Izjava za medije sindikata Akademska solidarnost: Zajedničko dobro i kolektivni karakter znanja, 21. veljače 2012.

Javni govor o međunarodnom Anti-krivotvoriteljskom trgovinskom sporazumu (ACTA) ukazao je na određene granice javnog diskursa i političkog imaginarija. Ne bez razloga, zamjerke Sporazumu u medijskom prostoru uglavnom su ukazivale na prijetnje aspektima ljudskih i građanskih prava poput slobode govora i izražavanja, prava na privatnost, presumpcije nevinosti, prava na sudski postupak i razmjernosti kazne zločinu. U manjoj mjeri problematiziran je niz vezanih tema: nedemokratsko donošenje trgovinskih sporazuma, porast globalne nejednakosti, problemi s tretmanom generičkih lijekova, pravo na plaćeni rad, pitanje vlasništva nad patentima za biljne sorte sjemena, nejednaka dostupnost medicinskih i znanstvenih istraživanja i otkrića, problem plagijatorstva, provedba uredbi s obzirom na stanje na terenu, itd.

Svaki od ovih uvida ukazuje na zaseban dio širokog problemskog sklopa unutar kojeg je moguće provoditi analizu. No, takva fragmentacija neuralgičnih mjesta lako može postati dijelom obrambene strategije koja se bavi ublažavanjem posljedica, uz ignoriranje uzroka. Kao mogući pravci djelovanja, u javnosti su se pojavile ideje primjerenije regulacije, čak i reforme sustava autorskih prava i intelektualnog vlasništva. Neovisno o tome što smatramo primjerenom razinom, opsegom, metodom i oblikom regulacije i reforme, bez angažmana u političkoj sferi karakter takvih prilagodbi prepušten je birokratskoj i tehnološkoj ekspertizi koja operira u okviru neoliberalnog konsenzusa. Pritom se složeni koncepti autorskih prava i intelektualnog vlasništva tretiraju kao samorazumljive polazne točke.

Da bismo kritiku postavili ofenzivno pažnju treba usmjeriti na osporavanje tih koncepata postuliranjem ideja zajedničkog intelektualnog dobra i kolektivnog karaktera znanja, te na potrebu borbe protiv kapitalističkom sustavu svojstvenog procesa ograđivanja i komercijalizacije zajedničkog dobra. Čitava ekonomsko-politička logika zaštite intelektualnog vlasništva temelji se na imperativu da se sve stvari i iskustva svede na novčane ekvivalente, njihovu razmjensku vrijednost. Kako bi se javni govor pretvorio u javnu raspravu, treba ga okrenuti naglavce i protresti.

Kultu pokradenog „genija“, koji tobože neponovljivo i ni iz čega stvara djelo čiji je vlasnik, valja suprotstaviti društveno porijeklo znanja i umjetnosti. Bez obzira govorimo li o intertekstualnosti, derivativnom karakteru umjetnosti, znanstvenoj razmjeni ili konstitutivnoj nemogućnosti postojanja privatnog jezika, svakom „geniju“ prethodi minuli umreženi kolektivni rad. Intelektualna sredstva za proizvodnju posuđena su, a kako bi novim generacijama bila dostupna, treba ih i vratiti.

Naravno da živi rad autorâ treba biti plaćen. No, zbog nejednake moći pregovaračkih pozicija autora s jedne, te korporacija s druge strane, od tog rada najveću korist imaju nakladnici i izdavači te kompanije za zaštitu autorskih prava. Zanemarimo li tu disproporciju i krenemo se baviti ACTA-om i sličnim ugovorima isključivo iz rakursa zaštite autorskih prava i intelektualnog vlasništva, možemo se lako naći u poziciji da se umjesto za pravo intelektualnog radnika na plaćeni rad borimo za pravo intelektualnog poduzetnika na ubiranje rente s ograđenog dijela zajedničkog dobra.

U izjavi inicijative STOP ACTA! koju podržavamo stoji: „…ako raspravljamo o autorskim pravima, treba reći da su digitalne mreže donijele izobilje kulture i znanja tamo gdje je u analognom svijetu vladala oskudnost. Izobilje se ne da vratiti u oskudnost bez pravnog, institucionalnog, tehnološkog ili ekonomskog nasilja.“ Suprotstaviti se tom nasilju znači suprotstaviti se dominaciji doktrine koja je tržište učinila dogmom i povjerovati u mogućnost dobrobiti svih društvenih subjekata.