David Harvey: Lijep dan za revoluciju: zašto bi Prvi maj trebao biti datum ustanka i promjene sustava

Prvi maj je dan (konstantne) međunarodne borbe za radnička prava, borbe koja je izvoljevala reforme radničkih prava i bolje uvjete života i rada. No, u zadnjih 30 godina svjedoci smo ofenzive kapitala koja upravo dokida borbom stečena prava, a posebno intenzivno posljednjih godina proklamiranim mjerama štednje. U članku David Harveya postavlje se pitanje što točno mi onda obilježavamo Prvog maja? Autor ističe kako Prvi maj ne bi trebao biti puka nostalgija za radničkim pokretom, već upravo iskra za ponovno usmjeravanje revolucionarnog pokreta prema promjeni globalnih ekonomskih odnosa.

Prvi maj je prigoda kojom slavimo velika dostignuća radnika u svijetu pri izgradnji našeg svijeta daleko boljim mjestom za život. Ovih dana, nažalost, nema previše razloga za slavlje. Posljednjih 30 godina su ispunjene bitkama i okršajima koji su za organizirani rad rezultirali jednim porazom za drugim.

Pomamljena kapitalistička klasa konsolidirala je svoju moć zapovijedanja ili korumpiranja gotovo svih glavnih institucija koje upravljaju političkim tijelom – političke stranke (i lijeve i desne), medije, sveučilišta, pravo, a da i ne govorimo o represivnom državnom aparatu i međunarodnim institucijama. Sada vlada demokracija moći novca. Globalna plutokracija bez otpora iskazuje svoju volju gotovo svugdje.

Što onda slaviti? Mi ne bismo, naravno, imali ono što još uvijek imamo (od mirovina do ostataka razumnog zdravstvenog osiguranja i javnog obrazovanja) da nije bilo radničkog pokreta. Ali rastuća nostalgija za nedvojbenim dostignućima i herojstvima prošlosti neće nas nikuda odvesti.

Prvi maj bi stoga trebao biti usmjeren na ponovno lansiranje revolucionarnog pokreta za promjenu svijeta. Sama pomisao na taj čin – čak i samo njezino spominjanje i zapisivanje – jednako je uzbudljiva koliko je i začuđujuća.

No je li i ovo relikt revolucionarne retorike iz nekih prošlih vremena? Ili smo u jednom od onih neobičnih trenutaka ljudske povijesti kada je jedina razumna stvar koju možemo učiniti tražiti nemoguće ? Istovremeno buđenje revolta od Kaira i Damaska do Wisconsina i ulica Londona, od Atene do Lime, u smrtonosnim tvornicama na delti kineske Biserne rijeke do okupacija tvornica u Argentini, od oživljavanja ruralnih pobuna u Indiji do pokreta žitelja slamova u Južnoj Africi, sugerira nam da je nešto drugo u zraku. Nezaustavljivi pokret globalnog revolta, možda, poručuje: što je previše, previše je! Došao je red na nas, izvlaštene i obespravljene na zemlji, da želimo i dobijemo više.

Uza sve uzavrele prosvjede, istražuju se nebrojene praktične alternative beskrajnoj akumulaciji kapitala – udruženi pokreti, ekonomije i mreže solidarnosti, organizacije za sigurnost hrane, ekološki i seljački pokreti, radničko-upravni kolektivi svi su u pokretu. Decentraliziran, ali značajan pokret ljudi širom svijeta već postoji, zahtijevajući zadovoljavajuće i čovječne načine reprodukcije primjerenog društvenog života.

Taj rašireni i nerijetko kaotični pokret mogao bi preuzeti ulogu koju je nekad imao organizirani rad. Animirani promišljanjem autonomnih i alternativnih životnih stilova i obilježeni preferiranjem lokalno utemeljenih i umreženih organizacijskih oblika, ovi pokreti, često potpomognuti snažnom, ali podmuklom kulturom nevladinih organizacija, imaju problema s udruživanjem i širenjem kako bi pretvorili svoje često plodne lokalne sheme u globalne strategije, sa svrhom omogućavanja odgovarajućeg i zdravog društvenog život za 6,8 milijardi ljudi trenutno na planetu Zemlji.

Kamo možemo krenuti ovisi, naravno, u velikoj mjeri o tome gdje smo sada. Pa koje su revolucionarne mogućnosti – i još važnije, revolucionarne nužnosti – našeg vremena?

