Europske integracije, tranzicija i razvoj

U Zarezu XIII/322 objavljenom 24. studenog 2011. u sklopu temata S onu stranu Schengena 2, Nikola Vukobratović piše o poticanju stranih investicija kao neoliberalnoj doktrini razvoja tranzicijskih zemalja, te ulozi Europske unije u promicanju te doktrine.


U vrijeme pred izbore, jedno od važnijih obećanja i mjesta folklornih predizbornih retoričkih podbadanja, pitanje je privlačenja stranih ulaganja. Nema vladajuće stranke koju opozicija nije optužila da nije učinila dovoljno da privuče strane investicije ni opozicijske stranke koju njezini protivnici na vlasti nisu optuživali da svojim programom te investicije ugrožava. U svakom slučaju, bez obzira na pretjerano zaoštrene predizborne pozicije, uloga stranih investicija u rješavanju ekonomskih problema društva ne dolazi u pitanje. Dapače, što se kriza više zaoštrava, to se političari energičnije u svojim programima “borbe protiv krize” pouzdaju u spasonosno djelovanje stranih investicija na gospodarski rast.

Strane investicije kao razvojni model


Hrvatska je zemlja sa stalnom visokom nezaposlenošću, i druga zemlja među članicama i kandidatima za članstvo u EU po postotku mladih nezaposlenih, iza Španjolske i ispred Grčke. Povećanje nezaposlenosti posebno je eskaliralo posljednjih godina, što se dovodi u vezu sa svjetskom gospodarskom krizom. Objašnjenje je jednostavno, pad stope profita prisilio je poduzetnike da opreznije ulažu svoj kapital. Umjesto da “otvaraju” radna mjesta, oni dijele otkaze, što uzrokuje nezaposlenost. Dakle, pošto zbog pada profitne stope za novi ciklus reprodukcije nedostaje kapitala, a u ekonomskim shvaćanjima naših političara pokretač novog ciklusa može biti samo poduzetnik, kapital valja uvesti izvana. Takav uvoz kapitala naziva se i izravna strana ulaganja i njegova se neizostavna uloga u poticanju gospodarskog rasta u “suvremenom globalnog gospodarstvu” često ističe i izvan naše lokalne sredine. No Hrvatska nije tek bilo kakva kapitalistička zemlja, ona je tranzicijska zemlja, dakle zemlja koja se u “svjetsku tržišnu utakmicu” navodno uključila tek nedavno i koja se tobože zbog toga teško snalazi u novim uvjetima. Zato Hrvatska, kao i ostale tranzicijske zemlje, stranim ulaganjima ne rješava samo ovu krizu, već i nadoknađuje inicijalnu zaostalost za zemljama “razvijene tržišne ekonomije”. Drugim riječima, uporno inzistiranje na nužnosti “poticanja stranih investicija” sastavni je dio dugotrajnog tranzicijskog modela razvoja na temelju uvoza kapitala.

Taj model jasno je ekspliciran u tekstu napisanom 1989. koji opisuje standardne mjere koje predlažu Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka. Prema središtima tih institucija set njihovih politika nazvan je Washingtonski konsenzus, pri čemu bi konsenzus trebao označavati objektivnu nužnost mjera koje se predlažu, a kojima “nema alternative”. Dokument predlaže niz mjera koje su obično nazivaju neoliberalnim, a uključuju agresivnu privatizaciju, smanjenje javne potrošnje, kresanje socijalnih i radničkih prava, poreznu reformu koja manje opterećuje najbogatije i ukidanje ograničenja u poslovanju koja se tiču zaštite životne sredine ili sprječavanja negativnih društvenih posljedica. Drugim riječima, dokument je sasvim u skladu s ekonomskim politikama koje su tada dominirale u razvijenom svijetu.

Međutim, treba primijetiti kako su politike opisane terminom Washingtonski konsenzus bile određivane posebno za nerazvijene zemlje, konkretno za Latinsku Ameriku. No, s obzirom na dramatične promjene u to vrijeme u Istočnoj Europi, spomenute institucije nisu vidjele nikakvih problema da se isti paket univerzalnih mjera predloži i zemljama tranzicije po poznatom modelu one size fits all. Taj paket mjera nije trebao samo riješiti trenutne ekonomske probleme spomenutih zemalja, nego i omogućiti izlazak iz dugotrajne nerazvijenosti, koji tobože omogućava tržišna ekonomija, tim brže što je radikalnija. Pri tome je posebno istaknuta uloga izravnih stranih ulaganja koja bi trebala riješiti problem nedostatka kapitala nužnog za razvoj proizvodnih snaga u nerazvijenim zemljama.

