Nebitne razlike između starih i novih pokušaja izmjena Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta 12. travnja 2012. otvorilo je javnu raspravu o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (dalje: ZID), a prvotni rok za slanje očitovanja o nacrtu prijedloga na adresu zzdvo2012@mzos.hr bio je 27. travnja 2012. Na zahtjev Sveučilišta u Zagrebu, a vjerojatno i mnogih drugih institucija, MZOS je javnu raspravu produžio do 11. svibnja 2012. i akademskoj zajednici na petnaest, odnosno jedanaest radnih dana za izjašnjavanje dodao još trinaest dana (devet radnih, a u Splitu osam, jer zahvaća blagdan sv. Duje). Možda je sasvim slučajno da se u godini kada se obilježava 67. obljetnica kapitulacije nacističke Njemačke, kao i oslobođenja Zagreba, javno raspravlja o ni manje ni više nego 67 izmjena Zakona koji je na snazi od 2003. Prošlo je više od pola stoljeća, a još se borimo protiv fašizma, no danas više nije baziran isključivo na razlikama u vjeri i nacionalnosti, nego i na imovinskom stanju, podrijetlu, stupnju obrazovanja, zaposlenju, dobi, spolu i ustvari svemu što vam padne na pamet. U nekim svojim točkama i ZID se dijelom kosi s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravnim dokumentom višim čak i od ustavâ pojedinih zemalja (čast iznimkama). Prema tome, mogli bismo reći da je ZID i više nego na tragu prijedlogâ iz dvomandatne vladavine HDZ-a. Njihovo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa (š!) u više je navrata pokušalo progurati katkad novi zakon, a katkad nove zakone o znanosti i visokom obrazovanju, a čak su pokušali sastaviti i zakon o sveučilištu, ali je ocijenjen kao protuustavan (kao i pokoji drugi potezi bivše vlasti) i, uz druga dva, u javnoj raspravi odbačen. Ne ulazeći u sam tekst izmjena, nego već i na temelju preambula prijedloga, vidljivo je da nova Vlada nazovi lijevog centra nastavlja s neoliberalnom politikom koja teži elitizaciji, etatizaciji i komercijalizaciji svih sfera ljudskoga djelovanja, pa tako i onih uređenih navedenim zakonom.

Sličnost dviju vlasti nije slučajna. I bivša i sadašnja imaju isti uzor, Europsku uniju, što potvrđuje i saborska gotovo jednoglasna odluka o priključivanju Republike Hrvatske tom savezu. Na referendumu se građani nisu iskazali, pa je nas 47,5% natpolovičnom većinom (a s dijasporom čak i većom) odlučilo da je stav Sabora ispravan. Postavlja se pitanje tko u Saboru predstavlja 648.897 Hrvata koji su se na referendumu izjasnili protiv (onaj suzdržani je za komadičak polovice glasačkog tijela koja nije ni izašla), no to i nije toliko bitno. Dosta je bitnije zašto nije prošao referendum za smjenu načelnika Pučišća, na koji je također izašlo skoro pola mještana, a najbitnije pitanje u ovoj javnoj raspravi jest zašto je ignorirana prošla. Preambula novog prijedloga, koja sadrži ocjenu stanja, razloge za donošenje izmjena i očekivan ishod, i na prvi je pogled slična već prožvakanim preambulama prošlih prijedloga, a usporedba tekstova pokazuje da su na nekim mjestima identični. Tako se u svima autori pozivaju na “dobru praksu EU” iako se sami prijedlozi nipošto ne mogu opisati kao dobri, a pogotovo ne kao dobra praksa, jer u i pojedinim zemljama EU već godinama traju borbe protiv zadiranja politike i privatnog kapitala u akademiju. Želimo li dobru praksu, trebali bismo se ugledati na zakonodavstva poput finskog, u kojem je školstvo javno financirano od vrtića do doktorata, a ne poput britanskog, u kojem su školarine na privatnim fakultetima više i od vrtoglavih 50.000 funti (oko pola milijuna kuna). Osim toga, zanimljivo je da su i nacrti izmjena nastali prije referenduma u svom stavu prema EU isti kao i ovaj nakon referenduma, što govori da je sam čin bliže farsi nego demokraciji.