Mi smo, vjerujem, na raskrižju povijesti kapitalizma. Prosječne stope rasta koje su prevladavale u protekla dva stoljeća sve je teže održati. Je li moguće održati kontinuiran prosječni rast (na minimalnoj stopi od 3% godišnje) u vječnost, u svijetu koji je već sada u potpunosti integriran u kapitalističku dinamiku? Ekološke i društvene posljedice dovoljno su loše, ali potencijalno smrtonosna geoekonomska i geopolitička utrka za tržištima, resursima, zemljom i koristima od atmosfere još je strašnija.

Nulti rast je nužnost i nulti rast je nespojiv s kapitalizmom. Nužno je, stoga, da svi postanemo antikapitalisti. Mora se pronaći alternativne načine kako opstati i napredovati. To je imperativ našeg vremena. To je ono na što bismo se trebali obvezati ovog Prvog maja.

Kriza 2007.-2009. i njezine posljedice proizvele su pucanj upozorenja. Ta je kriza, mnogi kažu, omogućila promjenu igre po kojoj bi politika i gospodarstvo mogli funkcionirati. Ali čini se da nitko nema jasnu predodžbu o tome što bi nova igra mogla biti, koja bi bila njena pravila, te tko bi je mogao voditi i u kojem smjeru.

Današnji bankrot kreativnih ideja u radikalnoj je suprotnosti s ranijim krizama. Tijekom 1930-ih, na primjer, veliki pomak u ekonomskom razmišljanju, kejnezijanizam, podupirao je radikalnu preorijentaciju državnog aparata i politikâ u središnjim regijama kapitalizma. Proizveo je relativno jak i stabilan gospodarski rast od 1945. do otprilike 1968. u Sjevernoj Americi i Europi.

Ironično, bile su to godine kada je najviša grančna porezna stopa u SAD-u ponekad bila visoka do 92% , a nikad manja od 70% (time razotkrivajući laži onih koji tvrde da su visoke granične porezne stope na bogate kočile rast). To su ujedno i godine kada je organizirani rad prolazio prilično dobro u naprednim kapitalističkim zemljama.

Dok je dekolonizacija napredovala brzim korakom ostatkom svijeta, širenje i, u određenim slučajevima, nametanje projekata gospodarskog razvoja dovelo je veći dio svijeta u napeti odnos s kapitalističkim oblicima razvoja i nerazvijenosti (potičući val revolucionarnih pokreta kasnih 1960-ih do 1970-ih, od Portugala do Mozambika). Ovi su pokreti naišli na odlučan otpor i potkopavanje i na kraju su bili prisiljeni na povlačenje zbog udruženog djelovanja lokalnih elita potpomognutih američkim tajnim akcijama, državnim udarima i kooptacijama.

Krizne godine 1970-ih oblikovale su novu radikalnu paradigmatsku promjenu u ekonomskom mišljenju: pojavio se neoliberalizam. Bilo je otvorenih napada na organizirani rad, praćenih barbarskom politikom dohodovne represije. Reagan i Thatcher radikalno su revidirali sudjelovanje države u gospodarstvu (posebno s obzirom na socijalne odredbe i zakone o radu). Omogućene su velike koncesije krupnom kapitalu, a rezultat je da su bogati postali znatno bogatiji a siromašni relativno siromašniji. Ali zanimljivo je da su agregatne stope rasta ostale niske, usprkos brzom napredovanju u konsolidaciji plutokratske moći.

Nakon toga iznikao je sasvim drukčiji svijet, nastrojen potpuno neprijateljski prema organiziranom radu, oslonjen sve više i više na nesiguran, privremeni i neorganizirani rad raširen po cijelom svijetu. U proletarijatu pak prevladavaju žene.

Kriza 2007.-2009. izazvala je kratak globalni pokušaj da se stabilizira svjetski financijski sustav korištenjem kejnezijanskih alata. Ali nakon toga svijet se podijelio u dva tabora: jedan, sa sjedištem u Sjevernoj Americi i Europi, promatra krizu kao priliku da na kraju procesa dovrši zlobni neoliberalni projekt klasne dominacije: drugi njeguje kejnezijansku nostalgiju, kao da se poslijeratna povijest rasta Sjedinjenih Američkih Država može ponoviti u Kini i drugim tržištima u razvoju.

Kinezi, blagoslovljeni ogromnim deviznim rezervama, pokrenuli su golemi poticajni program gradeći infrastrukturu, čitave nove gradove i proizvodne kapacitete za apsorpciju radne snage i nadoknadu zbog pada izvoznih tržišta. Državne banke mahnito su posuđivale nebrojenim lokalnim projektima. Stopa rasta skočila je na više od 10%, a milijuni su vraćeni na posao. Nakon toga je uslijedio mlaki pokušaj pokretanja drugog krila kejnezijanskog programa: podizanje plaća i socijalnih rashoda za jačanje unutarnjeg tržišta.

Kineski rast imao je efekt prelijevanja. Dobavljači sirovina, kao što su Australija, Čile i veći dio Latinske Amerike, nastavili su snažno rasti.

Problemi koji se vežu uz takav kejnezijanski program dobro su poznati. Imovinski se mjehuri formiraju posvuda, posebno na “vrućem” tržištu nekretnina u Kini, a inflacija se ubrzava na klasičan način, sugerirajući da je drukčiji oblik krize možda neizbježan. Ali također se općenito priznaje, čak u kineskoj vladi, da su ekološke posljedice katastrofalne, a radni i socijalni nemiri eskaliraju.

Kina je upadljivo u opreci s politikom štednje s kojom se susreću populacije u Sjevernoj Americi i Europi. Ovdje se ponavlja neoliberalna formula uspostavljena u meksičkoj dužničkoj krizi 1982. Nakon što su američko ministarstvo financija i MMF spasili Meksiko, kako bi mogao isplatiti njujorške investicijske banke, zahtijevali su štednju. Životni je standard u već siromašnoj zemlji pao za gotovo 25% tijekom otprilike pet godina. Do kraja stoljeća je Meksiko imao više milijardera od Saudijske Arabije, a Carlos Slim je uskoro proglašen najbogatijom osobom na svijetu usred rastućeg siromaštva.

To je sudbina, uz neprestano visoke stope nezaposlenosti i stagnirajuće plaće, koja čeka populacije na Zapadu, osim ako se ne pojavi primjeren politički otpor i društveni nemir da je promijene. To je politika oduzimanja, ne samo imovine već i teško stečenih političkih i građanskih prava.

Iza ovoga krije se mračna priča. Kada je Ronald Reagan preuzeo mjesto predsjednika 1981., drastično je smanjio najvišu graničnu poreznu stopu sa 72% na 32%, istovremeno obasipajući korporacije i bogate svakojakim drugim poreznim prednostima. Pokrenuo je veliku deficitom financiranu utrku u naoružanju sa Sovjetskim Savezom. Rezultat je bio brz rast duga. David Stockman, Reaganov upravitelj proračuna, otkrio je zatim plan igre. Cilj je bio povećati dug kako bi se opravdalo rezanje svih socijalnih programa i propisa o okolišu nametnutih kapitalu u proteklim godinama.

Kada je Bush mlađi došao na vlast 2001., njegov potpredsjednik, Dick Cheney, u više navrata je ustvrdio kako “nas je Reagan naučio da deficit nije važan.” Zato je Bush znatno smanjio poreze na korporacije i bogate. Vodio je dva rata na dug (koja su koštala blizu milijardu dolara) i usvojio zakon o skupim lijekovima na recept koji pogoduje farmaceutskoj industriji. Proračunski suficit pod Clintonom potopljen je morem crvene tinte pod Bushom. Sada republikanci i demokratska frakcija Wall Streeta zahtijevaju da dug bude isplaćen na štetu socijalnih programa i ekoloških propisa.

To je ono na čemu se zasniva plutokratska politika proteklih 30 godina: podići stopu eksploatacije rada, nemilosrdno poharati prirodu i srušiti socijalnu plaću tako da plutokrati mogu imati sve.

Ipak, dva su najveća problema našeg vremena, prema milenijskim ciljevima koje su potpisale gotovo sve zemlje Ujedinjenih naroda, mogućnost ekološkog kolapsa i rastuće socijalne nejednakosti. Ali u Sjedinjenim Američkim Državama prisutan je neprestan pokret za pogoršavanje obaju problema. Zašto?

Tijekom cijele svoje povijesti kapital je dugo nastojao izbjeći određene troškove, tretirajući ih kao “eksternalije”, kako ekonomisti vole reći. Ekološki troškovi i troškovi društvene reprodukcije (sve od toga tko vodi brigu o baki i invalidima do odgoja djece) dvije su najvažnije kategorije koje kapital rado ignorira. Dvije stotine godina političke borbe u razvijenom kapitalističkom svijetu prisililo je korporacije da internaliziraju neke od ovih troškova, bilo regulacijom i oporezivanjem, bilo organizacijom privatnog i javnog sustava socijalne skrbi.

Početkom 1970-ih dosegnuta je najviša točka u razvijenom kapitalističkom svijetu po pitanju regulacije okoliša (u SAD-u osnivanje Agencije za zaštitu okoliša i Uprave za zdravlje i zaštitu na radu, na primjer), te državne i korporativne socijalne sheme (strukture socijalne države u Europi).

Od 1970-ih postoji usklađen napor u poslovnom sektoru da se oslobodi financijskog i političkog tereta snošenja tih troškova. To je bila suština reganizma. Istovremeno, visoka mobilnost kapitala (potaknuta deregulacijom financija i kapitalnih tokova) omogućila je kapitalu da se preseli u dijelove svijeta (posebno Aziju) gdje takvi troškovi nikada nisu bili internalizirani i gdje je regulatorno okruženje minimalističko.

U međuvremenu preferirani načini pronalaženja rješenja ključnih problema degradacije okoliša i globalnog siromaštva – liberalizirana tržišta, slobodna trgovina te brz rast i akumulacija kapitala koju podupiru MMF, Svjetska banka i vodeći političari najmoćnijih zemalja – upravo su ti koji navedene probleme proizvode. Problem globalnog siromaštva ne može biti napadnut bez napada na globalnu akumulaciju bogatstva. Pitanja zaštite okoliša ne mogu biti odgovorena upućivanjem na zeleni kapitalizam bez suočavanja s korporativnim interesima i stilovima života koji održavaju status quo.

Ako je kapital prisiljen internalizirati sve ove troškove, onda će propasti. To je jednostavna istina. Ali ovo definira pogodan put prema alternativama kapitalu. Ono što moramo zahtijevati na Prvi maj jest da kapital plati svoje društvene i ekološke pristojbe i dugove u cjelosti. Organizirana radna snaga možda će pokazati put. Ali treba saveznike među ugroženim radnicima i društvenim pokretima. Možda ćemo biti iznenađeni kad nakon svega otkrijemo da ujedinjeni ipak možemo napisati vlastitu povijest.

David Harvey
 S engleskog preveo Domagoj Mihaljević
Objavljeno 29. travnja 2011. u The Independentu.

Vezani članci

  • 21. kolovoza, 2016 Kultni berlinski gej bar Eldorado zatvoren je 5. ožujka 1933. i pretvoren u lokalni štab Sturmabteilunga (izvor: wikipedia.org). Granice emancipacije LGBTIQ+ pokreta O LGBTIQ+ zajednici i organizacijama u Srbiji, homofobiji, queer teoriji, komodifikaciji LGBTIQ+ identiteta u kapitalizmu te socioekonomskom položaju LGBTIQ+ osoba i njihovom zajedničkom povezivanju s radničkim pokretom u kontekstu adresiranja klasnog pitanja šireg lijevog pokreta, razgovaramo s beogradskim novinarom, književnikom i aktivistom Dušanom Maljkovićem. Pročitajte proširenu i prilagođenu verziju intervjua nastalog za potrebe priloga o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“.
  • 20. kolovoza, 2016 cirilicno i Tko to ne zna napisati ćirilično „i“? Medijski komentari o šovinističkim grafitima na zidu osječkog Aninog groblja aludiraju na vandalizam u kojega su upisane velikosrpske težnje. Međutim, koliko demonstrirana „ćirilična nepismenost“, i činjenica da su Srbi u Osijeku marginalna i politički potpuno neorganizirana grupa podržava takvu implikaciju, otvarajući umjesto toga prostor za interpretaciju prema kojoj svjedočimo provokatorskoj akciji s ciljem usmjeravanja predizborne kampanje na zaoštravanje odnosā većinskog naroda i nacionalnih manjina?
  • 12. kolovoza, 2016 Spomenik u počast dr. Franje Tuđmana u Kaštelima, Hrvatska
(izvor). Stranački duopol i državotvorni konsenzus Pored agresivnog provođenja neoliberalnog ekonomskog programa, kratki mandat Vlade HDZ-ove Domoljubne koalicije i MOST-a svojim je polarizirajućim djelovanjem na simboličkoj reartikulaciji društvenog polja, rekadroviranju institucija građanskog društva te pomjeranju kulturne paradigme politički destabilizirao državotvorni konsenzus o tzv. nacionalnoj pomirbi, uspostavljen još 1990-ih. Obje velike stranke ulaze u predizbornu kampanju konvergirajući prema centru i ponovnoj stabilizaciji političkog polja, što nakon izbora 11. rujna obećava manje društvenih tenzija te umiveniji nastavak napada na radnička prava i javni sektor.
  • 6. kolovoza, 2016 Japanski laki tenkovi elitne Kwantunške armije u ofenzivi protiv sovjetsko-mongolskih snaga na rijeci Khalkhi/Halki, srpanj 1939. godine (izvor: wikimedia). Fašizam i kultura zaborava Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.
  • 1. kolovoza, 2016 Mural na sindikalnoj zgradi u Belfastu (Izvor:  William Murphy@Flickr) Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
  • 31. srpnja, 2016 Antikorupcijski plakat u Zambiji. Foto: Lars Plougmann.
(Izvor) Pojmovnik: Korupcija i uhljebi Iz rubrike „Pojmovnik“ petog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Borisa Postnikova o popularnim ideologemima „korupcija“ i „uhljebi“: „Razlog za ovako kasno paljenje masovnih strasti napokon dovodi pripovijest o uhljebima u jasnu vezu s već pomalo zaboravljenom pričom o borbi protiv korupcije: i jedna i druga služe uglavnom tome da sve ekonomske probleme interpretacijski prebace na teret državnog budžeta, otkrivajući kako oko njega lešinarski kruže lopine i nesposobnjakovići, i to baš u vrijeme kada para, eto, više nema kao što ih je bilo prije.“
  • 27. srpnja, 2016 Detalj sa spomenika ustanku naroda Hrvatske u Srbu kipara Vanje Radauša, učesnika NOB-a (izvor: SNV / Jovica Drobnjak). S roguljama boj smo bili U suradnji s Antifašističkim Vjesnikom, donosimo tekst posvećen 75. obljetnici ustanka narodā Hrvatske. U pregledu povijesne situacije u Hrvatskoj 1941. godine naglasak je na dinamici odnosa između fašističkog terora kojeg je provodio ustaški represivni aparat i partizanskog pokreta, koji se pod vodstvom KPJ ubrzo nakon narodnih ustanaka u Hrvatskoj i drugim krajevima Jugoslavije prometnuo u jedan od najmasovnijih antifašističkih pokreta u okupiranoj Europi.
  • 18. srpnja, 2016 Izvor: Maciej Lewandowski @ Flickr Privatizacija društva: proizvodnja ljudskog viška Na pozadini demontaže socijalnih država i resemantizacije „društva“ kao „zone nesputane trgovinske razmjene“, neujednačena tržišna utakmica tretira mase ljudi u najboljem slučaju kao jeftinu radnu snagu, a ni srednja klasa više ne uživa nekadašnju razinu sigurnosti i materijalnih privilegija – zbog čega postaje potencijalno prijemčiva za fašizirajuće trendove obračunavanja s percipiranom „nelojalnom konkurencijom“. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua s voditeljicom programa „Motor mijene“.
  • 14. srpnja, 2016 Dio učesnika i kamera SkriptaTV-a prate predavanje Campbella Jonesa, 24. lipnja (foto: ISSH-S). Izvještaj: School for Politics and Critique 2016 Od 24. do 27. VI. na Ohridu je održana treća po redu School for Politics and Critique, u organizaciji skopskog Institute of Social Sciences and Humanities. Škola je, zamišljena kao regionalni marksistički edukacijsko-diskusijski forum na teorijske i političke teme, okupila preko tridesetero učesnika, uglavnom iz regije. Kao predavači, na njoj su sudjelovali Silvia Federici, Campbell Jones, Gal Kirn i Santiago Zabala.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG

pogledaj sve