David Harvey: Lijep dan za revoluciju: zašto bi Prvi maj trebao biti datum ustanka i promjene sustava

Prvi maj je dan (konstantne) međunarodne borbe za radnička prava, borbe koja je izvoljevala reforme radničkih prava i bolje uvjete života i rada. No, u zadnjih 30 godina svjedoci smo ofenzive kapitala koja upravo dokida borbom stečena prava, a posebno intenzivno posljednjih godina proklamiranim mjerama štednje. U članku David Harveya postavlje se pitanje što točno mi onda obilježavamo Prvog maja? Autor ističe kako Prvi maj ne bi trebao biti puka nostalgija za radničkim pokretom, već upravo iskra za ponovno usmjeravanje revolucionarnog pokreta prema promjeni globalnih ekonomskih odnosa.

Prvi maj je prigoda kojom slavimo velika dostignuća radnika u svijetu pri izgradnji našeg svijeta daleko boljim mjestom za život. Ovih dana, nažalost, nema previše razloga za slavlje. Posljednjih 30 godina su ispunjene bitkama i okršajima koji su za organizirani rad rezultirali jednim porazom za drugim.

Pomamljena kapitalistička klasa konsolidirala je svoju moć zapovijedanja ili korumpiranja gotovo svih glavnih institucija koje upravljaju političkim tijelom – političke stranke (i lijeve i desne), medije, sveučilišta, pravo, a da i ne govorimo o represivnom državnom aparatu i međunarodnim institucijama. Sada vlada demokracija moći novca. Globalna plutokracija bez otpora iskazuje svoju volju gotovo svugdje.

Što onda slaviti? Mi ne bismo, naravno, imali ono što još uvijek imamo (od mirovina do ostataka razumnog zdravstvenog osiguranja i javnog obrazovanja) da nije bilo radničkog pokreta. Ali rastuća nostalgija za nedvojbenim dostignućima i herojstvima prošlosti neće nas nikuda odvesti.

Prvi maj bi stoga trebao biti usmjeren na ponovno lansiranje revolucionarnog pokreta za promjenu svijeta. Sama pomisao na taj čin – čak i samo njezino spominjanje i zapisivanje – jednako je uzbudljiva koliko je i začuđujuća.

No je li i ovo relikt revolucionarne retorike iz nekih prošlih vremena? Ili smo u jednom od onih neobičnih trenutaka ljudske povijesti kada je jedina razumna stvar koju možemo učiniti tražiti nemoguće ? Istovremeno buđenje revolta od Kaira i Damaska do Wisconsina i ulica Londona, od Atene do Lime, u smrtonosnim tvornicama na delti kineske Biserne rijeke do okupacija tvornica u Argentini, od oživljavanja ruralnih pobuna u Indiji do pokreta žitelja slamova u Južnoj Africi, sugerira nam da je nešto drugo u zraku. Nezaustavljivi pokret globalnog revolta, možda, poručuje: što je previše, previše je! Došao je red na nas, izvlaštene i obespravljene na zemlji, da želimo i dobijemo više.

Uza sve uzavrele prosvjede, istražuju se nebrojene praktične alternative beskrajnoj akumulaciji kapitala – udruženi pokreti, ekonomije i mreže solidarnosti, organizacije za sigurnost hrane, ekološki i seljački pokreti, radničko-upravni kolektivi svi su u pokretu. Decentraliziran, ali značajan pokret ljudi širom svijeta već postoji, zahtijevajući zadovoljavajuće i čovječne načine reprodukcije primjerenog društvenog života.

Taj rašireni i nerijetko kaotični pokret mogao bi preuzeti ulogu koju je nekad imao organizirani rad. Animirani promišljanjem autonomnih i alternativnih životnih stilova i obilježeni preferiranjem lokalno utemeljenih i umreženih organizacijskih oblika, ovi pokreti, često potpomognuti snažnom, ali podmuklom kulturom nevladinih organizacija, imaju problema s udruživanjem i širenjem kako bi pretvorili svoje često plodne lokalne sheme u globalne strategije, sa svrhom omogućavanja odgovarajućeg i zdravog društvenog život za 6,8 milijardi ljudi trenutno na planetu Zemlji.

Kamo možemo krenuti ovisi, naravno, u velikoj mjeri o tome gdje smo sada. Pa koje su revolucionarne mogućnosti – i još važnije, revolucionarne nužnosti – našeg vremena?

Mi smo, vjerujem, na raskrižju povijesti kapitalizma. Prosječne stope rasta koje su prevladavale u protekla dva stoljeća sve je teže održati. Je li moguće održati kontinuiran prosječni rast (na minimalnoj stopi od 3% godišnje) u vječnost, u svijetu koji je već sada u potpunosti integriran u kapitalističku dinamiku? Ekološke i društvene posljedice dovoljno su loše, ali potencijalno smrtonosna geoekonomska i geopolitička utrka za tržištima, resursima, zemljom i koristima od atmosfere još je strašnija.

Nulti rast je nužnost i nulti rast je nespojiv s kapitalizmom. Nužno je, stoga, da svi postanemo antikapitalisti. Mora se pronaći alternativne načine kako opstati i napredovati. To je imperativ našeg vremena. To je ono na što bismo se trebali obvezati ovog Prvog maja.

Kriza 2007.-2009. i njezine posljedice proizvele su pucanj upozorenja. Ta je kriza, mnogi kažu, omogućila promjenu igre po kojoj bi politika i gospodarstvo mogli funkcionirati. Ali čini se da nitko nema jasnu predodžbu o tome što bi nova igra mogla biti, koja bi bila njena pravila, te tko bi je mogao voditi i u kojem smjeru.

Današnji bankrot kreativnih ideja u radikalnoj je suprotnosti s ranijim krizama. Tijekom 1930-ih, na primjer, veliki pomak u ekonomskom razmišljanju, kejnezijanizam, podupirao je radikalnu preorijentaciju državnog aparata i politikâ u središnjim regijama kapitalizma. Proizveo je relativno jak i stabilan gospodarski rast od 1945. do otprilike 1968. u Sjevernoj Americi i Europi.

Ironično, bile su to godine kada je najviša grančna porezna stopa u SAD-u ponekad bila visoka do 92% , a nikad manja od 70% (time razotkrivajući laži onih koji tvrde da su visoke granične porezne stope na bogate kočile rast). To su ujedno i godine kada je organizirani rad prolazio prilično dobro u naprednim kapitalističkim zemljama.

Dok je dekolonizacija napredovala brzim korakom ostatkom svijeta, širenje i, u određenim slučajevima, nametanje projekata gospodarskog razvoja dovelo je veći dio svijeta u napeti odnos s kapitalističkim oblicima razvoja i nerazvijenosti (potičući val revolucionarnih pokreta kasnih 1960-ih do 1970-ih, od Portugala do Mozambika). Ovi su pokreti naišli na odlučan otpor i potkopavanje i na kraju su bili prisiljeni na povlačenje zbog udruženog djelovanja lokalnih elita potpomognutih američkim tajnim akcijama, državnim udarima i kooptacijama.

Krizne godine 1970-ih oblikovale su novu radikalnu paradigmatsku promjenu u ekonomskom mišljenju: pojavio se neoliberalizam. Bilo je otvorenih napada na organizirani rad, praćenih barbarskom politikom dohodovne represije. Reagan i Thatcher radikalno su revidirali sudjelovanje države u gospodarstvu (posebno s obzirom na socijalne odredbe i zakone o radu). Omogućene su velike koncesije krupnom kapitalu, a rezultat je da su bogati postali znatno bogatiji a siromašni relativno siromašniji. Ali zanimljivo je da su agregatne stope rasta ostale niske, usprkos brzom napredovanju u konsolidaciji plutokratske moći.

Nakon toga iznikao je sasvim drukčiji svijet, nastrojen potpuno neprijateljski prema organiziranom radu, oslonjen sve više i više na nesiguran, privremeni i neorganizirani rad raširen po cijelom svijetu. U proletarijatu pak prevladavaju žene.

Kriza 2007.-2009. izazvala je kratak globalni pokušaj da se stabilizira svjetski financijski sustav korištenjem kejnezijanskih alata. Ali nakon toga svijet se podijelio u dva tabora: jedan, sa sjedištem u Sjevernoj Americi i Europi, promatra krizu kao priliku da na kraju procesa dovrši zlobni neoliberalni projekt klasne dominacije: drugi njeguje kejnezijansku nostalgiju, kao da se poslijeratna povijest rasta Sjedinjenih Američkih Država može ponoviti u Kini i drugim tržištima u razvoju.

Kinezi, blagoslovljeni ogromnim deviznim rezervama, pokrenuli su golemi poticajni program gradeći infrastrukturu, čitave nove gradove i proizvodne kapacitete za apsorpciju radne snage i nadoknadu zbog pada izvoznih tržišta. Državne banke mahnito su posuđivale nebrojenim lokalnim projektima. Stopa rasta skočila je na više od 10%, a milijuni su vraćeni na posao. Nakon toga je uslijedio mlaki pokušaj pokretanja drugog krila kejnezijanskog programa: podizanje plaća i socijalnih rashoda za jačanje unutarnjeg tržišta.

Kineski rast imao je efekt prelijevanja. Dobavljači sirovina, kao što su Australija, Čile i veći dio Latinske Amerike, nastavili su snažno rasti.

Problemi koji se vežu uz takav kejnezijanski program dobro su poznati. Imovinski se mjehuri formiraju posvuda, posebno na “vrućem” tržištu nekretnina u Kini, a inflacija se ubrzava na klasičan način, sugerirajući da je drukčiji oblik krize možda neizbježan. Ali također se općenito priznaje, čak u kineskoj vladi, da su ekološke posljedice katastrofalne, a radni i socijalni nemiri eskaliraju.

Kina je upadljivo u opreci s politikom štednje s kojom se susreću populacije u Sjevernoj Americi i Europi. Ovdje se ponavlja neoliberalna formula uspostavljena u meksičkoj dužničkoj krizi 1982. Nakon što su američko ministarstvo financija i MMF spasili Meksiko, kako bi mogao isplatiti njujorške investicijske banke, zahtijevali su štednju. Životni je standard u već siromašnoj zemlji pao za gotovo 25% tijekom otprilike pet godina. Do kraja stoljeća je Meksiko imao više milijardera od Saudijske Arabije, a Carlos Slim je uskoro proglašen najbogatijom osobom na svijetu usred rastućeg siromaštva.

To je sudbina, uz neprestano visoke stope nezaposlenosti i stagnirajuće plaće, koja čeka populacije na Zapadu, osim ako se ne pojavi primjeren politički otpor i društveni nemir da je promijene. To je politika oduzimanja, ne samo imovine već i teško stečenih političkih i građanskih prava.

Iza ovoga krije se mračna priča. Kada je Ronald Reagan preuzeo mjesto predsjednika 1981., drastično je smanjio najvišu graničnu poreznu stopu sa 72% na 32%, istovremeno obasipajući korporacije i bogate svakojakim drugim poreznim prednostima. Pokrenuo je veliku deficitom financiranu utrku u naoružanju sa Sovjetskim Savezom. Rezultat je bio brz rast duga. David Stockman, Reaganov upravitelj proračuna, otkrio je zatim plan igre. Cilj je bio povećati dug kako bi se opravdalo rezanje svih socijalnih programa i propisa o okolišu nametnutih kapitalu u proteklim godinama.

Kada je Bush mlađi došao na vlast 2001., njegov potpredsjednik, Dick Cheney, u više navrata je ustvrdio kako “nas je Reagan naučio da deficit nije važan.” Zato je Bush znatno smanjio poreze na korporacije i bogate. Vodio je dva rata na dug (koja su koštala blizu milijardu dolara) i usvojio zakon o skupim lijekovima na recept koji pogoduje farmaceutskoj industriji. Proračunski suficit pod Clintonom potopljen je morem crvene tinte pod Bushom. Sada republikanci i demokratska frakcija Wall Streeta zahtijevaju da dug bude isplaćen na štetu socijalnih programa i ekoloških propisa.

To je ono na čemu se zasniva plutokratska politika proteklih 30 godina: podići stopu eksploatacije rada, nemilosrdno poharati prirodu i srušiti socijalnu plaću tako da plutokrati mogu imati sve.

Ipak, dva su najveća problema našeg vremena, prema milenijskim ciljevima koje su potpisale gotovo sve zemlje Ujedinjenih naroda, mogućnost ekološkog kolapsa i rastuće socijalne nejednakosti. Ali u Sjedinjenim Američkim Državama prisutan je neprestan pokret za pogoršavanje obaju problema. Zašto?

Tijekom cijele svoje povijesti kapital je dugo nastojao izbjeći određene troškove, tretirajući ih kao “eksternalije”, kako ekonomisti vole reći. Ekološki troškovi i troškovi društvene reprodukcije (sve od toga tko vodi brigu o baki i invalidima do odgoja djece) dvije su najvažnije kategorije koje kapital rado ignorira. Dvije stotine godina političke borbe u razvijenom kapitalističkom svijetu prisililo je korporacije da internaliziraju neke od ovih troškova, bilo regulacijom i oporezivanjem, bilo organizacijom privatnog i javnog sustava socijalne skrbi.

Početkom 1970-ih dosegnuta je najviša točka u razvijenom kapitalističkom svijetu po pitanju regulacije okoliša (u SAD-u osnivanje Agencije za zaštitu okoliša i Uprave za zdravlje i zaštitu na radu, na primjer), te državne i korporativne socijalne sheme (strukture socijalne države u Europi).

Od 1970-ih postoji usklađen napor u poslovnom sektoru da se oslobodi financijskog i političkog tereta snošenja tih troškova. To je bila suština reganizma. Istovremeno, visoka mobilnost kapitala (potaknuta deregulacijom financija i kapitalnih tokova) omogućila je kapitalu da se preseli u dijelove svijeta (posebno Aziju) gdje takvi troškovi nikada nisu bili internalizirani i gdje je regulatorno okruženje minimalističko.

U međuvremenu preferirani načini pronalaženja rješenja ključnih problema degradacije okoliša i globalnog siromaštva – liberalizirana tržišta, slobodna trgovina te brz rast i akumulacija kapitala koju podupiru MMF, Svjetska banka i vodeći političari najmoćnijih zemalja – upravo su ti koji navedene probleme proizvode. Problem globalnog siromaštva ne može biti napadnut bez napada na globalnu akumulaciju bogatstva. Pitanja zaštite okoliša ne mogu biti odgovorena upućivanjem na zeleni kapitalizam bez suočavanja s korporativnim interesima i stilovima života koji održavaju status quo.

Ako je kapital prisiljen internalizirati sve ove troškove, onda će propasti. To je jednostavna istina. Ali ovo definira pogodan put prema alternativama kapitalu. Ono što moramo zahtijevati na Prvi maj jest da kapital plati svoje društvene i ekološke pristojbe i dugove u cjelosti. Organizirana radna snaga možda će pokazati put. Ali treba saveznike među ugroženim radnicima i društvenim pokretima. Možda ćemo biti iznenađeni kad nakon svega otkrijemo da ujedinjeni ipak možemo napisati vlastitu povijest.

David Harvey
 S engleskog preveo Domagoj Mihaljević
Objavljeno 29. travnja 2011. u The Independentu.

Vezani članci

  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.