Pravo vlasništva?

Jedan od većih prijeloma i “paradoksa” koji su devedesete donijele bio je izražen u pitanju upravljanja ekonomskim procesima. Od radničkog upravljanja proizvodnim procesom i stvorenim viškom vrijednosti kao osnovnog narativa političko-ekonomskog života do samorazumljive neprikosnovenosti uprave privatnih vlasnika u novim jedinicama gospodarskog života – privatnim poduzećima. Čitav taj preokret u javnosti se gotovo pa nikada ne problematizira sam po sebi, već se kritika novonastale ekonomske konfiguracije najčešće iscrpljuje u osvrtu na posljedice i procese – na temelju idealizirane slike zapada, zapadnog kapitalizma i njegove historije – okarakterizirane kao devijacije, a sažete u sintagmi “privatizacijska pljačka”. Za razdoblje inauguracije politike radikalne preraspodjele ekonomske moći uobičajio se naziv “demokratske promjene u Hrvatskoj”. U svrhu minimalnog osvjetljenja karaktera rečenih promjena korisno je iznijeti nekoliko podataka vezanih uz sistemski položaj radništva u razdoblju prije 1990. godine.

Radnički savjeti


Radnički savjeti (tijela izabrana na razini poduzeća, tj. radne organizacije, od strane svih članova radnog kolektiva) nakon donošenja novog Ustava 1974. i Zakona o udruženom radu 1976. imaju ovlaštenje birati izvršne organe i direktore (izbor izvršnih organa uveden je još 1950. Osnovnim zakonom o predaji državnih poduzeća i viših privrednih jedinica na upravljanje radnim kolektivima), a postotak ukupne akumulacije kojim radnički savjet raspolaže s početnih 25-30% sredinom pedesetih, raste na 100% nakon ustavnih amandmana 1971. (Sekelj, Laslo: Jugoslavija, struktura raspadanja, Rad, Beograd, 1990.). Savjeti, barem nominalno, osim izbora izvršnih struktura, izrađuju nacrt statuta te plan i program rada i razvoja. Broj radnika koji na području Jugoslavije sudjeluju u radu savjeta 1983. dostiže gotovo pola milijuna ili preciznije 484.784 (Potts, George A.: The Development of the system of Representation in Yugoslavia with Special Reference to the Period Since 1974, University Press of America, Lanham – New York – London, 1996.). Uza sve rezerve i skepsu spram stanja na terenu ostaje činjenica Ustavom i Zakonom zagarantirane forme i iz nje proizlazećih prava i mogućnosti.

Nova prava i nove mogućnosti zagarantirani novom formom u sferi ekonomije ukidaju mogućnost participacije u upravljanju procesom proizvodnje i raspodjele za veliku većinu sudionika – pritom je svejedno prelaze li prerogativi upravljača na državu ili pojedinca. Karakter novih odnosa sažima Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima:
Pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. (Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima čl. 30. st. 1., “Narodne novine” 91/96., 68/98. i 137/99.)
Bez obzira na ograničenja u drugom dijelu, osnovna intencija je jasno naglašena, a praksa ju je nedvosmisleno potvrdila. U razdoblju koje je uslijedilo tema radničkog upravljanja poduzećima postaje svojevrsni tabu odnosno pojavljuje se eventualno u okviru nostalgičnih reminiscencija, no nikad kao legitimno aktualno političko pitanje.

Analiza stanja


U okviru cjelokupnog problema (ne)bavljenja navedenom problematikom napadno uočljiv je izostanak struktura koje bi se ozbiljno sistematski posvetile analizama postojećeg stanja, njegove historijske putanje te osmišljavanju organizacijskih praksi, legislative i općenito političke agende u svrhu prevazilaženja postojećeg stanja. Sramežljive programske stavove poput:
Radnička participacija i suodlučivanje, kao oblik partnerstva rada i kapitala, jamči pravičnost uzajamnih odnosa, socijalni dijalog, sigurnost rada i motivaciju za rad. Zauzimamo se za nove forme radničke participacije i njihovo ozakonjenje…. (Plan 21, Kukuriku koalicija)
ili zagovaranje radničkih vijeća kod Laburista teško da možemo smatrati indicijom ozbiljnog rada na strukturnim promjenama u smjeru uvođenja demokratske prakse u sferu upravljanja proizvodnim procesom i raspodjelom stvorenih dobara. I jedni i drugi kao ideal navode uspostavljanje harmonije, tj. partnerskog odnosa između rada i kapitala uz istovremenu zaštitu interesa obje strane. Ono što remeti jednadžbu, a ostaje neizrečeno, je već spomenuta formula postojeće legislative:
Pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi…
Sindikati svojim djelovanjem i promišljanjem novouspostavljenih ekonomskih odnosa također ostaju u okvirima tzv. socijalnog partnerstva. Zahtjevi se uglavnom iscrpljuju u sferi pravne države, moralizma i maglovito postavljenog problema materijalne nejednakosti kojem u prvom redu nedostaje ukazivanje na strukturnu uvjetovanost iste. Ostali društveni akteri čije je djelovanje manje ili više javno vidljivo – akademski krugovi, mediji, nevladine udruge – za sada također izbjegavaju postaviti radikalna, sistemski fundamentalna pitanja. Nesumnjivo postoje i svjetlije točke poput nekih manjih novinskih listova, portala, inicijativa i organizacija, no dominira sivilo (bez)idejnog oportunizma i nezainteresiranosti. Polje interesa i intelektualnih preokupacija te osviještenih i neosviještenih političkih težnji tzv. običnih građana, odbacimo li uobičajene stereotipe, ukazuje se relativnom nepoznanicom. Nezadovoljstvo i svijest o kretanju u pogrešnom smjeru evidentno postoji, no kakav bi se “novi kurs” iz svega toga mogao izroditi ostaje otvorenim pitanjem.

Bez obzira koliko ga ignorirali ili eskivirali njegovu srž leksičkim, logičkim i sl. akrobacijama, pitanje upravljanja vlastitim radom i iz njega proizašlim vrijednostima i dalje je na dnevnom redu. Rasprava se još uvijek odvija na marginama političkog i ekonomskog života, no kako sazrijevaju plodovi preraspodjele ekonomske (a sa njom i političke) moći, socijalno destruktivne sile, u slijepom naletu, oslobođene spona zaostalih iz vremena defenzivne pozicije kapitala, čine probleme akutnijima i odgovore nužnijima.

Igor Livada
Objavljeno u Zarezu br. 329 u sklopu temata Ekonomska demokracija

Vezani članci

  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve

Nove objave

Najnoviji komentari

Arhiva

Kategorije

Meta