David Harvey: Lijep dan za revoluciju: zašto bi Prvi maj trebao biti datum ustanka i promjene sustava

Prvi maj je dan (konstantne) međunarodne borbe za radnička prava, borbe koja je izvoljevala reforme radničkih prava i bolje uvjete života i rada. No, u zadnjih 30 godina svjedoci smo ofenzive kapitala koja upravo dokida borbom stečena prava, a posebno intenzivno posljednjih godina proklamiranim mjerama štednje. U članku David Harveya postavlje se pitanje što točno mi onda obilježavamo Prvog maja? Autor ističe kako Prvi maj ne bi trebao biti puka nostalgija za radničkim pokretom, već upravo iskra za ponovno usmjeravanje revolucionarnog pokreta prema promjeni globalnih ekonomskih odnosa.

Prvi maj je prigoda kojom slavimo velika dostignuća radnika u svijetu pri izgradnji našeg svijeta daleko boljim mjestom za život. Ovih dana, nažalost, nema previše razloga za slavlje. Posljednjih 30 godina su ispunjene bitkama i okršajima koji su za organizirani rad rezultirali jednim porazom za drugim.

Pomamljena kapitalistička klasa konsolidirala je svoju moć zapovijedanja ili korumpiranja gotovo svih glavnih institucija koje upravljaju političkim tijelom – političke stranke (i lijeve i desne), medije, sveučilišta, pravo, a da i ne govorimo o represivnom državnom aparatu i međunarodnim institucijama. Sada vlada demokracija moći novca. Globalna plutokracija bez otpora iskazuje svoju volju gotovo svugdje.

Što onda slaviti? Mi ne bismo, naravno, imali ono što još uvijek imamo (od mirovina do ostataka razumnog zdravstvenog osiguranja i javnog obrazovanja) da nije bilo radničkog pokreta. Ali rastuća nostalgija za nedvojbenim dostignućima i herojstvima prošlosti neće nas nikuda odvesti.

Prvi maj bi stoga trebao biti usmjeren na ponovno lansiranje revolucionarnog pokreta za promjenu svijeta. Sama pomisao na taj čin – čak i samo njezino spominjanje i zapisivanje – jednako je uzbudljiva koliko je i začuđujuća.

No je li i ovo relikt revolucionarne retorike iz nekih prošlih vremena? Ili smo u jednom od onih neobičnih trenutaka ljudske povijesti kada je jedina razumna stvar koju možemo učiniti tražiti nemoguće ? Istovremeno buđenje revolta od Kaira i Damaska do Wisconsina i ulica Londona, od Atene do Lime, u smrtonosnim tvornicama na delti kineske Biserne rijeke do okupacija tvornica u Argentini, od oživljavanja ruralnih pobuna u Indiji do pokreta žitelja slamova u Južnoj Africi, sugerira nam da je nešto drugo u zraku. Nezaustavljivi pokret globalnog revolta, možda, poručuje: što je previše, previše je! Došao je red na nas, izvlaštene i obespravljene na zemlji, da želimo i dobijemo više.

Uza sve uzavrele prosvjede, istražuju se nebrojene praktične alternative beskrajnoj akumulaciji kapitala – udruženi pokreti, ekonomije i mreže solidarnosti, organizacije za sigurnost hrane, ekološki i seljački pokreti, radničko-upravni kolektivi svi su u pokretu. Decentraliziran, ali značajan pokret ljudi širom svijeta već postoji, zahtijevajući zadovoljavajuće i čovječne načine reprodukcije primjerenog društvenog života.

Taj rašireni i nerijetko kaotični pokret mogao bi preuzeti ulogu koju je nekad imao organizirani rad. Animirani promišljanjem autonomnih i alternativnih životnih stilova i obilježeni preferiranjem lokalno utemeljenih i umreženih organizacijskih oblika, ovi pokreti, često potpomognuti snažnom, ali podmuklom kulturom nevladinih organizacija, imaju problema s udruživanjem i širenjem kako bi pretvorili svoje često plodne lokalne sheme u globalne strategije, sa svrhom omogućavanja odgovarajućeg i zdravog društvenog život za 6,8 milijardi ljudi trenutno na planetu Zemlji.

Kamo možemo krenuti ovisi, naravno, u velikoj mjeri o tome gdje smo sada. Pa koje su revolucionarne mogućnosti – i još važnije, revolucionarne nužnosti – našeg vremena?

Mi smo, vjerujem, na raskrižju povijesti kapitalizma. Prosječne stope rasta koje su prevladavale u protekla dva stoljeća sve je teže održati. Je li moguće održati kontinuiran prosječni rast (na minimalnoj stopi od 3% godišnje) u vječnost, u svijetu koji je već sada u potpunosti integriran u kapitalističku dinamiku? Ekološke i društvene posljedice dovoljno su loše, ali potencijalno smrtonosna geoekonomska i geopolitička utrka za tržištima, resursima, zemljom i koristima od atmosfere još je strašnija.

Nulti rast je nužnost i nulti rast je nespojiv s kapitalizmom. Nužno je, stoga, da svi postanemo antikapitalisti. Mora se pronaći alternativne načine kako opstati i napredovati. To je imperativ našeg vremena. To je ono na što bismo se trebali obvezati ovog Prvog maja.

Kriza 2007.-2009. i njezine posljedice proizvele su pucanj upozorenja. Ta je kriza, mnogi kažu, omogućila promjenu igre po kojoj bi politika i gospodarstvo mogli funkcionirati. Ali čini se da nitko nema jasnu predodžbu o tome što bi nova igra mogla biti, koja bi bila njena pravila, te tko bi je mogao voditi i u kojem smjeru.

Današnji bankrot kreativnih ideja u radikalnoj je suprotnosti s ranijim krizama. Tijekom 1930-ih, na primjer, veliki pomak u ekonomskom razmišljanju, kejnezijanizam, podupirao je radikalnu preorijentaciju državnog aparata i politikâ u središnjim regijama kapitalizma. Proizveo je relativno jak i stabilan gospodarski rast od 1945. do otprilike 1968. u Sjevernoj Americi i Europi.

Ironično, bile su to godine kada je najviša grančna porezna stopa u SAD-u ponekad bila visoka do 92% , a nikad manja od 70% (time razotkrivajući laži onih koji tvrde da su visoke granične porezne stope na bogate kočile rast). To su ujedno i godine kada je organizirani rad prolazio prilično dobro u naprednim kapitalističkim zemljama.

Dok je dekolonizacija napredovala brzim korakom ostatkom svijeta, širenje i, u određenim slučajevima, nametanje projekata gospodarskog razvoja dovelo je veći dio svijeta u napeti odnos s kapitalističkim oblicima razvoja i nerazvijenosti (potičući val revolucionarnih pokreta kasnih 1960-ih do 1970-ih, od Portugala do Mozambika). Ovi su pokreti naišli na odlučan otpor i potkopavanje i na kraju su bili prisiljeni na povlačenje zbog udruženog djelovanja lokalnih elita potpomognutih američkim tajnim akcijama, državnim udarima i kooptacijama.

Krizne godine 1970-ih oblikovale su novu radikalnu paradigmatsku promjenu u ekonomskom mišljenju: pojavio se neoliberalizam. Bilo je otvorenih napada na organizirani rad, praćenih barbarskom politikom dohodovne represije. Reagan i Thatcher radikalno su revidirali sudjelovanje države u gospodarstvu (posebno s obzirom na socijalne odredbe i zakone o radu). Omogućene su velike koncesije krupnom kapitalu, a rezultat je da su bogati postali znatno bogatiji a siromašni relativno siromašniji. Ali zanimljivo je da su agregatne stope rasta ostale niske, usprkos brzom napredovanju u konsolidaciji plutokratske moći.

Nakon toga iznikao je sasvim drukčiji svijet, nastrojen potpuno neprijateljski prema organiziranom radu, oslonjen sve više i više na nesiguran, privremeni i neorganizirani rad raširen po cijelom svijetu. U proletarijatu pak prevladavaju žene.

Kriza 2007.-2009. izazvala je kratak globalni pokušaj da se stabilizira svjetski financijski sustav korištenjem kejnezijanskih alata. Ali nakon toga svijet se podijelio u dva tabora: jedan, sa sjedištem u Sjevernoj Americi i Europi, promatra krizu kao priliku da na kraju procesa dovrši zlobni neoliberalni projekt klasne dominacije: drugi njeguje kejnezijansku nostalgiju, kao da se poslijeratna povijest rasta Sjedinjenih Američkih Država može ponoviti u Kini i drugim tržištima u razvoju.

Kinezi, blagoslovljeni ogromnim deviznim rezervama, pokrenuli su golemi poticajni program gradeći infrastrukturu, čitave nove gradove i proizvodne kapacitete za apsorpciju radne snage i nadoknadu zbog pada izvoznih tržišta. Državne banke mahnito su posuđivale nebrojenim lokalnim projektima. Stopa rasta skočila je na više od 10%, a milijuni su vraćeni na posao. Nakon toga je uslijedio mlaki pokušaj pokretanja drugog krila kejnezijanskog programa: podizanje plaća i socijalnih rashoda za jačanje unutarnjeg tržišta.

Kineski rast imao je efekt prelijevanja. Dobavljači sirovina, kao što su Australija, Čile i veći dio Latinske Amerike, nastavili su snažno rasti.

Problemi koji se vežu uz takav kejnezijanski program dobro su poznati. Imovinski se mjehuri formiraju posvuda, posebno na “vrućem” tržištu nekretnina u Kini, a inflacija se ubrzava na klasičan način, sugerirajući da je drukčiji oblik krize možda neizbježan. Ali također se općenito priznaje, čak u kineskoj vladi, da su ekološke posljedice katastrofalne, a radni i socijalni nemiri eskaliraju.

Kina je upadljivo u opreci s politikom štednje s kojom se susreću populacije u Sjevernoj Americi i Europi. Ovdje se ponavlja neoliberalna formula uspostavljena u meksičkoj dužničkoj krizi 1982. Nakon što su američko ministarstvo financija i MMF spasili Meksiko, kako bi mogao isplatiti njujorške investicijske banke, zahtijevali su štednju. Životni je standard u već siromašnoj zemlji pao za gotovo 25% tijekom otprilike pet godina. Do kraja stoljeća je Meksiko imao više milijardera od Saudijske Arabije, a Carlos Slim je uskoro proglašen najbogatijom osobom na svijetu usred rastućeg siromaštva.

To je sudbina, uz neprestano visoke stope nezaposlenosti i stagnirajuće plaće, koja čeka populacije na Zapadu, osim ako se ne pojavi primjeren politički otpor i društveni nemir da je promijene. To je politika oduzimanja, ne samo imovine već i teško stečenih političkih i građanskih prava.

Iza ovoga krije se mračna priča. Kada je Ronald Reagan preuzeo mjesto predsjednika 1981., drastično je smanjio najvišu graničnu poreznu stopu sa 72% na 32%, istovremeno obasipajući korporacije i bogate svakojakim drugim poreznim prednostima. Pokrenuo je veliku deficitom financiranu utrku u naoružanju sa Sovjetskim Savezom. Rezultat je bio brz rast duga. David Stockman, Reaganov upravitelj proračuna, otkrio je zatim plan igre. Cilj je bio povećati dug kako bi se opravdalo rezanje svih socijalnih programa i propisa o okolišu nametnutih kapitalu u proteklim godinama.

Kada je Bush mlađi došao na vlast 2001., njegov potpredsjednik, Dick Cheney, u više navrata je ustvrdio kako “nas je Reagan naučio da deficit nije važan.” Zato je Bush znatno smanjio poreze na korporacije i bogate. Vodio je dva rata na dug (koja su koštala blizu milijardu dolara) i usvojio zakon o skupim lijekovima na recept koji pogoduje farmaceutskoj industriji. Proračunski suficit pod Clintonom potopljen je morem crvene tinte pod Bushom. Sada republikanci i demokratska frakcija Wall Streeta zahtijevaju da dug bude isplaćen na štetu socijalnih programa i ekoloških propisa.

To je ono na čemu se zasniva plutokratska politika proteklih 30 godina: podići stopu eksploatacije rada, nemilosrdno poharati prirodu i srušiti socijalnu plaću tako da plutokrati mogu imati sve.

Ipak, dva su najveća problema našeg vremena, prema milenijskim ciljevima koje su potpisale gotovo sve zemlje Ujedinjenih naroda, mogućnost ekološkog kolapsa i rastuće socijalne nejednakosti. Ali u Sjedinjenim Američkim Državama prisutan je neprestan pokret za pogoršavanje obaju problema. Zašto?

Tijekom cijele svoje povijesti kapital je dugo nastojao izbjeći određene troškove, tretirajući ih kao “eksternalije”, kako ekonomisti vole reći. Ekološki troškovi i troškovi društvene reprodukcije (sve od toga tko vodi brigu o baki i invalidima do odgoja djece) dvije su najvažnije kategorije koje kapital rado ignorira. Dvije stotine godina političke borbe u razvijenom kapitalističkom svijetu prisililo je korporacije da internaliziraju neke od ovih troškova, bilo regulacijom i oporezivanjem, bilo organizacijom privatnog i javnog sustava socijalne skrbi.

Početkom 1970-ih dosegnuta je najviša točka u razvijenom kapitalističkom svijetu po pitanju regulacije okoliša (u SAD-u osnivanje Agencije za zaštitu okoliša i Uprave za zdravlje i zaštitu na radu, na primjer), te državne i korporativne socijalne sheme (strukture socijalne države u Europi).

Od 1970-ih postoji usklađen napor u poslovnom sektoru da se oslobodi financijskog i političkog tereta snošenja tih troškova. To je bila suština reganizma. Istovremeno, visoka mobilnost kapitala (potaknuta deregulacijom financija i kapitalnih tokova) omogućila je kapitalu da se preseli u dijelove svijeta (posebno Aziju) gdje takvi troškovi nikada nisu bili internalizirani i gdje je regulatorno okruženje minimalističko.

U međuvremenu preferirani načini pronalaženja rješenja ključnih problema degradacije okoliša i globalnog siromaštva – liberalizirana tržišta, slobodna trgovina te brz rast i akumulacija kapitala koju podupiru MMF, Svjetska banka i vodeći političari najmoćnijih zemalja – upravo su ti koji navedene probleme proizvode. Problem globalnog siromaštva ne može biti napadnut bez napada na globalnu akumulaciju bogatstva. Pitanja zaštite okoliša ne mogu biti odgovorena upućivanjem na zeleni kapitalizam bez suočavanja s korporativnim interesima i stilovima života koji održavaju status quo.

Ako je kapital prisiljen internalizirati sve ove troškove, onda će propasti. To je jednostavna istina. Ali ovo definira pogodan put prema alternativama kapitalu. Ono što moramo zahtijevati na Prvi maj jest da kapital plati svoje društvene i ekološke pristojbe i dugove u cjelosti. Organizirana radna snaga možda će pokazati put. Ali treba saveznike među ugroženim radnicima i društvenim pokretima. Možda ćemo biti iznenađeni kad nakon svega otkrijemo da ujedinjeni ipak možemo napisati vlastitu povijest.

David Harvey
 S engleskog preveo Domagoj Mihaljević
Objavljeno 29. travnja 2011. u The Independentu.

Vezani članci

  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.
  • 13. travnja 2017. Prosvjedi u Srbiji, travanj 2017. (foto: MS) Vlast aktivno sprečava protestno jedinstvo Aktualni masovni prosvjedi diljem Republike Srbije predstavljaju kulminaciju višegodišnjeg nezadovoljstva stanovništva sustavnom devastacijom tekovina socijalne države, privatizacijom javnih poduzeća i upornim inzistiranjem političko-ekonomskih elita na uvođenju tzv. mjera štednje. Izravni povod izlasku naroda na ulice nedavni su rezultati predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio trenutni premijer Aleksandar Vučić. Kratki izvještaj i presjek situacije za nas je pripremio Marko Stričević, aktivni sudionik u prosvjedima i član organizacije Marks21.
  • 10. travnja 2017. Članovi političke platforme Ahora Madrid u Campo de Cebada, 19. travnja 2014. (izvor: Ahora Madrid @ Flickr prema Creative Commons licenci) Kako zaustaviti politički pomak udesno? Donosimo prijevod komentara u kojem Immanuel Wallerstein u širokim potezima naznačuje obrise globalne političko-ekonomske situacije u kojoj je, uslijed pada životnog standarda većine svjetskog stanovništva, uočljiv generalni politički pomak ka lijevoj, ali i desnoj radikalizaciji. Premda kratkoročni politički ciljevi radikalno lijevih stranaka ponekad uspijevaju umanjiti posljedice po najsiromašnije slojeve, jačanje lijeve pozicije i uspostava pravednijeg svjetskog sistema na dugi rok ipak zahtijevaju političko djelovanje drugačije vrste – izgradnju savezâ odozdo.
  • 10. travnja 2017. Tvornica staklenih proizvoda, 2. prosinca, 1960., Slovenska Bistrica (izvor: commons.wikimedia.org). Kako je počelo rušenje Jugoslavije? U novoj knjizi Vladimira Unkovskog-Korice, „The Economic Struggle for Power in Tito’s Yugoslavia. From World War II to Non-Alignment“, profesor Srednjoeuropskih i istočnoeuropskih studija na Školi za društvene i političke znanosti Sveučilišta u Glasgowu, začetke raspada socijalističke Jugoslavije smješta puno ranije od većine autora, analizirajući društveno-ekonomsku zbilju tijekom prvih dvaju desetljeća nakon oslobođenja zemlje pri kraju Drugog svjetskog rata. Radi se o pokušaju dekonstrukcije obmanjujućih popularnih predodžbi zasnovanih na ahistorijskom tumačenju događaja i procesa relevantnih za ovaj period. U nastavku pročitajte kratki prikaz navedene knjige.
  • 4. travnja 2017. Narodna čitaona ispred sarajevske Vijećnice (foto: LM) Bosna i Hercegovina: daleko, blizu, daleko Od 2013. godine u Bosni i Hercegovini sporadično se javljaju socijalni pokreti. Počevši od tadašnje „bebolucije“ preko februarskih protesta 2014. godine i prateće plenumske mobilizacije, do trenutno aktivnih kampanja za radnička prava, zajednička dobra i historijsko sjećanje, ti pokreti konstantno su stiješnjeni između gorućih pitanja kojima se neposredno bave i ostvarivanja trajnije prisutnosti u političkom polju. Međutim, pitanje njihove održivosti nije samo njihovo pitanje, već je i pitanje lijevih aktera u zemljama čije politike aktivno oblikuju bosanskohercegovačke političke prilike – prije svega u Hrvatskoj i Srbiji, a potom i u državama članicama Evropske unije.
  • 2. travnja 2017. Zgrada Hrvatskih studija (izvor:  Facebook stranica Studentski sabor Hrvatskih studija) Izvještaj s 216. plenuma FFZG-a Studenti Hrvatskih studija se od 20. ožujka do danas okupljaju na Studentskom saboru kako bi pokušali obraniti vlastiti studij i suprotstaviti se još jednom potezu koji dolazi sa Sveučilišta, a povezan je s pokušajem osiguravanja povoljnije pozicije za konzervativne struje u društvu. Kako bi pružili podršku kolegama s Hrvatskih studija, studenti s nekoliko fakulteta Sveučilišta okupili su se na prvom zajedničkom plenumu Filozofskog fakulteta i Hrvatskih studija kako bi raspravili o trenutnoj situaciji i razmotrili moguće korake u zajedničkoj borbi. U ponedjeljak 3. travnja na FFZG-u sastaje se radna grupa za pripremu blokade na kojoj će se raspravljati o Zakonu o HKO-u i degradaciji stručnih studija te sudjelovanju u organizaciji Marša za znanost 22. travnja.
  • 12. ožujka 2017. Dva motora zrakoplova B-707 i vjetrokaz (izvor: Lynn Greyling @ Public Domain Pictures prema Creative Commons licenci) Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 11. ožujka 2017. Crveni karanfili (izvor: ChadoNihi @ Pixabay prema Creative Commons licenci) Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 11. ožujka 2017. Filozofski fakultet u Zagrebu (Izvor: commons.wikimedia.org) Skripta 85 Nakon višemjesečne blokade redovnog funkcioniranja fakultetskog vijeća, kriza upravljanja FFZG-om kulminirala je na sjednici vijeća 31. siječnja 2017. protestnim odlaskom članova „uprave“, nakon što je vijeće glasanjem odbilo njihov prijedlog izmjene dnevnog reda. Prekinuta sjednica nastavljena je tek 17. veljače, kada je pokrenut postupak za izbor novog dekana, doneseno 400-tinjak neriješenih odluka o napredovanjima te odbijeno produljenje radnog odnosa profesoru Ježiću. Skripta br. 85 objavljena je tijekom veljače 2017. kao reakcija studenata na tadašnju situaciju, a u njoj možete pročitati „Priopćenje studentskih predstavnica i predstavnika u Fakultetskom vijeću i Studentskog zbora FFZG-a povodom sjednice Fakultetskog vijeća od 31. siječnja i izjave za javnost 'uprave FFZG-a'“, tekst „Zašto se trenutna borba tiče svih nas? Teze o krizi na Filozofskom fakultetu“ i tekst Zrinke Breglec „Zaista, kažem vam, ušutkajte Filozofski“, prvotno objavljen na portalu Vox Feminae. Skriptu 85 možete skinuti ovdje (arhiva).

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve