Dugi marš neoliberalne revolucije

Britanski kulturalni teoretičar Stuart Hall, u članku objavljenom u Guardianu sredinom rujna, tvrdi da iza programa i djelovanja današnje britanske vlade stoji neoliberalna logika čijih pet glavnih odrednica detektira kao: rezanje javnog sektora, masovne privatizacije, sirenski zov lokalizma, lažni populizam i smanjivanje državne intervencije u kvalitetu života.


Koalicijina neoliberalna agenda predstavlja najradikalniju socijalnu revoluciju posljednjih desetljeća – demontaža tiranske države u njenoj je srži. Kulturalni teoretičar Stuart Hall promatra rapidno napredovanje ideologije pitajući može li se proces preokrenuti?

Proživljavamo izvanrednu političku situaciju: kraj buma temeljenog na dugu, bankovna kriza 2007.-2010., poraz Novih laburista i uspon na vlast koalicije konzervativaca i liberalnih demokrata. O kojoj vrsti krize se radi? Je li to ozbiljan poremećaj u ekonomskom modelu kojeg odlikuje pogodovanje bogatima[i], deklarativna vjera da profitiraju svi[ii] i da poslovni ciklus nije nestabilan[iii], a koji je dominirao globalnim kapitalizmom? Nagovještava li se „već viđeno“; produbljivanje postojećih trendova ili mobilizacija društvenih snaga za radikalnu promjenu smjera? Radi li se o početku nove konjunkture?

Tvrdim da je trenutna situacija još jedna nerazriješena ruptura konjunkture koju možemo definirati kao „dugi marš neoliberalne revolucije“. Svaka je kriza od 1970-ih, izrastajući iz specifičnih historijskih okolnosti, izgledala drukčije. Međutim, čini se da sve dijele neke postojane osnovne karakteristike povezane općom tendencijom i smjerom putanje. Paradoksalno je da su tako suprotstavljeni politički režimi kao što su tačerizam i novi laburizam na različite načine doprinijeli širenju ovog projekta. Današnja koalicija je na istom kursu.

Neoliberalizam se temelji na „slobodnom, posesivnom individualcu“, dok je država prokazana kao tiranska i ugnjetavačka. Na istaknutom mjestu je država blagostanja kao glavni neprijatelj slobode. Država nikad ne smije upravljati društvom, diktirati slobodnim pojedincima kako da raspolažu svojom privatnom imovinom, regulirati slobodnotržišnu ekonomiju ili upletati se u bogomdano pravo na stvaranje profita i zgrtanje osobnog bogatstva. Socijalni inženjering koji provodi država nikad ne smije prevladati nad korporativnim i privatnim interesima. Ne smije intervenirati u „prirodne“ mehanizme slobodnog tržišta, ili si uzimati za cilj poboljšanje sklonosti slobodnotržišnog kapitalizma ka stvaranju nejednakosti.

Prema neoliberalnom narativu država blagostanja je pogrešno vidjela svoj zadatak kao intervenciju u ekonomiju, redistribuciju bogatstva, univerzalizaciju životnih šansi, napad na nezaposlenost, zaštitu socijalno ranjivih, poboljšanje stanja ugnjetavanih ili marginaliziranih grupa i problematiziranja društvenih nepravdi. Njezina dobročiniteljska, utopijska sentimentalnost oslabila je moralni temelj nacije te potkopala osobnu odgovornost i najvažniju dužnost siromašnih – dužnost da rade. Državna intervencija nikad ne smije ugroziti pravo privatnog kapitala na razvoj biznisa, unaprjeđenje vrijednosti dionica, isplatu dividendi i nagrađivanje svojih agenata enormnim plaćama, beneficijama i bonusima.

Nastanak konzervativno-liberalne demokratske koalicije u svibnju 2010. bio je u potpunosti u skladu s dominantnom političkom logikom preorijentacije. U duhu vremena Cameron je vodeći se za Blairovim primjerom dao znak da je čvrsto odlučio pretvoriti Torijevce u „suosjećajnu konzervativnu stranku“. Ispostavilo se da se radi o tlapnji.

Istovremeno su mnogi podcijenili koliko je bivanje izvan vlasti podijelilo liberalno-demokratsku dušu. Koalicija je nahuškala neoliberalno usmjerene zagovornike Narančaste knjige[iv] koji su zagovarali savez s konzervativcima, s „naprednjacima“, uključujući i bivše socijaldemokrate koji su naginjali ka laburistima. Dogovor, čiji su detalji sada zaboravljeni je skrojen, socioliberali su poraženi, a Cameron i Clegg[v] su obavili svečanu primopredaju u ružičnjaku podno premijerovog ureda (prvi izgledajući samozadovoljno). Liberalni demokrati su tako Cameronu osigurali potrebni smokvin list, a bankovna kriza je dala alibi. Koalicijska vlada iskoristila je priliku da pokrene najradikalniju, dalekosežniju i nepovratnu socijalnu revoluciju od rata.

Koalicijska se politika često čini nekompetentnom, neuspješnom u promišljanju i povezivanju. Ali gledano iz drugog kuta to je vjerojatno najbolje pripremljen, najdalekosežniji, najradikalniji i najambiciozniji od tri režima koji od 1970-ih provode neoliberalni projekt. Konzervativci su se neko vrijeme predano pripremali za vlast – ali ne preciziranjem detalja vlastite politike, nego kako preuzimanjem vlasti iskoristiti politiku za uspostavljanje novog političkog poretka putem zakonodavstva. Uvjerili su se da je nužno učiniti duboke, brze rezove kako bi se zadovoljilo tržišta obveznica i međunarodnih procjenitelja. Ali može li se kriza iskoristiti, kako je tvrdio desni ekonomist Milton Friedman, za „proizvodnju stvarne promjene“?

Zakonodavna lavina se odmah zakotrljala i ne smanjuje se. Započinje negativno („nered koji nam je ostavila prethodna vlada“), ali završava pozitivno: prihvaćanjem radikalne strukturne reforme kao rješenja. Ideologija je, iako snažno negirana, na čelu. Istaknuti ideolozi – Osborne, Lansley, Gove, Maude, Duncan Smith, Pickles, Hunt[vi] – uronjeni su u neoliberalne ideje i odlučni da im daju zakonodavni učinak. Kao što je rečeno u Letu iznad kukavičjeg gnijezda, luđaci upravljaju ludnicom. Imaju isto mišljenje o nepovratnoj transformaciji društva, sredstva su im okrutna i poriču ishod. Osborne – zlobnog osmijeha, pametan, ciničan, „veseljak s nožem“ – i revno udara sjekirom. Cameron – opušten, dosljedan, šarmantan, samouvjeren, uglađen, otmjen patricij – vodi koalicijski tv show. Ta je ekipa davno prihvatila Schumpeterovu izreku kako nema alternative „kreativnoj destrukciji“.

Zakonodavnim manevriranjem osigurali su petogodišnje razdoblje kako bi ostvarili taj cilj čiji sveobuhvatni karakter treba suditi na temelju operativne širine institucija i praksi koje namjeravaju „reformirati“, njihove bestidnosti u prelijevanju državnih sredstava privatnom sektoru i broju birača s kojima su se spremni sukobiti. Reforma i izbor – riječi već zloupotrebljene od Novih laburista – su glavni narativ. Oni možda jesu konzervativci, ali ovo nije režim koji održava status quo (zamišljeni Laburisti su ti koji se sada igraju s tzv. „plavim laburizmom[vii]“, odnosno konzervativnom alternativom). Torijevci i Liberalni demokrati monotono ponavljaju prikrivene mantre svoje mašinerije za odnose s javnošću: „Mi čistimo nered koji smo naslijedili od prethodne vlade.“ Ali neoliberalna mašina je pod punim gasom.

Ne možemo se ovdje detaljnije baviti rezovima, ali tek su počeli i još mnogo toga slijedi. Umjesto toga ograničit ćemo se na detektiranje neoliberalne logike koja stoji iza strategije.

Prvo, ciljano izborno tijelo – tj. svatko povezan ili ovisan o državnim ili javnim službama. Za bogate se recesija nikad nije niti dogodila. Javni sektor, međutim, čekaju masovna otpuštanja, zamrzavanje plaće, rast prihoda daleko ispod stope inflacije, mirovine koje neće opstati u sadašnjem obliku, podizanje dobne granice za mirovinu. Pomoć za siromašne i ranjive bit će srezana, ovisnost o socijalnoj pomoći slomljena. Beneficije će se ograničiti, primjenjivat će se javni radovi koje će obavljati nezaposleni (workfare). Stariji moraju prodati domove kako bi si platili njegu; roditelji moraju platiti vrtiće, a radno nesposobni koji primaju pomoć morat će pronaći posao. Programi Sure Start[viii], Education Maintenance Allowance[ix] kao i program obnove škola su na čekanju. Bogati roditelji mogu priuštiti djeci školovanje na Oxbridgeu, ali mnogi će drugi studenti pasti u cjeloživotni dug ne bi li stekli diplomu. Ne može se uštediti 20 bilijuna funti u Nacionalnoj zdravstvenoj službi (NHS[x]), a da se ne naškodi službe koje se nalaze na prvoj liniji: kliničke i njegovateljske. Andrew Lansley međutim „ne prepoznaje ovaj pokazatelj“. Isto tako, iako su svi ostali znali da će većina sveučilišta naplaćivati maksimalnih 9 000 funti školarina, David „Two-Brains“ Willetts[xi] to nije prepoznao. Tvrditi da pravokutni klinovi ulaze u okrugle rupe je postala specijalnost vodeće nomenklature

Žene stoje na sjecištu ovih divljih linija. Kao što nas Beatrix Campbell[xii] podsjeća, rezanje države znači smanjivanje arene u kojoj žene mogu pronaći glas, saveznike, socijalnu i materijalnu podršku i u kojoj njihove brige mogu biti prepoznate. To znači smanjiti resurse koje društvo kolektivno alocira djeci, čineći je zajedničkom odgovornošću, kao i općem „radu“ usmjerenom brizi i ljubavi.

Drugo, tu je privatizacija – vraćanje javnih i državnih službi privatnom kapitalu pri čemu se mijenja društvena arhitektura. Blairova je vlada bila inovator u tom polju. Kako bi se izbjeglo političku neugodu pune privatizacije, shvatili su da se može jednostavno rovati ispod distinkcije država/tržište. Outsourcing, odnos cijene proizvoda ili usluge i korisnosti i prijepornost ugovora otvorili su vrata kroz koja se privatni kapital mogao preliti u javni sektor i podrivati ga iznutra. Privatizacija dolazi u tri oblika: (1) direktna rasprodaja javne imovine; (2) podugovaranje privatnih kompanija za profit; (3) potajna privatizacija u dva koraka, predstavljena kao nenamjeravana posljedica. Primjeri: u kaznenom pravosuđu se ugovori za vođenje zatvora dodjeljuju na javnom natječaju, a Ken Clarke[xiii], u istinski neoliberalnoj maniri, kaže da ne vidi principijelne razlike između javnog i privatnog vlasništva nad zatvorima; u zdravstvu je privatni sektor već sada masivan i profitabilan, prvenstveno kroz medicinske usluge koje si bolnice više ne mogu priuštiti; u najdalekosežnijoj hijerarhijski zasnovanoj (top-down) reorganizaciji NHS-a, liječnici opće prakse grupirani u privatne konzorcije (dio čijih profita zadržavaju) preuzet će kontrolu nad 60 bilijuna funti zdravstvenog proračuna. Budući da mali broj liječnika zna ili ima vremena voditi kompleksne proračune prirodno će se okrenuti privatnim zdravstvenim kompanijama koje kruže oko NHS-a poput gladnih ajkula. Zaklade primarne zaštite[xiv], koje su predstavljale javni interes u procesu financiranja, se ukidaju. U općem duhu konkurentnosti bolnice moraju ukloniti ograničenje na broj privatnih pacijenata koje liječe.

Treće, zov „lokalizma“. U skladu s Cameronovim Velikim društvom, „slobodne škole“[xv] (financirane iz javnih sredstava – osveta ministra Govea) opunomoćit će roditelje i prenijeti moć „narodu“. Ali roditelji – pritisnuti kućnim i osobnim odgovornostima ne mogu voditi škole, procijeniti kvalitetu poučavanja, određivati uravnoteženi kurikulum, pratiti znanost ili novu matematiku, ili govoriti strani jezik i u isto vrijeme držati povijest dosadnom, a ozbiljan roman nisu pročitali od male mature – pa će se morati obratiti privatnom obrazovnom sektoru da vodi škole i definira obrazovnu „viziju“. Može li logika dvokoraka biti jasnija?

Četvrto, lažni populizam: huškanje zajednica protiv lokalne demokracije. Eric Pickles namjerava vijećima ukinuti potporu centralnog sustava subvencija. U međuvremenu gradnja socijalnih stanova je u zastoju, subvencije za stanovanje će se srezati, a cijena najma općinskih stanova u urbanim centrima rast će do tržišnih razina. Mnogi će preseliti u jeftiniji stanove i pritom će izgubiti mreže prijatelja, dječji doplatak, obitelj, školske prijatelje i mjesta u školama. Roditelji moraju u mjestu stanovanja pronaći novo radno mjesto – ako ga ima – ili putovati dulje do posla. Naknade za nezaposlene će se ograničiti. Kao što je rekao glasnogovornik lobija privatnih stanograditelja: „Veselimo se rudniku zlata.“ Još od davnih dana premijerke Thatcher nismo vidjeli tako svirep juriš na sam temelj civilnog društva, društvene odnose i život.

Peto, smanjivanje državnog interveniranja u kvalitetu života. Blagodati poput knjižnica, parkova, bazena, sportskih objekata, omladinskih i društvenih centara bit će privatizirani ili nestati. Neplaćeni volonteri će preuzeti odgovornost na sebe ili će se vrata zatvoriti. Cilj zapravo nije, u žargonu 1968. iz kojeg se nekritični Cameron ne srami posuđivati, “vraćanje moći narodu” nego potkopavanje struktura lokalne demokracije. Ljevica, koja ima pozitivan stav – a tko nema? – prema volontiranju, društvenom uključenju i participiranju, opet se našla pred provalijom. Koncept Velikog društva je tako prazan da su sveučilišta obvezana, pod prijetnjom rezanja financiranja, da ga stave na vrh svoje istraživačke agende – vjerojatno kako bi političari konačno otkrili što zapravo znači: otrcano, neodgovorno, prevarantsko miješanje u slobodu misli.

Cilj je permanentna revolucija. Može li se društvo permanentno rekonstruirati po tim linijama? Je li neoliberalizam hegemonistički?

Protesti rastu. Utjecajni stručnjaci dižu glas protiv strukturnih reformi, brzine i razmjera rezova u krhkoj ekonomiji. Ima zastoja, premišljanja i temeljitih promjena. Konačno, tu su i neočekivani razvoji događaja koji su se pojavili niotkuda kao skandal s telefonskim prisluškivanjem koji se nadvio nad News International Ruperta Murdocha. U duhu sustava vrijednosti neoliberalnih vremena „navali narode“ ova prljava afera je skinula krinku s medija narušivši Cameronovo liderstvo i penetriravši u samu državu. Kao što je Donald Rumsfeld žalosno primijetio: „Događa se!“ Ako mrmljanje liberalnih demokrata o rezovima i kampanja protiv njih na sljedećim izborima ne budu dovoljno uvjerljivi, suočavaju se s mogućnošću da će im se na izborima zatrti trag. Koalicija bi se mogla raspasti, iako bi na izborima konzervativci mogli dobiti većinu koju nisu skupili posljednji put. Možemo samo nagađati što će se dogoditi nakon toga.

Hegemonija je zeznut pojam koji izaziva zbrkano mišljenje. Nijedna pobjeda nije permanentna ili konačna. Na hegemoniji se stalno mora raditi, održavati je, obnavljati, revidirati. Isključene društvene snage koje se nije uspjelo pridobiti, čiji interesi nisu uzeti u obzir čine temelj kontrapokreta, otpora, alternativnih strategija i vizija… pa borba oko hegemonističkog sustava počinje ispočetka. Oni čine one koje je Raymond Williams nazvao “onima koji dolaze” – i oni su razlog zašto povijest nikad nije okončana nego zadržava otvoren prozor u budućnost.

Međutim, neoliberalizam se konstituirao kao hegemonijski projekt ambicijom, dubinom, stupnjem raskida s poviješću, rasponom koloniziranih mjesta, učinkom na zdrav razum i pomakom u društvenoj arhitekturi. Popularno mišljenje i kalkuliranje u svakodnevnom životu danas pružaju slab otpor neoliberalnim idejama. Spasenje je manje izgledno: nove i stare kontradikcije još uvijek vrebaju zdanje u samom procesu rekonstrukcije. Ipak, što se tiče postavljanja temelja i inscenacije budućnosti na pogodan teren, neoliberalni je projekt odmakao nekoliko faza naprijed. Da parafraziramo Marxa “krtica koja neprestano ruje”. Jao nama!

S engleskog preveo Boris Jabuka
Objavljeno na Guardianu


Sve navedene opaske su prevoditeljeve:

[i] Trickle-down – teorija prema kojoj najsiromašniji u društvu postupno profitiraju kao rezultat rastućeg bogatstva najbogatijih. U praksi se očituje u obliku poreznih olakšica najbogatijima za što se vjeruje da potiče privredu i indirektno koristi svima.
[ii] Win-win – igra dizajnirana tako da od nje svi na kraju profitiraju.
[iii] End-of-boom-and-bust – vjera u mogućnost kontrole ciklusa kreditnog buma i kontrakcije, procesa u kojem je rast ekonomskih pokazatelja uvijek popraćen oštrim i naglim padom mogućnosti kreditiranja što obično rezultira smanjenjem investiranja i potrošnje, a može prerasti u recesiju.
[iv] Zbornik objavljen 2004. punog naziva Narančasta knjiga: povratak liberalizma u kojem su objavljeni prilozi istaknutih pripadnika britanskih Liberalnih demokrata. Nudi liberalna rješenja ističući ulogu izbora i kompeticije za različita društvena pitanja kao: zdravstvo, okoliš, globalizacija, socijalna i poljoprivredna politika itd. Trojica autora su danas članovi britanske vlade.
[v] Zamjenik premijera Velike Britanije i predsjednik Liberalnih demokrata.
[vi] George Osborne je ministar financija. Andrew Lansley je ministar zdravstva. Michael Gove je ministar obrazovanja. Francis Maude je predstojnik vladina ureda. Iain Duncan Smith je ministar rada i mirovina. Eric Pickles je ministar lokalnog razvoja (zajednice i uprava). Jeremy Hunt je ministar kulture. Svi su pripadnici Konzervativne stranke.
[vii] Blue-Labour je pravac u britanskoj laburističkoj partiji koji je propagirao da se za pridobivanje radničke klase i srednjih slojeva treba odmaknuti od zagovaranja države blagostanja i koncentrirati na konzervativniji pristup pitanjima kao što su kriminal, imigracija itd.
[viii] Vladin program unaprjeđenja infrastrukture (vrtići, škole, bolnice, lokalna zajednica) vezane uz djecu u cilju popravljanja životnih prilika. Provodio se u Engleskoj od 1998.
[ix] Potpora učenicima iz domaćinstva s niskim primanjima. Program je u Engleskoj ukinut prošle godine.
[x] National Health Service tj. “Nacionalna zdravstvena služba” je zajedničko ime triju javno financiranih zdravstvenih službi u Velikoj Britaniji (engleske, škotske i velške).
[xi] Ministar sveučilišta i znanosti.
[xii] Britanska novinarka i spisateljica.
[xiii] Ministar pravosuđa.
[xiv] Primary Care Trusts je insitucija odgovorna za primarnu zdravstvenu zaštitu.
[xv] Privatne škole financirane javnim novcem. Eksperiment Cameronove administracije započet 2010. odobravanjem nastavnih programa za 16 novih škola.

Adaptirana fotografija preuzeta s Independent.co.uk

Vezani članci

  • 8. siječnja 2021. Policija je omogućila hordi ekstremnih desničara da nasilno nagrne u zgradu Kongresa Pokušaj dijela Trumpove ekstremno desne baze da spriječi prebrojavanje elektoralnih glasova nasilnim upadom u zgradu Kongresa dočekan je s mlakom reakcijom policijskih snaga. Američki represivni aparat još je jednom pokazao da ne tretira na jednak način prosvjednike desnih i lijevih opcija.
  • 31. prosinca 2020. Kumek "Iole ozbiljnija i ambicioznija politička analiza, za koju Juričan nema interesa, a sudeći po dosadašnjem višegodišnjem radu, ni kompetencija, pokušala bi se barem pomaknuti od paušalnih generalizacija i iskaza poput „ljudi su mala smeća koja vole korupciju“. Savjestan politički pristup nastojao bi barem saznati zašto su ljudi egzistencijalno prisiljeni pristajati na koruptivne aranžmane, čak i kada su očito usmjereni protiv njihovih vlastitih interesa; o kojim je mrežama političke moći riječ te kako politički i društveni establishment na to odgovara."
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? "Strukturnim određenjem klasa se više objašnjava, istorijsko-sociologističkim određenjem klasa se više opisuje. Prema strukturnom određenju klasni položaj konstituira se bez obzira jesu li klasni akteri*ke uopće svjesni koji i kakav je to položaj, dok istorijsko-sociologističko određenje upućuje na to da može da postoji svijest o klasi ili neko iskustvo klase. Strukturnim određenjem objašnjavaju se logika i anatomija funkcioniranja sistema proizvodnje, stoga je riječ o „trajnijoj“ klasnoj konfiguraciji kojom se objašnjava specifičnost kapitalističkog sistema proizvodnje, dok istorijski pristup klasi opisuje kontingentna i promenjiva klasna grupisanja koja se odvijaju u kapitalizmu zajedno sa drugim odnosima dominacije, podčinjavanja i discipliniranja."
  • 31. prosinca 2020. Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ika pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.
  • 27. prosinca 2020. Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.
  • 27. prosinca 2020. Biopolitika kao kritika „nove normalnosti“ "Uvođenje demokracije u raspravu o biopolitici, kako to čini Sotiris, svakako je potez u pravom smjeru, osobito u svjetlu činjenice da je Foucault prethodno formulirao neka biopolitička pitanja bez detaljne razrade filozofije biopolitike. To otvara mogućnost daljnjeg istraživanja u tom smjeru, ali istovremeno nas vraća na uvjetno rečeno stara pitanja epistemologije i političke teorije. Mnogi primjeri intelektualnog debakla u doba pandemije COVID-19 ukazuju da nedomišljenost temeljnih pretpostavki u kombinaciji s nedostatkom specifičnih znanja jamči intelektualnu regresiju. Teorijska i politička budućnost demokratske biopolitike u značajnoj mjeri ovisi o izbjegavanju uočenih zamki."
  • 20. prosinca 2020. Filipini: paralelne strukture u džunglama Na Filipinima i dalje traje jedan od najdugotrajnijih svjetskih revolucionarnih ustanaka, a uz nepoštivanje radničkih prava u zadnje vrijeme pojačana je i nasilna eksproprijacija zemlje autohtonih naroda, kao i ubojstva boraca i borkinja za zaštitu njihovih prava, te okolišnih aktivista. Kako komunistički gerilci opstaju u žrvnju između domaće fašistoidne vlasti Rodriga Dutertea i interesa stranih korporacija?
  • 20. prosinca 2020. „Budimo odgovorni_e“ Drugi val epidemije COVID-19 vladajuća garnitura u Sloveniji dočekala je uz prepune, neadekvatno opremljene bolnice i domove za starije, te istrage povezane uz indicije o korupciji pri nabavama maski i respiratora. Sve navedeno svjedoči o antisocijalnim politikama vlade i posljedica je višedesetljetne privatizacije zdravstvenog sustava, a nastavlja se kroz nove modele koncesija i privatizacija elemenata javne sfere. Autorica teksta, ujedno radnica visokoobrazovne ustanove, upozorava na licemjerni pristup ministarstva zdravstva, koje devet mjeseci nakon početka pandemije upućuje prosvjetnim radnicima i radnicama notu u kojoj se kroz opća mjesta objašnjava kako stati na kraj tobožnjoj neodgovornosti mladeži kao glavnom faktoru transmisije virusa.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve