G. M. Tamás: Unutarnje sagorijevanje ispod globalne peke

Iz Zareza xiv/327 od 2. veljače 2012. prenosimo tekst G. M. Tamása o Mađarskoj u škripcu između nepovoljnih ekonomskih politika koje nameće Europska komisija i diktatorske prirode državne vlasti. Novi izvještaj s terena istog autora možete pronaći na kioscima u Zarezu xiv/328.


Gotovo da ne postoji sumnja kako su Europska komisija i MMF mađarskoj vladi namjerno nametnuli uvjete kojima ne može udovoljiti, a čija je svrha po svemu sudeći izvršiti pritisak na Viktora Orbána da podnese ostavku. To vjerojatno objašnjava i zašto je EU-MMF izaslanstvo prekinulo pregovore.

Istovremeno, pomoćnik američke državne tajnice Thomas O. Melia ponovno je izrazio svoju zabrinutost uslijed regresije “građanske demokracije” u Mađarskoj prema autoritarnoj, diktatorskoj državi; Viviane Reding, povjerenica za ljudska prava u EU, oštro je kritizirala mađarsku vladu i njezino kontinuirano kršenje principa slobodne i ustavne demokracije; ove primjedbe dolaze nakon oštrih kritika iz Europskog parlamenta, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS), Vijeća Europe i Venecijanske komisije (pa čak i od strane glavnog tajnika UN-a).

Predsjednik Europske komisije, Jose Manuel Barroso, nedavno je napisao pismo mađarskom premijeru uljudno ga pozivajući da ne predloži nacrte određenih zakona na parlamentarno izglasavanje. Najprestižniji mediji zapadne i istočne Europe i Sjeverne Amerike, i njihovi novinari, prosvjeduju, bjesne, i neprestano nam se i neumorno rugaju. Nije moguće zamisliti intenzivniji i ozbiljniji pritisak. Mogu uslijediti samo izravne sankcije.

Kao jedna od parlamentarnih oporbenih stranaka, PML (Lehet màs a politika – “Za drukčiju politiku”; lijevi centar, s inklinacijom prema ekologiji) je istaknuo kako je demokratska opozicija u svojoj dotad mirnoj i parlamentarnoj formi postala nemoguća i kako će se premjestiti na ulice, dva nova pokreta koji obećavaju, Szolidaritàs i 4K!, protestiraju (i obećavaju još veće prosvjede), sindikati se pripremaju, a novi pokreti proizašli iz civilnog društva izražavaju želju da nastave
svoj niz akcija.

Što bi trebao biti odgovor na inozemni pritisak?


Pitanje je: koja je pozicija (a koja nije) tih opozicijskih snaga na ljevici i/ili liberala vis-à-vis pritisaka iz inozemstva (Zapada i velikih sila)? Odgovor ne može biti izravan. S jedne strane, uništavanje demokratskih institucija (što je gotovo ostvarena činjenica) moglo bi opravdati intervenciju Zapada u korist demokracije, s obzirom na premoćnu snagu anti-demokratske desnice.

Međutim, osim što žele održati predstavnički i ustavni poredak te razdiobu vlasti, zapadne države, a prvenstveno Europska komisija, žele da Mađarska usvoji ekonomsku politiku koja nije nužno (da se poslužimo eufemizmom) u interesu mađarskog naroda. Mađarski narod, koji se često razočarao, mogao bi u “demokratskoj stvari” vidjeti ništa više doli dekorativnu glazuru sve oštrijih mjera štednje na kojima inzistiraju zapadne sile zabrinute zbog financijske stabilnosti.

Ako zaštita demokratskih institucija nužno ide ruku pod ruku s kontinuiranim osiromašenjem mađarskog naroda, ne bi smjeli biti začuđeni što mađarski građani pokazuju malo entuzijazma za obnovu liberalne demokracije ako to sa sobom povlači njihovu neimaštinu. Većina kritika sa Zapada koje dolaze na račun vlade su primjerene, ali teško da se mogu čuti od mađarskog biračkog tijela. Mađarski građani nisu ovlastili i ne mogu ovlastiti zapadne sile za promjenu politike vlastite zemlje.

