Šesteroglava aždaja “six-packa”

U Zarezu XIII/322 objavljenom 24. studenog 2011. u sklopu temata S onu stranu Schengena 2, Mate Kapović piše o six-packu, novom paketu europskih zakona koji režu sve ostatke radničkih i socijalnih prava.


Premda se EU u Hrvatskoj gleda, ili se gledala, kao svojevrstan socijaldemokratski raj, s visokom razinom različitih socijalnih prava, zapadnoeuropska socijalna država je zadnjih 30-ak godina u defanzivi i pod izrazitim napadom od strane kapitala i političkih elita,
Neoliberalizam je ekonomska politika koja teži podvrći sve aspekte društva tržištu, pri čemu se na ideološkoj razini koristi kao opravdanje za pogodovanje kapitalu, tj. za povlačenje “nepopularnih poteza” – onih koji idu na štetu “maloga čovjeka”, kao što su smanjenje radničkih i socijalnih prava, komercijalizacija i privatiza- cija zdravstva i obrazovanja itd.
pri čemu se dosta tih napada kanaliziralo upravo kroz institucije EU. Europska komisija (EK) je već dugo godina posvećena programu rezanja troškova za socijalna prava, komercijalizaciji i privatizaciji javnoga sektora i reformama tržišta rada na štetu radnikâ. Članovi EK su se pritom, zajedno s predstavnicima krupnoga kapitala, žalili što se neke promjene ne mogu brže provesti, među ostalim i zbog ograničene moći same EK. No upravo je kriza tu donijela nove mogućnosti u vidu “doktrine šoka” – šok do kojega dolazi zbog krize koristi se da bi se provele mjere koje prije toga nisu bile moguće. Tako je Mario Monti, bivši član EK i Berlusconijev nasljednik na čelu talijanske vlade, jednom prilikom prilično otvoreno uzviknuo “Hvala ti, grčka krizo!”. Neoliberalizam je ekonomska politika koja teži podvrći sve aspekte društva tržištu, pri čemu se na ideološkoj razini koristi kao opravdanje za pogodovanje kapitalu, tj. za povlačenje “nepopularnih poteza” – onih koji idu na štetu “maloga čovjeka”, kao što su smanjenje radničkih i socijalnih prava, komercijalizacija i privatiza- cija zdravstva i obrazovanja itd. Neoliberalna se politika u Europi provodi poglavito kroz institucije Europske unije, a to se nastavlja i nakon izbijanja velike svjetske ekonomske krize 2007-8. – dapače, kriza se, kako rekosmo, iako je od njezina početka neoliberalni model (kao i sâm kapitalizam) pretrpio znatne udare na svoj javni imidž, koristi kao povod za provođenje daljnjih neoliberalnih reformi.


“Doktrina šoka” u Eu


Kada govorimo o “doktrini šoka” u EU, mislimo ponajprije na novi paket zakonâ o ekonomskom upravljanju, poznatiji pod imenom six-pack, koji je donijet u rujnu/listopadu 2011. Te su mjere najavljene još u ožujku 2010. godine, a već je u lipnju te godine predsjednik EK José Manuel Barroso govorio o “tihoj revoluciji”, nakon što je prijedlog EK o six-packu podržalo Europsko vijeće (u kojem sjede šefovi svih država-članica). No samom six-packu je prethodio tzv. Euro plus pakt u ožujku 2011., koji su prihvatile 23 članice EU (sve osim, iz različitih razloga, Velike Britanije, Švedske, Mađarske i Češke). Taj se pakt izvorno zvao Pakt o kompetitivnosti. “Kompetitivnost” je jedan od ključnih ideoloških termina EU neoliberalnog novogovora (o čemu više u nastavku), zajedno s “fleksigurnošću” (što je termin koji je zamijenio stariju “fleksibilnost”, a označava, ukratko, fleksibilnost radne snage, tj. smanjenje radničkih prava na svim razinama), koja također igra bitnu ulogu u ovom paktu.

Među zadaćama toga pakta je bilo podizanje dobne granice za odlazak u mirovinu i ukidanje indeksacije plaćâ, tj. odustajanje od prilagođavanja plaćâ inflaciji, što znači da bi realne radničke plaće zapravo padale.
Pakt je zamišljen kao lista konkretnih mjera koje su se pojedine države-članice obavezale provesti kako bi popravile svoju fiskalnu (proračunsku) stabilnost i kompetitivnost. Među zadaćama toga pakta je bilo podizanje dobne granice za odlazak u mirovinu i ukidanje indeksacije plaćâ, tj. odustajanje od prilagođavanja plaćâ inflaciji, što znači da bi realne radničke plaće zapravo padale (iako se to odnosi na svega nekoliko manjih zemalja u EU jer drugdje toga ili nema ili je već prije uklonjeno), a u paktu se također prilično otvoreno govori o zaustavljanju rasta plaćâ, o smanjenju plaćâ u javnom sektoru, o reduciranju troškova rada kroz ograničavanje kolektivnog pregovaranja, o potrebi povećanja produktivnosti rada putem deregulacije (tj. smanjenja raznih pozitivnih propisa koji ograničavaju samovolju kapitalistâ) i o smanjivanju troškova za socijalna prava, pri čemu se tu cinično eufemistički govori o “održivosti” sistema socijalnih prava, kao što se govori i o “održivom” mirovinskom i zdravstvenom sustavu, zapravo misleći na smanjenje javnih izdvajanja za dotične. Euro plus pakt se dotiče čitavog niza mjerâ koje se javljaju i u six-packu i koje će se upravo kroza nj provoditi; npr. obuzdavanje rasta plaćâ preko mjerâ o makroekonomskoj neravnoteži iz six-packa.

Pod six-packom se podrazumijeva paket novih zakonskih propisa koji se sastoji od pet regulativa i jedne direktive o ekonomskom upravljanju. Četiri od tih šest propisa je usmjereno na okvir za nadzor proračuna (budgetary surveillance framework) te strože provođenje i jačanje Pakta o stabilnosti i rastu (Stability and Growth Pact, SGP) iz 1997., koji propisuje da budžetski deficit ne smije biti veći od 3 posto BDP-a, a javni dug više od 60 posto BDP-a. Dva propisa se pak odnose na monitoring i kontrolu “makroekonomske neravnoteže” u zemljama-članicama. Six-pack će najviše utjecati na članice eurozone, s obzirom na to da se SGP i odnosi na članice eurozone i EMU (Europsku monetarnu uniju), no ne samo na njih. Od rečenih 6 propisa, dio se odnosi samo na članice eurozone (tj. zemlje koje su uvele euro i potpisale su SGP), a dio na sve članice EU (npr. okvir za nadzor proračuna).


“Recept za katastrofu”?



“Ekonomsko upravljanje, koje trenutno predlaže Komisija, nije ništa drugo doli rezovi, rezovi, rezovi: smanjivanje plaćâ, smanjivanje broja poslova, smanjivanje propisâ protiv lakog otpuštanja radnikâ, smanjivanje socijalne zaštite, smanjivanje izdataka za javne usluge.”
Six-pack je konačno donijet krajem rujna/početkom listopada 2011., nakon godinu dana natezanja i dodavanja amandmanâ, a sve to nakon prijedloga Europske komisije, koja jedina ima pravo predlagati nove zakone u EU. Donošenje odluke u Europskom parlamentu 28. rujna nije bilo jednoglasno jer su neki zastupnici ispravno argumentirali da mjere štednje nisu recept protiv krize, a Ujedinjena europska ljevica/Nordijska zelena ljevica, lijevo krilo Europskog parlamenta, six-pack je nazvala “receptom za katastrofu”. Sedamdeset i sedam NGO-a i sindikata, među kojima npr. francuski i europski ATTAC, francuski sindikat CGT i talijanski sindikat FIOM-CGIL, zakone su nazvali “antidemokratskima”. Europska konfederacija sindikata (European Trade Union Confederation, ETUC) je još u listopadu 2010. izjavila: “Ekonomsko upravljanje, koje trenutno predlaže Komisija, nije ništa drugo doli rezovi, rezovi, rezovi: smanjivanje plaćâ, smanjivanje broja poslova, smanjivanje propisâ protiv lakog otpuštanja radnikâ, smanjivanje socijalne zaštite, smanjivanje izdataka za javne usluge. Svi se ogromni troškovi krize prebacuju na grbaču radnikâ”. ECB (Europska centralna banka) je, naravno, six-pack podržala, ali ga je istodobno i kritizirala što je u nekim segmentima preneodređen i nedovoljno strog (!), tj. što ostavlja Europskom vijeću previše mogućnosti za proizvoljne procjene, što onda omogućuje nedosljednost i dopuštanje iznimaka.

Tri su ključna dijela six-packa:
1) nadzor nad nacionalnim proračunima (kako bi se osiguralo da svi budu dovoljno neoliberalni i da se u trenu krize strogo provode mjere štednje)
2) strože provođenje Pakta o stabilnosti i rastu (proračunski deficit do 3% BDP-a, javni dug do 60% BDP-a)
3) rano traženje uzrokâ potencijalne “makroekonomske neravnoteže”, problemâ u “kompetitivnosti” i opasnostî za ekononomsko “zdravlje” pojedinih članica

Nadziranje proračunâ pojedinih zemalja-članica, koje bi trebalo počinjati svake godine u travnju, a naziva se europskim semestrom, do prije nekoliko godina je bilo potpuno nezamislivo premda je to Europski okrugli stol industrijalaca (European Roundtable of Industrialists, ERT), jedna od najjačih lobističkih grupa europskog krupnog kapitala, predlagao još 2002. No to prije šoka koji je izazvala kriza nije moglo proći, na žalost samih kapitalista i pojedinih članova EK koji su to isticali i u javnosti. Nadzor proračuna znači, konkretno, da će svi proračuni pojedinih država-članica EU, prije nego što dođu na razmatranje na nacionalne parlamente morati proći razmatranje i dobiti odobrenje institucijâ EU, koji će kroz taj proces morati verificirati “primjerenost” dotičnoga proračuna. To jest, morat će ocijeniti je li proračun dovoljno “na liniji” službene neoliberalne politike EU, kao i provodi li u slučaju krize mjere štednje dovoljno strogo – svrha mjerâ štednje (tj. smanjenja državnih izdataka za socijalna prava, javne usluge, obrazovanje, zdravstvo itd.) je prebacivanje težine i posljedicâ krize na leđa radništva. To je posebno bizarno u slučajevima poput Irske i nekim drugim zemljama, gdje je do deficita došlo zato što je država novcem poreznih obveznika spašavala privatne banke. Zanimljivo, Irska je prije dolaska krize 2007-8. bila isticana kao “dobra učenica”, koja je poštivala sve europske propise o deficitu i javnom dugu, no to joj u konačnici nije nimalo pomoglo. Što se tiče strožeg provođenja propisâ iz SGP-a, tu je riječ o članicama eurozone i o provođenju propisâ koji su i dosad postojali, ali se zapravo nisu provodili jer su ih mnoge članice, i velike i male, često kršile. No sada se najavljuje potreba striktnog poštivanja propisa o godišnjem deficitu manjem od 3% BDP-a i javnom dugu manjem od 60% BDP-a, pri čemu se predviđaju i potencijalne kazne u iznosu od 0,2% BDP-a za pojedine članice.


Razvoj makroekonomske neravnoteže


No, osim nadziranja pojedinih nacionalnih proračuna, ono što je tu prava novost jest pokušaj da se preko mjerâ iz six-packa unaprijed traže znakovi “makroekonomske neravnoteže” u zemljama-članicama, čime bi se, prema mišljenju EU institucija, mogle izbjeći neke nove krize. Pritom se primjerice zanemaruje da je Irska bila, kao što rekosmo, “uzorita učenica” ili da su grčki deficit i španjolski nekretninski mjehur, koji je pukao s dolaskom krize, izravna posljedica same sistemske logike funkcioni- ranja eurozone, pri čemu je deficit jednih zemalja (i onda njihovo bježanje u financijalizacije i napuhavanje mjehurâ, tj. u neodrživo zaduživanje kod banaka zemalja iz jezgre koje imaju suficit) izravno povezan sa suficitom drugih. Kraće rečeno, bez grčkog deficita (tj. bez toga da Grčka više uvozi nego što izvozi) nema ni njemačkog suficita platne bilance (tj. toga da Njemačka više izvozi nego što uvozi). U konačnici, smisao ulaska zemlje poput Grčke u EU i eurozonu i jest bio u tome da EU dobije novo stanovništvo koje će se moći zaduživati i prošireno tržište, po moguć- nosti s istom valutom kako bi se spriječile devalvacije pojedinih nacionalnih valuta koje su prije uvođenja eura služile kao djelomičan mehanizam ispravljanja nejednakostî u trgovanju.

Preko ovakvih mehanizama EK će moći neposredno utjecati na radničke plaće, kolektivno pregovaranje, smanjenje radničkih prava, privatizaciju javnog sektora, smanjenje izdataka za obrazovanje i zdravstvo, deregulaciju financijskog sektora itd.
Pod makroekonomskim se problemima tu smatra npr. pad “kompetitivnosti” ekonomije ili prevelika javna potrošnja, što bi, prema mišljenju EU strukturâ, moglo dovesti do ekonomskih problema u budućnosti. To ne čudi, s obzirom na to da EU strukture smatraju i da je trenutna kriza posljedica prevelike javne potrošnje, makar je to smiješno u svjetlu činjenice da do deficitâ nije došlo zbog javne potrošnje, nego zbog sanacije propalih privatnih banaka itd. No da bi se takve problematične pojave, iz vizure EU, unaprijed spriječile, namjerava se postaviti sustav za rano nadziranje takvih pojava, kako bi se tu moglo što ranije intervenirati u ekonomsku politiku pojedinih država-članica, preko zahtjevâ da se preustroji državni proračun, tj. da se prilagodi EU ekonomskoj strategiji. Tu treba napomenuti da se rečena “makroekonomska ravnoteža” ne odnosi samo na slučaj visoke zaduženosti ili deficita (što pokriva SGP), nego da je riječ o široj slici. Osim preko godišnjeg europskog semestra, tj. toga što će Bruxelles ocjenjivati nacrte nacionalnih proračuna, ovo je još jedan način na koji će europske strukture izravno utjecati na ekonomsku politiku pojedinih zemalja. Preko ovakvih mehanizama EK će moći neposredno utjecati na radničke plaće, kolektivno pregovaranje (odnosno ukidanje kolektivnih ugovora ili njihovo ograničavanje na štetu radnikâ), smanjenje radničkih prava, privatizaciju javnog sektora, smanjenje izdataka za obrazovanje i zdravstvo, deregulaciju financijskog sektora itd. Ako je riječ o članici eurozone, a u budućnosti možda i za nečlanice eurozone, u slučaju nepoštivanja europskih preporuka može doći do nametanja sankcija u iznosu od 0,1% BDP-a. Tako bi se npr. moglo dogoditi da Španjolska godišnje mora platiti milijardu eura, a Portugal 170 milijuna eura. U svakom slučaju, računa se na to da će takve kazne biti ne iznimka nego pravilo, a, osim toga, članicama koje i ne dobiju kaznu (npr. zato što nisu u eurozoni) mogu se uskratiti sredstva iz europskih fondova.


Institucionalizacija neoliberalnog programa


Ovime se stvara sistem koji Europskoj komisiji omogućuje zadiranje u pitanja pojedinih tržišta rada, socijalne i porezne politike i sl., na što prije nije mogla izravno utjecati, pri čemu se fiskalna pitanja pojedinih država-članica smatraju pitanjima od opće važnosti. Dakle, nacionalni proračuni više nisu samo stvar pojedinih država nego čitave EU. Ono što se, dakle, može očekivati u budućnosti, kao posljedica provedbe ovakvih odluka, je da će države-članice biti prinuđene provoditi daljnje neoliberalne reforme i liberalizacije, rezati javnu potrošnju i socijalna prava, smanjivati javni sektor, spriječiti rast radničkih plaća itd. Ne treba posebno ni spominjati da europski krupni kapital, preko svojih lobističkih grupa kao što su već spomenuti ERT ili BusinessEurope (europska federacija poslodavaca), entuzijastički podupire ovakve mjere.

Paralelno s diskusijom o ekonomskom upravljanju, EU institucije su usvojile i novu strategiju o međunarodnoj kompetitivnosti, zvanu Europa 2020. To je višemanje donekle revidirana verzija Lisabonske strategije iz 2000. U toj se strategiji jasno vidi da se pod “kompe- titivnosti” zapravo podrazumijevaju fleksibilnija tržišta rada, smanjivanje mirovinâ, komercijalizacija javnih usluga i reforma obrazovanja i znanosti kako bi još izravnije služili krupnom kapitalu. Odnos EK prema kompetitivnosti se može recimo iščitati i iz izjave Marca Butija, generalnog direktora za ekonomska i financijska pitanja EK: “Ako plaće u javnom sektoru štete kompetitivnosti i stabilnosti cijenâ, onda će se od države tražiti da promijeni takvu politiku. A plaće u javnom sektoru, naravno, itekako utječu na privatni sektor” (rujan 2010).
Kroz usvajanje six-packa dolazi do daljnje i dodatne institucionalizacije neoliberalnog programa i politike mjerâ štednje u EU. Ovim je mjerama ne-neoliberalna ekonomska politika u EU praktički stavljena izvan zakona. Riječ je o radikalnoj centralizaciji donošenja ekonomskih odluka u EU, pri čemu se demokratičnost donošenja odlukâ radikalno smanjuje, a upravljanje nad ekonomijom se još više prepušta neoliberalnim tehnokratima, tj. “stručnjacima”, kao da je u ekonomiji bitna samo stručnost, a ne i namjere pojedinih “stručnjaka”; to će reći, da budemo izravni – rade li dotični “stručnjaci” u korist kapitala ili u korist naroda. Ovaj paket zakona je tobože odgovor na buduće ekonomske krize, no zapravo je riječ samo o ispunjenju dugogodišnjih zahtjeva europske kapitalističke klase i pritiska europskih struktura da se povećaju ovlasti EK, kako bi ona mogla natjerati nacionalne vlade da doista provode neoliberalni politički program i mjere štednje. Nije pritom nimalo nevažno da je donošenje ovih odluka provedeno bez praktički ikakve javne rasprave i uz gotovo nikakav odjek u medijima, kako europskim tako i hrvatskima.


Demokratski deficit europske komisije


Jasno, kada se govori o upletanju EK i strukturâ EU u nacionalne proračune i ekonomsku i socijalnu politiku pojedinih članica, problem nije u nacional-romantičarskom kukanju oko gubitkanacionalnog suvereniteta. Europska komisija je tijelo sastavljeno od (trenutno) 27 članova, koje potpuno proizvoljno odabiru vlade pojedinih članica EU. To je, dakle, jednom kada se uspostavi, nominalno potpuno nezavisno tijelo čiji se članovi, koji kada su unutra službeno više ne predstavljaju svoje zemlje, ne izabiru izravno na izborima i čiji se postupci ne mogu izravno nadzirati niti članovi opozvati. Naravno, nezavisnost EK postoji samo na papiru – u praksi su njihovi interesi i postupci isprepleteni s interesima i zahtjevima zapadnoeuropskog krupnog kapitala. To se jasno vidi u tome što je mnoštvo prijedlogâ EK zapravo copy-paste ranijih prijedloga kapitalističkih lobija kao što je ERT, a uska se suradnja EK s kapitalističkom klasom, uza sve unutarnje kontradikcije u istoj, ako ništa drugo, jasno očituje i u odnosu prema trenutnoj ekonomskoj krizi. S druge strane, sindikati ili udruge civilnog sektora na Europsku komisiju teško mogu ikako utjecati. Najveća je pak prednost EK, iz gledišta europskog političko-kapitalističkog establišmenta, u tome što je ona gotovo potpuno neosjetljiva na politički pritisak odozdo, npr. kroz prosvjede, štrajkove, javne kampanje i sl. Nacionalne su vlade, unatoč nedemokratičnosti same liberalne “demokracije” (u kojoj pobjeda na izborima ovisi ponajprije o financijskim sredstvima, a posljedično tome o interesima kapitala), ipak u neugodnom i osjetljivom položaju.

Nezadovoljstvo naroda će na izborima svake četiri godine na vlast dovesti drugu frakciju političke elite, a pojedinim vladama ipak nije svejedno kada im se, kao u Grčkoj, Španjolskoj ili u Hrvatskoj u proljeće 2011., pod prozorima odvijaju masovni prosvjedi, pa čak ni kada je riječ o partikularnim pobunama kao što su štrajkovi, okupacije tvornicâ, blokade fakultetâ ili oštre javne kampanje. No, kako je jasno ako ništa drugo onda po iskustvu iz revolucionarne 2011., masovni prosvjedi protiv protunarodne ekonomske politike i mjerâ štednje diljem Europe zaštićene članove Europske komisije u Bruxellesu ni najmanje ne diraju.
Kroz six-pack se samo nastavlja i postupna erozija, već ionako od početka vrlo male, demokracije u EU. Već sada golem demokratski deficit u EU se samo još više povećava.
Naposljetku, zašto i bi? Niti ih se može izravno smijeniti, niti se na njih može odozdo direktno utjecati, niti se boje izborâ. I upravo zato se daljnja institucionalizacija i jačanje neoliberalne ekonomske politike u EU provodi baš kroz jačanje ovlastî i moći Europske komisije, a nauštrb moći nacionalnih vlada. To je sve u skladu s općom EU filozofijom da su za sve negativnosti odgovorni populistički i loši potezi nacionalnih vlada te da je rješenje u povećanju moći i većem nadzoru od strane “nezavisnih”, nestranačkih autoriteta iz eurokratskih neoliberalnih struktura.

Uvođenje six-packa je najveća promjena u ekonomskom upravljanju od uvođenja Europske monetarne unije. Njime se stvara čvrsta zakonska baza za koordinaciju europske ekonomske (neoliberalne) politike, postrožuju se, tj. konačno se počinju provoditi, mjere iz Pakta o stabilnosti i rastu, europske strukture dobivaju goleme ovlasti proračunskog nadzora nad pojedinim zemljama-članicama, a praktički čitava ekonomska politika svih zemalja se stavlja pod nadzor EU institucija, pri čemu se djeluje i preventivno i sankcijama. I ono što je dosada bilo izvan dohvata i izravnog utjecaja EU poli- tike, kao socijalna i porezna politika ili pitanje radničkih plaća, kolektivnih ugovora i privatizacije i liberalizacije konkretnih sektora – sada je sve to pod kandžama EU tehnokratske neoliberalne elite. U ovim se promjenama još jednom očitovala nevjerojatna otpornost sistema, kroz paradoksalnu situaciju da se kriza neoliberalnog kapitalizma koristi kao šok koji će omogućiti uvođenje dodatnih neoliberalnih reformi.
Kroz six-pack se samo nastavlja i postupna erozija, već ionako od početka vrlo male, demokracije u EU. Već sada golem demokratski deficit u EU se samo još više povećava. Dok se još 2005. o europskom ustavu odlučivalo na referendumima, europska je političko- ekonomska elita izvukla pouke iz padanja EU ustava na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj te je, zaključivši da je prepuštanje takvih stvari na izravno odlučivanje narodu prilično opasno za provedbu svojih ideja, novo izdanje EU ustava (pod novim imenom: Lisabonski sporazum) četiri godine kasnije stavila na samo jedan referendum (irski, koji se morao ponoviti da bi bila izglasana “prava” odluka), a u 2011. vidimo da se čak i nacionalni proračuni, socijalna politika itd. potpuno izuzimaju izvan dohvata ionako već vrlo ograničena nadzora europskih glasača.


Vrla nova Europa


Pitanje je samo hoće li six-pack konačno uvjeriti i eurofile s “ljevice” da su snovi o ujedinjenoj socijaldemokratskoj Europskoj uniji, ako su ikad uopće i bili realni, ovime jednom zasvagda pokopani?
Uvođenje six-packa nam zapravo šalje istu antidemokratsku poruku koja se na jednoj nižoj razini vidjela kroz negativnu reakciju europske političke elite na najavu mogućeg referenduma u Grčkoj u studenom 2011. na kojem bi narod izravno odlučio o pitanju grčkoga duga i članstva u eurozoni. Irska i Grčka su zbog dugova u krizi stavljene pod nadzor EU, no jasno je da će preko mjera koje će se provesti kroz six-pack sve zemlje EU, bile opterećene dugovima i deficitom ili ne, zapravo postati nove Grčke. Na ovaj se način čuvena izjava Margaret Thatcher There is no alternative (“nema alternative”) ukotvljuje u europskim zakonskim propisima, a nestaje svaka mogućnost da bi neka progresivna politička snaga u okviru EU i uobičajene parlamentarne politike mogla voditi svoju samostalnu, ne-neoliberalnu, politiku pa makar i ne pretjerano radikalnu, npr. umjereno lijevo-kejnzijansku. Što to znači za progresivne europske snage koje se bore za bolje i pravednije društvo i drugačiji ekonomski sistem, ne treba posebno napominjati.

Stupanje na snagu six-packa se očekuje krajem 2011. ili početkom 2012. Pitanje je samo hoće li six-pack konačno uvjeriti i eurofile s “ljevice”, domaće i strane, da su snovi o ujedinjenoj socijaldemokratskoj Europskoj uniji, ako su ikad uopće i bili realni, ovime jednom zasvagda pokopani? Ako je dosada i bilo sumnje oko toga, nakon donošenja ovih mjera je potpuno jasno – dolazi nam vrla nova Europa koja svoje brutalno neoliberalno i nedemokratsko lice više ni najmanje ne prikriva. Sada je na narodima Europe da joj odgovore… Kod nas će jedan od načinâ za to biti i skorašnji referendum o ulasku Hrvatske u EU.

Mate Kapović
Objavljeno u Zarezu XIII/322 objavljenom 24. studenog 2011.
u sklopu temata S onu stranu Schengena 2

Vezani članci

  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 17. srpnja 2019. Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve