Europska dužnička kriza se produbljuje

Richard Wolff analizira često mjesto današnjeg javnog diskursa vezanog uz ekonomsku krizu: „tržišta“ se često prizivaju u mističnom tonu kao neupitni autoritet i univerzalno legitimacijsko sredstvo kada su u pitanju mjere štednje. Da iza „tržištâ“ stoje sasvim konkretni akteri, Wolff pokazuje podsjećanjem na uzročnike same krize – financijski sektor i njemu pripadajuće subjekte i procese.


Fitch, velika tvrtka za kreditni rejting koja zajedno sa svojim družicama Moody’s te Standard&Poor’s dominira poslom procjenjivanja riskantnosti dužničkih instrumenata, poduzela je preko vikenda medijski dobro popraćen korak. Fitch je snizio kreditni bonitet mnogih europskih zemalja. Kakav spektakl! Te iste tvrtke za kreditni rejting prepoznatljive su po smiješno nepreciznim (da budemo krajnje pristojni) procjenama rizikâ povezanih s vrijednosnim papirima pokrivenih imovinom.[1] Te su procjene pridonijele ekonomskoj krizi kroz koju trenutačno prolazimo. A sada bi se svijet trebao držati njihovih kreditnih izvješća – radije nego smijati im se.

Europski dugovi – i socijalne tenzije koje se vrte oko njih – očito su problemi. Između ostalih očitih znakova, to pokazuju padovi vlada u Grčkoj, Italiji i Španjolskoj. Snižavanje europskog boniteta koje poduzimaju ove tvrtke zapravo je poput snižavanja vjerojatnoće dobrog vremena dok mi ostali već trčimo zatvoriti prozore zbog kiše koja već lijeva.

Uobičajene su medijske reportaže i rasprave o Fitchovom činu još gore. Opet su pune mističnog pozivanja na korake koje europske vlade moraju poduzeti „kako bi zadovoljile tržišta“. Ta čudna metaforička apstrakcija – „tržišta“ – prikazana je kao svojevrsno Frankensteinovo čudovište koje bi moglo pojesti europsku djecu ukoliko roditelji ne podrže vladine mjere štednje. Zbog tih mjera štednje, dakako, ti roditelji i njihova djeca već pate.

Udaljimo se na trenutak korak nazad od toga što je ideološko – ili bolje rečeno, propagandističko – korištenje tog pojma. „Tržišta“ je konceptualni instrument koji služi skrivanju i maskiranju određene korporacije koje stoje iza tih tržišta i upravljaju njima kako bi zadovoljile svoje interese. Jezik političara i masovnih medija stvara dojam kao da je ganjanje vlastitih interesa tih korporacija kakva makinalna radnja neke nepromjenjive, fiksne institucije. Moramo zapamtiti da su tržišta, kao i sve druge institucije, ljudske tvorevine ispunjene mješavinom pozitivnih i negativnih aspekata te da su podložne promjeni. Uostalom, miješani učinci tržištâ učinili su ih predmetom duboke sumnje i skepse barem otkad su Platon i Aristotel pred tisuću godina kritizirali tržišta kao neprijatelje zajednica.

Glavni su zajmodavci europskih vlada danas banke, osiguravateljska poduzeća, velike korporacije, mirovinski fondovi, neke druge (većinom neeuropske) vlade te bogati pojedinci. Kada političari i mediji govore o nužnosti europskih vlada da „zadovolje tržišta“, zapravo misle na zadovoljavanje tih zajmodavaca. Među zajmodavcima najveći utjecaj imaju velike banke koje predstavljaju i/ili savjetuju sve ostale ili gotovo sve ostale zajmodavce. Upravo su velike europske banke bile i još uvijek jesu glavni primatelji skupih „bailouta“ od strane europskih vlada od 2008. Štoviše, budući da su europske vlade te bailoute platile dodatnim zaduživanjem, time se dramatično povećala zaduženost tih vlada.

Bailouti su bili učinkoviti u Europi jednako koliko i u SAD-u. Banke su loše spekulirale ABS-ovima i s njima povezanim derivativama sve do kraja 2008. Kako zajmoprimci (npr. hipotekarni zajmoprimci u SAD-u) sve češće nisu mogli isplaćivati zajmove koji sadrže ABS-ove, njihova je vrijednost stubokom opala. Banke više nisu vjerovale drugim bankama da će si međusobno vraćati zajmove – što je ključno za globalni kreditni sustav – budući da su sve banke znale da sve posjeduju ABS-ove čija je vrijednost krahirala. Svaka se velika banka bojala da bi druge – kao i ona sama – mogle prestati otplaćivati svoje dugove.

Transakcije među bankama su prestale, čime je došlo do kreditne „kontrakcije“.[2] Poduzeća, vlade i kupci u modernim kapitalističkim ekonomijama postali su ovisniji o zaduživanju nego ikad prije. Takva je kontrakcija stoga prijetila potpunim prestankom funkcioniranja ekonomije (kolapsom).

Vlade su trebale intervenirati u velikim razmjerima kako bi odmrznule kreditni sustav. Kriza je bila toliko ozbiljna da su one to učinile istovremeno na nekoliko frontova. Prvo, vlade su slobodno posuđivale velikim bankama koje nisu mogle posuđivati jedne od drugih. Drugo, vlade su jamčile razne vrste zajmova i zaduživanja kako bi banke koje su se bojale posuđivati opet nastavile posuđivati. Treće, vlade su posuđivale u velikim razmjerima kako bi privatni zajmodavci – posebice banke – imali siguran i profitabilan izlaz za svoja sredstva koja su mogle posuđivati. Na taj su način, kao posrednice narodâ, europske vlade odmrznule i ponovno pokrenule kolabirani privatni kreditni sustav uz enorman javni trošak. Utoliko su omogućile opstanak i kontinuiranu profitabilnost banaka i njihovih glavnih klijenata.

Tijekom posljednjih godinu dana te su se banke i njihovi klijenti – oslobođeni briga oko međusobnih zajmova zahvaljujući bailoutima vlada – počeli brinuti zbog svojih zajmova europskim vladama. Boje se jedne stvari: uzbuđene i ljute javnosti. Ljudi na ulicama možda ne dozvole svojim vladama da uvode „štednju“. Možda neće prihvatiti vladine rezove u osnovnim javnim zaposlenjima i uslugama kako bi se uštedio novac i njime isplatilo zajmodavce koji su tek nedavno spašeni na javni trošak.

I tako sada zajmodavci pritišću vlade da zajamče sigurnost svojih nacionalnih dugova (njima samima). Fitchovo snižavanje rejtinga dio je tog pritiska. Pozivi na „zadovoljavanje tržišta“ naprosto maskiraju čitav taj nečuveni proces. Drama krize se produbljuje: pritisak zajmodavaca na vlade zaoštrava mjere štednje koje povećavaju masovni otpor koji plaši zajmodavce koji povećavaju pritisak na vlade…

Proturječja na kojima se temelji taj opaki krug potresaju čitavo europsko društvo i globalnu ekonomiju povezanu s Europom. Europske se vlade boje zajmodavaca, jednako kao i rastućeg nacionalnog otpora mjerama štednji. Iznervirane su Fitchom i ostalim tvrtkama za kreditni rejting što su tu dilemu učinili još gorom. Nemaju rješenja, naginju „zadovoljavanju tržištâ“ te zato provode štednju u grču, trzajući se i uzmičući. Poput životinja smrznutih pred farovima nadolazeće propasti, igrači u ovoj apsurdnoj europskoj drami izdavaju redundantna kreditna izvješća, održavaju beskrajne i besplodne konferencije i samite (Sarkozy, Merkel, et al.) i grče se od anksioznosti dok se šire generalni štrajkovi, a vlade posrću i padaju. U međuvremenu, fantomi poput „tržištâ“ opsjedaju medijske analize i izjave političara, služeći uglavnom fragmentiranju i zamućivanju onoga što se događa.

Richard D. Wolff
S engleskog preveo Alen Sućeska
Tekst u izvorniku objavljen je na MRZine, 21.12.2011.
BILJEŠKE
[1] Tzv. ABS, „asset-backed securities“ (op.prev.)
[2] Period iznenadno smanjene dostupnosti bankovnih kredita (op.prev.)

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve