Europska dužnička kriza se produbljuje

Fitch, velika tvrtka za kreditni rejting koja zajedno sa svojim družicama Moody’s te Standard&Poor’s dominira poslom procjenjivanja riskantnosti dužničkih instrumenata, poduzela je preko vikenda medijski dobro popraćen korak. Fitch je snizio kreditni bonitet mnogih europskih zemalja. Kakav spektakl! Te iste tvrtke za kreditni rejting prepoznatljive su po smiješno nepreciznim (da budemo krajnje pristojni) procjenama rizikâ povezanih s vrijednosnim papirima pokrivenih imovinom.[1] Te su procjene pridonijele ekonomskoj krizi kroz koju trenutačno prolazimo. A sada bi se svijet trebao držati njihovih kreditnih izvješća – radije nego smijati im se.

Europski dugovi – i socijalne tenzije koje se vrte oko njih – očito su problemi. Između ostalih očitih znakova, to pokazuju padovi vlada u Grčkoj, Italiji i Španjolskoj. Snižavanje europskog boniteta koje poduzimaju ove tvrtke zapravo je poput snižavanja vjerojatnoće dobrog vremena dok mi ostali već trčimo zatvoriti prozore zbog kiše koja već lijeva.

Uobičajene su medijske reportaže i rasprave o Fitchovom činu još gore. Opet su pune mističnog pozivanja na korake koje europske vlade moraju poduzeti „kako bi zadovoljile tržišta“. Ta čudna metaforička apstrakcija – „tržišta“ – prikazana je kao svojevrsno Frankensteinovo čudovište koje bi moglo pojesti europsku djecu ukoliko roditelji ne podrže vladine mjere štednje. Zbog tih mjera štednje, dakako, ti roditelji i njihova djeca već pate.

Udaljimo se na trenutak korak nazad od toga što je ideološko – ili bolje rečeno, propagandističko – korištenje tog pojma. „Tržišta“ je konceptualni instrument koji služi skrivanju i maskiranju određene korporacije koje stoje iza tih tržišta i upravljaju njima kako bi zadovoljile svoje interese. Jezik političara i masovnih medija stvara dojam kao da je ganjanje vlastitih interesa tih korporacija kakva makinalna radnja neke nepromjenjive, fiksne institucije. Moramo zapamtiti da su tržišta, kao i sve druge institucije, ljudske tvorevine ispunjene mješavinom pozitivnih i negativnih aspekata te da su podložne promjeni. Uostalom, miješani učinci tržištâ učinili su ih predmetom duboke sumnje i skepse barem otkad su Platon i Aristotel pred tisuću godina kritizirali tržišta kao neprijatelje zajednica.

Glavni su zajmodavci europskih vlada danas banke, osiguravateljska poduzeća, velike korporacije, mirovinski fondovi, neke druge (većinom neeuropske) vlade te bogati pojedinci. Kada političari i mediji govore o nužnosti europskih vlada da „zadovolje tržišta“, zapravo misle na zadovoljavanje tih zajmodavaca. Među zajmodavcima najveći utjecaj imaju velike banke koje predstavljaju i/ili savjetuju sve ostale ili gotovo sve ostale zajmodavce. Upravo su velike europske banke bile i još uvijek jesu glavni primatelji skupih „bailouta“ od strane europskih vlada od 2008. Štoviše, budući da su europske vlade te bailoute platile dodatnim zaduživanjem, time se dramatično povećala zaduženost tih vlada.

Bailouti su bili učinkoviti u Europi jednako koliko i u SAD-u. Banke su loše spekulirale ABS-ovima i s njima povezanim derivativama sve do kraja 2008. Kako zajmoprimci (npr. hipotekarni zajmoprimci u SAD-u) sve češće nisu mogli isplaćivati zajmove koji sadrže ABS-ove, njihova je vrijednost stubokom opala. Banke više nisu vjerovale drugim bankama da će si međusobno vraćati zajmove – što je ključno za globalni kreditni sustav – budući da su sve banke znale da sve posjeduju ABS-ove čija je vrijednost krahirala. Svaka se velika banka bojala da bi druge – kao i ona sama – mogle prestati otplaćivati svoje dugove.

Transakcije među bankama su prestale, čime je došlo do kreditne „kontrakcije“.[2] Poduzeća, vlade i kupci u modernim kapitalističkim ekonomijama postali su ovisniji o zaduživanju nego ikad prije. Takva je kontrakcija stoga prijetila potpunim prestankom funkcioniranja ekonomije (kolapsom).

Vlade su trebale intervenirati u velikim razmjerima kako bi odmrznule kreditni sustav. Kriza je bila toliko ozbiljna da su one to učinile istovremeno na nekoliko frontova. Prvo, vlade su slobodno posuđivale velikim bankama koje nisu mogle posuđivati jedne od drugih. Drugo, vlade su jamčile razne vrste zajmova i zaduživanja kako bi banke koje su se bojale posuđivati opet nastavile posuđivati. Treće, vlade su posuđivale u velikim razmjerima kako bi privatni zajmodavci – posebice banke – imali siguran i profitabilan izlaz za svoja sredstva koja su mogle posuđivati. Na taj su način, kao posrednice narodâ, europske vlade odmrznule i ponovno pokrenule kolabirani privatni kreditni sustav uz enorman javni trošak. Utoliko su omogućile opstanak i kontinuiranu profitabilnost banaka i njihovih glavnih klijenata.

Tijekom posljednjih godinu dana te su se banke i njihovi klijenti – oslobođeni briga oko međusobnih zajmova zahvaljujući bailoutima vlada – počeli brinuti zbog svojih zajmova europskim vladama. Boje se jedne stvari: uzbuđene i ljute javnosti. Ljudi na ulicama možda ne dozvole svojim vladama da uvode „štednju“. Možda neće prihvatiti vladine rezove u osnovnim javnim zaposlenjima i uslugama kako bi se uštedio novac i njime isplatilo zajmodavce koji su tek nedavno spašeni na javni trošak.

I tako sada zajmodavci pritišću vlade da zajamče sigurnost svojih nacionalnih dugova (njima samima). Fitchovo snižavanje rejtinga dio je tog pritiska. Pozivi na „zadovoljavanje tržišta“ naprosto maskiraju čitav taj nečuveni proces. Drama krize se produbljuje: pritisak zajmodavaca na vlade zaoštrava mjere štednje koje povećavaju masovni otpor koji plaši zajmodavce koji povećavaju pritisak na vlade…

Proturječja na kojima se temelji taj opaki krug potresaju čitavo europsko društvo i globalnu ekonomiju povezanu s Europom. Europske se vlade boje zajmodavaca, jednako kao i rastućeg nacionalnog otpora mjerama štednji. Iznervirane su Fitchom i ostalim tvrtkama za kreditni rejting što su tu dilemu učinili još gorom. Nemaju rješenja, naginju „zadovoljavanju tržištâ“ te zato provode štednju u grču, trzajući se i uzmičući. Poput životinja smrznutih pred farovima nadolazeće propasti, igrači u ovoj apsurdnoj europskoj drami izdavaju redundantna kreditna izvješća, održavaju beskrajne i besplodne konferencije i samite (Sarkozy, Merkel, et al.) i grče se od anksioznosti dok se šire generalni štrajkovi, a vlade posrću i padaju. U međuvremenu, fantomi poput „tržištâ“ opsjedaju medijske analize i izjave političara, služeći uglavnom fragmentiranju i zamućivanju onoga što se događa.

BILJEŠKE
[1] Tzv. ABS, „asset-backed securities“ (op.prev.)
[2] Period iznenadno smanjene dostupnosti bankovnih kredita (op.prev.)