Prepreke akumulaciji kapitala


Washingtonski set mjera predlagan nerazvijenim zemljama nipošto nije bio historijski presedan u ekonomskoj povijesti Latinske Amerike, a još manje je postojao “konsenzus” oko korisnog, ili čudesnog djelovanja na izlazak iz kruga nerazvijenosti. Dapače, niz latinoameričkih ekonomskih povjesničara intenzivno se bavio proučavanjem ekonomskog nazadovanja pojedinih zemalja koje je išlo paralelno s integracijom u svjetsko tržište, posebno preko uvoza kapitala i privlačenja stranih ulaganja. Ovo područje već je u kolonijalnom periodu svoje povijesti imalo ulogu područja eksploatacije za ekonomski razvitak metropole. Padom tih kolonijalnih carstava i stjecanjem formalne nazavisnosti, razvitak kapitalističke privrede bio je izravno vezan uz potrebe za sirovinama industrijski razvijenih zemalja, u prvom redu Velike Britanije, a kasnije Sjedinjenih Država. Unatoč uvozu kapitala iz industrijski najrazvijenijih zemalja, ova strukturalna zavisnost latinoameričke ekonomije nije doprinosila gospodarskom razvoju zemalja. Zašto?

Čak i kada ulazak stranog kapitala povremeno omogućava razvoj proizvodnih snaga, on ne sprječava da se proizvedeni višak vrijednosti iznosi iz zemlje, prije svega zato što se o raspodjeli dobiti odlučuje u tvrtkama maj- kama, tj. u razvijenim zemljama. Ionako mali dio dobiti koji ostaje u zemlji u koju se ulaže posebno je osjetljiv u trenucima krize, kada tvrtke u matičnim zemljama pokušavaju gubitke nadoknaditi u zemljama u koje ulažu pa tako reinvestirana dobit uglavnom potpuno izostaje. Uz to, tvrtke ulagači vrše sustavni pritisak na zemlju uvoznicu kapitala u smjeru smanjenja radničkih prava i poreznih davanja državi, što dodatno smanjuje sredstva koja ostaju. Naposljetku, nova zakonska rješenja, paralelno s omogućavanjem i poticanjem uvoza stranog kapitala, olaškavaju carinska i druga ograničenja robne razmjene i utječu na daljni razvoj neravnomjerne razmjene. Umjesto omogućavanja razvoja, poticanje stranih investicija, i strukturalna zavisnost koja iz toga proizlazi, pokazali su se zapravo kao prepreka akumulaciji kapitala u zavisnim zemljama i kao sredstvo ubrzavanja koncentracije kapitala u najrazvijenijim centrima. Ukratko, strane investicije omogućuju tvrtkama ulagačima da se nose s padom stope profita, ali otežavaju nastanak potencijalnog konkurentskog kapitala stranim ulagačima koji bi poticao razvoj proizvodnih sredstava. Zbog toga su model razvoja temeljen na bržoj integraciji i posljedično razvijanju strukturalne zavisnosti ekonomski povjesničari prozvali “razvojem nerazvijenosti”.

Utrka među zavisnim zemljama oko privlačenja stranog kapitala u pravilu izgleda kao suluda trka prema dnu u razini radničkih nadnica, socijalnih, radničkih pa i generalno ljudskih prava.
Posebno je važno primijetiti kako “razvojni model” temeljen na stranim investicijama sa sobom vuče i čitav niz izrazito negativnih socijalnih efekata, konkretno povećanja siromaštva i smanjenja socijalne zaštite. Utrka među zavisnim zemljama oko privlačenja stranog kapitala u pravilu izgleda kao suluda trka prema dnu u razini radničkih nadnica, socijalnih, radničkih pa i generalno ljudskih prava. Kako bi se privukla njihova pažnja, potrebno je omogućiti stranim investitorima što veću stopu profita. Pošto je u slabije razvijenim zemljama to uglavnom nemoguće učiniti pružanjem boljih tehnoloških uvjeta (jer je uvođenje novih tehnologija upravo ono što se od stranih investitora traži), nerazvijene zemlje nude nisku cijenu rada, zakonske i porezne olakšice za ulagače, “fleksibilizaciju” tržišta rada (što je šifra za lakše otpuštanje) i često posebne ugovore koji ulagačima nude neke osobite povlastice na tržištu zemlje uvoznice kapitala. Neposredne socijalne posljedice politike poticanja stranih investicija u Latinskoj Americi izazvale su niz socijalnih otpora i tur- bulencija. U hladnoratovskom periodu taj socijalni otpor često je bio gušen državnom represijom i ukidanjem čak i formalne mogućnosti sudjelovanju naroda u donošenju financijskih odluka.

Tranzicija, integracija i perspektive razvoja


Za razliku od Latinske Amerike, u Istočnoj Europi još nismo vidjeli vojne intervencije i pučeve, ali ni ozbiljniji socijalni pokret koji bi ovaj model razvoja nerazvijenosti doveo u pitanje. I to unatoč tome što je ovakav tip integracije u svjetski ekonomski sustav uzrokovao ozbiljne socijalne probleme, a pokazao vrlo upitne rezultate. Ilustracije radi, podatak koji zvuči šokantno je da je
Hrvatska zapravo pri tranzicijskom vrhu u uvozu kapitala u cijelom tranzicijskom periodu, a najveća pojedinačna investicija u Hrvatsku je njemačka kupnja Hrvatskog telekoma koji je od 11 400 zaposlenih kada ga je kupio Deutsche Telekom spao na tek 5700 radnika. Čak i ako ne računamo najveći dio stranih investicija u Hrvatskoj kao što su HT i banke, europski kapital ne samo da nije donio razvoj proizvodnih snaga ili doprinosio uvođenju novih znanja i tehnologija, nego je i preko hrvatskih radnika provodio “racionalizacije” u troškovima koje mu zbog radnog zakonodavstva nisu moguće u matičnim zemljama. Motiv ulagača u stranu zemlju nije i ne može biti razvojni, nego je uvijek spašavanje profitne stope, mogućnost brže zarade, kojom se često krpaju iznevjerena profitna očekivanja u matičnim zemljama. Zadnjih godina, Hrvatska je značajno pala na rang listi zemalja privlačnih ulagačima, u korist zemalja sa znatno nižim nadnicama, kao što je Srbija. Stoga poziv na promjenu politiku u smjeru olakšavanja stranih investicija može značiti ili zagovaranje sustavnog i drastičnog smanjenja nadnica i razine radničkih prava ili zagovaranje jeftine prodaje postojećih sredstava proizvodnje i razmjene radi kratkotrajnog krpanja državnog proračuna, a s dugoročno negativnim posljedicama po perspektive razvoja. Političke i ekonomske integracije imaju posebno mjesto u politici stranih ulaganja. One omogućuju da se prepreke uvozu kapitala koje obično postoje među zemljama jednim potezom ukinu, bez da su potrebni neki posebni dogovori među vladama. To omogućuje ulagačima da imaju pravnu zaštitu svog kapitala unutar šireg područja na kojem vrijede jednaka pravila koja nisu podložna povremenim nezadovoljstvima stanovništva zemlje uvoznice kapitala zbog negativnih socijalnih, ali i dugoročno negativnih razvojnih posljedica stranih ulaganja.
“Sloboda kretanja kapitala” jedna je od “temeljnih sloboda” Europske unije, a poticanje stranih ulaganja “ključna mjera poticanja razvoja” i “osnovni dio zajedničke politike”. Europska unija kao model razvoja tranzicijskim zemljama nudi samo jedno – uvoz zapadnoeuropskog kapitala i njegovo preuzimanje postojećih sredstava za proizvodnju u tranzicijskim zemljama.
Stoga je “sloboda kretanja kapitala” jedna od “temeljnih sloboda” Europske unije, a poticanje stranih ulaganja “ključna mjera poticanja razvoja” i “osnovni dio zajedničke politike”, kako ga definira Lisabonski ugovor. Ako se uzmu u obzir i ostala europska pravila koje su članice dužne prihvatiti prilikom integracije, kao što su ograničavanje državnih subvencija i poticanje privatizacije (što su, podsjetimo se, sve mjere definirane još u Washingtonskom konsenzusu), očito je da Europska unija kao model razvoja tranzicijskim zemljama nudi samo jedno – uvoz zapadnoeuropskog kapitala i njegovo preuzimanje postojećih sredstava za proizvodnju u tranzicijskim zemljama. Dakle, model koji omogućuje zapadnoeuropskom kapitalu da čuva razinu profitne stope izvozom kapitala u zemlje nižih nadnica, ili slabije razine socijalnih prava, ali stavlja zemlje u tranziciji u poziciju strukturalne zavisnosti u kojoj je akumulacija “domaćeg” kapitala znatno otežana. Naposljetku, uvoz zapadnoeuropskog kapitala pojavljuje se kao model i u onom dijelu politike EU koji se najviše propagira kao razvojni – u tzv. razvojnim fondovima, koji, umjesto da pružaju sredstva koji bi omogućila razvoj proizvodnih sredstava u zemlji primateljici, u stvari prisiljavaju tu zemlju da “sufinancira” projekte stranih ulagača koji uključuju iskorištavanje postojećih sredstava za proizvodnju ili resursa.

Dakle, ako govorimo o posljedicama europskih integracija na perspektive razvoja hrvatskog gospodarstva, ne moramo halucinirati masonske lože koje nam žele oduzeti nacionalni identitet, vjeru i kulturu. Europski političari sasvim su otvoreni i eksplicitni oko toga kakvu ulogu su namijenili tranzicijskom radništvu u odnosu na zapadnoeuropski kapital. Umjesto prašnjavih antisemitskih teorija zavjere, dovoljno je samo da čitamo njihove svakodnevne izjave na koje smo toliko navikli da ih ni ne primjećujemo. Stvar je samo u tome da ih naučimo čitati i razumijevati, i na njih primjereno odgovoriti.

Nikola Vukobratović
Objavljeno u Zarezu XIII/322 objavljenom 24. studenog 2011.
u sklopu temata S onu stranu Schengena 2

Vezani članci

  • 10. siječnja 2021. Kapitalizam uzrokuje izumiranje vrsta "Na nesreću za čovječanstvo i sve žive organizme na našoj planeti, živimo u kapitalističkom sistemu koji nije u stanju spriječiti gubitak bioraznolikosti. Kapitalizam uzrokuje gubitak vrsta ne samo neobuzdanim korištenjem fosilnih goriva, rezultirajućim zagađenjem te klimatskim promjenama, već i svojom halapljivošću za sirovinama poput drvene građe i poljoprivrednog zemljišta."
  • 9. siječnja 2021. Ljevica mora prestati vjerovati desnici da je pridobila radničku klasu "Već je 2016. godine bilo jasno da izbor Trumpa ne predstavlja proboj radničke klase, kako su ga mnogi najavljivali. Kako sam već demonstrirao s Aaronom Winterom, iako je Trump među onima s nižim primanjima prošao bolje od dva prethodna republikanska kandidata, njegov je uspjeh imao više veze s krajnjim neuspjehom Hillary Clinton. Dapače, Trumpova privlačnost bila je vrlo slična onoj Georgea W. Busha 2004. godine. Iako su obojica privukla one s nižim prihodima, više nego John McCain 2008. i Mitt Romney 2012. godine, glavnina glasova i dalje je došla iz tradicionalno republikanske populacije, tj. bogatijih bijelaca."
  • 8. siječnja 2021. Policija je omogućila hordi ekstremnih desničara da nasilno nagrne u zgradu Kongresa Pokušaj dijela Trumpove ekstremno desne baze da spriječi prebrojavanje elektoralnih glasova nasilnim upadom u zgradu Kongresa dočekan je s mlakom reakcijom policijskih snaga. Američki represivni aparat još je jednom pokazao da ne tretira na jednak način prosvjednike desnih i lijevih opcija.
  • 31. prosinca 2020. Kumek "Iole ozbiljnija i ambicioznija politička analiza, za koju Juričan nema interesa, a sudeći po dosadašnjem višegodišnjem radu, ni kompetencija, pokušala bi se barem pomaknuti od paušalnih generalizacija i iskaza poput „ljudi su mala smeća koja vole korupciju“. Savjestan politički pristup nastojao bi barem saznati zašto su ljudi egzistencijalno prisiljeni pristajati na koruptivne aranžmane, čak i kada su očito usmjereni protiv njihovih vlastitih interesa; o kojim je mrežama političke moći riječ te kako politički i društveni establishment na to odgovara."
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? U osvrtu na nedavnu polemiku na književnoj sceni o klasi i autanju, autorica ukazuje na važnost daljnjeg razmatranja kompleksne uloge klasnog položaja u životnim odlukama. Strukturno određenje klase govori o tupoj, nepersonalnoj ekonomskoj prinudi ugrađenoj u kapitalističko društvo, ali ne objašnjava jednoznačno karakter pojedinke_ca. Iako povezana s identitetom, klasa se ne može mehanički derivirati iz identiteta, kao ni obratno.
  • 31. prosinca 2020. Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ka pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.
  • 27. prosinca 2020. Ejblistički režimi u kapitalizmu Razmatrajući korporealnost ljudskog postojanja u kontekstu šireg razumijevanja rada socijalne reprodukcije koji održava i regenerira radnu snagu kao ključni element stvaranja profita, autorica iz historijsko-materijalističke perspektive ukazuje na koji se način u kapitalizmu tretiraju nenormativna tijela, s fokusom na osobe s invaliditetom.
  • 27. prosinca 2020. Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve