Podvala sa studentskim kreditima

Alan Nasser je profesor emeritus koji predaje političku ekonomiju na Evergreen State Collegeu u Olympiji u državi Washington. Uz Kelly Norman autor je teksta „Mjehur duga studentskih kredita – Prokletstvo prve američke generacije zahvaćene mjerama štednje” koji smo objavili u studenom. Razgovor je za Counterpunch vodio Mike Whitney.



Je li moguće „pobjeći“ od studentskog kredita i proglasiti bankrot?

Ne, studenti koji su dužnici ne mogu pobjeći od financijske propasti proglašenjem bankrota. Ta najosnovnija zaštita potrošača bila bi dostupna studentskim dužnicima da nema zakonodavstva osmišljenog kako bi se spriječilo studente koji uzmu kredit da koriste cijeli niz osnovnih mjera zaštite. Ne govorim samo o zaštiti putem bankrota, već i o istini o uvjetima posudbe, statutima ograničenja, pravima refinanciranja te čak i o zakonima koji propisuju maksimalnu visinu kamata – Kongres je učinio sve te mjere zaštite neprovedivima za studentske kredite sa saveznim jamstvom. Isto to zakonodavstvo dalo je dosadašnjim agencijama za utjerivanje dugova dotad nezamislivu moć, primjerice da oduzimaju plaće, povrate poreza, naknade od socijalnog osiguranja i – koliko god to nevjerojatno zvučalo – invalidnine. Što je još gore, zakonodavci su ukinuli državno izdavanje poslovnih dozvola, državno zapošljavanje te uskratili legitimne mjere sigurnosnih provjera kako bi pomogli agencijama za utjerivanje dugova da iscijede financijsku krv bankrotiranih korisnika studentskih kredita. Dugovanje studentskih kredita je najkažnjiviji oblik dugovanja – najveći dio tih drakonskih mjera nije dostupan društvima koja se bave kartičnim poslovanjem. (Možda sam prestrog. Sallie Mae je nedavno izjavila kako će se dug ipak opraštati u dva slučaja: ukoliko dužnik umre ili postane potpuno radno nesposoban.)


Je li pošteno ustvrditi kako je industrija studentskih kredita muljaža koja cilja na dužnike koji nikada neće moći otplatiti svoje dugove? Jesu li ti studenti poput onih ljudi koje se navuče da uzmu subprime kredit? Koliko je tu novca u pitanju i koliko je tih dužnika trenutno insolventno ili će to biti u budućnosti?

Naravno da je pošteno. Prvo, industrija studentskih kredita je ogromna – velika većina studenata svih mogućih tipova škola je u dugovima. U dugovima je 62% studenata koji pohađaju javne fakultete i sveučilišta te 72% onih koji pohađaju privatne neprofitne škole i 96% onih koji pohađaju privatne škole. Prošlog ljeta je objavljeno kako je ukupni dug zbog studentskih kredita koji iznosi 830 milijardi dolara, prešao ukupni državni dug od kreditnih kartica, koji je i sam narastao do kritične točke od 827 milijardi dolara. A dug od studentskih kredita raste 90 milijardi dolara godišnje. Dakle, ne pričamo baš o maloj promjeni.


Koliko tih studenata nije u mogućnosti otplatiti svoj dug? Odnosno, koliko su studentski krediti slični bezvrijednim kreditima?

Odgovor leži u tri faktora: kako su rangirani ti krediti, koliko je vjerojatno da će dužnik otplaćivati dug, te kolika je stopa insolventnosti zbog studentskih kredita. Položaj studentskih kredita bi trebao reflektirati „zdravlje“ tih kredita, koje se definira kao potencijal koji korisnik kredita za neotplaćivanje duga. To se službeno mjeri tzv. stopom grupne insolventnosti (postotak studenata koji otplaćuju dugove i postanu insolventni, op. prev.), što je vrlo loš instrument jer on mjeri samo one koji nisu u mogućnosti otplatiti dug u prve dvije godine. Nas zanimaju informacije o onima koji nisu u mogućnosti otplatiti dug tijekom životnog vijeka. Ministarstvo obrazovanja skuplja važne informacije, ali je pogrešno interpretiralo činjenice u svojim izjavama za javnost.

U rujnu 2008. tadašnja ministrica obrazovanja Margaret Spellings objavila je vijest kako su stope nemogućnosti otplaćivanja saveznih kredita „povijesno niske“: samo 5,2% trenutnih diplomaca su u nevolji. Spellings je do tih brojki došla preko stope grupne insolventnosti. Ali Ured inspektora u Ministarstvu obrazovanja koristio je mnogo realniju metodu u svom istraživanju 2003. jer su uzeli u obzir cjeloživotni rizik. Tom metodom su procijenili kako za života između 19 i 31% brucoša i studenata druge godine neće biti u mogućnosti otplaćivati svoje kredite (ovisno o tipu kredita i vremenu kada je podignut). Za studente javnih sveučilišta, budućnost je neizvjesnija: od između 30 i 42% studenata se ne očekuje da će biti u stanju otplatiti dug. Ali budućnost je ipak najmanje ohrabrujuća za studente privatnih sveučilišta: očekuje se kako između 38 i 51% njih neće moći otplatiti dug.

Može se iščitati kako će stopa nemogućnosti otplaćivanja duga među studentima koji podignu kredit narasti preko stope korisnika subprime hipoteka na kuće.

Pomislili biste kako će ovakvi alarmantni podaci potaknuti savezne agente da provjere kakva je mogućnost budućih korisnika kredita da otplate dug. Ali savezni krediti se izdaju bez ikakve provjere mogućnosti korisnika kredita da otplate dug. Privatni zajmodavci nisu ništa bolji. U zadnje vrijeme popularniji su tzv. “izravni krediti” za koje se ne traži potvrda sveučilišta (takvi krediti imaju više kamate i većina sveučilišta preporuča studentima da potraže alternativu ovim predatorskim kreditima, op. prev.). Krediti koji su na tržištu studentima izravno dostupni prirodno imaju mnogo veće kamate, a fakultetski uredi za financijsku pomoć ih, naravno, ne nadgledaju. Takvi krediti su veoma profitabilni. Samo u 2007. godini jedna je tvrtka prijavila zaradu od preko milijun dolara od izdavanja kredita studentima sa sveučilišta u Seattleu. Financijska sigurnost zajmoprimaca nije bila u interesu zajmodavcu.

Da bi pozicija studenata zajmoprimaca mogla nalikovati onoj subprime hipotekarnih dužnika, pokazuju i procjene o porastu poslova u sljedećih deset godina koje je izdao Ured za statistiku iz Zavoda za zapošljavanje u prosincu 2009. Većina tih poslova bit će slabo plaćena, a za njihovo obavljanje neće biti potrebna nikakva diploma.

I nemojte misliti kako grabežljivo tržište kredita izdaje kredite samo pravim studentima. Potencijalni studenti su također mete. U današnje vrijeme rašireno je mišljenje da je visoko obrazovanje najbolja defenziva protiv nezaposlenosti što je dovelo do pojave da privatni zajmodavci regrutiraju zajmoprimce na… zavodu za zapošljavanje.

Postoji mnogo subprime studentskih kredita koji vise poput Damoklovog mača iznad glava mnogih sveučilišnih studenata i diplomaca.

Otkako je izašao originalni članak, dobio sam lavine komentara i priča od bivših i sadašnjih studenata u kojima su mi prepričali svoje često tragične priče. Tu je jedno tipično pismo, čiji mi je autor dopustio da koristim njegovo ime:
Ime mi je Luther Callahan i jedan sam od mnogih studenata koji su vjerovali u san o tome kako trebam biti visoko obrazovan da bih osigurao dobar život za svoju obitelj. Zapravo…moja žena i ja smo vjerovali u to. Ne mogu pronaći isplativo zaposlenje. Moja žena je uzela neplaćeni dopust na poslu i nije dobila povišicu u zadnjih pet godina. Ne tražimo ni od koga da nam nešto daruje te smo zbog toga otišli i obrazovali se. Ali svatko je i više nego voljan uzeti od nas ono što nemamo (novac). Studentski krediti su došli na naplatu i ne možemo ih sve platiti. Dobivamo uobičajene prijetnje i više ne znamo što bismo učinili. Koja su rješenja? Radi li se na nečemu što će ublažiti studentski stres? Neki bezosjećajni zaposlenici tih banaka znaju postavljati pitanja poput „koji vam je bio plan za otplaćivanje duga?“ Rekao bih im kako nisam planirao da će se dogoditi globalni financijski slom. Nisam imao pojma da će se takvo što dogoditi. Nisam planirao da će se dogoditi zamrzavanja zaposlenja i ogromna otpuštanja i rezovi u mojoj državi. Na gubitku smo, a ove banke su spremne uzeti nam sve.

Na koji način vlada doprinosi takvoj prevari?

Upravo smo vidjeli jedan način na koji vlada pomaže i krivo upućuje zajmoprimce tako što krivo interpretira stope bankrota. Ali vladina uloga u ovoj krađi ide i mnogo dublje od navedenog. Ministarstvo obrazovanja ima vlastiti program kreditiranja i u skladu s tim interes u nemogućnosti otplaćivanja. A financijski ubija zajmoprimce preko FFELP (Federal Family Education Loan Program) – programa za oporavak.

U izvješću Johna Hechingera (“US Gets Tough on Failure to Repay Student Loans – Education Department Wields Heavy Hand in Some Hard-Luck Cases – No Breaks in Bankruptcy Court”, 6.1.2004.) otkriva se kako za svaki dolar koji Ministarstvo obrazovanja isplati na osnovu zahtjeva zajmodavca da se dug proglasi insolventnim, može povratiti kompletnu glavninu iznosa, plus oko dvadeset posto od kamata, kazni i honorara. A imajte na umu kako vrijednost portfolija nemogućnosti plaćanja uključuje ne samo glavninu iznosa plus kamate u određenom periodu nemogućnosti plaćanja nego i kamate koje nastavljaju rasti nakon tog perioda. Stavimo to u malo aktualniji kontekst i bacimo pogled na tablicu 4 u Dodatku na budžet predsjednika Obame iz 2010. Doznajemo kako najnovija stopa oporavka – oporavljeni iznos u odnosu na iznos nedostatnog kredita – iznosi 122 posto za nedostatne FFELP kredite. To je najviša stopa oporavka od svih vrsta saveznih kredita nego duplo veća od sljedeće najviše kategorije. Shvatit ćete relativnu enormnost američke pretjerane konzumacije pljački kada pogledate stope oporavka za nemogućnost otplaćivanja duga kreditnih kartica – oko 25 centa za jedan dolar.

Alan Collinge sa StudentLoanJustice.org je pokazao kako Ministarstvo obrazovanja zaradi više na insolventnim nego na stabilnim kreditima. Washington ima jednaki interes u ohrabrivanju studenata s poteškoćama u otplaćivanju kao što imaju i, primjerice, agencije za utjerivanje dugova koje od takvih slučajeva očito žive. To je upravo ono na što je mislio George Bush stariji kada je obznanio kako ima namjeru „voditi vladu kao tvrtku“. Sama vlada je postala grabežljivi lihvar. Ima istu pobudu za profitom od onih s poteškoćama u otplaćivanju kao i privatni zajmodavci.


Kakve koristi od onih s poteškoćama u otplaćivanju duga imaju privatne kompanije za izdavanje kredita?

Evo, u najkraćim crtama ono što čini interes privatnih kompanija za onima s poteškoćama u otplaćivanju duga dubljim. Legislativa koju je donio Kongres zakinula je studente te su tako išli na ruku zajmodavcima. Zakonodavci su uveli novi sustav školarina/pristojbi koji omogućava zajmodavcima da zarade 20% od svih dužnikovih isplata prije no što se ijednom od tih iznosa prilože glavnina i kamate. Zato što je Kongres odlučio uskratiti studentima ključne mjere zaštite (za detalje, pogledajte ispod, pitanje 4), oni su doslovce natjerani da se prijave na program za ukidanje insolventnosti zajmoprimca. Zajmoprimac tako postaje žrtvom neke vrste ucjene, čime u biti plaća da se izvuče iz navodno mnogo gorih dugovanja i to isplatama kojima se rijetko dodaju glavnina i kamate na nedostatni kredit. Takvi izdaci su u praksi cijena za uzimanje zamjenskog kredita, koji je naravno popraćen dodatnim troškovima. Novi kredit obično je veći od neizmirenog. Baš kao što slaba „regulativa“ u financijskom sektoru namjerno ostavlja prostor za različite rizične trgovinske razmjene koje lako mogu ponovo dovesti do debakla iz rujna 2008., proces „oporavka“ otvara veću mogućnost da dužnik ponovo zapadne u dug.

Takav sustav pristojbi odgovara privatnim zajmodavcima i njihovoj naklonosti prema onima s manjom mogućnošću otplaćivanja. On daje zajmodavcima istu mogućnost zarade kakvu imaju uredi za utjerivanje dugova. Collinge je analizirao dokumente Porezne uprave od izdavatelja saveznih studentskih kredita. Ispada kako takvim agencijama 60 posto ukupne zarade otpada na pristojbe. Ako se stopa nemogućnosti plaćanja smanji, smanje se i pristojbe i zarada zajmodavaoca.

Najveći privatni zajmodavci poput SLM korporacije (Sallie Mae) i Citigroupa, imaju slične kamate kao i jamci. To je zato, jer su agencije kao i najveći uredi za naplatu ujedno u vlasništvu samih zajmodavaca. Zajmodavac, jamac i ubirač time oblikuju sistem isprepletenih interesa: zajmodavac proglasi dug nenaplativim, a on time postane dodatno opterećen pristojbama, i tako pokreće priljev dohodaka jamcu i ubiraču. Ako ta dvojica pripadaju zajmodavcu, imamo dohodak koji dolazi do sve trojice – pod uvjetom da zajmoprimci nastave dugovati, što je učinjeno lakšim procesom koji sam upravo opisao.

Godišnje izvješće iz 2003. (autor je Sallie Mae) oslikava nam živu sliku ogromne zarade na neisplaćenim kreditima. Kompanija je te godine postavila rekord u zaradi i iz izvješća se jasno vidi da su upravo neisplaćeni krediti rudnik zlata. Godišnje izvješće kompanije iz 2005. pokazuje da je portfolio posvećen kreditima narastao za oko 87% između 2000. i 2005. U istom periodu zarada od pristojbi rasla je za 228 posto.


Jesu li prijašnji i sadašnji vojni dužnosnici također mete?

Spomenuo sam ranije da 96% studenata u privatnim školama koristi studentske kredite i da su ti studenti skupina koja je, prema Ministarstvu obrazovanja, u najvećoj mogućnosti da bankrotira. Takve škole ciljaju na vojno tržište s agresivnom i vrlo uspješnom kampanjom regrutiranja. Velik broj aktivnih ili nedavno otpuštenih vojnih lica pohađa privatne škole. 29% vojnika se upiše u privatni sektor, a 40% veterana godišnje koji dobivaju pripomoć za plaćanje školarina upiše se u škole u privatom vlasništvu. Podaci američke vojske i Ministarstva obrane kažu kako je Sveučilište u Phoenixu, najveće sveučilište u sjevernoj Americi, treće najveće po dobivanju sredstava od američke vojske.

Vojna lica često su meta dok su još aktivna. Primami ih se lakoćom kojom mogu pohađati škole, često i po noći, preko vikenda, ili za aktivne dužnosnike, čak i kad su raspoređeni. S obzirom na nedavnu redukciju trupa u Iraku, veći broj dužnosnika se vraća u SAD. Čekaju ih velikodušne beneficije za poručnike koje im dopuštaju da završe strukovne škole ili završe prediplomski studij na akreditiranim fakultetima. Budući da javne ustanove pritišću upisane studente, povećavaju školarine i gledaju kako javna podrška visokom obrazovanju nestaje uslijed nedavnog procvata predkejnzijanske ekonomske politike, profitni sektor to tržište nastoji stjerati u kut.

Mogućnosti zaposlenja za vojna lica na profitnim sveučilištima su predvidljivo male, što naravno pridonosi nemogućnosti nošenja sa znatnim dugom kojem se mnogi od njih izlože. Bloombergovo izvješće citira umirovljenog mornaričkog pukovnika koji danas upravlja ljudskim resursima u američkoj podružnici Schindlera, a koji kaže da „mi ni ne uzimamo u obzir“ kandidate koji su diplomirali na online neprofitnim koledžima za mjesta u razvojnom programu tvrtkinog menadžmenta.


Zašto nisu žrtve tih otrovnih kredita koristile društvene mreže ili se organizirale preko sveučilišnog sustava kako bi se borile protiv takve krađe? Ima li tu osnove za zajedničku tužbu? Što je recimo s organiziranjem zajedničke akcije neplaćanja kredita u jednom mjesecu kako bi se poslala poruka bankama?

Bilo je izoliranih slučajeva pokušaja da se ljude educira i mobilizira. Članak koji smo napisali Kelly Norman i ja izdao je član sveučilišta u Indiani u obliku brošure kako bi ga dijelio među studentskom populacijom. I mnogi koji su ga pročitali proslijedili su ga dalje u svojim krugovima. Ali ključ učinkovitog otpora je organizacija, a oni koji su u najvećoj mogućnosti potaknuti ga, radikalni ljevičari, ostaju pasivni. Nismo u stanju organizirati čak ni proturatni pokret u ovo doba stalnog ratovanja.

Tijekom perioda raširenog studentskog otpora ratu u Vijetnamu postojala je razvijena mreža međusveučilišne komunikacije koja je pomagala ostvariti nacionalno kooordinirane demonstracije i brz otpor. Slična mreža, organizirana oko krize studentskog dugovanja, mogla bi se formirati kad bi nekoliko sveučilišta prihvatilo inicijativu koju bi pokrenule studentske i sveučilišne organizacije u razvoju, koje služe informiranju i mobiliziranju studenata i ostalih solidarnih skupina da odole proždrljivom sustavu. Vaš prijedlog odgode plaćanja je dobar. Jedna od njegovih glavnih prednosti po mom mišljenju bi bilo da se ukaže na problem kataliziranja razvoja šireg otpora cjelokupnom surovom sustavu i dužničkom ropstvu koje postojeći interesi stvaraju kod ljudi.

Razgovor vodio Mike Whitney
S engleskog prevela Irena Curić
Na engleskom objavljeno u Counterpunchu

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
  • 9. listopada 2023. Kad ti petsto zakonskih prijedloga radi o glavi Liberalna i neoliberalna legislativa te pravni okviri, kako u Europi tako i Americi, očekivano, uspješno i brzo apsorbiraju ultrakonzervativne pritiske i transfobnu artikulaciju koja direktno utječe na trans populaciju. Donose se diskriminatorni zakoni koji zatiru prava jedne društvene skupine i u sebi sadržavaju opasne eradikcionističke elemente koji prijete genocidnim nasiljem.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve