Stipe Ćurković: Europa, kapital, demokracija: Napomene o Europskoj uniji i nacionalnoj državi

Iz Zareza br. 332 prenosimo članak Stipe Ćurkovića “Europa, kapital, demokracija”. Autor se bavi pitanjem referenduma o ulasku Hrvatske u EU, te mogućnostima borbe za socijalna prava u okvirima EU ili nacionalne države.

Javne rasprave pred referendum o pristupanju Europskoj uniji u velikoj su mjeri potvrdile ono što su rijetki kritičari post-socijalističkog ideološkog i političkog konsenzusa već neko vrijeme isticali: temeljna legitimacijska strategija procesa europske integracije u svojoj osnovi predstavlja teleološki narativ o usponu prema neupitnom civilizacijskom pragu, čije prekoračenje predstavlja ispunjenje historijskih težnji ove države i njezinih stanovnika. Prešutno oslanjanje na jedva skrivene trope iz Tuđmanova ideološkog imaginarija pritom nije uspjelo pokolebati ni apologetski entuzijazam njegovih dojučerašnjih političkih neprijatelja. U susretu s kritikom ekonomski i socijalno realno postojeće Europske unije, zagovornici pristupanja nisu ni pokušali odgovarati na argumentacijskom terenu s kojega su te kritike upućene.

Referendumsko potvrđivanje mita
Konkretna analiza socioekonomske logike procesa europske integracije proglašena je sitničavom računovodstvenom marginalijom, irelevantnom u kontekstu sudbonosne šanse okončanja historijskog vegetiranja na marginama civiliziranog svijeta. Jer: unutar parametara narativa koji realno postojeće socijalne, ekonomske i političke odnose prelama kroz prizmu tropa o civilizacijskoj pripadnosti, potonji kriterij je uvijek već dostatan odgovor na sva pitanja pred koja nas stavljaju ovi prvi. Referendum, nominalno mehanizam demokratskog političkog odlučivanja, tako je u dominantnim tumačenjima unaprijed depolitiziran. Zaokruživanje odgovora na referendumsko pitanje nije predstavljalo izbor između jednakopravnih ponuđenih političkih opcija, nego formalni ritual potvrđivanja vjernosti temeljnom mitu koji definira dubinske parametre svih varijacija dominantnih ideoloških i političkih diskursa post-socijalističkog razdoblja i predstavlja njihovu zajedničku zadnju instancu legitimacije. Sastav aktera koji su se našli na strani zagovornika pristupanju Uniji na institucionalnoj i personalnoj razini je potvrdio dubinski konsenzus ispod kakofonije dnevnopolitičkih divergencija: Kukuriku, HDZ, HUP, SSSH, Pantovčak, Kaptol, lijevoliberalne urbane kulturne elite, većina NGO scene, medijskih “opinion makera” i “stručnjaka” svih registara i Ante Gotovina…

Medijski najvidljivija opcija izvan tog konsenzusa bile su grupacije radikalne desnice, koje su zagovornicima ulaska u Uniju ideološki poslužile na dvije razine. Prvo, kao opomena na navodno jedinu moguću političku alternative ulasku u EU. A samim time i kao prilika za finalnu dramatizaciju diktuma da alternative ulasku uistinu nema, bar ne za “civilizirani” dio stanovništva. Drugo, kao dobrodošlo polazište za ideološku inkriminaciju i dezavuiranje malog broja kritičkih glasova s ljevice, u skladu s prokušanim hladnoratovskim jednadžbama prema kojima oni koji promoviraju šovinističke ili izolacionističke ideale po nacionalističkom i/ili etničkim ključu i oni koji traže produbljivanje procesa demokratske kontrole na sve aspekte društvene reprodukcije i demokratsko raspolaganje ukupnim društvenim bogatstvom – u konačnici žele jedno te isto.

Legitimna polazišta i krivi zaključci
Mehanizmi ideološke hegemonizacije rasprave o pristupanju Uniji, koji su ovdje tek naznačeni, zaslužuju temeljitije analize. No, ovdje ću se ipak baviti drugim setom problema, koji su u dosadašnjim komentarima u još manjoj mjeri adekvatno problematizirani. Tvrda nacionalistička desnica se ulasku u Uniju protivila iz uvjerenja da će time biti započet proces konačne razgradnje nacionalne države. Isto uvjerenje nagnalo je dio ljevice da pristupanje Europskoj uniji emfatično podrži, u uvjerenju da će time i problem nacionalističke desnice jednom zauvijek nestati s dnevnog reda. Vođen antinacionalističkim impulsom, dio ljevice polazi od manje ili više eksplicitnog izjednačavanja forme nacionalne države s izvorom protudemokratskih društvenih tendencija i iz toga izvodi zaključak da će pridruživanje nadnacionalnoj Europskoj uniji nužno voditi u smjeru veće demokratizacije, i to u točno onoj mjeri u kojoj nacionalna država kao instanca regulacije društvenih odnosa pritom bude slabila i gubila na značaju. Nema sumnje da je kritička svijest o restriktivnosti i limitacijama nacionalne države kao forme demokratske političke organizacije ne samo legitimno, nego i nužno kritičko polazište svakog dosljedno emancipatornog političkog projekta. No, iz toga ne slijedi da su svaki zaključak ili normativna preskripcija koji na njoj počivaju analitički valjani ili politički i strateški adekvatni. Krajnje provizorno i u obliku nekoliko teza pokušat ću ukazati na neke važne momente koje treba analitički i politički uzeti u obzir pri raspravama o međuodnosima Europske unije, nacionalne države, demokracije, ali i na opasnosti formacije desne prijetnje, u nadi da će bar u grubim crtama postati razvidno do koje mjere su dominantni motivi koji su cirkulirali u dosadašnjim raspravama neadekvatni za pristup tom sklopu problema. Obzirom na ishod referenduma i skori ulazak u Uniju, pitanje adekvatnosti polazišta analize vrlo brzo će zadobiti i dimenziju akutne političke i strategijske relevantnosti. Teze koje slijede ne iscrpljuju problematiku niti definiraju njezine konačne obrise. Treba ih shvatiti prije svega kao parcijalan doprinos daljnjim raspravama i korak prema formulaciji odgovora ljevice koji će biti prikladniji zadanom problemu.

  • “Novi konstitucionalizam” i slabljenje demokracije

  • Pojmom “novog konstitucionalizma” neogramscijanski politolog Stephen Gill konceptualizira tendenciju transfera ovlasti i ingerencija koje su historijski bile vezane za nacionalne države na nadnacionalnu razinu i/ili institucije koje ne podliježu demokratskom procesu. Kodifikacijom određenog seta obvezujućih pravila i režima sankcija u slučaju njihova neispunjenja na razini koja nadilazi mogućnosti demokratske interferencije i modifikacije, ima za cilj disciplinirati i suziti sferu političkog odlučivanja i time obuzdati opasnost nekalkulabilnog “demokratskog ekscesa”. U tom smislu reflektira pravnu i institucionalnu kristalizaciju i mehanizam difuzije neoliberalnih normi regulacije društvenih odnosa, s naglašenim privilegiranjem tržišta i, u uskoj vezi s njim, juridičkih i kvazi-juridičkih institucija i protokola odlučivanja kao poželjnih instanci društvenog upravljanja. Pod pritiskom dvostrukih kliješta ekspanzije tržišta i juridičkih i kvazi-juridičkih aparata, polje za demokratske interferencije tako se progresivno smanjuje. Pored toga, i određeni dijelovi izvršne vlasti dobivaju veći stupanj autonomije od procesa formacije političke volje putem demokratskog procesa, čime ujedno rastu i ovlasti tehnokrata i viših slojeva birokracije u odnosu na političare čiji mandati neposredno podliježu izbornom procesu. Iako su, kako Gill naglašava, “prijedlozi novog konstitucionalizma” na razini artikulacije političke agende “često implicitni, a ne eksplicitni”, oni na koncu “ipak naglašavaju tržišnu efikasnost, disciplinu i pouzdanje u njegove mehanizme; kredibilitet i konzistentnost ekonomske politike te nameću ograničenja procesu demokratskog odlučivanja. Prijedlozi impliciraju ili nalažu izdvajanje ključnih aspekata ekonomije od utjecaja političara ili masa građana nametanjem interno ili eksterno ‘obvezujućih ograničenja’ na vođenje fiskalne, monetarne, trgovinske i investicijske politike.”[1] “Novi konstitucionalizam” tako predstavlja institucionalizaciju “disciplinarnog neoliberalizma (…) na makro-razini moći u kvazi-pravnom restrukturiranju države i međunarodnih političkih formi (…) Taj diskurs globalnog ekonomskog upravljanja odražava se u politici Bretton Woods institucija (tj. u uvjetima kojima MMF i Svjetska banka nameću promjene u oblicima državne i ekonomske politike), kvazi-ustavnim regionalnim ugovorima poput NAFTA-e ili Maastrichta, kao i u multilateralnom regulatornom okviru WTO-a. Odražava se i u globalnom trendu prema neovisnim centralnim bankama, s makroekonomskom politikom koja prioritet stavlja na ‘borbu protiv inflacije’.”[2]

    Sukladno tome, političke implikacije transfera ovlasti i procesa odlučivanja s kompromitiranih političkih elita na nadnacionalne institucije i pravne protokole moguće je dešifrirati kao moment u tendenciji izdubljivanja i sužavanja demokratskih procesa odlučivanja u korist pravno kodificiranog tehnokratskog autoritarizma. U prosincu 2011. dogovorene ovlasti Europske komisije nad budžetima država-članica Unije, uz predviđeni set financijskih penalizacija u slučaju nepoštivanja maastriških kriterija fiskalne discipline, u tom kontekstu predstavljaju tek sljedeći korak prema realizaciji protudemokratskih potencijala ovog modela društvenog upravljanja. Čak i s minimalno dosljednih liberalno-demokratskih pozicija ove tendencije bi trebale biti zabrinjavajuće. U kombinaciji sa smjenama demokratski izabranih vlada Italije i Grčke putem dekreta, predstavljaju sve očitije simptome problematičnosti navodne kompatibilnosti neoliberalizma i liberalne demokracije. Za ljevicu, koja bi po definiciji morala biti imuna na priče o kompatibilnosti i uzajamnoj zavisnosti interesa i sloboda kapitala i interesa i sloboda većine stanovništva, formacija i konsolidacija aparata upravljanja koji apsorbiraju državne funkcije i dislociraju ih na razinu koja poništava institucionalne prostore za demokratsku intervenciju, stvari bi trebale biti još kudikamo jasnije.

  • Historijski izborena socijalna prava i institucionalni okvir nacionalne države

  • Nizom odluka Europskog suda od 1998. naovamo utvrđeno je pravo svih osoba s europskim državljanstvom na zahtijevanje socijalnih prava u svim drugim državama-članicama Unije. Odluka je donesena na temelju uvođenja europskog državljanstva ugovorom iz Maastrichta 1992. godine, protivno očekivanjima i namjerama autora ugovora i vlada koje su ga potpisale. Potonje su, prema nekim komentatorima, instituciju “europskog državljanstva” prije svega tretirale kao oportunu i praznu promidžbenu formulu. Ovaj od strane arhitekata Maastrichta nepredviđeni “eksces” u konačnici, međutim, realne posljedice ima samo za migrantske radnike koji potječu iz drugih država-članica. Ipak, i u tom obliku socijalna prava ostaju usko vezana za instituciju državljanstva, makar i u ovom slučaju “greškom” za socijalnu dimenziju proširenog europskog državljanstva. Migrantski radnici u državama-članicama kojih nisu i nacionalni državljani i dalje ostaju isključeni iz političkog procesa, a time lišeni i mogućnosti pune participacije u političkoj borbi za definiranje oblika i razmjera socijalnih i svih drugih prava. Pravo pune političke participacije ostaje vezano uz po definiciji isključivu instituciju nacionalnog državljanstva. Pored toga, većina stanovništva Unije ostaje živjeti i raditi u svojim nacionalnim državama. A one, sukladno “podjeli rada” između institucija Unije i nacionalnih država, zadržavaju ingerenciju nad definiranjem i regulacijom radnog zakonodavstva i stupnja i oblika socijalnih prava na svom teritoriju. Kako u prikazu pro-europski orijentiranih tendencija unutar ljevice ističu njemački teoretičari države John Kannankulam i Fabian Georgi, “u ‘svakodnevnim borbama’ i ti akteri su u većini slučajevi prisiljeni agitirati na nacionalnoj razini: ne postoje europski kolektivni ugovori, jedva da postoji razvijena europska javnost, a političkog utjecaja imaju – ako uopće – često samo na nacionalnoj razini. Na praktičnoj razini proklamirana europska perspektiva tako često ostaje beznačajna.”[3] Nacionalna država, htjeli – ne htjeli, ostaje privilegirani adresat i referentni okvir borbi za socijalna prava.

    Na istom tragu, ali na argumentacijski općenitijoj razini, njihov kolega Joachim Hirsch ističe: “Obzirom da države predstavljaju ekonomski, socijalni i institucionalni okvir unutar kojega se odvijaju demokratske borbe, ostvarenje demokratskih principa – jednakost svih ljudi, pravna regulacija socijalnih odnosa, opća sloboda, ukratko: ljudska prava – ostalo je, čak i u njihovu proturječnom i nepotpunom dosadašnjem razvoju, usko vezano uz njih. U njima do danas nalaze svoju granicu. Efektivni su samo kao ‘prava državljana’, dok s onu stranu državnih granica u velikoj mjeri ostaju puki zahtjevi i fikcija.”[4] Tu okolnost, međutim, ne bi trebalo interpretirati kao posljedicu neke intrinzične socijalne benevolentnosti nacionalne države kao forme. Projekt stvaranja nacionalnih država, kao što i naša nedavna prošlost zorno ilustrira, na ideološkoj razini doduše u pravilu postulira homogenost interesa ili čak “bratstvo” “državotvornih” pripadnika nacije, no iz toga ne slijedi nužno i prevođenje tih deklarativnih postulata u egalitarnu socijalnu politiku. Uska historijska veza između formacije nacionalnih država i uspostave i širenja kapitalističkog načina proizvodnje rezultirala je nizom složenih napetosti i kontradikcija. “Karakter države kao formalnog otjelovljenja društveno Općeg”, ističe na drugom mjestu Hirsch, “čini istovremeno mogućim i nužnim zaodijevanje politike koja će jamčiti opstojnost vladajućih društvenih struktura i procesa oplodnje kapitala u formu ‘nacionalno-narodnog’ programa. To znači da promicanje kapitalističkih ciljeva mora na plauzibilan način biti prikazano kao služenje općim, ‘nacionalnim’ interesima, na primjer tako da se uništenje radnih mjesta prikazuje kao nužno za promicanje ekonomskog rasta, pa time u konačnici služi i interesu većine.”[5]
     
    Slične legitimacijske strategije razvidne su i u kontekstu procesa europskih integracija, no, u nedostatku ideološki i institucionalno analognih “jamstava plauzibilnosti”, njihova interpelacijska moć počiva na vrlo fragilnim temeljima, što ilustrira i sve naglašeniji uspjeh stranaka ksenofobne i nacionalističke desnice u mnogim zemljama Unije. Za razliku od institucionalnog aparata na razini EU, aparati nacionalnih država u velikoj mjeri uključuje i institucije koje su rezultat duge povijesti klasnih i socijalnih borbi. Institucije socijalne države uvijek su balansirale na tankom užetu između funkcionalnosti za proces akumulacije kapitala (osiguranjem adekvatno obrazovanog i zdravog radništva, itd.) i potencijalne barijere procesu akumulacije (visokim stopama poreza na poduzetničke profite, relativno visokim stupnjem nadoknade za nezaposlenost i po kapital restriktivnim radnim zakonodavstvom, itd.). Neoliberalna restrukturiranja zadnjih desetljeća posljedica su promjene u ocjeni njihove funkcionalnosti za proces akumulacije iz perspektive kapitala. Stagflacijska kriza 1970-ih, koja je obilježila kraj poslijeratnog razdoblja visokih stopa rasta i profitnih stopa, označila je i kraj pristanka kapitala na dotadašnji režim akomodacije materijalnih interesa rada. Nacionalne države, njihove institucije socijalne zaštite i regulacije radnog prava, teren su na kojemu se velik dio tih borbi koncentrira i prelama. S gledišta kapitala relativno širok, historijski naslijeđen, raspon mehanizama otpora koji institucije nacionalne države pružaju radu, razlog je pokušaja fiksiranja obvezujućih pravila igre na razini nadnacionalnih institucija i redukcije mogućnosti demokratske interferencije opisanih u prethodnom dijelu teksta. U tendenciji, nacionalne države tako u sve manjoj mjeri predstavljaju okvir formulacije samostalne ekonomske politike (čak i u vrlo limitiranom okviru kejnzijanskog razdoblja) i sve više postaju instanca implementacije diktata izvanjskih nadređenih instanci i instanca prilagodbe njima posredovanim tržišnim imperativima. Iz toga proizlazi i reformulacija “nacionalnog interesa” kao imperativa podizanja konkurentnosti, što u konačnici ne znači drugo nego neposrednu identifikaciju “interesa nacije” s procesom uspješne akumulacije kapitala. “Nacionalni interes” tako u neoliberalizmu svoj klasni (i klasno ekskluzivistički) karakter otkriva emfatičnije nego u prethodnom periodu, gdje je prevladavala strategija socijalne integracije putem mehanizama “države blagostanja”. Kako je podizanje konkurentnosti u neoliberalnoj dogmatici istoznačno s pritiskom na cijenu i uvjete rada te politikom pogodovanja kapitalu, tako definiran “nacionalni interes” sada nužno stoji u eksplicitnoj opreci s neposrednim materijalnim interesima većine radnog stanovništva. No, kako nas i hrvatsko tranzicijsko iskustvo uči, legitimacija tih procesa evokacijom “nacionalnog interesa” pritom ne stoji u nužnoj opreci s europskim integracijama, nego potonje često figuriraju kao važan moment njihove legitimacije. Jednom kada je “nacionalni interes” definiran kao imperativ podizanja konkurentnosti, a EU kao okvir koji obećava pogodovati njegovoj realizaciji, postavljen je legitimacijski mehanizam za neoliberalnu reviziju funkcije i svrhovitosti svih institucija unutar državnog aparata na kojima je počivao model “kejnzijanske” ili “socijaldemokratske” strategije socijalne integracije radništva.

  • Modeli upravljanja

  • Iz toga proizlaze dalekosežne posljedice za problematiku održavanja društvene kohezije u uvjetima naglašene klasne polarizacije. Na najapstraktnijoj razini rečeno: strategijski zadatak osiguranja za društvenu reprodukciju nužnog minimalnog stupnja društvene kohezije može počivati na (po radništvo relativno povoljnoj) 1) socijalnoj integraciji (na čemu su počivale i ideologija i, do određene mjere, praksa “države blagostanja”); 2) na upotrebi represivnih aparata s ciljem pacifikacije “opasnih klasa”; i/ili 3) na taktici naglašene ideološke integracije (nacionalizam, rasizam, itd.). Konkretni modeli i kompozicija tih temeljnih taktičkih elemenata će uvijek biti historijski specifični i mogu se ustanoviti samo na razini konkretne historijske analize. Ovako definiran analitički raster omogućit će nam prije svega čitanje historijskih tendencije u modifikacijama modela osiguranja društvene reprodukcije i instrumentariju upravljanja. No, već na razini apstraktne inventure raspoloživih instrumenata postaje razvidno da će važnost represivnih aparata i ideološke integracije u tendenciji rasti proporcionalno s opadanjem važnosti socijalne integracije kao nosećeg momenta. U kontekstu neoliberalnog napada na institucije socijalne države, koji je krizom i mjerama štednje postao samo još zaoštreniji, time se naširoko trasira put historijskom povratku autoritarnijih modela političkog upravljanja. Osiguranje privilegirane pozicije kapitalističkih tržišta kao regulatora društvene reprodukcije vrlo bi lako u budućnosti moglo zahtijevati sve ne-demokratskije oblike države. Te tendencije su uvelike već razvidne. U mjeri u kojoj svojim diktatima sužava prostor socijalno ekspanzivnih scenarija društvene reprodukcije, Europska unija u svom današnjem obliku predstavlja faktor koji tim tendencijama bitno pogoduje. Za ljevicu iz toga proizlazi prije svega obaveza da ideološke recitale o njezinom karakteru “civilizirajuće” historijske sile kritički propita, umjesto da ih mehanički perpetuira.

  • Neomerkantilizam i Pandorina kutija socijaldarvinističke dinamike

  • Europska unija nije kooperativna ekonomska zajednica na temelju egalitarnih principa, nego prostor konkurentske, a to znači – socijaldarvinističke ili tržišno-darvinističke borbe. Izvozni uspjeh zemalja centra, prije svega Njemačke, za neposredan rezultat ima trgovinske deficite i gomilanje dugova na periferiji. Kriza eurozone je rezultat tih strukturnih asimetrija i neomerkantilističkih strategija. A upravo “rasplet” krize eurozone dramatično ilustrira ispraznost svih priča o EU kao trans- ili post-nacionalnom projektu. Žestoki otpor ideji euro-obveznica, koje bi stvorile zajedničke dužničke obaveze svih zemalja-članica i tako smanjile ekonomski pritisak na periferiju, pokazuje da zemlje centra odbijaju napustiti paradigmu nacionalnih ekonomija i nacionalnih država kao temeljni okvir strukturiranja odnosa unutar Unije. Njemačka i druge zemlje centra insistiraju na tome da javni dug zemalja-članica ostaje nacionalan, što onda znači i da socijalni teret njegova servisiranja ima snositi isključivo stanovništvo pogođenih zemalja. Nadnacionalan je prije svega korzet monetarne unije, koji bitno limitira navigacijski prostor zemalja s trgovinskim deficitima, kao i obvezujuća pravila slobodnotržišne izloženosti izvozu iz centra. No, socijaldarvinistička logika borbe jedne nacionalne ekonomije protiv druge, uvijek prijeti generirati i političke reakcije na istom tragu, u obliku nacionalističkih i ksenofobnih reakcija, što pogoduje difuziji i uspjehu narativa desnice. Pritom je važno ne zaboraviti da takvoj logici strukturno pogoduje upravo model EU integracije – ona je njezin rezultat i odraz, a ne politička kontingentna aberacija. U mjeri u kojoj radničke klase različitih zemalja Unije gura u bespoštednu konkurentsku trku, s rezultatom socijalne utrke prema dnu i izvozu nezaposlenosti iz centra u periferiju, taj model pogoduje i usponu desnice kao političke snage koja će tu konstelaciju pokušati ideološki instrumentalizirati. Upravo zbog toga neoliberalna i socijaldarvinistička EU nije brana protiv radikalno desne prijetnje, nego humus koji strukturno pogoduje njezinoj političkoj obnovi. Već to je dostatno da ljevicu obveže na formulaciju dosljedne kritike EU-a. Kritike iluzija “države blagostanja” i njezina historijski problematičnog nacionalnog oblika zbog toga, dakako, ne nestaju s dnevnog reda. Apstraktno i ahistorijsko zaziranje ljevice od adekvatnog analitičkog mapiranja svih kompleksnosti i često proturječnih mandata koje je nacionalna država historijski bila prisiljena preuzeti na planu skrbi o društvenoj reprodukciji (što onda znači i obavezu obrane tih socijalnih funkcija) moglo bi se, paradoksalno, vrlo lako ispostaviti kao neželjeni doprinos ne samo njezinu pretvaranju u sve direktniji instrument provođenja interesa kapitala, nego i kao pasivni doprinos njezinoj sve otvorenijoj mutaciji u emfatično nacionalističku i represivnu kapitalističku državu. Teren obrane stečenih socijalnih prava, kodificiranih, htjeli – ne htjeli, u institucijama države, ne smije biti prepušten desnim narativima. Opasnost ponavljanje historijskih katastrofa koje su iz sličnih konstelacija proizašle zadnja je stvar pred kojom ljevica ima pravo zatvarati oči.

    Stipe Ćurković
    Objavljeno u Zarezu br. 330

    [1] Stephen Gill, Power and Resistance in the New World Order, Second Edition, New York: Palgrave Macmillan, 2008., str. 166.
    [2] Isto, str. 165.
    [3] John Kannankulam i Fabian Georgi, Die Europäische Integration als materielle Verdichtung von Kräfteverhältnissen: Hegemonieprojekte im Kampf um das ‘Staatsprojekt Europa’, Marburg: Philipps-Universität Marburg, 2012., str. 44.
    [4] Joachim Hirsch, Materialistische Staatstheorie: Transformationsprozesse des kapitalistischen Staatensystems, Hamburg: VSA-Verlag, 2005., str. 81.
    [5] Isto, str. 98.

    Vezani članci

    • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
    • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
    • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
    • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
    • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
    • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
    • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
    • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
    • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.