Unutarnje sagorijevanje ispod globalne peke

Gotovo da ne postoji sumnja kako su Europska komisija i MMF mađarskoj vladi namjerno nametnuli uvjete kojima ne može udovoljiti, a čija je svrha po svemu sudeći izvršiti pritisak na Viktora Orbána da podnese ostavku. To vjerojatno objašnjava i zašto je EU-MMF izaslanstvo prekinulo pregovore.

Istovremeno, pomoćnik američke državne tajnice Thomas O. Melia ponovno je izrazio svoju zabrinutost uslijed regresije “građanske demokracije” u Mađarskoj prema autoritarnoj, diktatorskoj državi; Viviane Reding, povjerenica za ljudska prava u EU, oštro je kritizirala mađarsku vladu i njezino kontinuirano kršenje principa slobodne i ustavne demokracije; ove primjedbe dolaze nakon oštrih kritika iz Europskog parlamenta, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS), Vijeća Europe i Venecijanske komisije (pa čak i od strane glavnog tajnika UN-a).

Predsjednik Europske komisije, Jose Manuel Barroso, nedavno je napisao pismo mađarskom premijeru uljudno ga pozivajući da ne predloži nacrte određenih zakona na parlamentarno izglasavanje. Najprestižniji mediji zapadne i istočne Europe i Sjeverne Amerike, i njihovi novinari, prosvjeduju, bjesne, i neprestano nam se i neumorno rugaju. Nije moguće zamisliti intenzivniji i ozbiljniji pritisak. Mogu uslijediti samo izravne sankcije.

Kao jedna od parlamentarnih oporbenih stranaka, PML (Lehet màs a politika – “Za drukčiju politiku”; lijevi centar, s inklinacijom prema ekologiji) je istaknuo kako je demokratska opozicija u svojoj dotad mirnoj i parlamentarnoj formi postala nemoguća i kako će se premjestiti na ulice, dva nova pokreta koji obećavaju, Szolidaritàs i 4K!, protestiraju (i obećavaju još veće prosvjede), sindikati se pripremaju, a novi pokreti proizašli iz civilnog društva izražavaju želju da nastave
svoj niz akcija.

Što bi trebao biti odgovor na inozemni pritisak?

Pitanje je: koja je pozicija (a koja nije) tih opozicijskih snaga na ljevici i/ili liberala vis-à-vis pritisaka iz inozemstva (Zapada i velikih sila)? Odgovor ne može biti izravan. S jedne strane, uništavanje demokratskih institucija (što je gotovo ostvarena činjenica) moglo bi opravdati intervenciju Zapada u korist demokracije, s obzirom na premoćnu snagu anti-demokratske desnice.

Međutim, osim što žele održati predstavnički i ustavni poredak te razdiobu vlasti, zapadne države, a prvenstveno Europska komisija, žele da Mađarska usvoji ekonomsku politiku koja nije nužno (da se poslužimo eufemizmom) u interesu mađarskog naroda. Mađarski narod, koji se često razočarao, mogao bi u “demokratskoj stvari” vidjeti ništa više doli dekorativnu glazuru sve oštrijih mjera štednje na kojima inzistiraju zapadne sile zabrinute zbog financijske stabilnosti.

Ako zaštita demokratskih institucija nužno ide ruku pod ruku s kontinuiranim osiromašenjem mađarskog naroda, ne bi smjeli biti začuđeni što mađarski građani pokazuju malo entuzijazma za obnovu liberalne demokracije ako to sa sobom povlači njihovu neimaštinu. Većina kritika sa Zapada koje dolaze na račun vlade su primjerene, ali teško da se mogu čuti od mađarskog biračkog tijela. Mađarski građani nisu ovlastili i ne mogu ovlastiti zapadne sile za promjenu politike vlastite zemlje.

Iznuditi demokraciju nedemokratskim sredstvima izvana nije opravdano, a iskustvo pokazuje da ne funkcionira. Mađarska demokratska opozicija zbog takve je prisile u vrlo pogibeljnom položaju. U jednom slučaju, opozicija bi bila prisiljena podržavati gospodarsku i socijalnu politiku protiv koje bi se inače borila ukoliko bi takve mjere gurala mađarska vlada. U drugom slučaju, solidarizirala bi se s anti-demokratskim procesima – što se nimalo ne slaže s njezinim vlastitim načelima – da ne spominjemo činjenicu da bi bila optužena, s određenom dozom zlih namjera, za izdaju.

Nezavisnost, posljednja zaštita

Mađarski premijer ovako vidi situaciju: “Kako bi održale potrošnju, tijekom proteklog desetljeća zapadne zemlje pronašle su rješenje u korištenju duga, a po cijenu smanjivanja poreznih prihoda od zaposlenih. Upravljanje ovakvom vrstom duga postalo je nemoguće, osobito zato što ga je država koristila kako bi financirala svoj sustav socijalne skrbi”. Riječ je o štetnoj poluistini i, povrh toga, govoru
inspiriranom neokonzervativnom tendencijom, onom koju je mađarska vlada navodno trebala prevladati.

Na tom tragu, premijer opsesivno vrši napad na nezarađeni prihod, opetovano ustrajući na demontiranju sustava socijalne skrbi, i nastavlja svoju mračnu demagogiju protiv subvencija – jer on je taj koji je uklonio naknade za nezaposlenost, napao sustav mirovina, uništio sustav zdravstvene skrbi i potajice ponovno uveo sustav dopunske privatne zdravstvene zaštite na puno radikalniji način od svojih neoliberalnih prethodnika [ljevičarske vlade koju je vodio Ferenc Gyurcsány] koji su samo o tome i maštali, no čije su projekte srušili sindikati – uz podršku Viktora Orbána. Nema, dakle, neslaganja između vlade Viktora Orbána i EU/
MMF-a.

Općenitije gledano, dilema unutar dileme glasi: trebamo li braniti nacionalnu nezavisnost kada je narodni suverenitet urušen, a temeljna prava i slobode relativizirani? Preduvjet za obnovu nacionalne nezavisnosti i dalje je obnova demokracije.

Rekonstrukciju i obnovu demokracije, do koje, vjerujem, može doći samo od strane
novih političkih snaga unutar civilnog društva, ne bi trebalo unaprijed ugroziti
privremenim taktičkim promišljanjima. Dok god nema europske savezne demokracije, nezavisnost ostaje naša krajnja zaštita.

Ovo je okvir koji nam, u sadašnjim uvjetima, omogućuje da obnovimo, i što je još važnije, ponovno osmislimo narodni suverenitet. To je u interesu mađarskog naroda. Činjenica da mađarski narod nema jakog saveznika, niti unutar niti izvan zemlje, je zabrinjavajuća. Zbog toga je još nužnije da prijatelji mađarskog naroda budu vjerni i dosljedni.

Više vlasti Orbánu

Između 70 000 i 100 000 ljudi prosvjedovalo je 2. siječnja u Budimpešti protiv novog ustava, koji je dan prije stupio na snagu. Tekst ustava, iz kojeg je izbrisano pozivanje na “mađarsku republiku” povećava državnu kontrolu nad Ustavnim sudom i uvodi direktno pozivanje na Boga, a vidi se kao oruđe Fidesz-a, stranke premijera Viktora Orbána.

Izborni zakon kojeg je parlament izglasao 23. prosinca također se osporava. Ovaj zakon smanjuje broj zastupnika u parlamentu, uspostavlja samo jedan krug glasovanja, povećava broj potpisa potrebnih kandidatima za sudjelovanje na izborima, ponovo iscrtava izborne granice i daje pravo glasa mađarskim manjinama u dijaspori. Novi sustav glasovanja vidi se kao sredstvo omogućavanja pobjede Fidesz-a na sljedećim izborima.

Nove uredbe stupaju na snagu u trenutku kada su pregovori s MMF-om i EU prekinuti, 16. prosinca, a te dvije institucije tvrde da novi statut o Narodnoj banci Mađarske podriva njezinu neovisnost. Istovremeno, parlament je izglasao uvjet potrebne dvotrećinske većine za bilo kakve promjene poreznog sustava, što pregovore o toj temi čini još težima.

Naposljetku, državna kontrola medija, dijelom osporena od strane Ustavnog suda, dovela je do štrajka glađu dvoje otpuštenih novinara javnih medija.