O zakonima su se službeno očitovale brojne institucije, no javna rasprava nije za javnost, nego se očitovanja šalju na e-adresu MZOS-a. Usporedivši Fuchsove prijedloge zakona s Jovanovićevim prijedlozima izmjena zakona, čini se da bi umjesto osvrta na prijedloge bilo dovoljno poslati link na prošlogodišnju javnu raspravu, ili barem Vjetrobranski podsjetnik, ako je neskraćena rasprava predug tekst. Naravno, nije sve u zakonima isto. Prošlogodišnji nacrt Zakona o sveučilištu  obrazložen je na 8 stranica, a prijedlog Kukuriku koalicije na 11. Druge dvije preambule su duže: odbačeni nacrt Zakona o visokom obrazovanju objašnjen je na prvih 12 stranica, a nacrt Zakona o znanstvenoj djelatnosti na 15. Tekstovi nisu skroz isti, ali su protkani istim ciljevima, oko kojih su se očitovali i neki tamo dekani fakulteta kojih se donošenje zakona valjda ne tiče: “Dekani Pravnih fakulteta iznova zaključuju da su nacrti navedenih zakona formalno i sadržajno u potpunosti neprihvatljivi te da ih treba odmah povući iz daljnje procedure radi izbjegavanja nesagledive štete po sustav visokog obrazovanja i znanosti.” MZOŠ ih nije povukao iz procedure, nego je završeno zasjedanje Sabora prije nego su do kraja raspravljeni. Slične zakone danas gura MZOS (kažem zakone jer je izmijenjeno više od 30% teksta starog zakona, što prelazi opseg izmjena i dopuna, usp. unesene izmjene). Napomenimo da su iz MZOS-a 27. travnja 2012. objavili i dva nova nacrta prijedloga zakona: o napredovanju u znanstvenim zvanjima i o Nacionalnom vijeću za znanost. Pravnicima ostaje da utvrde i je li zakonito predložiti prilagodbu drugih zakona izmjenama koje još nisu usvojene. Pravno to možda nije toliko sporno koliko etički, no budući da je i ova Vlada, ponudivši prijedloge u suštini iste kao i prethodna, jasno pokazala akademskoj zajednici da je ne zanimaju zaključci javne rasprave – što očekivati doli nastavak moralne nakarade.

U prvom je redu važno reći da su prijedlozi (izmjena) zakona u svojoj suštini toliko slični da novi ustvari izgledaju kao da je netko lektorirao Fuchsove. Ciljevi im imaju neporecive sličnosti. Prošla vlast je u ZZD (str. 3) ciljeve definirala ovako: „Glavni su ciljevi znanstvene i tehnologijske politike povećanje ulaganja u znanost, istraživanje i razvoj temeljeni na načelu izvrsnosti te njihova veća učinkovitost, preustroj znanstvenog sustava, poticanje istraživačkih partnerstava i jačanje sustava potpore za kvalitetne mlade istraživače, snažno povezivanje znanosti i gospodarstva i uspostava poticajnog okvira za njihov usklađeni razvoj, podrška mjerama namijenjenim razvoju tehnologije i inovacija, te intenzivnije sudjelovanje hrvatskih znanstvenika u okvirnim programima Europske Unije.“ (isticanje D. Ć.) Usklađivanje s EU bilo je dakle u prijedlogu zakona i prije referenduma o ulasku Hrvatske u tu zajednicu, a ovogodišnji prijedlog, nakon referenduma, ima istu politiku, ovaj put poduprtu glasom naroda. U ZID-u su preuzeta četiri glavna strateška cilja EU: a) ostvarenje cjeloživotnog učenja i mobilnosti, b) poboljšanje kvalitete i učinkovitosti, c) unapređivanje ravnopravnosti, socijalne kohezije i aktivnog građanstva, d) poboljšanje kreativnosti i inovacija, uključujući i poduzetništvo. (str. 3-4) Zanimljiv je cilj naveden pod c), posebno ako se uzme u obzir da se građanstvo prošlih godina aktiviralo, ali je taj aktivizam ipak zanemaren. U proglasu objavljenom 13. siječnja 2011., ali i u svim ostalim medijskim istupima, Akademska solidarnost iščitala je drugačiju agendu izmjena zakona, koja se može svesti na tri glavna cilja: 1. poticanje konkurentnosti među studentima i mladim znanstvenicima, predstavljeno kao poticanje izvrsnosti i učinkovitosti; 2. pojačanje političke kontrole nad sveučilištima i javnim institutima uvođenjem zatvorenih nadzornih vijeća i povećanjem ministarskih ovlasti, predstavljeno kao povećanje autonomije; i 3. komercijalizacija znanosti i visokoga školstva, predstavljena kao nužno povezivanje s gospodarskim sektorom. Usporedba nacrta prijedloga (izmjena) zakona prošle i sadašnje vlasti prikazana u nastavku daje paragrafe starih i novih tekstova koji se poklapaju, a pronađene podudarnosti raspoređene su prema navedenim ciljevima.

Iz praktičnih razloga obrađen je ograničen broj primjera, i to samo iz ZZD-a i ZID-a, ali treba spomenuti da su tekstovi podudarni u mnogočemu, pa čak i u pogreškama. Tako se, primjerice, ni u prošlogodišnjim ni u ovogodišnjim prijedlozima među zakonima koji upravljaju akademskom zajednicom ne spominje Zakon o Hrvatskoj akademiji znanosti i umjestnosti. Podatkovne tablice na koje se i prošlogodišnja i ovogodišnja Vlada pozivaju pune su netočnih podataka, pa je ostavljena Tablica 1 koja se kosi s Tablicom 3 (prva prikazuje navodno povećanje, a druga smanjenje proračunskih izdataka), a „neučinkovitost“ se opet izjednačava sa scientometrijski definiranom međunarodnom nepriznatošću, što je također prošle godine istaknuto kao pogrešno. To su samo neki od argumenata koje je nova Vlada prečula kad je odlučila u javnu raspravu pustiti prepisani nacrt izmjena. Za lakšu usporedbu, razlike u citiranim odjeljcima boldane su.

1. Konkurentnost umjesto kolaborativnost

Još za vrijeme uvođenja ECTS-bodova i bolonjskog sustava kao štetan cilj prepoznato je poticanje natjecateljskog, takoreći poduzetničkog duha među studentima, a napose i (mladim) znanstvenicima. Istraživački ili kakav drugi rad se boduje, a od samih početaka šalje se jasna poruka: nema mjesta za sve, samo najbolji ostaju, samo – izvrsni. Riječ ovdje nije više samo ocjena poput odličan ili vrlo dobar, ona je stalni epitet neoliberalne zakonodavne poetike. Kako uopće neutralno definirati izvrsnost? Je li Vladimir Vidrić manji pjesnik od Luka Paljetka? Bi li Albert Einstein ikad napredovao u zvanju po današnjim kriterijima? Može li se znanost ili, vezano, umjetnost uopće na taj način kategorizirati? Dijalektičke i umjetničkoteorijske rasprave ostavit ću filozofima i teoretičarima umjetnosti, jer smatram da je ocjenjivanje kako umjetnosti tako i znanosti samo po sebi subjektivno, a istinski odlični ne moraju nužno imati same petice u indeksu. Uspješnost se ne može mjeriti statističkim podacima. Kao savršena demonstracija može poslužiti primjer studenta koji mora raditi uz studij jer su mu roditelji na burzi ili ne zarađuju dovoljno da bi mu priuštili dostojan (tj. studentski) život. Ako mu se usto naplaćuju i ECTS-ovi, na njemu je dodatni pritisak, a pod stresom je lakše griješiti, što se može odraziti na ocjenama. Time se oni s nižim kućnim budžetom stavljaju u neravnopravan položaj prema kolegama koji su, primjerice stanovnici sveučilišnih gradova. Pojedinac je u konkurentnom okruženju također pod velikim opterećenjem, čime se guši i sloboda istraživanja i jednakost istraživača te povećava mogućnost grešaka, što u konačnici šteti i projektima odnosno studijima. Suradnja, bilo projektna, međuprojektna, međuinstitucijska ili međunarodna, mora biti temeljni cilj ucrtan u Zakon, na koji se i u ZZD-u i u ZID-u osvrću tek usputno.

ZZD: Analiza dosadašnje uspješnosti sustava znanstvenih novaka ukazala je na činjenicu da čak više od polovice znanstvenih novaka nikada ne uspije doktorirati. Time se postavlja pitanje uspješnosti i učinkovitosti ulaganja u program znanstvenih novaka, te kristalizira potreba uspostavljanja jasnog sustava odgovornosti samog novaka, mentora i ustanove na kojoj je novak zaposlen. (str. 5)

ZID: Analiza dosadašnje uspješnosti sustava znanstvenih novaka istaknula je činjenicu da čak više od polovice znanstvenih novaka nikada ne uspije doktorirati. Time se postavlja pitanje uspješnosti i učinkovitosti ulaganja u program znanstvenih novaka te se čini nužnim uspostavljanje jasnog sustava odgovornosti novaka, mentora i ustanove u kojoj je novak zaposlen, što se u razvijenome znanstvom sustavu postiže projektnim financiranjem. (str. 5)

Već iz prvog primjera može se vidjeti da se od Fuchsovih prijedloga Jovanovićev razlikuje tek u sitnim pravopisnim pomacima pa je glagol ukazati promijenjen u glagol istaknuti, uspostavljanje odgovornosti nije iskristalizirana potreba, nego se čini nužnim. Određena zamjenica samoga je izbačena, a dodano je obrazloženje da će projektno financiranje riješiti ovaj problem. Ipak, razlozi zbog kojih velika većina primljenih novaka nije ispunila svoju ugovornu obvezu (obranila doktorat) nisu navedeni, a bez uvida u uzroke, ne mogu se predvidjeti posljedice. Stoga možemo zaključiti da je dodana surečenica o razvijenome znanstvenom sustavu floskula ili na novohrvatskom: ispraznica.

ZZD: Aktualni sustav napredovanja u znanosti (i vezano, u visokom obrazovanju) koji je u primjeni od 2003., propisuje obavezno napredovanje u karijeri i u konačnici je doveo do stvaranja kadrovske strukture u kojoj je najveći broj znanstvenika u najvišem znanstvenom zvanju znanstvenog savjetnika (odnosno redovnog profesora). (str. 5)

ZID: Sadašnji sustav napredovanja u znanosti i visokom obrazovanju, koji je u primjeni od 2003., propisuje obvezno napredovanje u znanstvenim i znanstveno-nastavnim radnim mjestima. S obzirom na aktualne uvjete za izbor u znanstvena zvanja, koje donosi Nacionalno vijeće za znanost, a koji su ponajprije scijentometrijski (…), u konačnici je stvorena kadrovska struktura u kojoj je najveći broj znanstvenika u najvišem znanstvenom zvanju znanstvenog savjetnika (što je preduvjet za znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora).(str. 5)

Citirani odlomak odnosi se na velik broj profesora i znanstvenika u najvišim zvanjima. Posuđenica aktualni zamijenjena je riječju sadašnji. Prvi je pasus iz ZZD-a pa je u zagradama dodano da se isto odnosi i na visoko školstvo, što u drugom pasusu nije u zagradama jer su pitanja i znanosti i visokog obrazovanja uređena jednim zakonom. Riječ obavezno lektorirana je u obvezno. Riječ karijera je parafrazirana pa se umjesto u karijeri napreduje u znanstvenim i znanstveno-nastavnim radnim mjestima, iako bi logičnije (i točnije) bilo reći da se napreduje u znanstvenim i znanstveno-nastavnim zvanjima, jer je napredovanje u zvanju uvjet za primanje na novo radno mjesto. U novom nacrtu izmjena navode se i pravilnici na temelju kojih se napreduje (tri točkice u citiranom tekstu stoje za nabrojene članke koji su izostavljeni radi uštede na znakovnom prostoru), a sljedeća rečenica je pasivizirana (umjesto u konačnici je doveo do stvaranja nalazimo u konačnici je stvorena). Na kraju, umjesto riječi odnosno u zagradama na kraju paragrafa nalazimo surečenicu što je preduvjet za znanstveno-nastavno zvanje, iako zvanje znanstvenog savjetnika nije preduvjet, nego ekvivalnet zvanju redovnog profesora. Redovni profesori u novom su nacrtu redoviti. Suštinska poruka, da je sustav preopterećen seniorima, u oba je prijedloga ista, iako je i u prošlogodišnjoj javnoj raspravi ideja čišćenja sustava od starijih osuđena.

ZZD: Hrvatska zaostaje za Europskom Unijom po broju međunarodno relevantnih objavljenih publikacija (Tablica 4.) po broju stanovnika. Iako su publikacije trenutno zapravo jedini pokazatelj uspješnosti rada znanstvenika (Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja (…)), u znanstvenoj zajednici još uvijek ima segmenata gdje nije općeprihvaćeno da su relevantne publikacije conditio sine qua non sustavnog znanstvenog rada. (str. 7)

ZID: Hrvatska zaostaje za Europskom unijom po broju međunarodno relevantnih objavljenih publikacija po broju stanovnika. Iako su publikacije trenutno zapravo jedini pokazatelj uspješnosti rada znanstvenika, sukladno Pravilniku o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, u znanstvenoj zajednici još uvijek ponegdje nije općeprihvaćeno da su međunarodno relevantne publikacije osnovni preduvjet i pokazatelj sustavnoga znanstvenog rada, osim pojedinih polja humanističkih znanosti. (str. 5-6)

Posljednji navedeni primjer lijepljenja Fuchsovih prijedloga o poticanju konkurentnosti umjesto suradnje među znanstvenicima također ima pravopisne, a ne sadržajne izmjene. U starome nacrtu puni naziv EU piše se s oba velika početna slova (Europska Unija) pa možemo reći da se pravopisno tretira kao država (svi članovi naziva pišu se velikim početnim slovom), a u novome je ipak zajednica, pa joj je drugo početno slovo malo (Europska unija). U ZID-u nema Tablice 4. pa tako ni napomene o njoj. U starome su u zagradama navedeni članci Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, dok je u novome Pravilnik samo spomenut, i to ne u zagradama, nego u umetnutoj sitagmi sukladno Pravilniku. Ocjena da još uvijek ima segmenata gdje nije općeprihvaćeno mišljenje da su publikacije najvažnije za napredovanje zamijenjena je blažom konstatacijom da ponegdje to mišljenje nije općeprihvaćeno. Relevantne publikacije postale su međunarodno relevantne publikacije, a latinska sentencija conditio sine qua non prevedena je riječima osnovni preduvjet i pokazatelj. Na kraju je dodana i ograda o pojedinim poljima humanističkih znanosti za koje, riječima tvoraca nacrta, nije bitno međunarodno objavljivanje, čime su stavljene u neravnopravan položaj prema prirodnima, što nije ni prvi ni zadnji put ni u starim ni u novim nacrtima (izmjena) zakona.

Od drugih mjesta važno je navesti da se i u ZZD-u i u ZID-u umjesto povezanih radnih mjesta znanstvnog novaka (asistenta) i višeg asistenta predlaže uvođenje odvojenih radnih mjesta asistenta i postdoktoranda (Čl. 20. ZID-a, Čl. 42. ZZD-a). Predložene izmjene, ako se usvoje, asistentima koji su trenutno u sustavu retroaktivno, što je pravno tek iznimno dopustivo, mijenjaju ugovore o radu potpisane na 6 godina (uz mogućnost produženja za još 4 godine) na ugovore koji se prekidaju u trenutku kada asistent obrani doktorat. Ako će posljedica stjecanja titule doktora znanosti biti odlazak na burzu, nitko pri zdravoj pameti neće doktorirati prije roka, nego će odugovlačiti s obranom jer se ni režije ni krediti ne plaćaju sami. To je sve osim poticanja izvrsnosti. Ona se pak češće ne mjeri rezlutatima nego podobnošću, što je trajni problem u akademskoj zajednici, a postoje slučajevi kažnjavanja i mobingiranja odličnih radnika. U preambuli se ističe briga za asistente, ‘posebno najuspješnije’ – a za nagradu nam prvo svima, uspješnima i manje uspješnima, daju jednosmjernu kartu za burzu na kojoj je trenutno više od 330.000 Hrvata, od čega oko 20.000 (6%) prekvaliviciranih, tj. s diplomom. Značenja se, poput zakona, različito tumače, a po mom tumačenju, briga za asistente izgledala bi nešto drugačije od predloženog.

2. Politička kontrola umjesto političke slobode

Iako u okvirima predstavničke demokracije građani imaju pravo na političku raznolikost, u praksi se često politički stavovi stigmatiziraju. Tako se anarhizam smatra ekvivalentom nasilnim, kaotičnim ili u najmanju ruku utopijskim sustavima, a anarhisti gledaju s visoka. Upravo suprotno, anarhizam zahtijeva disciplinu i odgovornost i prije svega transparentnost. Izravno demokratsko organiziranje, zbog svoje nehijerarhijske strukture, blisko je pojmu anarhije, te se uz postojeću stigmu teško može proširiti. Ipak, osvrnemo li se na hrvatsku stvarnost, umjesto slike koja nam se servira o društvu pojedinaca nesposobnih za donošenje odluka i politika, vidjet ćemo sliku napaćenog, popljačkanog, besposlenog i kriminalnog društva stvorenog lošim odlukama i politikama vlasti. Nije li vrijeme da se iskušaju drugačiji oblici demokracije? Upravo je akademska zajednica idealan prostor za stvaranje demokratskog sustava u kojemu, ne samo nominalno, odlučivanju, dokumentima i raspravi imaju pristup svi koji su zainteresirani, a pripadaju toj zajednici. Upravo su izmjene zakona prostor za stvaranje dijaloga ne samo između akademske zajednice i vlasti, nego i unutar akademske zajednice same. U 21. stoljeću postoji i virtualni prostor na kojemu se može raspravljati i ostvariti takav dijalog, a bez njega se u buduće promjene zakona ne smije ulaziti.

ZZD: Dodatni izazov za Hrvatsku predstavlja kontinuirano usklađivanje znanstvenog sustava s promjenama i napretkom Europskog istraživačkog prostora u kontekstu skorog pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji, te sukladno tome inkorporiranje smjernica nove strategije na europskoj razini, Europa 2020, u referentni okvir koji definira i usmjerava razvoj znanstvenog sustava. (str. 3)

ZID: Novi izazov za Hrvatsku predstavlja kontinuirano usklađivanje znanstvenog sustava s promjenama i napretkom Europskoga istraživačkog prostora u kontekstu skorog pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, te sukladno tome ugrađivanje smjernica nove strategije na europskoj razini, Europa 2020, okvir koji definira i usmjerava razvoj sustava znanosti i visokog obrazovanja. (str. 2)

Govoreći o političkoj kontroli, neizbježna tema je EU. Prije referenduma, usklađivanje znanstvenog sustava ocijenjeno je kao dodatni izazov, dok je nakon referenduma to novi izazov. Iako u znanstvenog izostaje, u Europskoga se pojavljuje navezak a, inkorporiranje je ugrađivanje, okvir je referentni okvir, a različit je, dakako, i sustav na koji se tekst referira (prvi je znanstveni a drugi i visokoškolski). Ipak, temeljna poruka je jasna: EU definira i usmjerava razvoj sustava. Umjesto da sve više ljudi bude uključeno u donošenje politike – i projekta i odsjeka ili odjela i vijećâ pa i samoga ministarstva – ona je definirana, a na znanstvenim i obrazovnim radnicima je da izvršavaju naredbe.

ZZD: Cilj i svrha Zakona o znanstvenoj djelatnosti (u daljnjem tekstu: Zakon) stvaranje je preduvjeta za izgradnju znanstvenog i inovacijskog sustava usmjerenog na potrebe društva u cjelini, s osobitim naglaskom na povećanje konkurentnosti Hrvatske na međunarodnoj razini i prilagodbe i obveze koje za Hrvatske proizlaze iz skorašnjeg očekivanog punopravnog članstva u Europskoj Uniji, imajući na umu primjere dobre prakse na razini Unije. (str. 9)

ZID: Stoga je cilj i svrha ovog Zakona stvaranje daljnjih preduvjeta za izgradnju znanstvenog i inovacijskog sustava usmjerenog na javno dobro, potrebe društva u cjelini, s osobitim naglaskom na povećanje konkurentnosti Hrvatske na međunarodnoj razini te prilagodbe obvezama koje za Hrvatske proizlaze iz skorašnjega očekivanoga punopravnog članstva u Europskoj uniji, imajući na umu primjere dobre prakse na razini unije. (str. 8)

Ironično, kasnije se u tekstu govori o potrebama društva u cjelini, s tim da je u ZID-u dodana sintagma javno dobro, koja i sama ima dašak ironije, posebno s obzirom na dio o komercijalizaciji, privatizaciji i povezivanju s gospodarstvom koji je obrađen u sljedećem poglavlju. Kao što znanje treba biti jednako dostupno svima, znanstveni sustavi trebaju se prilagođavati znanstvenicima, znanosti, i prema tome razvijati projekte i samu zajednicu. Jedino tako bit će konkurentniji na višim razinama. Iz gornjeg citata vidljive su diskurzivne (stoga, u daljem tekstu i sl.) i pravopisne razlike (ob[a]veze, i je promijenjeno u te), a posljednja riječ u novom zakonu krivo je lektorirana; trebalo je ostati veliko početno slovo, jer riječ je riječ naziv državne zajednice.

ZZD: Zakonom se, zatim, određuje i nadležnost i ustroj Nacionalnog vijeća za znanost i tehnologiju, koje će u novoj strukturi preuzeti neke od dosadašnjih obveza postojećeg Nacionalnog vijeća za znanost, ali i posjedovati veću odgovornost za usmjeravanje i praćenje znanstvene djelatnosti i tehnologije u Hrvatskoj. (str. 10)

ZID: Zakonom se određuje nadležnost i ustroj novoga Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnologiju, koje će u novoj strukturi preuzeti neke od dosadašnjih obveza Nacionalnog vijeća za znanost, Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje, Vijeća za nacionalni inovacijski sustav i Tehnologijskog vijeća, ali i iskazivati veću odgovornost za usmjeravanje i praćenje visokog obrazovanja, znanstvene djelatnosti i inovacijskog sustava u Hrvatskoj. (str. 8)

Da bi se osigurala kontrola nad sveučilištnom i znanstvenom zajednicom, predlažu se promjene i Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnologiju, koje je MZOŠ prošle godine htio rascijepiti na više vijeća, pa je u ZID-u dodano visoko obrazovanje. Usto su nabrojena i četiri vijeća koja su u ZZD-u tek spomenuta. Vijeće čije osnivanje predlaže i stara i nova vlada, prema staroj bi posjedovalo odgovornost, a po novoj iskazivalo. Također, u ZID-u je tehnologija zamijenjena inovacijskim sustavom i dodano je visoko obrazovanje.

I prošla i sadašnja vlast gotovo na isti način iskazuju potrebu za političkom kontrolom. Paradoksalno, samu politiku akademske zajednice ne bi diktirala ni prva ni druga vlast, nego bi dolazila s još viših i zatvorenijih instanci. Međunarodna suradnja treba se poticati, ali primjerice povećanjem broja državnih stipendija za inozemstvo, a ne uvođenjem nadzornih tijela koja bi birokratski provodila kancelarske direktive. Autonomija akademske zajednice treba biti zaštićena, a u sastavu Nacionalnog vijeća za znanost trebali bi sjediti delegati izglasani na kratko vrijeme s obvezom da prvo obavijeste zajednicu, a zatim prenesu odluku, kako o izmjenama Zakona, tako i o drugim pitanjima.

3. Komercijalizacija umjesto znanstvene slobode

Navodeći ciljeve ni ZZD ni ZID ne kriju da je nužno uključivanje privatnog kapitala u akademsku zajednicu da bi se osigurao njen opstanak. Isplativost pojedinih istraživanja postaje jedan od važnijih faktora u planiranju istraživanja, što je i naoko upitno. Znači li to da tržišno bezvrijedan projekt ne može biti izvrstan? Ni MZOŠ ni MZOS ne odgovaraju na ovo pitanje, ali njihovi prijedlozi sugeriraju znanstvenicima i profesorima da pri planiranju rada razmotre moguću tržišnu projekciju prihoda i rashoda. Pritom ne uzimaju u obzir da se u znanosti i visokom školstvu, slično kao ni u zdravstvu, ne može napraviti precizna bilanca, jer se ne može predvidjeti kada će doći do nekog većeg znanstvenog ili umjetničkog dostignuća (ili kad će se tko razboljeti) koje je u prvom redu važno za samu akademsku zajednicu i društvo, a tek onda i tržište. Ipak, hrvatske vlasti postigle su konsenzus o privatizaciji dijela akademske zajednice, a to se vidi primjerice u rečenici koja je, osim u prvoj riječi, identična u starim i novim tekstovima:

ZZD: Navedena strategija stavlja poseban naglasak na koncept inteligentnog rasta, koji objedinjuje velik broj elemenata, uključujući podizanje kvalitete obrazovanja, poboljšanje istraživačke djelatnosti, promociju inovacija i prijenosa znanja, potpunu iskoristivost informacijskih i komunikacijskih tehnologija, te osiguravanje uvjeta za komercijalizaciju novih proizvoda i usluga. (str. 3)

ZID: Europska strategija stavlja poseban naglasak na koncept inteligentnog rasta, koji ujedinjuje velik broj elemenata, uključujući podizanje kvalitete obrazovanja, poboljšanje istraživačke djelatnosti, promociju inovacija i prijenosa znanja, potpunu iskoristivost informacijskih i komunikacijskih tehnologija, te osiguravanje uvjeta za komercijalizaciju novih proizvoda i usluga. (str. 2)

Koncept inteligentnog rasta pokušava se primijeniti na inteligenciju, a o znanosti i visokom obrazovanju govori se kao o proizvodima i uslugama. Ponavljam, bez koketiranja s okultnim proricanjima budućnosti nemoguće je točno predvidjeti koliki će biti doprinos nekog projekta znanosti. Približno se mogu odrediti potrebe za ulaganjima na temelju opsežnih analiza, no takve u našim prilikama izostaju, što se vidi i u činjenici da su u ZID-u prepisani podaci iz ZZD-a.

ZZD: Donositelji javnih politika u području znanosti, uz pomoć akademske zajednice, donijet će na taj način jasne ciljeve znanstvenih istraživanja za društvo i gospodarski rast. (str. 13)

ZID: U području znanosti,  visokog obrazovanja i inovacija, uz pomoć akademske zajednice i gospodarstva, donijet će se na taj način jasni ciljevi znanstvenih istraživanja i visokog obrazovanja za javno dobro, održivi i uključivi razvoj društva te gospodarski rast.  (str. 10)

Ovaj primjer pokazuje da je Kukuriku vlast malo proširila svoju ocjenu. Ispravno su uklonili distantnu paraonomaziju donositelji će donijeti, i to tako da je rečenica pasivizirana pomoću se. U lingvistici se taj glagolski oblik naziva bezlični pasiv, jer mu je agens poopćen u 3. licu jednine pa ustvari nema lica. Sukladno, imenski skup jasni ciljevi prebačen je iz akuzativa (objekt) u nominativ (subjekt). Bezlični pasiv obično se upotrebljava kada je agens nepoznat ili nebitan, pa bismo mogli izvući zaključak da se vrlo važno pitanje, donositelja ciljeva marginalizira. Još jednom dodani su visoko obrazovanje i javno dobro, a inovacija je svakako uvođenje diskursa nevladinih udruga dodavanjem skupa održivi i uključivi razvoj, a veznik i zamijenjen je veznikom te.

ZZD: I preporuke Europske komisije, sadržane u Izvješću o napretku za Hrvatsku u 2010. godini, ukazuju na nužnost većeg uključivanja hrvatskih znanstvenika u europske znanstveno-istraživačke programe s naglaskom na Sedmi okvirni program, poticanje ulaganja privatnog sektora u znanstveno-istraživačku djelatnost i unaprjeđenje sustava financiranja znanosti u smislu stavljanja naglaska na konkurentnost i okrupnjavanje znanstvenih projekata i znanstvenog potencijala. (str. 4)

ZID: Preporuke Europske komisije, navedene u Izvješću o napretku za Hrvatsku u 2010. godini, ističu potrebu većeg uključivanja hrv. znanstvenika u europske znanstveno-istraživačke programe s naglaskom na Sedmi okvirni program, poticanje ulaganja privatnog sektora u znanstveno-istraživačku djelatnost i unapređenje sustava financiranja znanosti u smislu stavljanja naglaska na konkurentnost i okrupnjavanje znanstvenih projekata i znanstvenog potencijala. (str. 3)

Osim izbacivanja kontekstno određenog veznika i s početka, nova Vlada zamijenila je izraz ukazuju na nužnost izrazom ističu potrebu, a promjena u politici prema privatnom sektoru nema. Riječ unapređenje jednom ima, a drugi put nema j, dok joj je značenje protumačeno na isti način, s posebnim obzirom na konkurentnosti i okrupnjavanju projekata. Projektno udruživanje ne zvuči kao loš prijedlog, no ono bi bilo organizirano prema strogim hijerarhijama, a u znanosti je vrlo važno fleksibilno pristupiti projektu i prihvatiti da se on može na pola puta iz temelja promijeniti, što bi u birokratiziranom društvu bilo poprilično teško ostvarivo.

ZZD: Zakon nadalje regulira način financiranja javnih znanstvenih instituta uvođenjem novog sustava programskih ugovora. Predviđeno je da se programskim ugovorima uređuje trogodišnje plansko financiranje javnih znanstvenih instituta koje obuhvaća sve tri komponente proračuna – osnovnu, razvojnu i komponentu proračuna natječajnih prihoda. (str. 12)

ZID: Zakon nadalje omogućuje novi, institucijski način financiranja javnih znanstvenih instituta i sveučilišta uvođenjem sustava programskih ugovora. Predviđeno je da se programskim ugovorima uređuje trogodišnje plansko financiranje dijela djelatnosti (npr. znanstvene djelatnosti) javnih znanstvenih instituta i sveučilišta koje obuhvaća osnovnu i razvojnu komponentu proračuna. (str. 9)

Posljednji primjer na koji ću se osvrnuti u analizi odnosi se na donošenje programskih ugovora, koji nisu do kraja definirani ni prošle ni ove godine. U ZZD-u zakon regulira, a u ZID-u omogućuje način financiranja. Pridjev novi pomaknut je bliže početku rečenice, a dodan mu je i pridjev institucijski. U starome prijedlogu govori se o tri komponente proračuna a u novome samo o osnovnoj i razvojnoj.

Uvođenje programskih ugovora i povezivanje s gospodarstvom nekritički se pozdravljaju u nadi da će rasteretiti državna izdvajanja za znanost i visoko obrazovanje. Pritom se izostavlja podatak da vrlo visok postotak budžeta odlazi na plaće, posebno na doktorskim studijima, kojih je u Hrvatskoj oko 150, jer su se, riječima prorektorice Sveučilišta u Zagrebu Melite Kovačević na tribini 25. travnja 2012. znakovitog naziva Trebaju li nam doktori znanosti? Perspektive mladih znanstvenika u Republici Hrvatskoj, dopusnice dijelile šakom i kapom. Iako je analiza ovih tekstova u prvom redu tekstualna, pokazalo se da je akademska zajednica puna problema, što će, vjerujem, potvrditi bilo koji njezin član, a pravi put k rješenjima nije donošenje novih zakona, koji će potencijalno ugroziti čitavu zajednicu, nego provođenje postojećih zakona i iscrpnih analiza stanja na temelju kojih se mogu predložiti konkretna rješenja.

Tko vlada?

Bez analize teksta zakona, nego već i iz usporedbe tekstova preambula samo jednoga prijedloga zakona (o znanosti) prošle vlasti i prijedloga izmjena zakona nove vlasti primijećeni su pravopisni pomaci, ali suštinskih promjena nema. Cilj je bio pokazati u kolikoj se mjeri politika stare i nove vlasti preklapa, a rezultati analize potvrđuju da promjenom vlasti nije došlo do promjene vladajućih struktura. Kukuriku koalicija pokrenula je zakonodavnu proceduru kao da smo prošli kroz crvotočinu i preskočili posljednjih desetak, a posebno zadnjih nekoliko godina previranja u akademskoj zajednici. Osim što je dokument sastavljen netransparentno, takva je i javna rasprava, pa očitovanja pristigla na adresu MZOS-a do prije dva dana nigdje nisu objavljena, same izmjene zakona pune su spornih mjesta i trebaju biti u potpunosti odbačene, a izradi novih zakona treba se pristupiti u javnom dijalogu sa znanstvenom zajednicom, što je lako ostvarivo i online. U još uvijek slobodnoj virtualnoj zajednici svaki građanin ima priliku autonomno doprinjeti sastavljanju prijedloga zakona, ako ga to zanima.

Iako se riječ autonomija u preambulama spominje više puta, pitanje je u koliko se slučajeva njeno značenje može primijeniti. Primjerice, teret određivanja upisnih kvota studenata prebačen je na sveučilišta, što izgleda kao povećanje autonomije, no u realnosti je povećanje političke kontrole jer Ministarstvo određuje proračunske izdatke, čime posredno ograničava i broj redovnih studenata. Da bismo imali društvo znanja, svi građani trebaju imati jednak pristup svim studijima. Ni prošla ni sadašnja vlast ne razmatraju mogućnost javno financiranog obrazovanja na svim razinama, upravo suprotno: izričito zagovaraju povezivanje s gospodarskim sektorom, iako su pozitivne posljedice javno financiranog školstva obrazložene u Deklaraciji o znanosti i visokom obrazovanju Akademske solidarnosti. Školarine se ne smiju određivati ni temeljem programskih ugovora jer će se u tom slučaju znanstvena zajednica prije smanjiti po uzoru na model britanskih sveučilišta koja već zatvoraju odsjeke za filozofiju, antropologiju, talijanistiku i druge humanističke i društvene znanosti, nego proširiti, što joj je od pamtivijeka cilj.

Štošta je sporno u ovogodišnjim prijedlozima izmjena Zakona. Na asistentskoj razini najspornije je uručivanje otkaza umjesto dosadašnjeg petnaestpostotnog povišenja plaće nakon obrane doktorata, koja je, uz rad na projektu i predavanja, najvažnija ugovorna obveza. Na znanstveničkoj razini sporno je produženje minimalnog vremenskog perioda u nekom zvanju s tri na pet godina, jer bi sustav koji usitinu podržava izvrsnost trebao omogućiti, a ne kočiti napredak onih koji zadovoljavaju uvjete i prije roka. Na najvišoj razini sporna je dobna diskriminacija u zabrani rada starijima od 65, da bi se tobože oslobodila mjesta za asistente, čime se stvaraju tenzije između najmlađih i najstarijih u sustavu, iako se nigdje ne jamči da će se za svakog novog umirovljenika dobiti asistentska mjesta. Ukratko, sporno je da se ovo uopće događa jer su ovakvi prijedlozi zakona već više puta odbijeni. Retorički i pravopisni pomaci mogli bi se protumačiti kao korak naprijed, no uz njega nužno idu i dva unatrag – rasprave iz prošlosti jednostavno su zaboravljene, a akademska zajednica, ako odbije izmjene zakona, ali ne pristane na suradnju pri stvaranju novih, gubi mnogo više od svoje autonomije. Gubi dignitet i ugled u društvu za čiju bismo se dobrobit trebali brinuti.