G. M. Tamás: Mađarska tragedija, europska farsa

Iz Zareza XIV/328 od 16. veljače 2012. prenosimo prijevod novog izvještaja o političkoj situaciji u Mađarskoj G. M. Tamás, čije ste priloge već mogli vidjeti na portalu Slobodni Filozofski. Autor piše o porazu socijalne države i porastu ekonomske nesigurnosti, rasizma, ksenofobije i mađarske desnice.


31. prosinca 2011., uoči Nove godine, stajao sam na postolju Košutova spomenika na Trgu Parlamenta u Budimpešti, obraćajući se mnoštvu prosvjednika mračnog zimskog poslijepodneva uz svjetlost baklji. U zraku su se osjećali očaj i poraz. Došli smo pokopati treću mađarsku republiku i pozdraviti četvrtu – u slučaju da se rodi.

15. ožujka 1988. stajao sam na točno istome mjestu; bio je sunčan proljetni dan i bile su to prve poveće političke demonstracije nakon revolucije iz 1956. te smo zahtijevali slobodne izbore i novi ustav.

Neki od okupljenih bili su isti. Naša su lica izboranija, kosa posijedjela, no čini se da smo na istoj točki na kojoj smo bili prije dvadeset i tri godine. Na nuli.

“Demokratska” fasada


Ono što se dogodilo nije samo kriza i sramotna Orbánova vlada. Dogodio se pad demokratske republike i liberalno-tržišnog režima koji je podupire u stvaranju društvenog poretka koji je očito superiorniji onome što mu je prethodilo. Da su ljudi osjećali, barem iole, da su slobodniji i sigurniji, ili barem da participiraju u političkom poduhvatu koji je plemenit, velikodušan, odvažan i vrijedan žrtvovanja, oni bi prevladali boljke i branili svoju republiku pred svime nadolazećim. No doima se da nije tako. Čini se, naprotiv, da je režim prije 1989., koliko god represivan i restriktivan, bio u mogućnosti ponuditi veću socijalnu sigurnost, stalno zaposlenje, porast vrijednosti plaća, bolje zdravstvo, higijenu, jeftine ili besplatne aktivnosti za slobodno vrijeme, bogatiju visoku kulturu dostupnu svima, veću jednakost, manjak rasizma, manje kriminala, vidljivo i stalno poboljšanje većine materijalnih uvjeta, osim možda potrošačkog izbora. Za ovo se visoka cijena plaćala u hipokriziji, cenzuri i konformizmu. Iako je zbog svojih povijesnih korijena sustav zvan “socijalistički” ili “komunistički” bez dobrog razloga, bila je to moralno i kulturno konzervativna socijalna država koja je po prvi put u ova prethodno zaostala agrarna društva uvela relativno “moderne” životne standarde, od komunalnih instalacija do pismenosti i vještine računanja te – ono što se obično zaboravlja – oslobođenje od ropstva starog svijeta, nametnute servilnosti i podčinjavanja aristokraciji i nižem plemstvu, te predstavnicima staromodne autoritarne države s njezinim zastrašujućim žandarima, birokratima i vojnim službenicima. Nema više ljubljenja ruku, nema više naklona do poda. Umjesto kastinskog društva, takozvani realsocijalizam stvorio je klasno društvo i zamijenio je mistični nacionalizam i religiju (kao legitimirajuće ideologije) znanošću i tehnologijom, objašnjenima pozitivističkom i progresivističkom filozofijom krivo zvanom “marksizam”.

Bilo je to upadljivo jednolično, prozaično i sivo društvo, lišeno transcendencije – barem nakon pada staljinizma oko 1956. Ljudi ga nisu voljeli, ali im je u njemu bilo ugodno. Ono što je nedostajalo, naravno, bila je politička participacija koja je, paradoksalno, bila još potrebnija nego u liberalno-tržišnim režimima, budući da je u usporedbi težina javnih odluka, poput onih koje se tiču planiranja, bila mnogo veća. Kao što su već Lenjin i Trocki bili savršeno svjesni, samo-korektivnih mehanizama nije bilo. Ograničenja, koja su se doimala gotovo poput Sudbine, očitovala su se kao fizičke barijere prema tehnološkim i ekonomskim naporima te prema vanjskom svijetu (dakle, onome izvan realsocijalističkog bloka) pa su se oni činili izvan dometa prosječnih istočnoeuropskih građana. Ova “sloboda” od politike mogla bi objasniti neobičan i poseban individualizam istočnih Europljana praćen pozamašnom ravnodušnošću prema institucijama i njihovom naizgled nepopustljivom vjerom u osobno. Mnogi, no nipošto svi, smatraju da upliv pluralističke politike (i eksplicitnih političkih ideologija) ne znači povećanje slobode, već veoma slab i skup način vođenja javnih poslova, budući da je to često tek “demokratska” fasada koja prikriva gramzive privatne interese. U isto vrijeme, istočni Europljani vole svoje temeljne slobode, posebice pravo na slobodu izražavanja, budući da su – unuci i unuke pozitivističkog i agnostičkog društva – duboko sumnjičavi prema autoritetu bilo koje vrste.

Nakon 20 slavnih godina socijalne države


Popularno zapadno shvaćanje da istočnoeuropski nedostatak (buržujskih) demokratskih tradicija znači sklonost ka pokornosti jest besmislica. Široko raširen prijezir prema liberalizmu – prema reprezentativnoj vlasti (zvanoj “parlamentarna demokracija”, što je gotovo pa oksimoron) kao i prema anti-egalitarnom tržišnom društvu – ne implicira primjerno ponašanje i poštivanje zakona niti znači poštivanje tradicionalnih moralnih ideja o seksualnosti, obrazovanju ili ponašanju. No koliko god naše istočnoeuropske populacije bile buntovničke, društvena destrukcija koju je donio prijelaz na radikalne tržišne režime – što je rezultiralo, primjerice u Mađarskoj, gubitkom gotovo pola svih postojećih poslova iz 1990. godine u dvije godine, katastrofom od koje se zemlja nikad nije oporavila – ostavila je neupitne posljedice. (Kada govorim o istočnoj Europi, tu uvijek ubrajam i najvažniju istočnoeuropsku državu, Rusiju, te europske bivše sovjetske republike).

Te posljedice, iako možda razornije od onih na Sjeverozapadu, ali slične onima u drugim državama na polu-periferiji, kao što su industrijaliziranije regije Azije i Latinske Amerike, moraju biti očite i razumljive svima.

To su posljedice uništenja socijalne države, proglašenog jednakopravnog poretka i utjecaja radničkog pokreta (sindikata i klasnih partija) koji su kreirali ravnotežu između “kapitala” i “rada”, između desnice i ljevice, između Istoka i Zapada. Nakon kraja 30 slavnih godina europske socijalne države (odnosno samo 20 slavnih u Istočnoj Europi gdje je divlji i kruti staljinistički akumulacioni režim završio u ranim 1960-ima), kada protu-hegemonijske sile više nisu mogle ograničiti profite, a stimulirati rast i raspodjelu, posebice jednaku raspodjelu, isplivali su novi problemi.

Uz smanjenje poreza na kapital, liberalizaciju međunarodne trgovine i razvoj novih tehnologija, vrijednost plaća i broj poslova krenuli su silaznom putanjom, ponekad i u slobodnom padu. Upravo je to bio trenutak kada su ljudi, koje je prethodno podupirala mreža ekspandirajućeg tržišta rada te njegovih popratnih dobrobiti poput nezapamćenog društvenog udjela u obrazovanju i zdravstvenim uslugama, nesvojevoljno ispali iz sustava – kada se država uslijed svojih reduciranih budžeta u svemu trebala pokušati pobrinuti za one (nezaposlene, migrante, djecu, stare i ostale) koji ni uz kakve zamislive samostalne napore nisu mogli zaraditi za pristojan život.

Uz stalno smanjenje državnih resursa koji bi trebali odgovoriti na stalno rastuće potrebe, vlade u tzv. razvijenim industrijskim državama – uz neke manje iznimke nazvane “lijevim populizmom”, u Latinskoj Americi – morale su naći nove političke instrumente za umirivanje društva. Ovi su instrumenti, naravno, različiti, ali imaju zajedničke elemente koji se mogu lako sažeti: ideološki napad koji poništava postignuća prošlih kampanja za ljudska prava te koji donosi moralizirajući i biologizirajući zaokret u pristupu društvenim razlikama i nejednakostima (sveden pod neutralni termin “raznolikost”).

U svim kapitalističkim društvima postoje samo dva ultimativno opravdana i legitimna izvora dohotka: kapital i rad. Ostalo je deducirano iz njih kao “nečistoće” u sustavu, koje su nekoć bile tolerirane na temelju nebulozne i nejasne ideje “socijalnih prava” interpretirane u duhu socijalne države, socijalnog demokratskog humanizma. Za ovu dedukciju više nema mjesta. Ljudi koji ne rade – jer ne mogu – smatrani su onima manje vrijednosti ili, uistinu, parazitima. Socijalna pomoć ili državna subvencija bilo kakve vrste osuđuje se kao zloporaba, karakteristična za lijene migrante, samohrane majke, nezaposlene i nezapošljive, stare umirovljenike, invalide, javne službenike, studente, umjetnike, intelektualce, kako hoćete. Prema g. Nicolasu Sarkozyju, samo Francuska koja rano ustaje ona je koja zaslužuje poštovanje, tj. oni koji nemaju posao polukriminalni su dokoličari i potucala. Izgon stranaca, uglavnom druge boje kože, ilustrira svima da su ljudi izvan sustava esencijalno – što znači, rasno – stranci i moralno sramotni.

Budući da je na djelu borba na smrt za sve manje resurse, kobno natjecanje za socijalne usluge između potražitelja koji su nekoliko puta brojniji od onih koji se mogu razumno nadati da će ih dobiti, politika ove borbe izražena je jasnim terminima moralne izvrsnosti, biološke prikladnosti i intelektualne superiornosti. Ljudi koji su marljivi, mladi i fleksibilni oni su koje sustav prihvaća. Odupirati se ovim kriterijima znači odupirati se prirodnom poretku stvari. Onima koji se ne žele ili se ne mogu natjecati pozabavit će se državna prisila, ako je nužno i policijskim metodama. Protivnici “slobodne tržišne ekonomije” deklarirani su utopisti, totalitaristi, muškarci (i žene) prošlog doba, koji ugrožavaju naše teško stečene slobode.

Nova Orbánova republika


Ovdje na scenu stupa nova desničarska većina u mađarskom parlamentu. Dobro je poznata činjenica da je to dvotrećinska većina s moći da mijenja Ustav pa čak i napiše novi. Vođa ove većine, premijer g. Viktor Orbán, bio je odvažan, ustrajan i učinkovit kritičar neokonzervativnih politika prijašnje, posve nepopularne, impotentne i korumpirane socijalno-liberalne koalicijske vlade. Između ostalog, podupro je referendum koji su pokrenuli sindikati protiv medicinskih i sveučilišnih plaćanja, i koji su dobili velikim većinom. (Otada je ponovno uveo oboje, a da populacija nije ni pisnula). Osim ovoga nije jasno iznio ni jedan svoj plan tijekom izborne kampanje. Većina ključnih mjera koja je otada provedena prije toga je bila čuvana tajnom. Iznenađenje je bilo golemo.

Njegova dobro poznata postignuća nije lako pobrojati budući da je popis predugačak, a nevjerojatna brzina donošenja zakona uvelike otežava njihovo praćenje. Da vam dam primjer kako to funkcionira, 23. prosinca 2011. (dakle, posljednjeg dana prije božićnog raspuštanja Parlamenta), većina je izglasala zakon koji donosi izmjene u 219 drugih zakona (ispostavilo se da ih je zapravo 307), što je objavljeno 30. prosinca, stupilo na snagu 31. prosinca te djelomično 1. siječnja 2012., kako bi se preduhitrio novi Ustav koji važi od istog datuma te spriječila intervencija Ustavnog suda, budući da Sud prema novome Ustavu gubi neke svoje ovlasti. Nije bilo rasprave. Tijekom blagdana se o tome tek sporadično izvještavalo – većina ljudi za to nije ni do danas čula – i stoga nije uopće bilo izloženo kritici. Sada je zaboravljeno iako mijenja čitav karakter mađarske države. Sva su pravila zakonodavstva i donošenja ustava ignorirana. Obvezan rad medijacije olako je ignoriran jednostavnom varkom prema kojoj se parlamentarni prijedlozi zakona, koje obično predlaže vlada, mogu predstaviti kao “prijedlozi privatnih članova”, kako se to zove u Britaniji, koji nisu podložni regularnim procedurama. Koliko je ovo spontanije pokazuje i jedan slučaj u kojem je nacrt prijedloga predložen u ime nepostojećeg člana Parlamenta, bez obzira na to je izglasan i sada je zakon u državi. Cilj ovog zakonodavnog bunila vrlo je jednostavan: prvo, ustoličiti moć vladajuće stranke imenovanjem visokih dužnosnika na devet ili dvanaest godina, za čije bi re-imenovanje u budućnosti bila potrebna dvotrećinska većina, što nije baš vjerojatno; drugo, zamijeniti izabrana tijela onim imenovanima koje kontroliraju desnica i njezini poslovni konfederati. Većina lokalnih vijeća – iako njih 93 % sada kontrolira desnica! – bit će ili zamijenjeni vladinim birokratima ili će se njihove ovlasti značajno smanjiti. Različitim trikovima, sudovi, uredi javnog tužilaštva, uredi državne revizije, odbori za medije, sveučilišta, kulturne institucije itd. zauvijek će upošljavati izabranike desničarke vlade. Sve grane vlasti podređene su izvršnoj. U novom Ustavu više nema fundamentalnih prava budući da su ona uvjetovana izvršavanjem dužnosti. Članak koji je određivao “jednake plaće za jednak rad” izbrisan je iz svetog teksta. Izborni je zakon promijenjen tako da nipošto ne može dopustiti promjenu vlade. Štrajkovi i referendumi gotovo su nemogući.

Razne su mjere uključene u Ustav kako bi prevenirale bilo kakvu promjenu, kao što je skandalozno nepoštena jedinstvena stopa poreza. Tipično je da Europska unija i zapadni liberalni tisak prosvjeduju protiv ograničenja nametnutih autonomiji Nacionalne banke, no prosvjed Europske federacije sindikata protiv opresivnog radnog zakonodavstva gotovo se i ne spominje. Najvažniji centar tajnih službi sada predvodi osobni tjelohranitelj g. Orbána, a ostatak je popunjen sumnjivim figurama iz privatnih zaštitarskih tvrtki koje su bliske desnici. Mnogo je, dijelom nesumnjivo posve opravdanih, anti-korupcijskih sudskih procesa, no isključivo su usmjereni protiv šefova socijalista. Komunističke stranke i organizacije koje su ih naslijedile, dakle glavna opozicijska stranka, Socijalisti, proglašeni su u novom Ustavu “kriminalnim organizacijama”. Javno obrazovanje pretvoreno je u iznimno selektivan i diskriminirajući sustav, kojim dominiraju katolički reakcionari. Ulice nazvane prema anti-fašističkim mučenicima (ili imenom Republike pa čak i imenom predsjednika Roosevelta; no zato je tu novi kip Ronalda Reagana) bivaju preimenovane.

“Populističke” mjere desničarske vlade koje uključuju nacionalizaciju privatnih mirovinskih fondova, posebne poreze nametnute nekim stranim bankama i maloprodajnim lancima poput Tesca te djelomičnu konverziju hipotekarnih dugova u stranoj valuti u mađarske forinte (pod uvjetom da se preostali dug isplati odmah u cijelosti) izazvale su bijes zapadnoeuropskih financijskih krugova, no – nažalost – nisu pomogle mnogim ljudima osim nekima u višem srednjem sloju, no barem su ponešto usporile, na nekoliko mjeseci ili tjedana, vrtoglavi ritam uobičajenih mjera štednja, odnosno rezova.

I tako dalje i tako dalje.

Nacionalni preporod


Koliko god bile sumnjive blagodati buržujske demokracije, nitko pri zdravom razumu ne može a da se ne zabrine zbog ovog otvorenog napada na građanske slobode i protiv mogućnosti mađarskih građana – posebice nakon zloglasnog zakona o medijima – da se izraze i provode svoju volju na miroljubiv način.

No koja je ideja iza svega ovoga?

To se tek vrlo površno razmatra u međunarodnom tisku te bi se trebala nametnuti potreba za razumijevanjem motiva g. Orbána i njegovih saveznika, budući da ni on ni njegovi prijatelji nisu vragovi.

Ono što g. Orbán ima na umu jest svojevrsni nacionalni preporod. On želi stati na kraj nesigurnosti, manjku smjera, promjenjivim ciljevima i vidljivom propadanju unatrag posljednjih dvadeset godina. Ne želi samo ponovnu uspostavu nacionalne veličine, već i ekonomski uspjeh i rekonstrukciju države koju vidi, ne bez razloga, kao neučinkovitu, kaotičnu, prekompliciranu instituciju koju nitko ne poštuje. Dio njegova razmišljanja u osnovi je prilično mainstream. On vjeruje u liberalnu parolu o potrebi za jakim i velikim srednjim slojem koji treba biti kralježnica nacije, poduzetan, hrabar, štedljiv i marljiv. Sve porezne reforme, sve subvencije pogoduju ovom u većini mladom srednjom sloju – kojima on sam i njegovi prijatelji pripadaju – budući da su njegov ideal mali poduzetnici, nezavisni umjereni buržuji, patrioti, lojalni, religiozni, štovatelji tradicije i autoriteta. Ovo je vrlo slično Thatcheričinoj “vlasničkoj demokraciji”, zbog čega desnica podupire stjecanje obiteljskih kuća za srednji sloj, što je jedan od razloga hipotekarne krize u Mađarskoj – i svugdje. Mađarska desnica, kao i europski (posebno srednjoeuropski) konzervativci, uvijek smatraju da su protivnici takvog srednjeg sloja, s jedne strane, multinacionalne kompanije, međunarodne institucije i “financijski kapital”, a s druge strane, proletarijat, siromašni, “komunisti”, nazovite ih kako hoćete – plus nezapošljivi, sub-ljudski ološ. Mađarska desnica nisu jednostavni, staromodni rasisti. Ponajprije se protive subvencijama za siromašne, socijalnoj pomoći nezaposlenima koji se percipiraju kao većinom Romi (što, usput budi rečeno, uopće ne stoji) i bilo kojem “neproduktivnom” društvenom sloju, koje nazivaju “neaktivnima” (termin koji uključuje umirovljenike – a postoji i prilično nova, izrazito neugodna i jaka mržnja prema starima). Zato su se, smatram, okrenuli tako radikalno i suicidalno protiv sindikata.

Kako bi nametnula ovaj novi poredak, nova autoritarna država treba mnogo novca koji vlada nastoji namaknuti putem rezova, novih rezova, ostalih rezova i još rezova. Nema novca za umjetnosti, za arheologiju i konzervaciju, za izdavaštvo, za istraživanja – uz popratnu dobrobit uklanjanja lijevo naklonjene ili liberalne inteligencije – nema novca ni za javni prijevoz, okoliš, bolnice i klinike, sveučilišta, osnovne škole, pomoć slijepima, onima oštećena sluha, hromima ni bolesnima. Novca ima jedino za sport, koji je poticajan za jačanje borbenog duha, duha zajedništva, lojalnosti, samodiscipline, muške snage i slično.

U pitanju je i klasična sklonost akciji, djelima umjesto pustih riječi (poznatih i kao kritička misao). Brbljavi slojevi (clasas discutidoras) koje su prezirali Don Juan Donoso Cortés i njegov najbolji učenik Carl Schmitt, nisu baš vrlo cijenjeni. U ovom nema ništa posebno, konzervativci su oduvijek mrzili intelektualce (a posebice su to prakticirali konzervativni intelektualci) i mrzili su kavansko društvo, i donedavno su smatrali da su Francusku revoluciju pokrenula mislilačka društva i masonske lože.

“Društvo utemeljeno na radu”


G. Orbán govori o “društvu utemeljenu na radu” i svečano je proglasio kraj socijalne države (nema veze ako ste mislili da je socijalna država okončala prije mnogo vremena). U ovome se ne razlikuje od gospode Camerona, Sarkozyja, Barrosa, Montija, Rajoya, Harpera te gospođa Merkel i Lagarde, koji bi bili užasnuti da im kažete kako se ne razlikuju od g. Orbána. G. Orbán je samo hrabriji i djelotvorniji od njih, također je manje od njih sputan ceremonijalima i presedanima, pompom i okolnostima. Zato se g. Orbán smije drznuti uvesti radikalan oblik rada (prisjetimo se: kojeg su inicirali gospoda Clinton i Blair), a koji podrazumijeva da možete dobiti naknadu (socijalnu pomoć za nezaposlene) jedino ako ste spremni izvršavati bilo kakav posao koji vam vlasti nalože i ako ćete ga obavljati pod kontrolom Ministarstva unutarnjih poslova koje istočni Europljani tako vole, za mizerni honorar, daleko ispod plaće dostatne za život. Prvi eksperiment ovog ne-sasvim-prisilnog-rada proveden je u selu ozloglašenom zbog tamošnjih, nazovimo ih, “rasnih incidenata” koje su izazvali neonacistički paramilitarni odredi te koje se također može podičiti nedavnim izborom neonacističkog gradonačelnika. Većinom romski “javni radnici” rade pod strogim policijskim nadzorom, konstantno maltretirani i ponižavani, pod svjetlima desničarskih medija koji ih nazivaju neradnicima. Hvala bogu, nekompetentna mađarska država neće biti u stanju organizirati ovo u većim razmjerima, no namjera je kristalno jasna.

Paradoks je čitave situacije da g. Orbána napadaju Europska unija i vlada SAD-a koje su, generalno, u potpunoj suglasnosti s Orbánovim politikama. One se, međutim, žestoko protive njegovim pretenzijama za neovisnošću i njegovoj praznoj retorici protiv banaka. Nevjerojatno je da mađarska službena propaganda tvrdi da mađarsku vladu terorizira – internacionalna ljevica! Nije uopće čudo što je g. Martin Schulz, novi (socijaldemokratski) predstavnik u Europskom parlamentu upitao jesu li gospoda Barosso ili Juppé ljevičari? No ovi ljudi zaboravljaju staro uvjerenje srednjoeuropske radikalne desnice da su financijski kapital i komunizam u neku ruku identični. Oboje su kozmopolitski, moderni, sekularni i republikanski.

Kako god bilo, kad su u pitanju mađarski građani, tri najvažnija čimbenika u našim životima trenutačno – vlada g. Orbána, trojstvo EU/MMF/SAD i domaća opozicija – apsolutno su i čvrsto odlučni da nametnu rezove, nove rezove i još rezova. Viđeno iz ovog kuta, osuda mađarske desnice od strane zapadnog tiska, zapadnih kabineta i međunarodnih financijskih i političkih institucija doima se farsičnom. Riječ je o golemoj borbi za malo dragocjenosti. Ne bih rekao da je smrt buržujske demokracije u Mađarskoj baš ništa: to je prilično užasno. Povijest nas je naučila da ne zanemarujemo razlike između različitih kapitalističkih režima. No to su prije razlike u stupnju negoli u vrsti, i autoritaran impuls suvremenih buržujskih vlada posvuda nije teško prepoznati.

Neprekidni napadi zapadnog tiska – neki opravdani, neki ne – već su izazvali jak nacionalistički revolt u Mađarskoj; zastave Europske unije palili su neonacistički parlamentarci; ljudi su zaprepašteni dok njihova vlada, ma kako nepopularna, postaje u inozemstvu utjelovljenje apsolutnog Zla. Nacionalna indignacija (dijelom opravdana, bojim se) mobilizirat će desnicu protiv demokratskih i socijalnih prosvjeda, što je posljednje što nam treba. Također će ohrabriti Orbánovu vladu da nastavi svojim katastrofalnim kursom prema Velikom Ništavilu. Zapadni vođe ne doimaju se pretjerano pronicljivima ili odgovornima.

A Europa?


Ovime dolazim do najvažnijeg pitanja ovog eseja: problema nacionalnog suvereniteta.

Ako ćemo, barem provizorno, prihvatiti da kapitalizam vjerojatno neće tako brzo umrijeti, tada se moramo upitati može li nametanje političke moći izvana doprinijeti “demokraciji” ili ne. Vidjeli smo da je jedna od posljedica krize ta da su u zemljama poput Italije i Grčke postavljeni biro- i tehnokrati: neizabrani službenici, bivši bankovni menadžeri bez pravog izbornog mandata. Ako g. Orbán onemogućuje provedbu popularne volje svojim autoritarnim, tj. poludiktatorskim mjerama, to čini i intervencija stranih sila. G. Orbán je barem izabran. Prijetvornim sredstvima, svakako – nije iznio ono što namjerava napraviti – no bez obzira na to je izabran. Postoji mnogo načina na koje se “demokracija” može potkopati. Jedan od njih je ucjena. Kada se mađarskoj vladi prijeti povlačenjem fondova ili sličnim sankcijama, to nasilno mijenja državnu politiku. To moraju percipirati kao pogrešno, između ostalih, i pošteni liberali.

Postoji samo jedan politički agens koji se legitimno može pozvati na odluku, a to je samo mađarsko izborno tijelo. Mađari trebaju pozdraviti izraze solidarnosti, suosjećanja i moralne podrške iz inozemstva. Zahvalni smo da naše nedaće nisu nezapažene i nezabilježene u središtima velikih sila. No samo nama preostaje da odlučimo o sudbini naše zemlje. Ona mora ovisiti o našoj volji. U velikoj smo opasnosti, svakako. No ako optužujemo mađarsku desnicu da ignorira glas naroda, nikakav strani utjecaj ne bi smio nagađati i zamijeniti taj glas. Mnogo vam hvala, ali ovo ćemo rješavati sami. Bilo bi tragično da farsa u Strasbourgu, Bruxellesu i Washington DC-ju učvrsti mađarske patriote oko jednog od njihovih najgorih neprijatelja, g. Viktora Orbána. To bi bio njegov trijumf i naš gorak i možda zaslužen poraz.

Prava i autentična demokratska opozicija u Mađarskoj trebala bi se usprotiviti katastrofalnim politikama štednje Europske komisije, Europske središnje banke, Međunarodnog monetarnog fonda i američkog establišmenta, a ne samo strmoglavećoj mađarskoj desnici. Ako se takva opozicija pojavi, ne trebate se brinuti za Mađarsku.

G. M. Tamás
S engleskoga prevela Franciska Cettl
Preuzeto iz Zareza xiv/328, 16. veljače 2012.

Vezani članci

  • 20. rujna 2017. Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve