Europske integracije, tranzicija i razvoj

U Zarezu XIII/322 objavljenom 24. studenog 2011. u sklopu temata S onu stranu Schengena 2, Nikola Vukobratović piše o poticanju stranih investicija kao neoliberalnoj doktrini razvoja tranzicijskih zemalja, te ulozi Europske unije u promicanju te doktrine.

U vrijeme pred izbore, jedno od važnijih obećanja i mjesta folklornih predizbornih retoričkih podbadanja, pitanje je privlačenja stranih ulaganja. Nema vladajuće stranke koju opozicija nije optužila da nije učinila dovoljno da privuče strane investicije ni opozicijske stranke koju njezini protivnici na vlasti nisu optuživali da svojim programom te investicije ugrožava. U svakom slučaju, bez obzira na pretjerano zaoštrene predizborne pozicije, uloga stranih investicija u rješavanju ekonomskih problema društva ne dolazi u pitanje. Dapače, što se kriza više zaoštrava, to se političari energičnije u svojim programima “borbe protiv krize” pouzdaju u spasonosno djelovanje stranih investicija na gospodarski rast.

Strane investicije kao razvojni model

Hrvatska je zemlja sa stalnom visokom nezaposlenošću, i druga zemlja među članicama i kandidatima za članstvo u EU po postotku mladih nezaposlenih, iza Španjolske i ispred Grčke. Povećanje nezaposlenosti posebno je eskaliralo posljednjih godina, što se dovodi u vezu sa svjetskom gospodarskom krizom. Objašnjenje je jednostavno, pad stope profita prisilio je poduzetnike da opreznije ulažu svoj kapital. Umjesto da “otvaraju” radna mjesta, oni dijele otkaze, što uzrokuje nezaposlenost. Dakle, pošto zbog pada profitne stope za novi ciklus reprodukcije nedostaje kapitala, a u ekonomskim shvaćanjima naših političara pokretač novog ciklusa može biti samo poduzetnik, kapital valja uvesti izvana. Takav uvoz kapitala naziva se i izravna strana ulaganja i njegova se neizostavna uloga u poticanju gospodarskog rasta u “suvremenom globalnog gospodarstvu” često ističe i izvan naše lokalne sredine. No Hrvatska nije tek bilo kakva kapitalistička zemlja, ona je tranzicijska zemlja, dakle zemlja koja se u “svjetsku tržišnu utakmicu” navodno uključila tek nedavno i koja se tobože zbog toga teško snalazi u novim uvjetima. Zato Hrvatska, kao i ostale tranzicijske zemlje, stranim ulaganjima ne rješava samo ovu krizu, već i nadoknađuje inicijalnu zaostalost za zemljama “razvijene tržišne ekonomije”. Drugim riječima, uporno inzistiranje na nužnosti “poticanja stranih investicija” sastavni je dio dugotrajnog tranzicijskog modela razvoja na temelju uvoza kapitala.

Taj model jasno je ekspliciran u tekstu napisanom 1989. koji opisuje standardne mjere koje predlažu Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka. Prema središtima tih institucija set njihovih politika nazvan je Washingtonski konsenzus, pri čemu bi konsenzus trebao označavati objektivnu nužnost mjera koje se predlažu, a kojima “nema alternative”. Dokument predlaže niz mjera koje su obično nazivaju neoliberalnim, a uključuju agresivnu privatizaciju, smanjenje javne potrošnje, kresanje socijalnih i radničkih prava, poreznu reformu koja manje opterećuje najbogatije i ukidanje ograničenja u poslovanju koja se tiču zaštite životne sredine ili sprječavanja negativnih društvenih posljedica. Drugim riječima, dokument je sasvim u skladu s ekonomskim politikama koje su tada dominirale u razvijenom svijetu.

Međutim, treba primijetiti kako su politike opisane terminom Washingtonski konsenzus bile određivane posebno za nerazvijene zemlje, konkretno za Latinsku Ameriku. No, s obzirom na dramatične promjene u to vrijeme u Istočnoj Europi, spomenute institucije nisu vidjele nikakvih problema da se isti paket univerzalnih mjera predloži i zemljama tranzicije po poznatom modelu one size fits all. Taj paket mjera nije trebao samo riješiti trenutne ekonomske probleme spomenutih zemalja, nego i omogućiti izlazak iz dugotrajne nerazvijenosti, koji tobože omogućava tržišna ekonomija, tim brže što je radikalnija. Pri tome je posebno istaknuta uloga izravnih stranih ulaganja koja bi trebala riješiti problem nedostatka kapitala nužnog za razvoj proizvodnih snaga u nerazvijenim zemljama.

Prepreke akumulaciji kapitala

Washingtonski set mjera predlagan nerazvijenim zemljama nipošto nije bio historijski presedan u ekonomskoj povijesti Latinske Amerike, a još manje je postojao “konsenzus” oko korisnog, ili čudesnog djelovanja na izlazak iz kruga nerazvijenosti. Dapače, niz latinoameričkih ekonomskih povjesničara intenzivno se bavio proučavanjem ekonomskog nazadovanja pojedinih zemalja koje je išlo paralelno s integracijom u svjetsko tržište, posebno preko uvoza kapitala i privlačenja stranih ulaganja. Ovo područje već je u kolonijalnom periodu svoje povijesti imalo ulogu područja eksploatacije za ekonomski razvitak metropole. Padom tih kolonijalnih carstava i stjecanjem formalne nazavisnosti, razvitak kapitalističke privrede bio je izravno vezan uz potrebe za sirovinama industrijski razvijenih zemalja, u prvom redu Velike Britanije, a kasnije Sjedinjenih Država. Unatoč uvozu kapitala iz industrijski najrazvijenijih zemalja, ova strukturalna zavisnost latinoameričke ekonomije nije doprinosila gospodarskom razvoju zemalja. Zašto?

Čak i kada ulazak stranog kapitala povremeno omogućava razvoj proizvodnih snaga, on ne sprječava da se proizvedeni višak vrijednosti iznosi iz zemlje, prije svega zato što se o raspodjeli dobiti odlučuje u tvrtkama maj- kama, tj. u razvijenim zemljama. Ionako mali dio dobiti koji ostaje u zemlji u koju se ulaže posebno je osjetljiv u trenucima krize, kada tvrtke u matičnim zemljama pokušavaju gubitke nadoknaditi u zemljama u koje ulažu pa tako reinvestirana dobit uglavnom potpuno izostaje. Uz to, tvrtke ulagači vrše sustavni pritisak na zemlju uvoznicu kapitala u smjeru smanjenja radničkih prava i poreznih davanja državi, što dodatno smanjuje sredstva koja ostaju. Naposljetku, nova zakonska rješenja, paralelno s omogućavanjem i poticanjem uvoza stranog kapitala, olaškavaju carinska i druga ograničenja robne razmjene i utječu na daljni razvoj neravnomjerne razmjene. Umjesto omogućavanja razvoja, poticanje stranih investicija, i strukturalna zavisnost koja iz toga proizlazi, pokazali su se zapravo kao prepreka akumulaciji kapitala u zavisnim zemljama i kao sredstvo ubrzavanja koncentracije kapitala u najrazvijenijim centrima. Ukratko, strane investicije omogućuju tvrtkama ulagačima da se nose s padom stope profita, ali otežavaju nastanak potencijalnog konkurentskog kapitala stranim ulagačima koji bi poticao razvoj proizvodnih sredstava. Zbog toga su model razvoja temeljen na bržoj integraciji i posljedično razvijanju strukturalne zavisnosti ekonomski povjesničari prozvali “razvojem nerazvijenosti”.

Utrka među zavisnim zemljama oko privlačenja stranog kapitala u pravilu izgleda kao suluda trka prema dnu u razini radničkih nadnica, socijalnih, radničkih pa i generalno ljudskih prava.

Posebno je važno primijetiti kako “razvojni model” temeljen na stranim investicijama sa sobom vuče i čitav niz izrazito negativnih socijalnih efekata, konkretno povećanja siromaštva i smanjenja socijalne zaštite. Utrka među zavisnim zemljama oko privlačenja stranog kapitala u pravilu izgleda kao suluda trka prema dnu u razini radničkih nadnica, socijalnih, radničkih pa i generalno ljudskih prava. Kako bi se privukla njihova pažnja, potrebno je omogućiti stranim investitorima što veću stopu profita. Pošto je u slabije razvijenim zemljama to uglavnom nemoguće učiniti pružanjem boljih tehnoloških uvjeta (jer je uvođenje novih tehnologija upravo ono što se od stranih investitora traži), nerazvijene zemlje nude nisku cijenu rada, zakonske i porezne olakšice za ulagače, “fleksibilizaciju” tržišta rada (što je šifra za lakše otpuštanje) i često posebne ugovore koji ulagačima nude neke osobite povlastice na tržištu zemlje uvoznice kapitala. Neposredne socijalne posljedice politike poticanja stranih investicija u Latinskoj Americi izazvale su niz socijalnih otpora i tur- bulencija. U hladnoratovskom periodu taj socijalni otpor često je bio gušen državnom represijom i ukidanjem čak i formalne mogućnosti sudjelovanju naroda u donošenju financijskih odluka.

Tranzicija, integracija i perspektive razvoja

Za razliku od Latinske Amerike, u Istočnoj Europi još nismo vidjeli vojne intervencije i pučeve, ali ni ozbiljniji socijalni pokret koji bi ovaj model razvoja nerazvijenosti doveo u pitanje. I to unatoč tome što je ovakav tip integracije u svjetski ekonomski sustav uzrokovao ozbiljne socijalne probleme, a pokazao vrlo upitne rezultate. Ilustracije radi, podatak koji zvuči šokantno je da je
Hrvatska zapravo pri tranzicijskom vrhu u uvozu kapitala u cijelom tranzicijskom periodu, a najveća pojedinačna investicija u Hrvatsku je njemačka kupnja Hrvatskog telekoma koji je od 11 400 zaposlenih kada ga je kupio Deutsche Telekom spao na tek 5700 radnika. Čak i ako ne računamo najveći dio stranih investicija u Hrvatskoj kao što su HT i banke, europski kapital ne samo da nije donio razvoj proizvodnih snaga ili doprinosio uvođenju novih znanja i tehnologija, nego je i preko hrvatskih radnika provodio “racionalizacije” u troškovima koje mu zbog radnog zakonodavstva nisu moguće u matičnim zemljama. Motiv ulagača u stranu zemlju nije i ne može biti razvojni, nego je uvijek spašavanje profitne stope, mogućnost brže zarade, kojom se često krpaju iznevjerena profitna očekivanja u matičnim zemljama. Zadnjih godina, Hrvatska je značajno pala na rang listi zemalja privlačnih ulagačima, u korist zemalja sa znatno nižim nadnicama, kao što je Srbija. Stoga poziv na promjenu politiku u smjeru olakšavanja stranih investicija može značiti ili zagovaranje sustavnog i drastičnog smanjenja nadnica i razine radničkih prava ili zagovaranje jeftine prodaje postojećih sredstava proizvodnje i razmjene radi kratkotrajnog krpanja državnog proračuna, a s dugoročno negativnim posljedicama po perspektive razvoja. Političke i ekonomske integracije imaju posebno mjesto u politici stranih ulaganja. One omogućuju da se prepreke uvozu kapitala koje obično postoje među zemljama jednim potezom ukinu, bez da su potrebni neki posebni dogovori među vladama. To omogućuje ulagačima da imaju pravnu zaštitu svog kapitala unutar šireg područja na kojem vrijede jednaka pravila koja nisu podložna povremenim nezadovoljstvima stanovništva zemlje uvoznice kapitala zbog negativnih socijalnih, ali i dugoročno negativnih razvojnih posljedica stranih ulaganja.

“Sloboda kretanja kapitala” jedna je od “temeljnih sloboda” Europske unije, a poticanje stranih ulaganja “ključna mjera poticanja razvoja” i “osnovni dio zajedničke politike”. Europska unija kao model razvoja tranzicijskim zemljama nudi samo jedno – uvoz zapadnoeuropskog kapitala i njegovo preuzimanje postojećih sredstava za proizvodnju u tranzicijskim zemljama.

Stoga je “sloboda kretanja kapitala” jedna od “temeljnih sloboda” Europske unije, a poticanje stranih ulaganja “ključna mjera poticanja razvoja” i “osnovni dio zajedničke politike”, kako ga definira Lisabonski ugovor. Ako se uzmu u obzir i ostala europska pravila koje su članice dužne prihvatiti prilikom integracije, kao što su ograničavanje državnih subvencija i poticanje privatizacije (što su, podsjetimo se, sve mjere definirane još u Washingtonskom konsenzusu), očito je da Europska unija kao model razvoja tranzicijskim zemljama nudi samo jedno – uvoz zapadnoeuropskog kapitala i njegovo preuzimanje postojećih sredstava za proizvodnju u tranzicijskim zemljama. Dakle, model koji omogućuje zapadnoeuropskom kapitalu da čuva razinu profitne stope izvozom kapitala u zemlje nižih nadnica, ili slabije razine socijalnih prava, ali stavlja zemlje u tranziciji u poziciju strukturalne zavisnosti u kojoj je akumulacija “domaćeg” kapitala znatno otežana. Naposljetku, uvoz zapadnoeuropskog kapitala pojavljuje se kao model i u onom dijelu politike EU koji se najviše propagira kao razvojni – u tzv. razvojnim fondovima, koji, umjesto da pružaju sredstva koji bi omogućila razvoj proizvodnih sredstava u zemlji primateljici, u stvari prisiljavaju tu zemlju da “sufinancira” projekte stranih ulagača koji uključuju iskorištavanje postojećih sredstava za proizvodnju ili resursa.

Dakle, ako govorimo o posljedicama europskih integracija na perspektive razvoja hrvatskog gospodarstva, ne moramo halucinirati masonske lože koje nam žele oduzeti nacionalni identitet, vjeru i kulturu. Europski političari sasvim su otvoreni i eksplicitni oko toga kakvu ulogu su namijenili tranzicijskom radništvu u odnosu na zapadnoeuropski kapital. Umjesto prašnjavih antisemitskih teorija zavjere, dovoljno je samo da čitamo njihove svakodnevne izjave na koje smo toliko navikli da ih ni ne primjećujemo. Stvar je samo u tome da ih naučimo čitati i razumijevati, i na njih primjereno odgovoriti.