G. M. Tamás: Unutarnje sagorijevanje ispod globalne peke

Iz Zareza xiv/327 od 2. veljače 2012. prenosimo tekst G. M. Tamása o Mađarskoj u škripcu između nepovoljnih ekonomskih politika koje nameće Europska komisija i diktatorske prirode državne vlasti. Novi izvještaj s terena istog autora možete pronaći na kioscima u Zarezu xiv/328.


Gotovo da ne postoji sumnja kako su Europska komisija i MMF mađarskoj vladi namjerno nametnuli uvjete kojima ne može udovoljiti, a čija je svrha po svemu sudeći izvršiti pritisak na Viktora Orbána da podnese ostavku. To vjerojatno objašnjava i zašto je EU-MMF izaslanstvo prekinulo pregovore.

Istovremeno, pomoćnik američke državne tajnice Thomas O. Melia ponovno je izrazio svoju zabrinutost uslijed regresije “građanske demokracije” u Mađarskoj prema autoritarnoj, diktatorskoj državi; Viviane Reding, povjerenica za ljudska prava u EU, oštro je kritizirala mađarsku vladu i njezino kontinuirano kršenje principa slobodne i ustavne demokracije; ove primjedbe dolaze nakon oštrih kritika iz Europskog parlamenta, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS), Vijeća Europe i Venecijanske komisije (pa čak i od strane glavnog tajnika UN-a).

Predsjednik Europske komisije, Jose Manuel Barroso, nedavno je napisao pismo mađarskom premijeru uljudno ga pozivajući da ne predloži nacrte određenih zakona na parlamentarno izglasavanje. Najprestižniji mediji zapadne i istočne Europe i Sjeverne Amerike, i njihovi novinari, prosvjeduju, bjesne, i neprestano nam se i neumorno rugaju. Nije moguće zamisliti intenzivniji i ozbiljniji pritisak. Mogu uslijediti samo izravne sankcije.

Kao jedna od parlamentarnih oporbenih stranaka, PML (Lehet màs a politika – “Za drukčiju politiku”; lijevi centar, s inklinacijom prema ekologiji) je istaknuo kako je demokratska opozicija u svojoj dotad mirnoj i parlamentarnoj formi postala nemoguća i kako će se premjestiti na ulice, dva nova pokreta koji obećavaju, Szolidaritàs i 4K!, protestiraju (i obećavaju još veće prosvjede), sindikati se pripremaju, a novi pokreti proizašli iz civilnog društva izražavaju želju da nastave
svoj niz akcija.

Što bi trebao biti odgovor na inozemni pritisak?


Pitanje je: koja je pozicija (a koja nije) tih opozicijskih snaga na ljevici i/ili liberala vis-à-vis pritisaka iz inozemstva (Zapada i velikih sila)? Odgovor ne može biti izravan. S jedne strane, uništavanje demokratskih institucija (što je gotovo ostvarena činjenica) moglo bi opravdati intervenciju Zapada u korist demokracije, s obzirom na premoćnu snagu anti-demokratske desnice.

Međutim, osim što žele održati predstavnički i ustavni poredak te razdiobu vlasti, zapadne države, a prvenstveno Europska komisija, žele da Mađarska usvoji ekonomsku politiku koja nije nužno (da se poslužimo eufemizmom) u interesu mađarskog naroda. Mađarski narod, koji se često razočarao, mogao bi u “demokratskoj stvari” vidjeti ništa više doli dekorativnu glazuru sve oštrijih mjera štednje na kojima inzistiraju zapadne sile zabrinute zbog financijske stabilnosti.

Ako zaštita demokratskih institucija nužno ide ruku pod ruku s kontinuiranim osiromašenjem mađarskog naroda, ne bi smjeli biti začuđeni što mađarski građani pokazuju malo entuzijazma za obnovu liberalne demokracije ako to sa sobom povlači njihovu neimaštinu. Većina kritika sa Zapada koje dolaze na račun vlade su primjerene, ali teško da se mogu čuti od mađarskog biračkog tijela. Mađarski građani nisu ovlastili i ne mogu ovlastiti zapadne sile za promjenu politike vlastite zemlje.

Iznuditi demokraciju nedemokratskim sredstvima izvana nije opravdano, a iskustvo pokazuje da ne funkcionira. Mađarska demokratska opozicija zbog takve je prisile u vrlo pogibeljnom položaju. U jednom slučaju, opozicija bi bila prisiljena podržavati gospodarsku i socijalnu politiku protiv koje bi se inače borila ukoliko bi takve mjere gurala mađarska vlada. U drugom slučaju, solidarizirala bi se s anti-demokratskim procesima – što se nimalo ne slaže s njezinim vlastitim načelima – da ne spominjemo činjenicu da bi bila optužena, s određenom dozom zlih namjera, za izdaju.

Nezavisnost, posljednja zaštita


Mađarski premijer ovako vidi situaciju: “Kako bi održale potrošnju, tijekom proteklog desetljeća zapadne zemlje pronašle su rješenje u korištenju duga, a po cijenu smanjivanja poreznih prihoda od zaposlenih. Upravljanje ovakvom vrstom duga postalo je nemoguće, osobito zato što ga je država koristila kako bi financirala svoj sustav socijalne skrbi”. Riječ je o štetnoj poluistini i, povrh toga, govoru
inspiriranom neokonzervativnom tendencijom, onom koju je mađarska vlada navodno trebala prevladati.

Na tom tragu, premijer opsesivno vrši napad na nezarađeni prihod, opetovano ustrajući na demontiranju sustava socijalne skrbi, i nastavlja svoju mračnu demagogiju protiv subvencija – jer on je taj koji je uklonio naknade za nezaposlenost, napao sustav mirovina, uništio sustav zdravstvene skrbi i potajice ponovno uveo sustav dopunske privatne zdravstvene zaštite na puno radikalniji način od svojih neoliberalnih prethodnika [ljevičarske vlade koju je vodio Ferenc Gyurcsány] koji su samo o tome i maštali, no čije su projekte srušili sindikati – uz podršku Viktora Orbána. Nema, dakle, neslaganja između vlade Viktora Orbána i EU/
MMF-a.

Općenitije gledano, dilema unutar dileme glasi: trebamo li braniti nacionalnu nezavisnost kada je narodni suverenitet urušen, a temeljna prava i slobode relativizirani? Preduvjet za obnovu nacionalne nezavisnosti i dalje je obnova demokracije.

Rekonstrukciju i obnovu demokracije, do koje, vjerujem, može doći samo od strane
novih političkih snaga unutar civilnog društva, ne bi trebalo unaprijed ugroziti
privremenim taktičkim promišljanjima. Dok god nema europske savezne demokracije, nezavisnost ostaje naša krajnja zaštita.

Ovo je okvir koji nam, u sadašnjim uvjetima, omogućuje da obnovimo, i što je još važnije, ponovno osmislimo narodni suverenitet. To je u interesu mađarskog naroda. Činjenica da mađarski narod nema jakog saveznika, niti unutar niti izvan zemlje, je zabrinjavajuća. Zbog toga je još nužnije da prijatelji mađarskog naroda budu vjerni i dosljedni.

Više vlasti Orbánu


Između 70 000 i 100 000 ljudi prosvjedovalo je 2. siječnja u Budimpešti protiv novog ustava, koji je dan prije stupio na snagu. Tekst ustava, iz kojeg je izbrisano pozivanje na “mađarsku republiku” povećava državnu kontrolu nad Ustavnim sudom i uvodi direktno pozivanje na Boga, a vidi se kao oruđe Fidesz-a, stranke premijera Viktora Orbána.

Izborni zakon kojeg je parlament izglasao 23. prosinca također se osporava. Ovaj zakon smanjuje broj zastupnika u parlamentu, uspostavlja samo jedan krug glasovanja, povećava broj potpisa potrebnih kandidatima za sudjelovanje na izborima, ponovo iscrtava izborne granice i daje pravo glasa mađarskim manjinama u dijaspori. Novi sustav glasovanja vidi se kao sredstvo omogućavanja pobjede Fidesz-a na sljedećim izborima.

Nove uredbe stupaju na snagu u trenutku kada su pregovori s MMF-om i EU prekinuti, 16. prosinca, a te dvije institucije tvrde da novi statut o Narodnoj banci Mađarske podriva njezinu neovisnost. Istovremeno, parlament je izglasao uvjet potrebne dvotrećinske većine za bilo kakve promjene poreznog sustava, što pregovore o toj temi čini još težima.

Naposljetku, državna kontrola medija, dijelom osporena od strane Ustavnog suda, dovela je do štrajka glađu dvoje otpuštenih novinara javnih medija.

G. M. Tamás
S engleskog preveo Martin Beroš
Preuzeto iz Zareza xiv/327, 2. veljače 2012.
Ovaj rad je izvorno objavljen u Heti Világgazdaság, 3. siječnja 2012. godine

Vezani članci

  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.