Iznuditi demokraciju nedemokratskim sredstvima izvana nije opravdano, a iskustvo pokazuje da ne funkcionira. Mađarska demokratska opozicija zbog takve je prisile u vrlo pogibeljnom položaju. U jednom slučaju, opozicija bi bila prisiljena podržavati gospodarsku i socijalnu politiku protiv koje bi se inače borila ukoliko bi takve mjere gurala mađarska vlada. U drugom slučaju, solidarizirala bi se s anti-demokratskim procesima – što se nimalo ne slaže s njezinim vlastitim načelima – da ne spominjemo činjenicu da bi bila optužena, s određenom dozom zlih namjera, za izdaju.

Nezavisnost, posljednja zaštita


Mađarski premijer ovako vidi situaciju: “Kako bi održale potrošnju, tijekom proteklog desetljeća zapadne zemlje pronašle su rješenje u korištenju duga, a po cijenu smanjivanja poreznih prihoda od zaposlenih. Upravljanje ovakvom vrstom duga postalo je nemoguće, osobito zato što ga je država koristila kako bi financirala svoj sustav socijalne skrbi”. Riječ je o štetnoj poluistini i, povrh toga, govoru
inspiriranom neokonzervativnom tendencijom, onom koju je mađarska vlada navodno trebala prevladati.

Na tom tragu, premijer opsesivno vrši napad na nezarađeni prihod, opetovano ustrajući na demontiranju sustava socijalne skrbi, i nastavlja svoju mračnu demagogiju protiv subvencija – jer on je taj koji je uklonio naknade za nezaposlenost, napao sustav mirovina, uništio sustav zdravstvene skrbi i potajice ponovno uveo sustav dopunske privatne zdravstvene zaštite na puno radikalniji način od svojih neoliberalnih prethodnika [ljevičarske vlade koju je vodio Ferenc Gyurcsány] koji su samo o tome i maštali, no čije su projekte srušili sindikati – uz podršku Viktora Orbána. Nema, dakle, neslaganja između vlade Viktora Orbána i EU/
MMF-a.

Općenitije gledano, dilema unutar dileme glasi: trebamo li braniti nacionalnu nezavisnost kada je narodni suverenitet urušen, a temeljna prava i slobode relativizirani? Preduvjet za obnovu nacionalne nezavisnosti i dalje je obnova demokracije.

Rekonstrukciju i obnovu demokracije, do koje, vjerujem, može doći samo od strane
novih političkih snaga unutar civilnog društva, ne bi trebalo unaprijed ugroziti
privremenim taktičkim promišljanjima. Dok god nema europske savezne demokracije, nezavisnost ostaje naša krajnja zaštita.

Ovo je okvir koji nam, u sadašnjim uvjetima, omogućuje da obnovimo, i što je još važnije, ponovno osmislimo narodni suverenitet. To je u interesu mađarskog naroda. Činjenica da mađarski narod nema jakog saveznika, niti unutar niti izvan zemlje, je zabrinjavajuća. Zbog toga je još nužnije da prijatelji mađarskog naroda budu vjerni i dosljedni.

Više vlasti Orbánu


Između 70 000 i 100 000 ljudi prosvjedovalo je 2. siječnja u Budimpešti protiv novog ustava, koji je dan prije stupio na snagu. Tekst ustava, iz kojeg je izbrisano pozivanje na “mađarsku republiku” povećava državnu kontrolu nad Ustavnim sudom i uvodi direktno pozivanje na Boga, a vidi se kao oruđe Fidesz-a, stranke premijera Viktora Orbána.

Izborni zakon kojeg je parlament izglasao 23. prosinca također se osporava. Ovaj zakon smanjuje broj zastupnika u parlamentu, uspostavlja samo jedan krug glasovanja, povećava broj potpisa potrebnih kandidatima za sudjelovanje na izborima, ponovo iscrtava izborne granice i daje pravo glasa mađarskim manjinama u dijaspori. Novi sustav glasovanja vidi se kao sredstvo omogućavanja pobjede Fidesz-a na sljedećim izborima.

Nove uredbe stupaju na snagu u trenutku kada su pregovori s MMF-om i EU prekinuti, 16. prosinca, a te dvije institucije tvrde da novi statut o Narodnoj banci Mađarske podriva njezinu neovisnost. Istovremeno, parlament je izglasao uvjet potrebne dvotrećinske većine za bilo kakve promjene poreznog sustava, što pregovore o toj temi čini još težima.

Naposljetku, državna kontrola medija, dijelom osporena od strane Ustavnog suda, dovela je do štrajka glađu dvoje otpuštenih novinara javnih medija.

G. M. Tamás
S engleskog preveo Martin Beroš
Preuzeto iz Zareza xiv/327, 2. veljače 2012.
Ovaj rad je izvorno objavljen u Heti Világgazdaság, 3. siječnja 2012. godine

Vezani članci

  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 7. svibnja 2017. „Hugo Boss kolekcija 1934“, autor: Cengizhankilicoglu (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.
  • 13. travnja 2017. Prosvjedi u Srbiji, travanj 2017. (foto: MS) Vlast aktivno sprečava protestno jedinstvo Aktualni masovni prosvjedi diljem Republike Srbije predstavljaju kulminaciju višegodišnjeg nezadovoljstva stanovništva sustavnom devastacijom tekovina socijalne države, privatizacijom javnih poduzeća i upornim inzistiranjem političko-ekonomskih elita na uvođenju tzv. mjera štednje. Izravni povod izlasku naroda na ulice nedavni su rezultati predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio trenutni premijer Aleksandar Vučić. Kratki izvještaj i presjek situacije za nas je pripremio Marko Stričević, aktivni sudionik u prosvjedima i član organizacije Marks21.
  • 10. travnja 2017. Članovi političke platforme Ahora Madrid u Campo de Cebada, 19. travnja 2014. (izvor: Ahora Madrid @ Flickr prema Creative Commons licenci) Kako zaustaviti politički pomak udesno? Donosimo prijevod komentara u kojem Immanuel Wallerstein u širokim potezima naznačuje obrise globalne političko-ekonomske situacije u kojoj je, uslijed pada životnog standarda većine svjetskog stanovništva, uočljiv generalni politički pomak ka lijevoj, ali i desnoj radikalizaciji. Premda kratkoročni politički ciljevi radikalno lijevih stranaka ponekad uspijevaju umanjiti posljedice po najsiromašnije slojeve, jačanje lijeve pozicije i uspostava pravednijeg svjetskog sistema na dugi rok ipak zahtijevaju političko djelovanje drugačije vrste – izgradnju savezâ odozdo.
  • 10. travnja 2017. Tvornica staklenih proizvoda, 2. prosinca, 1960., Slovenska Bistrica (izvor: commons.wikimedia.org). Kako je počelo rušenje Jugoslavije? U novoj knjizi Vladimira Unkovskog-Korice, „The Economic Struggle for Power in Tito’s Yugoslavia. From World War II to Non-Alignment“, profesor Srednjoeuropskih i istočnoeuropskih studija na Školi za društvene i političke znanosti Sveučilišta u Glasgowu, začetke raspada socijalističke Jugoslavije smješta puno ranije od većine autora, analizirajući društveno-ekonomsku zbilju tijekom prvih dvaju desetljeća nakon oslobođenja zemlje pri kraju Drugog svjetskog rata. Radi se o pokušaju dekonstrukcije obmanjujućih popularnih predodžbi zasnovanih na ahistorijskom tumačenju događaja i procesa relevantnih za ovaj period. U nastavku pročitajte kratki prikaz navedene knjige.
  • 4. travnja 2017. Narodna čitaona ispred sarajevske Vijećnice (foto: LM) Bosna i Hercegovina: daleko, blizu, daleko Od 2013. godine u Bosni i Hercegovini sporadično se javljaju socijalni pokreti. Počevši od tadašnje „bebolucije“ preko februarskih protesta 2014. godine i prateće plenumske mobilizacije, do trenutno aktivnih kampanja za radnička prava, zajednička dobra i historijsko sjećanje, ti pokreti konstantno su stiješnjeni između gorućih pitanja kojima se neposredno bave i ostvarivanja trajnije prisutnosti u političkom polju. Međutim, pitanje njihove održivosti nije samo njihovo pitanje, već je i pitanje lijevih aktera u zemljama čije politike aktivno oblikuju bosanskohercegovačke političke prilike – prije svega u Hrvatskoj i Srbiji, a potom i u državama članicama Evropske unije.