Podvala sa studentskim kreditima

Alan Nasser je profesor emeritus koji predaje političku ekonomiju na Evergreen State Collegeu u Olympiji u državi Washington. Uz Kelly Norman autor je teksta „Mjehur duga studentskih kredita – Prokletstvo prve američke generacije zahvaćene mjerama štednje” koji smo objavili u studenom. Razgovor je za Counterpunch vodio Mike Whitney.



Je li moguće „pobjeći“ od studentskog kredita i proglasiti bankrot?

Ne, studenti koji su dužnici ne mogu pobjeći od financijske propasti proglašenjem bankrota. Ta najosnovnija zaštita potrošača bila bi dostupna studentskim dužnicima da nema zakonodavstva osmišljenog kako bi se spriječilo studente koji uzmu kredit da koriste cijeli niz osnovnih mjera zaštite. Ne govorim samo o zaštiti putem bankrota, već i o istini o uvjetima posudbe, statutima ograničenja, pravima refinanciranja te čak i o zakonima koji propisuju maksimalnu visinu kamata – Kongres je učinio sve te mjere zaštite neprovedivima za studentske kredite sa saveznim jamstvom. Isto to zakonodavstvo dalo je dosadašnjim agencijama za utjerivanje dugova dotad nezamislivu moć, primjerice da oduzimaju plaće, povrate poreza, naknade od socijalnog osiguranja i – koliko god to nevjerojatno zvučalo – invalidnine. Što je još gore, zakonodavci su ukinuli državno izdavanje poslovnih dozvola, državno zapošljavanje te uskratili legitimne mjere sigurnosnih provjera kako bi pomogli agencijama za utjerivanje dugova da iscijede financijsku krv bankrotiranih korisnika studentskih kredita. Dugovanje studentskih kredita je najkažnjiviji oblik dugovanja – najveći dio tih drakonskih mjera nije dostupan društvima koja se bave kartičnim poslovanjem. (Možda sam prestrog. Sallie Mae je nedavno izjavila kako će se dug ipak opraštati u dva slučaja: ukoliko dužnik umre ili postane potpuno radno nesposoban.)


Je li pošteno ustvrditi kako je industrija studentskih kredita muljaža koja cilja na dužnike koji nikada neće moći otplatiti svoje dugove? Jesu li ti studenti poput onih ljudi koje se navuče da uzmu subprime kredit? Koliko je tu novca u pitanju i koliko je tih dužnika trenutno insolventno ili će to biti u budućnosti?

Naravno da je pošteno. Prvo, industrija studentskih kredita je ogromna – velika većina studenata svih mogućih tipova škola je u dugovima. U dugovima je 62% studenata koji pohađaju javne fakultete i sveučilišta te 72% onih koji pohađaju privatne neprofitne škole i 96% onih koji pohađaju privatne škole. Prošlog ljeta je objavljeno kako je ukupni dug zbog studentskih kredita koji iznosi 830 milijardi dolara, prešao ukupni državni dug od kreditnih kartica, koji je i sam narastao do kritične točke od 827 milijardi dolara. A dug od studentskih kredita raste 90 milijardi dolara godišnje. Dakle, ne pričamo baš o maloj promjeni.


Koliko tih studenata nije u mogućnosti otplatiti svoj dug? Odnosno, koliko su studentski krediti slični bezvrijednim kreditima?

Odgovor leži u tri faktora: kako su rangirani ti krediti, koliko je vjerojatno da će dužnik otplaćivati dug, te kolika je stopa insolventnosti zbog studentskih kredita. Položaj studentskih kredita bi trebao reflektirati „zdravlje“ tih kredita, koje se definira kao potencijal koji korisnik kredita za neotplaćivanje duga. To se službeno mjeri tzv. stopom grupne insolventnosti (postotak studenata koji otplaćuju dugove i postanu insolventni, op. prev.), što je vrlo loš instrument jer on mjeri samo one koji nisu u mogućnosti otplatiti dug u prve dvije godine. Nas zanimaju informacije o onima koji nisu u mogućnosti otplatiti dug tijekom životnog vijeka. Ministarstvo obrazovanja skuplja važne informacije, ali je pogrešno interpretiralo činjenice u svojim izjavama za javnost.

U rujnu 2008. tadašnja ministrica obrazovanja Margaret Spellings objavila je vijest kako su stope nemogućnosti otplaćivanja saveznih kredita „povijesno niske“: samo 5,2% trenutnih diplomaca su u nevolji. Spellings je do tih brojki došla preko stope grupne insolventnosti. Ali Ured inspektora u Ministarstvu obrazovanja koristio je mnogo realniju metodu u svom istraživanju 2003. jer su uzeli u obzir cjeloživotni rizik. Tom metodom su procijenili kako za života između 19 i 31% brucoša i studenata druge godine neće biti u mogućnosti otplaćivati svoje kredite (ovisno o tipu kredita i vremenu kada je podignut). Za studente javnih sveučilišta, budućnost je neizvjesnija: od između 30 i 42% studenata se ne očekuje da će biti u stanju otplatiti dug. Ali budućnost je ipak najmanje ohrabrujuća za studente privatnih sveučilišta: očekuje se kako između 38 i 51% njih neće moći otplatiti dug.

Može se iščitati kako će stopa nemogućnosti otplaćivanja duga među studentima koji podignu kredit narasti preko stope korisnika subprime hipoteka na kuće.

Pomislili biste kako će ovakvi alarmantni podaci potaknuti savezne agente da provjere kakva je mogućnost budućih korisnika kredita da otplate dug. Ali savezni krediti se izdaju bez ikakve provjere mogućnosti korisnika kredita da otplate dug. Privatni zajmodavci nisu ništa bolji. U zadnje vrijeme popularniji su tzv. “izravni krediti” za koje se ne traži potvrda sveučilišta (takvi krediti imaju više kamate i većina sveučilišta preporuča studentima da potraže alternativu ovim predatorskim kreditima, op. prev.). Krediti koji su na tržištu studentima izravno dostupni prirodno imaju mnogo veće kamate, a fakultetski uredi za financijsku pomoć ih, naravno, ne nadgledaju. Takvi krediti su veoma profitabilni. Samo u 2007. godini jedna je tvrtka prijavila zaradu od preko milijun dolara od izdavanja kredita studentima sa sveučilišta u Seattleu. Financijska sigurnost zajmoprimaca nije bila u interesu zajmodavcu.

Da bi pozicija studenata zajmoprimaca mogla nalikovati onoj subprime hipotekarnih dužnika, pokazuju i procjene o porastu poslova u sljedećih deset godina koje je izdao Ured za statistiku iz Zavoda za zapošljavanje u prosincu 2009. Većina tih poslova bit će slabo plaćena, a za njihovo obavljanje neće biti potrebna nikakva diploma.

I nemojte misliti kako grabežljivo tržište kredita izdaje kredite samo pravim studentima. Potencijalni studenti su također mete. U današnje vrijeme rašireno je mišljenje da je visoko obrazovanje najbolja defenziva protiv nezaposlenosti što je dovelo do pojave da privatni zajmodavci regrutiraju zajmoprimce na… zavodu za zapošljavanje.

Postoji mnogo subprime studentskih kredita koji vise poput Damoklovog mača iznad glava mnogih sveučilišnih studenata i diplomaca.

Otkako je izašao originalni članak, dobio sam lavine komentara i priča od bivših i sadašnjih studenata u kojima su mi prepričali svoje često tragične priče. Tu je jedno tipično pismo, čiji mi je autor dopustio da koristim njegovo ime:
Ime mi je Luther Callahan i jedan sam od mnogih studenata koji su vjerovali u san o tome kako trebam biti visoko obrazovan da bih osigurao dobar život za svoju obitelj. Zapravo…moja žena i ja smo vjerovali u to. Ne mogu pronaći isplativo zaposlenje. Moja žena je uzela neplaćeni dopust na poslu i nije dobila povišicu u zadnjih pet godina. Ne tražimo ni od koga da nam nešto daruje te smo zbog toga otišli i obrazovali se. Ali svatko je i više nego voljan uzeti od nas ono što nemamo (novac). Studentski krediti su došli na naplatu i ne možemo ih sve platiti. Dobivamo uobičajene prijetnje i više ne znamo što bismo učinili. Koja su rješenja? Radi li se na nečemu što će ublažiti studentski stres? Neki bezosjećajni zaposlenici tih banaka znaju postavljati pitanja poput „koji vam je bio plan za otplaćivanje duga?“ Rekao bih im kako nisam planirao da će se dogoditi globalni financijski slom. Nisam imao pojma da će se takvo što dogoditi. Nisam planirao da će se dogoditi zamrzavanja zaposlenja i ogromna otpuštanja i rezovi u mojoj državi. Na gubitku smo, a ove banke su spremne uzeti nam sve.

Na koji način vlada doprinosi takvoj prevari?

Upravo smo vidjeli jedan način na koji vlada pomaže i krivo upućuje zajmoprimce tako što krivo interpretira stope bankrota. Ali vladina uloga u ovoj krađi ide i mnogo dublje od navedenog. Ministarstvo obrazovanja ima vlastiti program kreditiranja i u skladu s tim interes u nemogućnosti otplaćivanja. A financijski ubija zajmoprimce preko FFELP (Federal Family Education Loan Program) – programa za oporavak.

U izvješću Johna Hechingera (“US Gets Tough on Failure to Repay Student Loans – Education Department Wields Heavy Hand in Some Hard-Luck Cases – No Breaks in Bankruptcy Court”, 6.1.2004.) otkriva se kako za svaki dolar koji Ministarstvo obrazovanja isplati na osnovu zahtjeva zajmodavca da se dug proglasi insolventnim, može povratiti kompletnu glavninu iznosa, plus oko dvadeset posto od kamata, kazni i honorara. A imajte na umu kako vrijednost portfolija nemogućnosti plaćanja uključuje ne samo glavninu iznosa plus kamate u određenom periodu nemogućnosti plaćanja nego i kamate koje nastavljaju rasti nakon tog perioda. Stavimo to u malo aktualniji kontekst i bacimo pogled na tablicu 4 u Dodatku na budžet predsjednika Obame iz 2010. Doznajemo kako najnovija stopa oporavka – oporavljeni iznos u odnosu na iznos nedostatnog kredita – iznosi 122 posto za nedostatne FFELP kredite. To je najviša stopa oporavka od svih vrsta saveznih kredita nego duplo veća od sljedeće najviše kategorije. Shvatit ćete relativnu enormnost američke pretjerane konzumacije pljački kada pogledate stope oporavka za nemogućnost otplaćivanja duga kreditnih kartica – oko 25 centa za jedan dolar.

Alan Collinge sa StudentLoanJustice.org je pokazao kako Ministarstvo obrazovanja zaradi više na insolventnim nego na stabilnim kreditima. Washington ima jednaki interes u ohrabrivanju studenata s poteškoćama u otplaćivanju kao što imaju i, primjerice, agencije za utjerivanje dugova koje od takvih slučajeva očito žive. To je upravo ono na što je mislio George Bush stariji kada je obznanio kako ima namjeru „voditi vladu kao tvrtku“. Sama vlada je postala grabežljivi lihvar. Ima istu pobudu za profitom od onih s poteškoćama u otplaćivanju kao i privatni zajmodavci.


Kakve koristi od onih s poteškoćama u otplaćivanju duga imaju privatne kompanije za izdavanje kredita?

Evo, u najkraćim crtama ono što čini interes privatnih kompanija za onima s poteškoćama u otplaćivanju duga dubljim. Legislativa koju je donio Kongres zakinula je studente te su tako išli na ruku zajmodavcima. Zakonodavci su uveli novi sustav školarina/pristojbi koji omogućava zajmodavcima da zarade 20% od svih dužnikovih isplata prije no što se ijednom od tih iznosa prilože glavnina i kamate. Zato što je Kongres odlučio uskratiti studentima ključne mjere zaštite (za detalje, pogledajte ispod, pitanje 4), oni su doslovce natjerani da se prijave na program za ukidanje insolventnosti zajmoprimca. Zajmoprimac tako postaje žrtvom neke vrste ucjene, čime u biti plaća da se izvuče iz navodno mnogo gorih dugovanja i to isplatama kojima se rijetko dodaju glavnina i kamate na nedostatni kredit. Takvi izdaci su u praksi cijena za uzimanje zamjenskog kredita, koji je naravno popraćen dodatnim troškovima. Novi kredit obično je veći od neizmirenog. Baš kao što slaba „regulativa“ u financijskom sektoru namjerno ostavlja prostor za različite rizične trgovinske razmjene koje lako mogu ponovo dovesti do debakla iz rujna 2008., proces „oporavka“ otvara veću mogućnost da dužnik ponovo zapadne u dug.

Takav sustav pristojbi odgovara privatnim zajmodavcima i njihovoj naklonosti prema onima s manjom mogućnošću otplaćivanja. On daje zajmodavcima istu mogućnost zarade kakvu imaju uredi za utjerivanje dugova. Collinge je analizirao dokumente Porezne uprave od izdavatelja saveznih studentskih kredita. Ispada kako takvim agencijama 60 posto ukupne zarade otpada na pristojbe. Ako se stopa nemogućnosti plaćanja smanji, smanje se i pristojbe i zarada zajmodavaoca.

Najveći privatni zajmodavci poput SLM korporacije (Sallie Mae) i Citigroupa, imaju slične kamate kao i jamci. To je zato, jer su agencije kao i najveći uredi za naplatu ujedno u vlasništvu samih zajmodavaca. Zajmodavac, jamac i ubirač time oblikuju sistem isprepletenih interesa: zajmodavac proglasi dug nenaplativim, a on time postane dodatno opterećen pristojbama, i tako pokreće priljev dohodaka jamcu i ubiraču. Ako ta dvojica pripadaju zajmodavcu, imamo dohodak koji dolazi do sve trojice – pod uvjetom da zajmoprimci nastave dugovati, što je učinjeno lakšim procesom koji sam upravo opisao.

Godišnje izvješće iz 2003. (autor je Sallie Mae) oslikava nam živu sliku ogromne zarade na neisplaćenim kreditima. Kompanija je te godine postavila rekord u zaradi i iz izvješća se jasno vidi da su upravo neisplaćeni krediti rudnik zlata. Godišnje izvješće kompanije iz 2005. pokazuje da je portfolio posvećen kreditima narastao za oko 87% između 2000. i 2005. U istom periodu zarada od pristojbi rasla je za 228 posto.


Jesu li prijašnji i sadašnji vojni dužnosnici također mete?

Spomenuo sam ranije da 96% studenata u privatnim školama koristi studentske kredite i da su ti studenti skupina koja je, prema Ministarstvu obrazovanja, u najvećoj mogućnosti da bankrotira. Takve škole ciljaju na vojno tržište s agresivnom i vrlo uspješnom kampanjom regrutiranja. Velik broj aktivnih ili nedavno otpuštenih vojnih lica pohađa privatne škole. 29% vojnika se upiše u privatni sektor, a 40% veterana godišnje koji dobivaju pripomoć za plaćanje školarina upiše se u škole u privatom vlasništvu. Podaci američke vojske i Ministarstva obrane kažu kako je Sveučilište u Phoenixu, najveće sveučilište u sjevernoj Americi, treće najveće po dobivanju sredstava od američke vojske.

Vojna lica često su meta dok su još aktivna. Primami ih se lakoćom kojom mogu pohađati škole, često i po noći, preko vikenda, ili za aktivne dužnosnike, čak i kad su raspoređeni. S obzirom na nedavnu redukciju trupa u Iraku, veći broj dužnosnika se vraća u SAD. Čekaju ih velikodušne beneficije za poručnike koje im dopuštaju da završe strukovne škole ili završe prediplomski studij na akreditiranim fakultetima. Budući da javne ustanove pritišću upisane studente, povećavaju školarine i gledaju kako javna podrška visokom obrazovanju nestaje uslijed nedavnog procvata predkejnzijanske ekonomske politike, profitni sektor to tržište nastoji stjerati u kut.

Mogućnosti zaposlenja za vojna lica na profitnim sveučilištima su predvidljivo male, što naravno pridonosi nemogućnosti nošenja sa znatnim dugom kojem se mnogi od njih izlože. Bloombergovo izvješće citira umirovljenog mornaričkog pukovnika koji danas upravlja ljudskim resursima u američkoj podružnici Schindlera, a koji kaže da „mi ni ne uzimamo u obzir“ kandidate koji su diplomirali na online neprofitnim koledžima za mjesta u razvojnom programu tvrtkinog menadžmenta.


Zašto nisu žrtve tih otrovnih kredita koristile društvene mreže ili se organizirale preko sveučilišnog sustava kako bi se borile protiv takve krađe? Ima li tu osnove za zajedničku tužbu? Što je recimo s organiziranjem zajedničke akcije neplaćanja kredita u jednom mjesecu kako bi se poslala poruka bankama?

Bilo je izoliranih slučajeva pokušaja da se ljude educira i mobilizira. Članak koji smo napisali Kelly Norman i ja izdao je član sveučilišta u Indiani u obliku brošure kako bi ga dijelio među studentskom populacijom. I mnogi koji su ga pročitali proslijedili su ga dalje u svojim krugovima. Ali ključ učinkovitog otpora je organizacija, a oni koji su u najvećoj mogućnosti potaknuti ga, radikalni ljevičari, ostaju pasivni. Nismo u stanju organizirati čak ni proturatni pokret u ovo doba stalnog ratovanja.

Tijekom perioda raširenog studentskog otpora ratu u Vijetnamu postojala je razvijena mreža međusveučilišne komunikacije koja je pomagala ostvariti nacionalno kooordinirane demonstracije i brz otpor. Slična mreža, organizirana oko krize studentskog dugovanja, mogla bi se formirati kad bi nekoliko sveučilišta prihvatilo inicijativu koju bi pokrenule studentske i sveučilišne organizacije u razvoju, koje služe informiranju i mobiliziranju studenata i ostalih solidarnih skupina da odole proždrljivom sustavu. Vaš prijedlog odgode plaćanja je dobar. Jedna od njegovih glavnih prednosti po mom mišljenju bi bilo da se ukaže na problem kataliziranja razvoja šireg otpora cjelokupnom surovom sustavu i dužničkom ropstvu koje postojeći interesi stvaraju kod ljudi.

Razgovor vodio Mike Whitney
S engleskog prevela Irena Curić
Na engleskom objavljeno u Counterpunchu

Vezani članci

  • 27. svibnja 2019. Država je poput ljepenke sastavljena struktura Na okruglom stolu s ciljem strateškog pozicioniranja rasprave o naprednim politikama i alternativnom društvenom razvoju u Sloveniji i šire, Močnik je u izlaganju ukazao na ograničenja koja stoje pred parlamentarnom strankom u pokušaju vođenja lijeve politike, kako u odnosu na državu, tako i s obzirom na europske institucije, odnosno aparate pojedinih frakcija globalnog kapitala.
  • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve