog društva kakvo je srpsko. U odnosu na takvu sitno-kalkulativnu strategiju, studenti iz Plenuma, sa svojim blokiranjem fakulteta, bivaju doživljeni kao neprijatelji jer su makar i na tren, prepreka ostvarenju pomenutih ciljeva.

Od studeni Srbije predstavnici Plenuma pokušali su se skloniti na fakultete, ali im ni tamo nije bilo baš toplo. Pored izostanka podrške većeg broja studenata, uočljiv je bio i izostanak podrške značajnijeg broja univerzitetskih profesora. Neki od njih ne samo da nisu dali podršku, već su i vređali studente, pa čak i fizički nasrtali na njih. Izostanak podrške profesora uopšte ne treba da začudi. Oni su tihi pobednici tranzicije, ne glavni, istina, ali u ovim okolnostima neko ko je u sasvim dobrom položaju i time veoma sklon konformizmu. Za vreme Miloševića bili su skrajnuti, može se reći i poniženi, ali sada, ako se sudi po finansijskom tretmanu, mogu biti veoma zadovoljni. No, to njihovo zadovoljstvo vezano je značajnim delom upravo za nezadovoljstvo studenata, jer se u dobroj meri plaća iz studentskih džepova, odnosno iz džepova njihovih roditelja. Pokazalo se da uprave fakulteta nisu baš tako nesnalažljive da ne bi iskoristile mogućnosti transformacije ,,hramova znanja” u svojevrsne sofisticirane kompanije sa solidnim profitom. Otuda, recimo, upisne kvote bez ikakvog osluškivanja potreba tržista rada i potpuni tajac pred komercijalizacijom znanja i opadanjem kvaliteta studiranja.

U situaciji kad njihovi zahtevi nisu dočekani blagonaklono ni od strane profesora ni od strane kolega studenata, posebno ne od strane Univerziteta i Vlade, uz priličnu nezainteresovanost medija da se udube u suštinu ove pobune i izveštavaju bez senzacionalizma, studenti Plenuma nisu objektivno mogli postići više. Oni, zaista, nisu predstavljali nikog. Izuzev sebe samih. U tome je njihov uspeh. Uprkos studeni Srbije.

Slobodan Sadžakov

Vezani članci

  • 12. svibnja 2025. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju peti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2025. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 6. lipnja 2025. Vidimo se!
  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve