Yanis Varoufakis: Poučak s grčkog fronta

Iz Zareza XIV/328 od 16. veljače 2012. prenosimo prijevod teksta Yanisa Varoufakisa, profesora ekonomske teorije i pročelnika Odsjeka za političku ekonomiju Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Ateni. Kroz analizu svog iskustva s medijima autor ukazuje na tri pouke – pogrešku generalizacije, zabludu agregacije i opasnosti kompartmentalizacije – koje treba imati u vidu kada se balansira između proizvodnje reportaži koje će se svidjeti i publici i urednicima te gotovo beskonačne kompleksnosti pozadinske priče. Uređena verzija ovog članka izaći će u ožujskom izdanju British Journalism Reviewa za 2012.


Ekonomska kriza, koja je Grčku tijekom protekle dvije godine bacila u ponor, gurnula me pred mikrofone i notese mirijade novinara koji su navalili u Atenu kako bi izvještavali o razvoju drame. U tom smislu nisam svjedočio samo evoluciji rasapa Grčke (i eurozone), nego i naporima koje su svjetski mediji uložili u njegovo razumijevanje. U ovom članku sažimam tri važne pouke za koje mislim da ih možemo izvući iz ovog iskustva, u korist novinara koji se trude održati nezgodnu ravnotežu između (a) potrebe da naprave reportaže koje će odjeknuti kod njihovih urednika, čitatelja, publike ili gledatelja i (b) gotovo beskonačne kompleksnosti pozadinske priče. Tri pouke na koje se želim usredotočiti nazvat ću pojedinačno pogreškom generalizacije, zabludom agregacije, i opasnostima kompartmentalizacije.

Pogreška generalizacije


Slom 1929., i Velika depresija koja je uslijedila, trebali su nas naučiti važnoj lekciji: kaskadni bankrot privatnog i javnog sektora (koji počinje kolapsom velikih banaka, da bi se potom proširio na javni dug slabijih država i, kasnije, zarazio realni ekonomski sektor virusom recesije) ne prijeti samo zajedničkoj valuti pojedinog razdoblja (zlatni standard 1929., euro danas), već ugrožava i viziju zajedničkog prosperiteta. U odsutnosti neke vrste supra-nacionalnog Levijatana (poput onog kakvog je Keynes predložio 1944.) koji bi “u svima nama izazivao strahopoštovanje”, i time održavao prekograničnu suradnju u razdoblju nakon krize, ono što se nazire iza ugla hobbesovski je rat “sviju protiv svih”.

Rat riječima započinje čim izustimo rečenice koje počinju s “Grci čine” ili “Nijemci misle”. 1929. godine takav je rat riječima, možemo to nazvati i igrom “svaljivanja krivice”, doveo do druge vrste rata koji je, paradoksalno, ubio milijune, kao i krizu samu. Čovjek bi se ponadao da smo ovaj put naučili lekciju. Jer iako se naoružane brigade nisu pokrenule (i ostat će, nadajmo se, u barakama), rat riječima je živ i zdrav u Njemačkoj i Grčkoj, u Nizozemskoj i Španjolskoj, u Austriji i Irskoj.

1929. naše generacije – kreditna kriza 2008., i Velika recesija koja je uslijedila, u Europi je dala mnogo povoda razgovoru o Nijemcima, Grcima, čak i Britancima (pogotovo nakon što je David Cameron odlučio istupiti iz stroja Europske unije po pitanju nedavnih izmjena Ugovora). Naša je kolektivna zadaća, osobito prosvijetljenih novinara, da zvonimo na sva zvona kako ne postoji takvo što kao što su Grci ili Nijemci, ili, što se toga tiče, ni Britanci. Mi smo svi individualci, kao što se Brian silno trudio uvjeriti svoje samoprozvane sljedbenike (v. Monty Python: Life of brian, op. prev.). I više je razlika unutar našeg naroda, kako po pitanju gledišta, tako i po pitanju karaktera, nego što postoji razlika među našim narodima.

Tako da novinari, kada izvještavaju s prvih crta bojišnice ekonomskog kolapsa, imaju dužnost naglasiti širinu mnijenja unutar Grčke, unutar Njemačke, unutar Britanije, umjesto da umanjuju tu raznolikost i odlučuju se za utješnu, ali potencijalno razornu familijarnost nacionalnih stereotipa. Zadržati zdravu otpornost na generalizacije nije samo humanistička dužnost novinara, nego, također, i preduvjet za točno izvještavanje o uzrocima krize.

Uzmimo za primjer još jednom slučaj Grčke. Novinarima su potrebne metafore da publici pomognu u razumijevanju ekonomskog kolapsa, njegovih uzroka i prirode. Jedna od takvih alegorija koju se često koristi kako bi se narativiziralo dramu eurozone, Ezopova je basna o cvrčku i mravu. Germanskog mrava suprotstavlja se grčkom cvrčku u kontekstu priče o moralnosti koja spaja sjevernjačku marljivost, južnjačku lijenost i nešto površne ekonomske analize monetarne dislokacije koja slijedi.

Problem s metaforama ove vrste jest da im je gotovo nemoguće odoljeti. Tako da novinari, pod pritiskom da naprave reportažu koja dobro rezonira s predrasudama njihovih pretplatnika, na koncu robuju reproduciranju metaforine logike; npr. Nijemce se portretira kao vrijedne radnike koji moraju spasiti rastrošne Grke, poput mrava itd., itd. Kao da je, u trenutku u kojem je metafora izabrana, priča već bila unaprijed ispisana, pri čemu se nije ozbiljno razmišljalo o njezinoj analitičkoj vrijednosti.

Naravno, nemam ništa protiv metafora. Ne postoji ništa što bi, poput metafore, čitateljstvu ili publici bolje približilo kompleksne priče s obzirom na strogo ograničenu količinu vremena koja im se daje na raspolaganje. Usprkos tomu, dužnost je novinara da se koriste metaforama kako bi pristupili stvarnosti, umjesto da ih vlastita metafora “iskoristi” kako bi učinkovito iskrivili stvarnost. Kako bi uspjeli u obavljanju ovog zadatka, novinari moraju prilagoditi metaforu koju su izabrali zahtjevu izricanja istine. Nužno je oduprijeti se primamljivosti generalizacije.

U slučaju Grčke i Njemačke, koji ovdje promatramo, činjenica je da su mravi i cvrčci raspodijeljeni s obje strane linije koja dijeli suficitne od deficitnih zemalja eurozone. Jednom kad prepoznamo kako i Njemačka i Grčka, dapače i cijela eurozona, imaju zanemarene mrave i razmažene cvrčke, odjednom ćemo se naći pred mogućnošću da ispričamo priču s više nijansi. Onu koja nam omogućava da postavimo temeljita pitanja o tome kako i njemački i grčki marljivi mravi dijele osjećaj nezadovoljstva i zakinutosti od strane grčkih i njemačkih cvrčaka koji su na njima parazitirali tijekom “dobrih” vremena, a sada, tijekom “mršavih godina”, još jednom od njih, od mrava, traže da daju novac za bailoute i više poreze.

Ukratko, metafore su ključne za pripovijedanje i u analitičke svrhe. No, moramo ih brusiti na način koji pomaže, umjesto da priječi, naše razumijevanje temeljnih uzroka. A to znači izbjegavanje pogreške generalizacije.

Zabluda agregacije


Ako posjećujemo zemlju usred ekonomskog kolapsa (primjer Grčke opet će dobro poslužiti), važno je da dođemo opremljeni jednostavnim, no kontra-intuitivnim uvidom: pojedinačni recepti za izlaženje na kraj s dugom ne mogu se zbrajati! Pod time mislim kako je uvijek potrebno da novinari preispitaju ono što bi instinktivno pomislili o uzrocima krize o kojoj izvještavaju, osobito ono što “zdrav razum” nalaže kao lijek.

Na primjer, što zdrav razum predlaže kao recept za izlaženje iz financijskih teškoća za pojedince, obitelji ili poduzeća? Po svoj prilici, odgovor je da morate sniziti troškove kako biste zauzdali deficit na bilanci. Kao i da morate raditi napornije i pametnije. Međutim, ako se ovaj recept prenese na viši nivo agregacije, jednostavno ne daje rezultate. Kako bismo ovo mogli uvidjeti pretpostavimo da, u pokušaju smanjivanja našeg individualnog i zajedničkog duga tijekom krize (što financijski ekonomisti nazivaju razduživanjem, deleveraging), svi slijedimo ovaj isti recept i to u isto vrijeme. Dajem vam na znanje da rezultat može biti potpuno suprotan onome kojeg se naumilo postići. Dapače, agregatni realni dug može porasti!

Kako bismo razumjeli zašto zbroj tih pojedinih recepata ne rezultira u kolektivno djelotvornoj strategiji, uzmimo u obzir jednu veliku razliku između vaše obitelji (ili poduzeća) i gospodarstva u cjelini. U slučaju vaše obitelji, ako su se vaši prihodi smanjili, a vi ste suočeni s manjkom na kraju svakog mjeseca, smanjenje troškova razuman je smjer djelovanja iz jednog jednostavnog razloga: vaš prihod je neovisan o vašim troškovima. Na primjer, ako večeras ne jedete vani (i umjesto toga, kuhate kod kuće), vaši prihodi nisu patili i, budući da ste smanjili troškove, vaša bilanca je zdravija.

Potpuno suprotno, prihod cjelokupnog gospodarstva nije neovisan o svojim izdatcima. U stvarnosti, to dvoje su jedna te ista stvar (cjelokupni nacionalni dohodak jednak je cjelokupnom nacionalnom trošku). Kako bismo razumjeli zašto je to bitno, pretpostavimo da cijela zemlja poslovično stegne remen, da se obitelji i poduzeća razduže odjednom. Privatna potrošnja bi, prirodno, ukupno opadala. Nadalje, ako povrh toga država također smanji svoju potrošnju (u nastojanju da smanji svoj deficit), zbroj privatne i javne potrošnje će opadati. No čemu je taj iznos jednak? Odgovor je: nacionalnom dohotku! Kako se nacionalni dohodak smanjuje, državni porezni prihodi padaju, obitelji imaju manje novca za vraćanje dugova, a ukupna moć zemlje da vraća dugove se smanjuje. Tako svi zajedno upadamo u zamku “zdravog razuma”; u zamku zablude agregacije; pogrešno misleći kako je recept koji je dobar za obitelji i poduzeća jamačno dobar i za zaduženu zemlju u cjelini.

Već mjesecima, od erupcije sage o grčkom dugu, mučim se kako bih ovu jednostavnu misao približio mnogim novinarima koje sam upoznao. Bio je to težak posao. Zabluda agregacije bila je duboko ukopana u njihovom umu. Kada su mi postavljali pitanja o grčkim “bailout” zajmovima, i o važnosti mjera štednje vezanih uz te zajmove, moja tvrdnja da je cijela zamisao pogrešna nije imala odjeka. Koliko god sam se trudio objasniti izopačenu logiku, činilo se kako se novinari ne mogu odvojiti od ideje da su, kada zemlja poput Grčke ima veliki deficit i ogroman dug, značajno smanjenje državne potrošnje i porast oporezivanja, sigurno pravi odgovor.

Mjesecima kasnije, kada su rezovi u državnoj potrošnji i povećani porezi uzrokovali produbljivanje recesije, a omjer duga u odnosu na nacionalni dohodak porastao, primijetio sam kako se raspoloženje među novinarima promijenilo. Nažalost, u međuvremenu su napravili priloga i priloga kojima su dezinformirali svoju publiku i naveli je na krivi trag.

Imajući to na umu, a budući da kriza i dalje plete svoju otrovnu mrežu širom zemalja i sektora, nadam se da će novinari u svoje izvještavanje utkati barem malo sumnje u to da se ekonomski “recepti” mogu slagati onako kako bi to “konvencionalna mudrost” htjela.

Opasnost kompartmentalizacije


Tijekom mog “namještenja”, kao čest sugovornik međunarodnog novinarskog zbora koji “oblijeće” Atenu, primijetio sam zanimljivu podjelu rada. Reporteri i televizijske ili radijske ekipe spadaju u tri manje ili više distinktivne kategorije: hard-news ekipa (vijesti koje se bave ozbiljnim i formalnim temama i događajima, op. prev.), ekipa koja radi na istraživanju pozadinske priče i, rjeđe, ekipa koja izvještava sa stanovišta tople ljudske priče.

Pristup hard-news ekipe bio je “praktičnog” tipa, brzodjelujući, “bez gluposti”. Htjeli su “činjenice” i brojke, informacije iznutra, tipove odgovora koji su poput instantnih proročanstava toga što-će-vlast-učiniti ili kako-će-tržišta-reagirati. Ljudi koji su radili na istraživanju pozadinske priče bili su puno opušteniji, imali su dulje rokove i, stoga, vremena i prostora da pitaju slična pitanja, ali na način koji je nama, intervjuiranima, ostavljao više prostora da naglasimo neke pozadinske narative i neopažene aspekte priče. Na koncu, ekipe koje su radile na toplim ljudskim pričama nisu imale vremena za “uzroke” ekonomske krize, gotovo nimalo interesa za tektonske ploče ispod površine čije je kretanje uzrokovalo puknuća u socijalnoj ekonomiji (društvena ekonomija – realni, uslužni i javni sektor naspram virtualne, fiktivne ekonomije – financijskog sektora, op. prev.). Ono što su tražili bile su priče o boli, prizori patnje, zvukovi očaja; sirovi materijali pomoću kojih bi mogli složiti nekakav kratki prilog koji bi, pretpostavljam, trebao ublažiti tvrdoću činjenica i brojki iznesenih u nekom od prethodnih izvještaja ostalih ekipa.

Ovakva kompartmentalizacija tijeka priče o ekonomskom krahu u tri distinktivna tipa izvještavanja uzrokuje dvije vrste propusta: prvo, ona slabi analitički kapacitet samog novinara u pokušaju razumijevanja krize. Drugo, umanjuje vrijednost svakog od dijelova. Dopustite da objasnim obje tvrdnje u kontekstu debakla eurozone. Bilo koja priča o iskušenjima i nedaćama, recimo, grčke obitelji, kojoj nedostaje analitička poveznica između njihove patnje, i boli ekvivalentne njemačke obitelji (čiji životni standard pada sporije, ali na duži period) zasigurno će propustiti objasniti (jednako kao što je to i mogla): (a) dubinu resantimana koju grčke i njemačke obitelji proživljavaju i (b) uzroke krize. Jednostavno rečeno, ako se praktična analiza drži odvojena od onoga što je važno za ljude, analiza postaje “mekana”, a topla ljudska priča mijenja humanizam u melodramu.

Epilog


Jezik i njegove ljubavne afere s metaforom često nas znaju namamiti u zamku generalizacije onoga što je najbolje ostaviti ne-generalizirano. Jezik nam je sklon govoru o “strancima” kao da postoji mogućnost da moralni nedostaci jednog lika mogu objasniti njihov položaj; kao da su, na primjer, Margaret Thatcher i Harold Pinter spojivi u jedan lik čiji neuspjeh može objasniti britanske ekonomske jade. Potom, kao da to nije dovoljno, naš um daje nastalom nesporazumu dodatni zavrtaj krenuvši u suprotnom smjeru, miješajući posebno s općim, na primjer, pretpostavljajući da ono što je razborito za jednu obitelj mora biti razborito i za gospodarstvo. Konačno, kao posljedica dugo neosporene greške u zapadnjačkom razmišljanju, uvjerava nas se kako su ekonomske i financijske “činjenice” zone bez osjećaja.

Do ovih triju pogreški dolazimo prirodno ako odletimo u zemlju koja se odjednom raspala kako bi pripremili, unutar uskih ograničenja, novinarski uradak o tome što se događa, zašto se dogodilo i kako je to biti uhvaćen usred toga. Moramo im se oduprijeti. Tvrdim da će novinari biti puno korisniji u rasvjetljavanju ekonomske krize koja se odvija u stranoj zemlji ako uspiju izbjeći grešku generalizacije, zabludu agregacije i opasnosti kompartmentalizacije.

Yanis Varoufakis
S engleskog preveo Martin Beroš
Preuzeto iz Zareza xiv/328, 16. veljače 2012.
Objavljeno 4. veljače 2012. na: http://yanisvaroufakis.eu
Uređena verzija ovog članka izaći će u ožujskom izdanju British Journalism Reviewa za 2012.

Vezani članci

  • 22. listopada 2017. Izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 22. listopada 2017. „Vive la Commune“, kadar iz filma „Novi Babilon“ (Novyy Vavilon), 1929, r: Grigori Kozintsev & Leonid Trauberg (izvor: Faces of Classical Music – 1) 1917. i 1871: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune Kanal Oktobarika [100.1917] je web-platforma, pokrenuta povodom obilježavanja stogodišnjice Ruske revolucije, koja kroz vijesti, materijale, komentare i refleksije pretresa uobičajene ikonografske i interpretacijske motive, s naglaskom na uvezivanju hrvatske i jugoistočnoeuropske povijesti u globalnu povijest Ruske revolucije. Prenosimo prilog Branimira Jankovića i Stefana Treskanice u kojem nude izbor iz povijesnih komparacija (dis)kontinuiteta Pariške komune i Ruske revolucije.
  • 20. rujna 2017. Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve