Europska dužnička kriza se produbljuje

Richard Wolff analizira često mjesto današnjeg javnog diskursa vezanog uz ekonomsku krizu: „tržišta“ se često prizivaju u mističnom tonu kao neupitni autoritet i univerzalno legitimacijsko sredstvo kada su u pitanju mjere štednje. Da iza „tržištâ“ stoje sasvim konkretni akteri, Wolff pokazuje podsjećanjem na uzročnike same krize – financijski sektor i njemu pripadajuće subjekte i procese.


Fitch, velika tvrtka za kreditni rejting koja zajedno sa svojim družicama Moody’s te Standard&Poor’s dominira poslom procjenjivanja riskantnosti dužničkih instrumenata, poduzela je preko vikenda medijski dobro popraćen korak. Fitch je snizio kreditni bonitet mnogih europskih zemalja. Kakav spektakl! Te iste tvrtke za kreditni rejting prepoznatljive su po smiješno nepreciznim (da budemo krajnje pristojni) procjenama rizikâ povezanih s vrijednosnim papirima pokrivenih imovinom.[1] Te su procjene pridonijele ekonomskoj krizi kroz koju trenutačno prolazimo. A sada bi se svijet trebao držati njihovih kreditnih izvješća – radije nego smijati im se.

Europski dugovi – i socijalne tenzije koje se vrte oko njih – očito su problemi. Između ostalih očitih znakova, to pokazuju padovi vlada u Grčkoj, Italiji i Španjolskoj. Snižavanje europskog boniteta koje poduzimaju ove tvrtke zapravo je poput snižavanja vjerojatnoće dobrog vremena dok mi ostali već trčimo zatvoriti prozore zbog kiše koja već lijeva.

Uobičajene su medijske reportaže i rasprave o Fitchovom činu još gore. Opet su pune mističnog pozivanja na korake koje europske vlade moraju poduzeti „kako bi zadovoljile tržišta“. Ta čudna metaforička apstrakcija – „tržišta“ – prikazana je kao svojevrsno Frankensteinovo čudovište koje bi moglo pojesti europsku djecu ukoliko roditelji ne podrže vladine mjere štednje. Zbog tih mjera štednje, dakako, ti roditelji i njihova djeca već pate.

Udaljimo se na trenutak korak nazad od toga što je ideološko – ili bolje rečeno, propagandističko – korištenje tog pojma. „Tržišta“ je konceptualni instrument koji služi skrivanju i maskiranju određene korporacije koje stoje iza tih tržišta i upravljaju njima kako bi zadovoljile svoje interese. Jezik političara i masovnih medija stvara dojam kao da je ganjanje vlastitih interesa tih korporacija kakva makinalna radnja neke nepromjenjive, fiksne institucije. Moramo zapamtiti da su tržišta, kao i sve druge institucije, ljudske tvorevine ispunjene mješavinom pozitivnih i negativnih aspekata te da su podložne promjeni. Uostalom, miješani učinci tržištâ učinili su ih predmetom duboke sumnje i skepse barem otkad su Platon i Aristotel pred tisuću godina kritizirali tržišta kao neprijatelje zajednica.

Glavni su zajmodavci europskih vlada danas banke, osiguravateljska poduzeća, velike korporacije, mirovinski fondovi, neke druge (većinom neeuropske) vlade te bogati pojedinci. Kada političari i mediji govore o nužnosti europskih vlada da „zadovolje tržišta“, zapravo misle na zadovoljavanje tih zajmodavaca. Među zajmodavcima najveći utjecaj imaju velike banke koje predstavljaju i/ili savjetuju sve ostale ili gotovo sve ostale zajmodavce. Upravo su velike europske banke bile i još uvijek jesu glavni primatelji skupih „bailouta“ od strane europskih vlada od 2008. Štoviše, budući da su europske vlade te bailoute platile dodatnim zaduživanjem, time se dramatično povećala zaduženost tih vlada.

Bailouti su bili učinkoviti u Europi jednako koliko i u SAD-u. Banke su loše spekulirale ABS-ovima i s njima povezanim derivativama sve do kraja 2008. Kako zajmoprimci (npr. hipotekarni zajmoprimci u SAD-u) sve češće nisu mogli isplaćivati zajmove koji sadrže ABS-ove, njihova je vrijednost stubokom opala. Banke više nisu vjerovale drugim bankama da će si međusobno vraćati zajmove – što je ključno za globalni kreditni sustav – budući da su sve banke znale da sve posjeduju ABS-ove čija je vrijednost krahirala. Svaka se velika banka bojala da bi druge – kao i ona sama – mogle prestati otplaćivati svoje dugove.

Transakcije među bankama su prestale, čime je došlo do kreditne „kontrakcije“.[2] Poduzeća, vlade i kupci u modernim kapitalističkim ekonomijama postali su ovisniji o zaduživanju nego ikad prije. Takva je kontrakcija stoga prijetila potpunim prestankom funkcioniranja ekonomije (kolapsom).

Vlade su trebale intervenirati u velikim razmjerima kako bi odmrznule kreditni sustav. Kriza je bila toliko ozbiljna da su one to učinile istovremeno na nekoliko frontova. Prvo, vlade su slobodno posuđivale velikim bankama koje nisu mogle posuđivati jedne od drugih. Drugo, vlade su jamčile razne vrste zajmova i zaduživanja kako bi banke koje su se bojale posuđivati opet nastavile posuđivati. Treće, vlade su posuđivale u velikim razmjerima kako bi privatni zajmodavci – posebice banke – imali siguran i profitabilan izlaz za svoja sredstva koja su mogle posuđivati. Na taj su način, kao posrednice narodâ, europske vlade odmrznule i ponovno pokrenule kolabirani privatni kreditni sustav uz enorman javni trošak. Utoliko su omogućile opstanak i kontinuiranu profitabilnost banaka i njihovih glavnih klijenata.

Tijekom posljednjih godinu dana te su se banke i njihovi klijenti – oslobođeni briga oko međusobnih zajmova zahvaljujući bailoutima vlada – počeli brinuti zbog svojih zajmova europskim vladama. Boje se jedne stvari: uzbuđene i ljute javnosti. Ljudi na ulicama možda ne dozvole svojim vladama da uvode „štednju“. Možda neće prihvatiti vladine rezove u osnovnim javnim zaposlenjima i uslugama kako bi se uštedio novac i njime isplatilo zajmodavce koji su tek nedavno spašeni na javni trošak.

I tako sada zajmodavci pritišću vlade da zajamče sigurnost svojih nacionalnih dugova (njima samima). Fitchovo snižavanje rejtinga dio je tog pritiska. Pozivi na „zadovoljavanje tržišta“ naprosto maskiraju čitav taj nečuveni proces. Drama krize se produbljuje: pritisak zajmodavaca na vlade zaoštrava mjere štednje koje povećavaju masovni otpor koji plaši zajmodavce koji povećavaju pritisak na vlade…

Proturječja na kojima se temelji taj opaki krug potresaju čitavo europsko društvo i globalnu ekonomiju povezanu s Europom. Europske se vlade boje zajmodavaca, jednako kao i rastućeg nacionalnog otpora mjerama štednji. Iznervirane su Fitchom i ostalim tvrtkama za kreditni rejting što su tu dilemu učinili još gorom. Nemaju rješenja, naginju „zadovoljavanju tržištâ“ te zato provode štednju u grču, trzajući se i uzmičući. Poput životinja smrznutih pred farovima nadolazeće propasti, igrači u ovoj apsurdnoj europskoj drami izdavaju redundantna kreditna izvješća, održavaju beskrajne i besplodne konferencije i samite (Sarkozy, Merkel, et al.) i grče se od anksioznosti dok se šire generalni štrajkovi, a vlade posrću i padaju. U međuvremenu, fantomi poput „tržištâ“ opsjedaju medijske analize i izjave političara, služeći uglavnom fragmentiranju i zamućivanju onoga što se događa.

Richard D. Wolff
S engleskog preveo Alen Sućeska
Tekst u izvorniku objavljen je na MRZine, 21.12.2011.
BILJEŠKE
[1] Tzv. ABS, „asset-backed securities“ (op.prev.)
[2] Period iznenadno smanjene dostupnosti bankovnih kredita (op.prev.)

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva "Prije svega, nužno je da razumijemo na koji se način akumulacija kapitala historijski odvija kroz mrežu života, a ne na mreži života, kako se to uglavnom tumači. Priroda nije samo stvar, odnosno resurs ili, u slučaju ljudske prirode, izvor neplaćenog ili najamnog rada. Na djelu je puno aktivniji i dinamičniji proces. Kapitalizam prolazi kroz mrežu života i sudjeluje u stvaranju prirode, dok istovremeno mreža života prolazi kroz kapitalizam i oblikuje ga. Radi se o koprodukciji."
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve