Manifest za ekonomsku demokraciju i ekološku razumnost

Novi povijesni vidici otvaraju se pred nama u ovom vremenu promjena. Kapitalizam kao sustav proizveo je duboku ekonomsku krizu zajedno sa svojom kupljenom političkom elitom. Niti jedno ne zadovoljava potrebe našeg društva. Radilo se tu o sigurnim, dobro plaćenim i smislenim radnim mjestima ili o održivom odnosu sa prirodnim okolišem o kojem ovisimo, naše društvo ne daje rezultate koje ljudi trebaju i zaslužuju. Nemamo živote kakve želimo a budućnost naše djece ugrožena je zbog socijalnih prilika koji se mogu i trebaju mijenjati. Ključan razlog za ovu nepodnošljivu situaciju je nedostatak istinske demokracije kako u našoj ekonomiji, tako i u politici. Stoga je ključno rješenje postavljanje istinske ekonomske demokracije kao osnove za istinsku političku demokraciju. To podrazumijeva preobrazbu radnog mjesta u našem društvu kako predlažemo u ovom tekstu.

Ohrabreni smo pokretom Okupiraj Wall Street (OWS) koji se širi diljem Sjedinjenih Država i šire. OWS izražava ne samo rašireno narodno odbijanje socijalne nepravde našeg sustava i nedostatak demokracije; OWS je također i pokret za ciljeve koji uključuju ekonomsku demokraciju. Pozdravljamo, podržavamo te želimo izgraditi OWS kao hitno potreban, široki pokret za reorganizaciju našeg društva, te kako bismo naše institucije učinili odgovornima volji javnosti i uspostaviti ekonomsku demokraciju i ekološku razumnost.

1. Kapitalizam i “ispunjenje očekivanja”

Kapitalizam danas u jednakoj mjeri zlostavlja ljude, okoliš, politiku i kulturu. Proizveo je nove krajnosti u bogatstvu i siromaštvu unutar većine zemalja, a takve krajnosti uvijek potkopavaju ili sprečavaju demokratsku politiku. Kapitalistička proizvodnja za profit sve nas također ugrožava svojim globalnim zatopljenjem, sve većim zagađenjem i energetskom krizom na obzoru. A sada kapitalistička ciklička nestabilnost (ono što drugi zovu “poslovni ciklus”) sunovratila je svijet u drugu veliku globalnu ekonomsku krizu u posljednih 75 godina.

Unatoč tomu, ni republikanske ni demokratske vlade nisu uspjele donijeti olakšanje velikoj većini američkog naroda. Suočeni smo sa visokom nezaposlenošću i ovrhama domova, a usporedno se smanjuju realne nadnice, doprinosi i sigurnost radnog mjesta. Dakle, potrebno se sve više zaduživati kako bi se osigurale osnovne potrebe. Vlada koristi naše poreze kako bi se banke, burze i velike korporacije oporavile od ekonomske krize. Čekali smo da bailout korporacijskih bogataša počne kapati i nama ostalima, no to se nikada nije dogodilo. Kako bi platili njihov oporavak sada nam se govori da se pokorimo rezovima u javnim službama, državnom zaposlenju, pa čak i socijalnoj skrbi i zdravstvenom osiguranju. Proračunski deficit i nacionalni dugovi ostvareni kako bi se kapitalizam spasio od svojih fundamentalnih mana sada se koriste kako bi se opravdalo prebacivanje troška njegovog oporavka na sve ostale. Mi ne bismo trebali plaćati za krizu kapitalizma i za nepravedan i neuspio odgovor vlade na tu krizu. Vrijeme je za novi put, za već dugo neophodne ekonomske, društvene i političke promjene.

Počnimo tako da izvučemo pouke iz prijašnjih pokušaja da se nadiđe kapitalizam. Tradicionalni socijalizam – kao u SSSR-u – naglašavao je društveno nauštrb privatnog vlasništva sredstava za proizvodnju i državno ekonomsko planiranje umjesto tržištâ. Ali to je koncentriralo previše moći u rukama vlade i tako korumpiralo socijalistički projekt. No, nedavni povratci kapitalizmu nisu niti nadišli, niti popravili neuspjehe socijalizma sovjetskog tipa.

Iz zadnje velike kapitalističke krize u SAD-u tijekom 1930-ih također smo savladali neke lekcije. Tada je neviđeni val sindikalnog organiziranja od strane CIO (Kongres industrijskih organizacija) i političkih mobilizacija kroz socijalističke i komunističke partije izborio velike reforme: uspostavljanje socijalne skrbi, naknade za nezaposlenost, stvaranje i popunjavanje 11 milijuna federalnih radnih mjesta. Vrlo skupe reforme usred depresije plaćene su dijelom kroz snažno oporezivanje korporacija i bogatih (koje se tada također jako reguliralo). Međutim, reforme New Deala izbjegnute su, oslabljene ili ukinute u desetljećima nakon 1945. Kako bi povećali svoje profite, veliki korporacijski dioničari i njihovi upravni odbori imali su svaki motiv za ukidanjem reformi. Koristili su svoje profite kako bi poništili New Deal. Izborene reforme uvijek će ostati nesigurne sve dok radnici koji od reformi imaju koristi ne budu u poziciji dobivanja profita od svojih poduzeća i korištenja tog profita da se te reforme prošire, umjesto da ih se potkopava.

Stoga, zadatak pred nama seže puno dalje od biranja između javnog i privatnog vlasništva te između planiranja i tržišta. Niti možemo biti zadovoljni samo ponovnim donošenjem reformi koje će kapitalistička poduzeća potkopati. To nisu naše jedine alternative. Strategija koju predlažemo je uspostava istinski demokratske baze – tako da reorganiziramo svoje proizvodne djelatnosti – koja bi podržavala te reforme i tu kombinaciju vlasništva nad imovinom i distribucije resursa i proizvoda koji najbolje zadovoljavaju naše društvene, kulturne i ekološke potrebe.

2. Ekonomska demokracija na radnom mjestu i u društvu

Promjena koju mi predlažemo – kao nov i značajan dodatak programu društvenih promjena – ima se dogoditi unutar proizvodnje: unutar poduzeća i drugih institucija (kućanstava, države, škola itd.) koja proizvode i distribuiraju dobra i usluge o kojima naše društvo zavisi. Gdje god se odvija proizvodnja, radnici kao kolektiv moraju postati svoji šefovi, svoj vlastiti upravni odbor. Svačiji opis posla bi se promijenio: uz vaš specifičan zadatak, od vas bi se zahtijevalo da u potpunosti sudjelujete u planiranju i upravljanju poduzećem. Odluke koje su nekoć donosili privatni upravni odbori ili državni činovnici – što, kako i gdje proizvoditi i kako koristiti stečene prihode – donosili bi kolektivno i demokratski sami radnici. Obrazovanje bi bilo preustrojeno kako bi se sve osobe obučilo tehnikama vodstva i kontrole koje su sada rezervirane isključivo za elite.

Takav preustoj konačno bi i iskreno potčinio državu narodu. Državni prihodi (porezi itd.) ovisili bi o tome što radnici daju državi iz prihoda radničkih poduzeća. Umjesto kapitalista, male manjine, koja financira i tako kontrolira državu, većina – radnici – konačno bi dobili tu ključnu društvenu poziciju.

Naravno, demokracija na radnom mjestu mora se ispreplitati sa demokracijom na razini zajednice u stambenim područjima koje su međusobno interaktivna s radnim mjestima. Ekonomska i politička demokracija trebaju, te bi podupirale jedna drugu. Samoupravni radnici i samoupravni članovi zajednica moraju demokratski dijeliti proces odlučivanja na obje strane. Lokalne, regionalne i nacionalne državne institucije ubuduće će uključivati demokratsko donošenje odluka podijeljeno između radnih mjesta i mjesta stanovanja. Takve institucije učile bi na iskustvima prijašnjih kapitalističkih i socijalističkih sustava.

3. Prednosti demokracije na radnom mjestu

Kad radničke i stambene zajednice zajedno odluče kako će se ekonomija razvijati, rezultati će se znatno razlikovati od rezultata u kapitalizmu. Demokracija na radnom mjestu ne bi, primjerice, preselila proizvodnju u druge zemlje kako to čine kapitalističke korporacije. Radnička, samoupravna poduzeća ne bi plaćala nekolicini svojih najviših menadžera ogromne plaće i bonuse dok plaće i doprinosi svih ostalih stagniraju. Poduzeća kojima bi upravljali radnici koji zajednički demokratski donose odluka ne bi uvodila toksične i opasne tehnologije kako to kapitalistička poduzeća često čine kako bi ostvarila veće profite. Takva bi poduzeća, međutim, bila puno spremnija pružiti dječju skrb, skrb za starije i ostale pomoćne usluge. Po prvi put u ljudskoj povijesti, društva bi mogla demokratski promisliti i reorganizirati vrijeme koje posvećuju poslu, zabavi, odnosima i kulturnim aktivnostima. Umjesto da se žalimo kako nam nedostaje vremena za najvrijednije dijelove našeg života, mogli bismo zajedno odlučiti da smanjimo radno vrijeme, da se koncentriramo na potrošačka dobra koja stvarno trebamo te da na taj način ostavimo više vremena za važne odnose u svojim životima. Tim putem bismo mogli nadići podjele i tenzije (često definirane rasnim, rodnim, etničkim, vjerskim i drugim uvjetima) koje kapitalizam nameće stanovništvu dijeleći ga na stalno zaposlene, zaposlene na pola radnog vremena i na prekarne radnike, te na one isključene iz tržišta rada.

Novo društvo može se izgraditi na osnovi demokratskog preustroja naših radnih mjesta na kojima odrasli provode većinu svojih života. U zadnjih nekoliko stoljeća, ljudske zajednice riješile su se kraljeva i careva u korist predstavničkih (i dijelom demokratskih) parlamenata i kongresa. Strahovi i upozorenja o katastrofi od strane onih koji su se protivili društvenoj promjeni povijest je demantirala. Promjena koju danas zagovaramo vodi demokraciju jedan potreban i logičan korak dalje: na radno mjesto. Dokazat će se da su oni koji se boje (i prijete) kako to neće uspjeti također u krivu.

4.Trenutan i realističan projekt

Postoje praktični i popularni koraci koje možemo sada poduzeti u smjeru ostvarenja ekonomske demokracije. Protiv masivne, rasipne i okrutne nezaposlenosti i siromaštva, predlažemo novi oblik programa javnih radova. Razlikovao bi se od federalnih programa za nezaposlenost New Deala (kada je Roosevelt uposlio milijune nezaposlenih) na dva načina. Prvo, fokusirao bi se na “zelene” programe i one za pružanje pomoći. Pod “zelenim” mislimo na masivno poboljšanje održivosti radnog mjesta i stambenih zajednica, primjerice, gradnjom energetski učinkovitih sustava javnog prijevoza, obnova vodenih tokova, šuma i sl., izolacijom stambenih i radnih prostora kao i uspostavljanje sistematičnih programa protiv zagađenja. Pod “pružanje pomoći” mislimo na nove programe za dječju i staračku skrb kako bi se pomoglo svim obiteljima suočenim s današnjim uvjetima rada i demografije u SAD-u.

Međutim, ovaj novi oblik programa javnih radova razlikovao bi se još dramatičnije od svih prijašnjih takvih programa. Umjesto da nezaposlenima isplaćuje tjednu naknadu, naš program javnih radova naglašavao bi pružanje nezaposlenima sredstva da počnu i izgrade svoje vlastita kooperativna, samoupravljajuća, demokratska poduzeća.

Mnogo je koristi iz ovog projekta. Samo ekološke koristi učinile bi ovo najmasovnijim ekološkim programom u povijesti SAD-a. Ekonomske posljedice bile bi ogromne, milijuni građana obnovili bi samopoštovanje oštećeno nezaposlenošću i ostvarivali prihode s kojima bi mogli zadržati svoje domove i, svojim kupovinom, pružali zaposlenje drugima. Javno zaposlenje uz pristojnu plaću za sve umnogome bi smanjilo rodne, rasne i druge diskriminacije na poslu koje sada dijele naš narod.

Posebna korist bila bi nova sloboda izbora za sve Amerikance. Kao narod, mogli bismo vidjeti, proučiti i procijeniti pogodnosti rada u poduzećima u kojima je svaki radnik ujedno i poslodavac, i u kojima se odluke raspravljaju i donose demokratski. Po prvi puta u povijesti SAD-a, počet ćemo uživati u toj slobodi izbora: rad u odozgo prema dolje, hijerarhijski organiziranoj kapitalističkoj korporaciji ili rad na kooperativnom, demokratičnom radnom mjestu. Budućnost našeg društva tada će zavisiti od toga kakav izbor će Amerikanci donijeti, a tako bi se i trebalo odlučivati o budućnosti demokratskog društva.

5. Bogati temelji na kojima ovaj projekt počiva

Amerikanci su se bavili i gradili razne oblike kooperativnih poduzeća i gospodarstava – manje ili više ne-kapitalističkih – kroz cijelu našu povijest. Ideja o izgradnji “kooperativnog commonwealtha postojano je mnoge privlačila. Danas, nekih 13.7 milijuna Amerikanaca radi u 11,400 ESOP poduzeća (ESOP – plan o sudjelovanju zaposlenika u vlasništvu*), u kojima su zaposlenici vlasnici dijela, ili cijelog, poduzeća. Takozvana “neprofitna” poduzeća vrve širom SAD-a u mnogim različitim poljima. Neke alternativne, nekapitalističke kompanije nadahnjuju se primjerom Mondragona, federacije od preko 250 demokratski vođenih radničkih kooperativa koja zapošljava 100.000 ljudi u Baskiji. Budući da o svojim plaćama odlučuju sami radnici, omjer između plaća onih sa izvršnih funkcijama i onih ostalih je u prosjeku 5:1 za razliku od suvremenih kapitalističkih korporacija gdje je 475:1.

Kooperativni pokret u SAD-u prostire se od Arizmendi Association (Zaljev San Francisca) do Vida Verde Cleaning Cooperative (Massachusetts) do Black Star Collective Pub and Brewery (Austin, Texas) da nabrojimo samo neke. Najveći konglomerat radničkih kooperativa u SAD-u je “Evergreen kooperativni model” (ili “Clevelandski model”), koji se sastoji od npr. Evergreen Cooperative Laundry (ECL), Ohio Cooperative Solar (OCS), i Green City Growers. Ove kooperative dijele: a) zajedničko vlasništvo i demokraciju na radnom mjestu; b) ekološku predanost proizvodnji održivih dobara i usluga i stvaranju “zelenih poslova” i c) nove oblike zajedničkog ekonomskog planiranja koje posreduju “sidraške institucije” (npr. sveučilišta, neprofitne bolnice), komunalne zaklade, razvojni fondovi, državne ili radničke banke itd. Takve kooperative stvaraju nove koncepte i tipove ekonomskog razvoja.

Ovi primjeri različitih tipova i stupnja demokracije na radnom mjestu svjedoče o ogromnoj društvenoj interesnoj bazi i predanosti nekapitalističkim oblicima rada. Za razliku od mnogih popularnih mitologijâ, postoji solidna narodna baza za pokret koji će proširiti i izmijeniti mogućnosti organizacije proizvodnje. Demokracija na radnom mjestu odgovara tim dubokim potrebama i željama.

David van Arsdale, Michael McCabe, Costas Panayotakis

Sohnya Sayres, Jan Rehmann i Richard Wolff

Na engleskom objavljeno na truth-out.org
Preveo Marko Milošević

* Vrijedi spomenuti kako je jedan od najuspješnijih primjera ESOP modela u Hrvatskoj prehrambena industrija Kraš u kojoj radnici drže 80% dionica. (op. prev.)

Vezani članci

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve