Nezaposlenost na putu prema gore

Prikaz najnovijih podataka Hrvatskog zavoda za zapošljavanje pokazuju porast broja nezaposlenih. Hrvatska se nalazi pri samom vrhu anketne nezaposlenosti u Europi, a vrlo je značajan podatak o nezaposlenosti među mladima.


Prema najnovijem izvješću Hrvatskog zavoda za zapošljavanje [1], broj nezaposlenih osoba u Hrvatskoj dostigao je broj od 334 351 i stopu registrirane nezaposlenosti od 19,9%. Udio nezaposlenih žena u ukupnom broju nezaposlenih iznosi 53,3% (178 220). Nešto manje od trećine nezaposlenih (110 908) nalazi se u kategoriji od 15-29 godina, što dovoljno svjedoči o perspektivi onih koji prvi put pokušavaju pronaći posao. Struktura nezaposlenosti po županijama pokazuje da je najveći broj nezaposlenih u Splitsko-dalmatinskoj županiji (45 131), slijede Grad Zagreb (40 825), Osječko-baranjska županija (35 238), Vukovarsko-srijemska (20 104), Primorsko-goranska (19 653), Sisačko-moslavačka (19 502) itd. S druge strane, broj zaposlenih osoba je 1 367 872.



U odnosu na prošlogodišnju nezaposlenost u siječnju, broj nezaposlenih manji je za ravno 27 nezaposlenih osoba. Ipak u veljači možemo očekivati da će broj nezaposlenih dostići svoju najvišu razinu u zadnjih deset godina. Prošle godine rast nezaposlenosti bio je uvelike amortiziran zapošljavanjem u procesu popisa stanovništva, čega ove godine, nažalost, nema, ali je dobar indikator da u vrijeme krize država treba preuzeti ulogu aktivnog subjekta u organiziranju ekonomske aktivnosti. Nasuprot tome, nova vlast najavila je otpuštanja u javnom sektoru, fleksibilizaciju radnog zakonodavstva i porezna olakšice za investitore kao dio mjera u scenariju koji bi trebao potaknuti gospodarski rast i zapošljavanje, iako će time broj nezaposlenih sigurno porasti, a gospodarstvo još više potonuti. Slijepa vjera u investitore i tržišnu samo-stabilizaciju uvijek rezultira neizbježnom prorecesijskom spiralom i neminovno gura ekonomiju dublje u krizu, s rastućim siromaštvom i sve širom bijedom u pozadini gorke statistike. Privremeni oporavak i pad nezaposlenosti, kao i svake godine, dolazi tek s početkom turističke sezone. Do tada treba preživjeti.



U europskim okvirima, Hrvatska je u samom vrhu po stopi anketne nezaposlenosti [2]. Anketna nezaposlenost u pravilu je niža od registrirane nezaposlenosti i određuje se zadovoljavanjem tri kriterija: osobe koje u referentnom tjednu kada se provodi anketa nisu obavljale posao za novac ili plaćanje u naturi, u posljednja četiri tjedna prije anketiranja aktivno su tražile posao i ponuđeni posao mogle bi početi obavljati u iduća dva tjedna. Najvišu stopu anketne nezaposlenosti u Europskoj uniji ima Španjolska (22,8%), slijede Grčka (18,3%), Latvija (16,2%), Litva (15%), Irska (14,3), Slovačka (13,6), Hrvatska (12,2). Podatak za Hrvatsku treba uzeti s velikom rezervom jer je zadnja anketa provedena u rujnu 2011. dok je još trajala turistička sezona, pa se može pretpostaviti da je stopa anketne nezaposlenosti puno viša.



Budući da je zadnji podatak za hrvatsku stopu nezaposlenosti mladih iz rujna 2011, puno reprezentativniji pokazatelj stope nezaposlenosti mladih za sadašnji trenutak je stopa iz proljeća 2011. koja je iznosila 40%. Prema zadnjem izvještaju Eurostata najvišu stopu nezaposlenosti mladih ima Španjolska (48,7%), pa slijedi Grčka (47,2%), a Hrvatsku prati Slovačka (35,6%). U vrhu su upravo zemlje koje pod pritiskom tzv. troike (ECB, MMF i Europska komisija), uposlene za račun moćne bankarske klike, najzagriženije provode programe štednje, potencirajući nezaposlenost i siromašeći široke slojeve stanovništva, a još više bogateći elite iz financijskog sektora. Iako argumenti protiv politika štednje nikad nisu bila jači, insistiranje gornjih klasnih ešalona na njihovoj provedbi utoliko je bilo nemilosrdnije, rezultirajući sve većim brojem (mladih) ljudi na ulicama. Stoga obrnuti ovaj proces mora postati imperativ.

Domagoj Mihaljević

[1] HZZ, Mjesečni statistički bilten 1, 2012, http://www.hzz.hr/DocSlike/stat_bilten_01_2012.pdf
[2] Eurostat newsrelease euroindicators, 16/2012, 31 january 2012, http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_PUBLIC/3-31012012-AP/EN/3-31012012-AP-EN.PDF

Vezani članci

  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve