Manifest za ekonomsku demokraciju i ekološku razumnost

Novi povijesni vidici otvaraju se pred nama u ovom vremenu promjena. Kapitalizam kao sustav proizveo je duboku ekonomsku krizu zajedno sa svojom kupljenom političkom elitom. Niti jedno ne zadovoljava potrebe našeg društva. Radilo se tu o sigurnim, dobro plaćenim i smislenim radnim mjestima ili o održivom odnosu sa prirodnim okolišem o kojem ovisimo, naše društvo ne daje rezultate koje ljudi trebaju i zaslužuju. Nemamo živote kakve želimo a budućnost naše djece ugrožena je zbog socijalnih prilika koji se mogu i trebaju mijenjati. Ključan razlog za ovu nepodnošljivu situaciju je nedostatak istinske demokracije kako u našoj ekonomiji, tako i u politici. Stoga je ključno rješenje postavljanje istinske ekonomske demokracije kao osnove za istinsku političku demokraciju. To podrazumijeva preobrazbu radnog mjesta u našem društvu kako predlažemo u ovom tekstu.

Ohrabreni smo pokretom Okupiraj Wall Street (OWS) koji se širi diljem Sjedinjenih Država i šire. OWS izražava ne samo rašireno narodno odbijanje socijalne nepravde našeg sustava i nedostatak demokracije; OWS je također i pokret za ciljeve koji uključuju ekonomsku demokraciju. Pozdravljamo, podržavamo te želimo izgraditi OWS kao hitno potreban, široki pokret za reorganizaciju našeg društva, te kako bismo naše institucije učinili odgovornima volji javnosti i uspostaviti ekonomsku demokraciju i ekološku razumnost.


1. Kapitalizam i “ispunjenje očekivanja”

Kapitalizam danas u jednakoj mjeri zlostavlja ljude, okoliš, politiku i kulturu. Proizveo je nove krajnosti u bogatstvu i siromaštvu unutar većine zemalja, a takve krajnosti uvijek potkopavaju ili sprečavaju demokratsku politiku. Kapitalistička proizvodnja za profit sve nas također ugrožava svojim globalnim zatopljenjem, sve većim zagađenjem i energetskom krizom na obzoru. A sada kapitalistička ciklička nestabilnost (ono što drugi zovu “poslovni ciklus”) sunovratila je svijet u drugu veliku globalnu ekonomsku krizu u posljednih 75 godina.

Unatoč tomu, ni republikanske ni demokratske vlade nisu uspjele donijeti olakšanje velikoj većini američkog naroda. Suočeni smo sa visokom nezaposlenošću i ovrhama domova, a usporedno se smanjuju realne nadnice, doprinosi i sigurnost radnog mjesta. Dakle, potrebno se sve više zaduživati kako bi se osigurale osnovne potrebe. Vlada koristi naše poreze kako bi se banke, burze i velike korporacije oporavile od ekonomske krize. Čekali smo da bailout korporacijskih bogataša počne kapati i nama ostalima, no to se nikada nije dogodilo. Kako bi platili njihov oporavak sada nam se govori da se pokorimo rezovima u javnim službama, državnom zaposlenju, pa čak i socijalnoj skrbi i zdravstvenom osiguranju. Proračunski deficit i nacionalni dugovi ostvareni kako bi se kapitalizam spasio od svojih fundamentalnih mana sada se koriste kako bi se opravdalo prebacivanje troška njegovog oporavka na sve ostale. Mi ne bismo trebali plaćati za krizu kapitalizma i za nepravedan i neuspio odgovor vlade na tu krizu. Vrijeme je za novi put, za već dugo neophodne ekonomske, društvene i političke promjene.

Počnimo tako da izvučemo pouke iz prijašnjih pokušaja da se nadiđe kapitalizam. Tradicionalni socijalizam – kao u SSSR-u – naglašavao je društveno nauštrb privatnog vlasništva sredstava za proizvodnju i državno ekonomsko planiranje umjesto tržištâ. Ali to je koncentriralo previše moći u rukama vlade i tako korumpiralo socijalistički projekt. No, nedavni povratci kapitalizmu nisu niti nadišli, niti popravili neuspjehe socijalizma sovjetskog tipa.

Iz zadnje velike kapitalističke krize u SAD-u tijekom 1930-ih također smo savladali neke lekcije. Tada je neviđeni val sindikalnog organiziranja od strane CIO (Kongres industrijskih organizacija) i političkih mobilizacija kroz socijalističke i komunističke partije izborio velike reforme: uspostavljanje socijalne skrbi, naknade za nezaposlenost, stvaranje i popunjavanje 11 milijuna federalnih radnih mjesta. Vrlo skupe reforme usred depresije plaćene su dijelom kroz snažno oporezivanje korporacija i bogatih (koje se tada također jako reguliralo). Međutim, reforme New Deala izbjegnute su, oslabljene ili ukinute u desetljećima nakon 1945. Kako bi povećali svoje profite, veliki korporacijski dioničari i njihovi upravni odbori imali su svaki motiv za ukidanjem reformi. Koristili su svoje profite kako bi poništili New Deal. Izborene reforme uvijek će ostati nesigurne sve dok radnici koji od reformi imaju koristi ne budu u poziciji dobivanja profita od svojih poduzeća i korištenja tog profita da se te reforme prošire, umjesto da ih se potkopava.

Stoga, zadatak pred nama seže puno dalje od biranja između javnog i privatnog vlasništva te između planiranja i tržišta. Niti možemo biti zadovoljni samo ponovnim donošenjem reformi koje će kapitalistička poduzeća potkopati. To nisu naše jedine alternative. Strategija koju predlažemo je uspostava istinski demokratske baze – tako da reorganiziramo svoje proizvodne djelatnosti – koja bi podržavala te reforme i tu kombinaciju vlasništva nad imovinom i distribucije resursa i proizvoda koji najbolje zadovoljavaju naše društvene, kulturne i ekološke potrebe.


2. Ekonomska demokracija na radnom mjestu i u društvu

Promjena koju mi predlažemo – kao nov i značajan dodatak programu društvenih promjena – ima se dogoditi unutar proizvodnje: unutar poduzeća i drugih institucija (kućanstava, države, škola itd.) koja proizvode i distribuiraju dobra i usluge o kojima naše društvo zavisi. Gdje god se odvija proizvodnja, radnici kao kolektiv moraju postati svoji šefovi, svoj vlastiti upravni odbor. Svačiji opis posla bi se promijenio: uz vaš specifičan zadatak, od vas bi se zahtijevalo da u potpunosti sudjelujete u planiranju i upravljanju poduzećem. Odluke koje su nekoć donosili privatni upravni odbori ili državni činovnici – što, kako i gdje proizvoditi i kako koristiti stečene prihode – donosili bi kolektivno i demokratski sami radnici. Obrazovanje bi bilo preustrojeno kako bi se sve osobe obučilo tehnikama vodstva i kontrole koje su sada rezervirane isključivo za elite.

Takav preustoj konačno bi i iskreno potčinio državu narodu. Državni prihodi (porezi itd.) ovisili bi o tome što radnici daju državi iz prihoda radničkih poduzeća. Umjesto kapitalista, male manjine, koja financira i tako kontrolira državu, većina – radnici – konačno bi dobili tu ključnu društvenu poziciju.

Naravno, demokracija na radnom mjestu mora se ispreplitati sa demokracijom na razini zajednice u stambenim područjima koje su međusobno interaktivna s radnim mjestima. Ekonomska i politička demokracija trebaju, te bi podupirale jedna drugu. Samoupravni radnici i samoupravni članovi zajednica moraju demokratski dijeliti proces odlučivanja na obje strane. Lokalne, regionalne i nacionalne državne institucije ubuduće će uključivati demokratsko donošenje odluka podijeljeno između radnih mjesta i mjesta stanovanja. Takve institucije učile bi na iskustvima prijašnjih kapitalističkih i socijalističkih sustava.


3. Prednosti demokracije na radnom mjestu

Kad radničke i stambene zajednice zajedno odluče kako će se ekonomija razvijati, rezultati će se znatno razlikovati od rezultata u kapitalizmu. Demokracija na radnom mjestu ne bi, primjerice, preselila proizvodnju u druge zemlje kako to čine kapitalističke korporacije. Radnička, samoupravna poduzeća ne bi plaćala nekolicini svojih najviših menadžera ogromne plaće i bonuse dok plaće i doprinosi svih ostalih stagniraju. Poduzeća kojima bi upravljali radnici koji zajednički demokratski donose odluka ne bi uvodila toksične i opasne tehnologije kako to kapitalistička poduzeća često čine kako bi ostvarila veće profite. Takva bi poduzeća, međutim, bila puno spremnija pružiti dječju skrb, skrb za starije i ostale pomoćne usluge. Po prvi put u ljudskoj povijesti, društva bi mogla demokratski promisliti i reorganizirati vrijeme koje posvećuju poslu, zabavi, odnosima i kulturnim aktivnostima. Umjesto da se žalimo kako nam nedostaje vremena za najvrijednije dijelove našeg života, mogli bismo zajedno odlučiti da smanjimo radno vrijeme, da se koncentriramo na potrošačka dobra koja stvarno trebamo te da na taj način ostavimo više vremena za važne odnose u svojim životima. Tim putem bismo mogli nadići podjele i tenzije (često definirane rasnim, rodnim, etničkim, vjerskim i drugim uvjetima) koje kapitalizam nameće stanovništvu dijeleći ga na stalno zaposlene, zaposlene na pola radnog vremena i na prekarne radnike, te na one isključene iz tržišta rada.

Novo društvo može se izgraditi na osnovi demokratskog preustroja naših radnih mjesta na kojima odrasli provode većinu svojih života. U zadnjih nekoliko stoljeća, ljudske zajednice riješile su se kraljeva i careva u korist predstavničkih (i dijelom demokratskih) parlamenata i kongresa. Strahovi i upozorenja o katastrofi od strane onih koji su se protivili društvenoj promjeni povijest je demantirala. Promjena koju danas zagovaramo vodi demokraciju jedan potreban i logičan korak dalje: na radno mjesto. Dokazat će se da su oni koji se boje (i prijete) kako to neće uspjeti također u krivu.


4.Trenutan i realističan projekt

Postoje praktični i popularni koraci koje možemo sada poduzeti u smjeru ostvarenja ekonomske demokracije. Protiv masivne, rasipne i okrutne nezaposlenosti i siromaštva, predlažemo novi oblik programa javnih radova. Razlikovao bi se od federalnih programa za nezaposlenost New Deala (kada je Roosevelt uposlio milijune nezaposlenih) na dva načina. Prvo, fokusirao bi se na “zelene” programe i one za pružanje pomoći. Pod “zelenim” mislimo na masivno poboljšanje održivosti radnog mjesta i stambenih zajednica, primjerice, gradnjom energetski učinkovitih sustava javnog prijevoza, obnova vodenih tokova, šuma i sl., izolacijom stambenih i radnih prostora kao i uspostavljanje sistematičnih programa protiv zagađenja. Pod “pružanje pomoći” mislimo na nove programe za dječju i staračku skrb kako bi se pomoglo svim obiteljima suočenim s današnjim uvjetima rada i demografije u SAD-u.

Međutim, ovaj novi oblik programa javnih radova razlikovao bi se još dramatičnije od svih prijašnjih takvih programa. Umjesto da nezaposlenima isplaćuje tjednu naknadu, naš program javnih radova naglašavao bi pružanje nezaposlenima sredstva da počnu i izgrade svoje vlastita kooperativna, samoupravljajuća, demokratska poduzeća.

Mnogo je koristi iz ovog projekta. Samo ekološke koristi učinile bi ovo najmasovnijim ekološkim programom u povijesti SAD-a. Ekonomske posljedice bile bi ogromne, milijuni građana obnovili bi samopoštovanje oštećeno nezaposlenošću i ostvarivali prihode s kojima bi mogli zadržati svoje domove i, svojim kupovinom, pružali zaposlenje drugima. Javno zaposlenje uz pristojnu plaću za sve umnogome bi smanjilo rodne, rasne i druge diskriminacije na poslu koje sada dijele naš narod.

Posebna korist bila bi nova sloboda izbora za sve Amerikance. Kao narod, mogli bismo vidjeti, proučiti i procijeniti pogodnosti rada u poduzećima u kojima je svaki radnik ujedno i poslodavac, i u kojima se odluke raspravljaju i donose demokratski. Po prvi puta u povijesti SAD-a, počet ćemo uživati u toj slobodi izbora: rad u odozgo prema dolje, hijerarhijski organiziranoj kapitalističkoj korporaciji ili rad na kooperativnom, demokratičnom radnom mjestu. Budućnost našeg društva tada će zavisiti od toga kakav izbor će Amerikanci donijeti, a tako bi se i trebalo odlučivati o budućnosti demokratskog društva.


5. Bogati temelji na kojima ovaj projekt počiva

Amerikanci su se bavili i gradili razne oblike kooperativnih poduzeća i gospodarstava – manje ili više ne-kapitalističkih – kroz cijelu našu povijest. Ideja o izgradnji “kooperativnog commonwealtha postojano je mnoge privlačila. Danas, nekih 13.7 milijuna Amerikanaca radi u 11,400 ESOP poduzeća (ESOP – plan o sudjelovanju zaposlenika u vlasništvu*), u kojima su zaposlenici vlasnici dijela, ili cijelog, poduzeća. Takozvana “neprofitna” poduzeća vrve širom SAD-a u mnogim različitim poljima. Neke alternativne, nekapitalističke kompanije nadahnjuju se primjerom Mondragona, federacije od preko 250 demokratski vođenih radničkih kooperativa koja zapošljava 100.000 ljudi u Baskiji. Budući da o svojim plaćama odlučuju sami radnici, omjer između plaća onih sa izvršnih funkcijama i onih ostalih je u prosjeku 5:1 za razliku od suvremenih kapitalističkih korporacija gdje je 475:1.

Kooperativni pokret u SAD-u prostire se od Arizmendi Association (Zaljev San Francisca) do Vida Verde Cleaning Cooperative (Massachusetts) do Black Star Collective Pub and Brewery (Austin, Texas) da nabrojimo samo neke. Najveći konglomerat radničkih kooperativa u SAD-u je “Evergreen kooperativni model” (ili “Clevelandski model”), koji se sastoji od npr. Evergreen Cooperative Laundry (ECL), Ohio Cooperative Solar (OCS), i Green City Growers. Ove kooperative dijele: a) zajedničko vlasništvo i demokraciju na radnom mjestu; b) ekološku predanost proizvodnji održivih dobara i usluga i stvaranju “zelenih poslova” i c) nove oblike zajedničkog ekonomskog planiranja koje posreduju “sidraške institucije” (npr. sveučilišta, neprofitne bolnice), komunalne zaklade, razvojni fondovi, državne ili radničke banke itd. Takve kooperative stvaraju nove koncepte i tipove ekonomskog razvoja.

Ovi primjeri različitih tipova i stupnja demokracije na radnom mjestu svjedoče o ogromnoj društvenoj interesnoj bazi i predanosti nekapitalističkim oblicima rada. Za razliku od mnogih popularnih mitologijâ, postoji solidna narodna baza za pokret koji će proširiti i izmijeniti mogućnosti organizacije proizvodnje. Demokracija na radnom mjestu odgovara tim dubokim potrebama i željama.


David van Arsdale, Michael McCabe, Costas Panayotakis
Sohnya Sayres, Jan Rehmann i Richard Wolff
Na engleskom objavljeno na truth-out.org
Preveo Marko Milošević



* Vrijedi spomenuti kako je jedan od najuspješnijih primjera ESOP modela u Hrvatskoj prehrambena industrija Kraš u kojoj radnici drže 80% dionica. (op. prev.)

Vezani članci

  • 21. siječnja 2018. Nina Obuljen iz Ministarstva kulture RH tijekom izlaganja na okruglom stolu „Održivost margine: Mjere za opstanak nezavisne kulture“, 15. travnja 2010. (izvor: Tomislav Medak @ Flickr prema Creative Commons licenci). Otvoreno pismo neprofitnih medija Tijekom posljednje dvije godine, hrvatska vlada strateški donosi odluke s jasnim ciljem slabljenja i gašenja neprofitnih medija i uništavanja medijskog pluralizma. Neprofitni mediji ostali su bez gotovo ikakvog oblika javnog financiranja, a državne institucije sabotiraju i ostvarivanje podrške Europskog socijalnog fonda. Pročitajte otvoreno pismo koje je dio neprofitnih medija uputio nadležnim institucijama i hrvatskoj javnosti.
  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, New York, cca. 1890., fotografija Jacobsa Riisa koji je tih godina kao novinar pisao i dokumentirao o životu u njujorškim slamovima. (izvor) Razmišljati skromno Socijalistička Jugoslavija posebnu je pozornost posvećivala pitanju stambenih politika. Držalo se da je zadovoljavanje stambenih potreba stanovništva preduvjet za uspostavu egalitarnog društva. Raspadom Jugoslavije trendovi u polju stambenih politika sve više preuzimaju neoliberalne modele rješavanja ovog pitanja. Donosimo prijevod teksta F. T. Green, koji se bavi stambenom krizom u New Yorku u kontekstu aktualnih rasprava o (ne)prihvatljivosti „mikrojedinica“, minijaturnih urbanih nastambi koje postaju novi standard osiromašene populacije.
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve